Progresivni narod je najavio marš slobode i tolerancije protiv opasnih dragovoljaca u kolicima, naoružanih štakama. I zaigrale delije… Pardon, skupio se narod

4

Šatoraši da bi zavarali naivne novinare koji su od jutra ispunili O.K.CORRAL počeše pjevati neke vjerske pjesme u čemu su naši napredni novinari bistri kakvim ih je Bog već stvorio odmah prepoznali destilirani klerofašizam. I stigao je napokon s trga Republike ogorčeni i progresivni puk. Kako su se stvari dalje odvijale već je znano, a ostalo je povijest.

Želimo li doista znati što se događa u Lijepoj našoj, kupujte Jutarnji i Večernji. Ne znam koliko sam puta citirao genijalnog vojskovođu Crvene armije? Lav Davidović Trocki dao je vječnu definiciju novinara. Kad je jednog jutra pročitao novine ojađen kvalitetom onoga što je pročitao, rekao je:

„Novinari su intelektualni proleteri.”

Ipak, bojim se da se radi samo o proleterima. Proleterima, koji se za razliku od onih proletera u Oktobarskoj revoluciji, ne usude ni pisnuti protiv svojih ideološki usmjerenih vlasnika. Kako bi rekli na RTL-u: „Pogledajte priču.” Nacionalistički nabrijani pojedinci, koji predstavljaju mali dio pravih i progresivnih branitelja podigoše nelegalni šator, dva metra pred vratima svog obljubljenog ministra. U preostalom većinskom dijelu branitelja raslo je, barem prema hrvatskim medijima, opravdano ogorčenje.

Ovi zatucani pod šatorom tvrde da su oni dragovoljci Domovinskoga rata, za razliku od svog ljubljenog ministra koji je također dragovoljac, ali mobilizirani. I na kraju kao što se je i očekivalo, poštenom i progresivnom dijelu naroda pao je mrak na oči i on je odlučio spontano organizirati kontra prosvjede protiv mrskih šatoraša.

Mrski šatoraši koji mjesecima protestiraju protiv legalne i demokratski izabrane vlasti. Inače, organizirati prosvjede protiv onih koji prosvjeduju protiv legalne vlasti poznata je i priznata pravna stečevina. U Sjevernoj Koreji! Tjedan dana ranije skromno i samozatajno progresivni narod je najavio marš slobode i tolerancije protiv opasnih dragovoljaca u kolicima, naoružanih štakama. I zaigrale delije… Pardon, skupio se narod na trgu Republike i krenuo. Ogromna masa, njih 149. Šatoraši, stisnutih usana od iracionalne mržnje utaborili se u svojim invalidskim kolicima, bijesno stiščući invalidske štake u želji da se obračunaju sa svojim ogorčenim narodom. Šatoraši da bi zavarali naivne novinare koji su od jutra ispunili O.K.CORRAL počeše pjevati neke vjerske pjesme u čemu su naši napredni novinari bistri kakvim ih je Bog već stvorio odmah prepoznali destilirani klerofašizam. I stigao je napokon s trga Republike ogorčeni i progresivni puk. Kako su se stvari dalje odvijale već je znano, a ostalo je povijest.

Renata RašovićEvo kako tu povijest ispisuje Večernjakova Jelena Lovrić, tj. Renata Rašović: „Na ulicama Zagreba interventna je policija ratne veterane morala razdvajati od svog naroda.” Tužna i duboko tronuta Renata postavlja sama sebi pitanje: „I kako se moglo dogoditi da dio javnosti u njima vidi grabežljivce, da građani zbog hrvatskih branitelja na ulici osjećaju nelagodu i strah od bezvlađa u kojem će ilegalni prosvjedi nicati dokidajući vladavinu zakona.” Zbog slabe „memorije pamćenja” Renata nije navela koliko je to bilo „svog naroda”, ali je iz svojih „dobro obavještajnih izvora” saznala i napisala: „…A prosvjed protiv prosvjeda bio bi zasigurno masovniji da dio izritirane javnosti nije ostao kod kuće samo iz elementarne pristojnosti i poštovanja prema žrtvi koju su ovi ljudi dali u Domovinskom ratu.”

Bravo Renata! Bravo Trocki! Bravo za Oscar Wildea koji je napisao da su novinari osobe koje su očito promašile zanimanje. Postavlja se pitanje što su to dragovoljci i invalidi Domovinskoga rata čuli od „svog naroda”, a što nije čula Renata Jelena Rašović? „Ovo je Srbija, hoćemo leba, crkva koja svijetli je crkva koja gori.” Jedna članica „svog naroda” iz Međimurja je svoju „nelagodu i strah od bezvlađa” opisala na društvenim mrežama na pastoralan i pomirljiv način: „Te šatore treba politi benzinom i vužgati sve koji su u njima!” Jedan pripadnik „svoga naroda” je u kolovozu 2014. godine napisao da mu je žao što MIG 21 koji je pao u Velikoj Gorici nije pao na Čavoglave 05. kolovoza 2014. godine.

Ne podsjeća li vas sva ova histerija možda na crne i mračne 90-te godine? I onda je dio naroda uz osjećaj neugode i straha zbog bezvlašča počeo postavljati balvane po prometnicama, urlati „ovo je Srbija”, i onda su katoličke crkve bile krasno osvjetljene dok nisu izgorile do kraja. U Sertić Poljani na Plitvicama starci koji nisu uspjeli pobijeći od „svog naroda” bili su vužgani i živi izgorili.

Drugi Večernjakov novinar Dražen Čurić također se uplašio pa kaže: „Jake policijske snage spriječile su da ne dođe do sukoba da udari Hrvat na Hrvata.”

Čitajući Dražena jasno je kako on misli da su jake policijske snage spriječile da dragovoljci u invalidskim kolicima ne probiju kordon i štakama izvrše genocid nad „svojim narodom.” Ni Dražen, ni Renata ne spominju tko je to pokušao probiti policijski kordon. I tko treba zahvaliti policiji što im to nije dopustila. Bojim se da je prebrzo zaboravljena 95. godina i 5. kolovoz. Veliki dio „svog naroda„ odnosno njihovog naroda misli da su kartaški rečeno došli na štih. Recimo npr. u Vukovaru zamjenica državne odvjetnice godinama nakon što završi posao u državnom odvjetništvu odlazi kući u Šid. Ujutro uredno prelazi granicu i odlazi na posao gdje se između ostalog bavi i progonom članova Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Da ne govorimo o policajcima PP Vukovar, Vinkovci koji svoje uniforme presvlače na hrvatsko-srpskoj granici, ujutro ih po povratku iz Srbije oblače i vraćaju se na posao. Ovo što se dešava u Vukovaru i nekim mjestima u istočnoj Hrvatskoj nije ni tragično ni tužno. To je odličan sinopsis za hrvatsku verziju „Allo-allo”.

No, kome je danas do humorističnih serija? Evo kako na plašenje „svog naroda” gleda „prva partizanska puška”, legendarna Jelena Lovrić. Jele je zapravo prvi stradalnik Domovinskog rata. Po riječima svog prijatelja i kolege Miroslava Lazanskog ona je 90-te godine u Zagrebu posijedila čekajući da Kadijević, Blagoje Adžić i ostali đenerali JNA napokon osvanu u Hrvatskoj i rastjeraju ustašku gamad okupljenu oko Tuđmana. I povodom događaja u Savskoj javila se Jelena u „dnevnom komentaru” Jutranjeg od 23. veljače 2015. godine. Naslov: „Političari, bit ćete krivi ako padne krv.” To je dobro detektirao i bivši predsjednik koji je za vrijeme svog mandata bio uvjeren da je krv pala zbog „loših politika.” A da recimo jedna od tih loših politika nije provela Oluju, on bi vjerojatno bio predsjednik kućnog savjeta, a ne države. Naša partizanka Jele piše dalje: „Premda se razlozi ovdašnjih uličnih marševa ne mogu usporediti s Ukrajinom, bila je to slika drastično, do neprijateljstva, rascijepljene nacije. Jedna su nasuprot drugoj stajale dvije Hrvatske.” S jedne strane 149 predstavnika „svog naroda” koji se deru „ovo je Srbija” i „oćemo leba” koji predstavljaju jednu od dvije Hrvatske po Jeleni Lovrić. Ma hajde Jelena! Pa nije danas 1971. godina nakon Karađorđeva.

prosvjed_branitelji4-210215_gallery_embed_itemJelena nas uvjerava da su to dvije Hrvatske često s istim biografijama. Jedni u invalidskim kolicima, a drugi u bijedi. Super! Ako u bijedi živi 149 Hrvata – banja armija – kako bi rekli Jelini generali. A da je u prosvjedu sudjelovalo samo 10 % onih koji u Hrvatskoj žive u bijedi nema te policije koja bi ih spriječila da počiste beton sa dragovoljcima. I tu dolazimo do prilično prijesne, skoro odvratne laži koju nam intelektualni proletri iz dana u dan serviraju. Zbog čega, zašto i u ime koje logike bi Hrvatska sirotinja tražila obračun sa dragovoljačkim invalidima. Ne nalaze li se zapravo prave adrese na Pantovčaku i Banskim dvorima, a ne u Savskoj 66? Da li su ovi u Savskoj možda privilegirani? Da li bi se netko od hrvatske sirotinje mijenjao sa Đurom Glogoškim pa pristao da bez obje noge sjedne u njegova kolica za 24.000,00 kn mjesečno? Dvojim. Ali te simetrije spadaju u arsenal najjeftinije demagogije preostale iz komunističkog recidivizma. Nadalje kaže Lovrćka u svom panfletu: „Na dva pola razdrta Hrvatska spremna je danas jedna na drugu kidisati.” Za čiji račun? Gdje je drugarica Jelena vidjela dragovoljce koji su spremni „kidisati” na „svoj narod” gladan leba, ali dovoljno sit da se dere „ovo je Srbija.” Ne čini li vam se da ovaj jeftini igrokaz previše sliči na jogort revoluciju iz 90-tih? No, oni su barem imali dovoljnu količinu jogurta i leba. I oni su se 90-te derali ovo je Srbija. No, u jednom dijelu svog člančića gospođa Lovrić je u pravu. Ona je mudro zaključila da iza dragovoljačkih događanja stoji nešto puno čvršče od emocija. Stoji čvrsta organizacija. Eureka.

Zamislite ljude koji su 90-tih godina dobili rat protiv „3. armije u Europi”, stvorili ovu državu, mjesecima se smrzavali na Velebitu na -20 pripremajući se za Oluju i na kraju okupatore kao zečeve potjerali sa njihovim traktorima kući. A zečevima ih nisam proglasio ja nego njihov voljeni vođa Slobodan Milošević. I sad se netko čudi organiziranosti tih ljudi i usudi ih se uspoređivati sa onima koji u Hrvarskoj državi sanjaju o Srbiji, lebu, paljenju crkava, vužganju šatora i koji na sred ulici insceniraju „ploveće kazalište.” Prosvjednici su kobojage željeli probiti kordon i obračunati se sa invalidima i dragovoljcima. Znali su da je to unaprijed izgubljena bitka. Za razliku od Oluje kad pojma nisu imali što ih čeka. A to što ih je onda dočekalo nisu i neće zaboraviti do kraja života. Sad više nisu zečevi nego jeftini statisti koji glumataju prosvjednike protiv prosvjednika. Pitanje za čiji račun? Moralo bi bit jasno novinarima Večernjeg, Jutarnjeg, Slobodne Dalmacije i Novog lista da mogu angažirati i organizirati sve zdrave, progresivne i projugoslavenski usmjerene novinare, ali bitka je unaprijed izgubljena. Pušenje ubija. A Hrvati su 15 godina pušili Račana, Sanadera, Kosoricu, Mesića i Josipovića. Uglavnom, uzalud vam trud svirači.

Povjesničari su jedinstveni da je u politici „divide et impera” velika razlika između Tita i Stipe Mesića. Stipe Mesić je dijelio Hrvate pomoću Peticije, a Tito pomoću Rezolucije, pri čemu je Tito bio rezolutniji.

Drago Prgomet je napustio HDZ. Šteta za doktora perfektne biografije i neupitnog borca za pluralizam. Onaj pravi. Čovjek takovih referenci sigurno će naći svoj put. Ali nad njegovom zlom sudbinom rasplakala se, a tko bi drugi nego „majka svih demokracija” Jadranka Kosor. Svojim nepogrešivim kumrovečkim instiktom osjetila je da je demokraciji u HDZ-u došao kraj. Kaže Jaca: „Moj primjer, ali i brojni drugi, govore da nema šanse u okviru ovog vodstva boriti se za bilo što unutar stranke, da nikakva komunikacija nije moguća. Pa pogledajte Vladimira Šeksa koji je doajen, a smijenjen je s mjesta podpredsjednika stranke samo zato jer je podržavao mene. Zar to nije antidemokratski?” Duboko sam ganut što su senziblni demokrat Šeks i Jaca doživjeli na kraju svoje demokratke karijere. Puno bi nam prostora oduzelo kad bi nabrojao sve one koji su dobili demokratski Šimecki u tur i bili izbačeni iz HDZ-a za vrijeme vladavine Sanadera, Šeksa i Kosorice. Šeks je čak u ime istinske demokracije javno predložio da Jaca bude jedini kandidat za predsjednika stranke na zadnjim stranačkim izborima. Vjerojatno je planirao da se izbori održe u Areni pa da Ivan Jarnjak oduševljenom mnoštvu kaže: „Jel morti netko protiv Jace?” I sad je eto došao kraj Jacine i Šeksove demokracije. Šteta. Zbog humora.

Za vrijeme mandata Jadranke Kosor Sveti Rok proglašen je svecem zaštitnikom skraćenog vojnog roka.

Teme za svoju kolumnu uglavnom crpim iz subotnjeg dnevnog tiska. Tako i ove subote započeh sa listanjem Jutarnjeg i sa zlobnom grimasom počnem čitati kolumnu Ante Tomića. Kad sam završio sa čitanjem zbunjen provjerih je li to doista napisao naš Antiša. A što sad Zvonimire, crni i rigidni ognjištaru? Kako ćeš pljuckati po tekstu našeg Ante, tekstu kojeg bi barem u 85 % i sam potpisao? Našao sam se za jednog ognjištara u čudnoj intelektualnoj dilemi. Da li sam se u zadnja burna vremena promijenio ja ili neiscrpno vrelo mojih kolumna Ante Tomić? Nažalost tu trilemu nisam uspio riješiti, pa stoga lijepo i usredno molim dragog i nadasve simpatičnog gospodina Antu Tomića da opet piše svoje stare i meni dragocijene kolumne. Znači jugonostalgičarske, orjunaške, kolumne sa podoficirskim humorom, kolumne u kojima se ismijavaju Imoćani, Ličani, Hercegovci, Tuđman, HDZ, držanje desne ruke na srcu prilikom sviranja hrvtaske himne itd. Ako gospodin Tomić nastavi pisati i misliti kao u svojoj zadnjoj kolumni, stavit će me pred velike probleme.

O tempora, o mores, u prijevodu kakvi ljudi, kakvi običaji, čuvena Ciceronova rečenica, u njegovom isto tako čuvenom govoru protiv Katiline.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari