Pratite nas

Kolumne

Progresivni narod je najavio marš slobode i tolerancije protiv opasnih dragovoljaca u kolicima, naoružanih štakama. I zaigrale delije… Pardon, skupio se narod

Objavljeno

na

Šatoraši da bi zavarali naivne novinare koji su od jutra ispunili O.K.CORRAL počeše pjevati neke vjerske pjesme u čemu su naši napredni novinari bistri kakvim ih je Bog već stvorio odmah prepoznali destilirani klerofašizam. I stigao je napokon s trga Republike ogorčeni i progresivni puk. Kako su se stvari dalje odvijale već je znano, a ostalo je povijest.

Želimo li doista znati što se događa u Lijepoj našoj, kupujte Jutarnji i Večernji. Ne znam koliko sam puta citirao genijalnog vojskovođu Crvene armije? Lav Davidović Trocki dao je vječnu definiciju novinara. Kad je jednog jutra pročitao novine ojađen kvalitetom onoga što je pročitao, rekao je:

„Novinari su intelektualni proleteri.”

Ipak, bojim se da se radi samo o proleterima. Proleterima, koji se za razliku od onih proletera u Oktobarskoj revoluciji, ne usude ni pisnuti protiv svojih ideološki usmjerenih vlasnika. Kako bi rekli na RTL-u: „Pogledajte priču.” Nacionalistički nabrijani pojedinci, koji predstavljaju mali dio pravih i progresivnih branitelja podigoše nelegalni šator, dva metra pred vratima svog obljubljenog ministra. U preostalom većinskom dijelu branitelja raslo je, barem prema hrvatskim medijima, opravdano ogorčenje.

Ovi zatucani pod šatorom tvrde da su oni dragovoljci Domovinskoga rata, za razliku od svog ljubljenog ministra koji je također dragovoljac, ali mobilizirani. I na kraju kao što se je i očekivalo, poštenom i progresivnom dijelu naroda pao je mrak na oči i on je odlučio spontano organizirati kontra prosvjede protiv mrskih šatoraša.

Mrski šatoraši koji mjesecima protestiraju protiv legalne i demokratski izabrane vlasti. Inače, organizirati prosvjede protiv onih koji prosvjeduju protiv legalne vlasti poznata je i priznata pravna stečevina. U Sjevernoj Koreji! Tjedan dana ranije skromno i samozatajno progresivni narod je najavio marš slobode i tolerancije protiv opasnih dragovoljaca u kolicima, naoružanih štakama. I zaigrale delije… Pardon, skupio se narod na trgu Republike i krenuo. Ogromna masa, njih 149. Šatoraši, stisnutih usana od iracionalne mržnje utaborili se u svojim invalidskim kolicima, bijesno stiščući invalidske štake u želji da se obračunaju sa svojim ogorčenim narodom. Šatoraši da bi zavarali naivne novinare koji su od jutra ispunili O.K.CORRAL počeše pjevati neke vjerske pjesme u čemu su naši napredni novinari bistri kakvim ih je Bog već stvorio odmah prepoznali destilirani klerofašizam. I stigao je napokon s trga Republike ogorčeni i progresivni puk. Kako su se stvari dalje odvijale već je znano, a ostalo je povijest.

Renata RašovićEvo kako tu povijest ispisuje Večernjakova Jelena Lovrić, tj. Renata Rašović: „Na ulicama Zagreba interventna je policija ratne veterane morala razdvajati od svog naroda.” Tužna i duboko tronuta Renata postavlja sama sebi pitanje: „I kako se moglo dogoditi da dio javnosti u njima vidi grabežljivce, da građani zbog hrvatskih branitelja na ulici osjećaju nelagodu i strah od bezvlađa u kojem će ilegalni prosvjedi nicati dokidajući vladavinu zakona.” Zbog slabe „memorije pamćenja” Renata nije navela koliko je to bilo „svog naroda”, ali je iz svojih „dobro obavještajnih izvora” saznala i napisala: „…A prosvjed protiv prosvjeda bio bi zasigurno masovniji da dio izritirane javnosti nije ostao kod kuće samo iz elementarne pristojnosti i poštovanja prema žrtvi koju su ovi ljudi dali u Domovinskom ratu.”

Bravo Renata! Bravo Trocki! Bravo za Oscar Wildea koji je napisao da su novinari osobe koje su očito promašile zanimanje. Postavlja se pitanje što su to dragovoljci i invalidi Domovinskoga rata čuli od „svog naroda”, a što nije čula Renata Jelena Rašović? „Ovo je Srbija, hoćemo leba, crkva koja svijetli je crkva koja gori.” Jedna članica „svog naroda” iz Međimurja je svoju „nelagodu i strah od bezvlađa” opisala na društvenim mrežama na pastoralan i pomirljiv način: „Te šatore treba politi benzinom i vužgati sve koji su u njima!” Jedan pripadnik „svoga naroda” je u kolovozu 2014. godine napisao da mu je žao što MIG 21 koji je pao u Velikoj Gorici nije pao na Čavoglave 05. kolovoza 2014. godine.

Ne podsjeća li vas sva ova histerija možda na crne i mračne 90-te godine? I onda je dio naroda uz osjećaj neugode i straha zbog bezvlašča počeo postavljati balvane po prometnicama, urlati „ovo je Srbija”, i onda su katoličke crkve bile krasno osvjetljene dok nisu izgorile do kraja. U Sertić Poljani na Plitvicama starci koji nisu uspjeli pobijeći od „svog naroda” bili su vužgani i živi izgorili.

Drugi Večernjakov novinar Dražen Čurić također se uplašio pa kaže: „Jake policijske snage spriječile su da ne dođe do sukoba da udari Hrvat na Hrvata.”

Čitajući Dražena jasno je kako on misli da su jake policijske snage spriječile da dragovoljci u invalidskim kolicima ne probiju kordon i štakama izvrše genocid nad „svojim narodom.” Ni Dražen, ni Renata ne spominju tko je to pokušao probiti policijski kordon. I tko treba zahvaliti policiji što im to nije dopustila. Bojim se da je prebrzo zaboravljena 95. godina i 5. kolovoz. Veliki dio „svog naroda„ odnosno njihovog naroda misli da su kartaški rečeno došli na štih. Recimo npr. u Vukovaru zamjenica državne odvjetnice godinama nakon što završi posao u državnom odvjetništvu odlazi kući u Šid. Ujutro uredno prelazi granicu i odlazi na posao gdje se između ostalog bavi i progonom članova Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Da ne govorimo o policajcima PP Vukovar, Vinkovci koji svoje uniforme presvlače na hrvatsko-srpskoj granici, ujutro ih po povratku iz Srbije oblače i vraćaju se na posao. Ovo što se dešava u Vukovaru i nekim mjestima u istočnoj Hrvatskoj nije ni tragično ni tužno. To je odličan sinopsis za hrvatsku verziju „Allo-allo”.

No, kome je danas do humorističnih serija? Evo kako na plašenje „svog naroda” gleda „prva partizanska puška”, legendarna Jelena Lovrić. Jele je zapravo prvi stradalnik Domovinskog rata. Po riječima svog prijatelja i kolege Miroslava Lazanskog ona je 90-te godine u Zagrebu posijedila čekajući da Kadijević, Blagoje Adžić i ostali đenerali JNA napokon osvanu u Hrvatskoj i rastjeraju ustašku gamad okupljenu oko Tuđmana. I povodom događaja u Savskoj javila se Jelena u „dnevnom komentaru” Jutranjeg od 23. veljače 2015. godine. Naslov: „Političari, bit ćete krivi ako padne krv.” To je dobro detektirao i bivši predsjednik koji je za vrijeme svog mandata bio uvjeren da je krv pala zbog „loših politika.” A da recimo jedna od tih loših politika nije provela Oluju, on bi vjerojatno bio predsjednik kućnog savjeta, a ne države. Naša partizanka Jele piše dalje: „Premda se razlozi ovdašnjih uličnih marševa ne mogu usporediti s Ukrajinom, bila je to slika drastično, do neprijateljstva, rascijepljene nacije. Jedna su nasuprot drugoj stajale dvije Hrvatske.” S jedne strane 149 predstavnika „svog naroda” koji se deru „ovo je Srbija” i „oćemo leba” koji predstavljaju jednu od dvije Hrvatske po Jeleni Lovrić. Ma hajde Jelena! Pa nije danas 1971. godina nakon Karađorđeva.

prosvjed_branitelji4-210215_gallery_embed_itemJelena nas uvjerava da su to dvije Hrvatske često s istim biografijama. Jedni u invalidskim kolicima, a drugi u bijedi. Super! Ako u bijedi živi 149 Hrvata – banja armija – kako bi rekli Jelini generali. A da je u prosvjedu sudjelovalo samo 10 % onih koji u Hrvatskoj žive u bijedi nema te policije koja bi ih spriječila da počiste beton sa dragovoljcima. I tu dolazimo do prilično prijesne, skoro odvratne laži koju nam intelektualni proletri iz dana u dan serviraju. Zbog čega, zašto i u ime koje logike bi Hrvatska sirotinja tražila obračun sa dragovoljačkim invalidima. Ne nalaze li se zapravo prave adrese na Pantovčaku i Banskim dvorima, a ne u Savskoj 66? Da li su ovi u Savskoj možda privilegirani? Da li bi se netko od hrvatske sirotinje mijenjao sa Đurom Glogoškim pa pristao da bez obje noge sjedne u njegova kolica za 24.000,00 kn mjesečno? Dvojim. Ali te simetrije spadaju u arsenal najjeftinije demagogije preostale iz komunističkog recidivizma. Nadalje kaže Lovrćka u svom panfletu: „Na dva pola razdrta Hrvatska spremna je danas jedna na drugu kidisati.” Za čiji račun? Gdje je drugarica Jelena vidjela dragovoljce koji su spremni „kidisati” na „svoj narod” gladan leba, ali dovoljno sit da se dere „ovo je Srbija.” Ne čini li vam se da ovaj jeftini igrokaz previše sliči na jogort revoluciju iz 90-tih? No, oni su barem imali dovoljnu količinu jogurta i leba. I oni su se 90-te derali ovo je Srbija. No, u jednom dijelu svog člančića gospođa Lovrić je u pravu. Ona je mudro zaključila da iza dragovoljačkih događanja stoji nešto puno čvršče od emocija. Stoji čvrsta organizacija. Eureka.

Zamislite ljude koji su 90-tih godina dobili rat protiv „3. armije u Europi”, stvorili ovu državu, mjesecima se smrzavali na Velebitu na -20 pripremajući se za Oluju i na kraju okupatore kao zečeve potjerali sa njihovim traktorima kući. A zečevima ih nisam proglasio ja nego njihov voljeni vođa Slobodan Milošević. I sad se netko čudi organiziranosti tih ljudi i usudi ih se uspoređivati sa onima koji u Hrvarskoj državi sanjaju o Srbiji, lebu, paljenju crkava, vužganju šatora i koji na sred ulici insceniraju „ploveće kazalište.” Prosvjednici su kobojage željeli probiti kordon i obračunati se sa invalidima i dragovoljcima. Znali su da je to unaprijed izgubljena bitka. Za razliku od Oluje kad pojma nisu imali što ih čeka. A to što ih je onda dočekalo nisu i neće zaboraviti do kraja života. Sad više nisu zečevi nego jeftini statisti koji glumataju prosvjednike protiv prosvjednika. Pitanje za čiji račun? Moralo bi bit jasno novinarima Večernjeg, Jutarnjeg, Slobodne Dalmacije i Novog lista da mogu angažirati i organizirati sve zdrave, progresivne i projugoslavenski usmjerene novinare, ali bitka je unaprijed izgubljena. Pušenje ubija. A Hrvati su 15 godina pušili Račana, Sanadera, Kosoricu, Mesića i Josipovića. Uglavnom, uzalud vam trud svirači.

Povjesničari su jedinstveni da je u politici „divide et impera” velika razlika između Tita i Stipe Mesića. Stipe Mesić je dijelio Hrvate pomoću Peticije, a Tito pomoću Rezolucije, pri čemu je Tito bio rezolutniji.

Drago Prgomet je napustio HDZ. Šteta za doktora perfektne biografije i neupitnog borca za pluralizam. Onaj pravi. Čovjek takovih referenci sigurno će naći svoj put. Ali nad njegovom zlom sudbinom rasplakala se, a tko bi drugi nego „majka svih demokracija” Jadranka Kosor. Svojim nepogrešivim kumrovečkim instiktom osjetila je da je demokraciji u HDZ-u došao kraj. Kaže Jaca: „Moj primjer, ali i brojni drugi, govore da nema šanse u okviru ovog vodstva boriti se za bilo što unutar stranke, da nikakva komunikacija nije moguća. Pa pogledajte Vladimira Šeksa koji je doajen, a smijenjen je s mjesta podpredsjednika stranke samo zato jer je podržavao mene. Zar to nije antidemokratski?” Duboko sam ganut što su senziblni demokrat Šeks i Jaca doživjeli na kraju svoje demokratke karijere. Puno bi nam prostora oduzelo kad bi nabrojao sve one koji su dobili demokratski Šimecki u tur i bili izbačeni iz HDZ-a za vrijeme vladavine Sanadera, Šeksa i Kosorice. Šeks je čak u ime istinske demokracije javno predložio da Jaca bude jedini kandidat za predsjednika stranke na zadnjim stranačkim izborima. Vjerojatno je planirao da se izbori održe u Areni pa da Ivan Jarnjak oduševljenom mnoštvu kaže: „Jel morti netko protiv Jace?” I sad je eto došao kraj Jacine i Šeksove demokracije. Šteta. Zbog humora.

Za vrijeme mandata Jadranke Kosor Sveti Rok proglašen je svecem zaštitnikom skraćenog vojnog roka.

Teme za svoju kolumnu uglavnom crpim iz subotnjeg dnevnog tiska. Tako i ove subote započeh sa listanjem Jutarnjeg i sa zlobnom grimasom počnem čitati kolumnu Ante Tomića. Kad sam završio sa čitanjem zbunjen provjerih je li to doista napisao naš Antiša. A što sad Zvonimire, crni i rigidni ognjištaru? Kako ćeš pljuckati po tekstu našeg Ante, tekstu kojeg bi barem u 85 % i sam potpisao? Našao sam se za jednog ognjištara u čudnoj intelektualnoj dilemi. Da li sam se u zadnja burna vremena promijenio ja ili neiscrpno vrelo mojih kolumna Ante Tomić? Nažalost tu trilemu nisam uspio riješiti, pa stoga lijepo i usredno molim dragog i nadasve simpatičnog gospodina Antu Tomića da opet piše svoje stare i meni dragocijene kolumne. Znači jugonostalgičarske, orjunaške, kolumne sa podoficirskim humorom, kolumne u kojima se ismijavaju Imoćani, Ličani, Hercegovci, Tuđman, HDZ, držanje desne ruke na srcu prilikom sviranja hrvtaske himne itd. Ako gospodin Tomić nastavi pisati i misliti kao u svojoj zadnjoj kolumni, stavit će me pred velike probleme.

O tempora, o mores, u prijevodu kakvi ljudi, kakvi običaji, čuvena Ciceronova rečenica, u njegovom isto tako čuvenom govoru protiv Katiline.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati