Pronađeni su novi, kapitalni dokazi protiv Perkovića i Mustača

    4

    Bože Vukušić, publicist, suradnik Hrvatskoga tjednika i čovjek koji je najzaslužniji za raskrinkavanje zločinačke Udbine mreže i njezinih zlodjela, u ovome intervjuu govori o novim činjenicama vezanima uz slučajeve izručenja bivših čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkome pravosuđu.

    Hrvatska je gotovo godinu dana opstruirala njemački uhidbeni nalog za bivšim čelnicima Udbe osumnjičenima za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Na kraju je morala popustiti. Više puta ste, duboko upoznati i uključeni u tu priču, upozoravali da će do toga morati doći, no stjecao se dojam da su Vaše tvrdnje marginalizirane, ismijavane. Pokazalo se da ste bili u pravu. Kako danas gledate na taj proces neradoga pristajanja hrvatske vlasti na uzuse EU?

    Prisjećam se prošlogodišnje emisije Mislava Togonala “Nulta točka” na HTV-u u jeku rasprave o temi “lex Perković” (22. 7. 2013.). U kratkome razgovoru poslije emisije zamolio sam Peđu Grbina da prenese svome šefu Zoranu Milanoviću kako će biti najbolje i za njega, i za SDP, i za Hrvatsku ako što prije ponište izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji Hrvatske s ostalim državama EU i isto tako što prije izruče Perkovića i Mustača. Grbin je, kao i još neki, reagirao podcjenjivački. Na kraju su upravo on i Zoran Milanović ispali smiješni. Na žalost, s posljedicom velike štetu po ugled i interese hrvatske države.

    Predsjednik Josipović javno je zamjerio Togonalu što je Vas pozvao u emisiju na HTV-u.

    O primjerenosti pokušaja utjecanja predsjednika Josipovića na uređivačku politiku HTV-a najbolje govori činjenica što je istoga dana kad je to on učinio (31. 8. 2013.) prvi program njemačke javno-državne televizije ARD emitirao emisiju u kojoj sam ja nastupio kao sugovornik o temi Udbinih atentata u državama Zapadne Europe.

    I dalje intenzivno pratite razvoj događaja. Što se događa otkad je Perković u njemačkome zatvoru, a sada i Mustač?

    S obzirom na težinu kaznenoga djela, teškoga ubojstva, i da je izvršeno u organizaciji tajne službe jedne države, njegov zatvorski tretman sigurno ima neke specifičnosti u odnosu na druge, nazovimo ih “obične” pritvorenike. Vjerojatno je izložen pojačanim sigurnosnim mjerama, s jedne strane da ga se zaštiti od mogućih provokacija njemu nenaklonjenih suzatvorenika, a s druge strane da se spriječi njegovo moguće nelegalno komuniciranje s izvanjskim svijetom. Što se tiče Mustača, još je prerano procjenjivati kako će se on ponašati. Ne mislim da ću mu se biti lako priviknuti na zatvorsku situaciju jer sumnjam da je o njoj ikada i sanjao, kamoli se za nju pripremao.

    Naš konzulat nagovarao svjedoka na lažno svjedočenje

    Kakve su spoznaje o „suradnji” Josipa Perkovića s njemačkim istražiteljima?

    Prošle godine Hrvatski je tjednik objavio ekskluzivnu vijest o pregovorima Josipa Perkovića koje je u travnju 2013. vidio preko odvjetnika Ante Nobila s njemačkim državnim odvjetništvom o dobrovoljnoj predaji i statusu “krunskoga svjedoka”. Međutim, Nobilo je odgovorio Perkovića od pristajanja na takav sporazum. Koncem prošle godine ti pregovori bili su obnovljeni, a Nobilo nije sudjelovao u njima. I bio je postignut dogovor: Perković se trebao sam predati 27. prosinca 2013. Odustao je u posljednjem trenutku, ponovno navodno nakon Nobilova pritiska.

    Prema tome, Perković je pokazao latentnu spremnost na suradnju s njemačkim pravosuđem pa je na kraju svašta moguće. Kad sam ga u oba spomenuta slučaja, preko posrednika, nagovarao na dobrovoljnu predaju i suradnju s njemačkim pravosuđem, objašnjavao sam mu da je to najbolje i za njega, a ne samo za interese koje ja slijedim. On je bio toga potpuno svjestan, ali očigledno tu postoje i neki drugi, nedovoljno poznati momenti zbog kojih se on u tome trenutku nije odlučio postupiti u skladu s vlastitim racionalnim spoznajama.

    Nedavno su se pojavile informacije da je zatvorska straža pronašla mobitel u Perkovićevoj ćeliji.

    Da, čak se priča da je mobitel prokrijumčaren uz pomoć nekih dužnosnika ili službenika hrvatskoga Generalnog konzulata u Münchenu. Ne bi me iznenadilo da je to istina jer su se slične stvari već događale. Poznato je da su prije nekoliko godina pojedini hrvatski diplomati u Njemačkoj radili na opstrukciji suđenja Krunoslavu Pratesu. Prošle godine zbila se još gora stvar kad je jedan Hrvat iz Münchena, svjedok u ovome procesu, pozvan u prostorije tamošnjega hrvatskog Generalnog konzulata i nagovaran na lažno svjedočenje. On je navodno taj razgovor snimio i snimku predao njemačkoj policiji.

    Za Perkovića je pogubna Nobilova demagogija

    Ima li Nobilovo ponašanje poveznicu s tvrdnjom da posjeduje dokaze pomoću kojih će osloboditi Perkovića? Može li se naslutiti što pripremaju kao obranu?

    Ne mogu u isto vrijeme postojati dokazi da je Perković kriv i da je nedužan u istoj pravnoj stvari. Ako postoje dokazi da je kriv i, prema tome, ne mogu postojati da nije kriv. Nobilove priče su najvjerojatnije najobičnija demagogija na koju se on možda može osloniti u Hrvatskoj, ali će s njome proći pred njemačkim sudom štono se kaže, “k’o Mujo na prisiki”. Drugim riječima, ako se Perković osloni na tu Nobilovu demagošku obranu, ne gine mu doživotna robija. Smatram da mu jedino može pomoći puna suradnja s njemačkim Saveznim državnim odvjetništvom.

    Je li prema Mustaču bilo sličnih ponuda nagodbe?

    Da, ali on je sve odbio. Navodno je osobnim kanalima, koristeći se poznanstvima s bivšim šefovima zapadno-europskih tajnih službi, ali i uz pomoć Budimira Lončara, pokušao uspostaviti kontakt s Bundesnachrichtendienstom (BND), misleći da bi se na taj način mogao spasiti. S obzirom kako je završio, planovi su mu se očigledno izjalovili.

    Jeste li svih ovih godina bili u posrednoj komunikaciji s Josipom Perkovićem? Je li Vam pokušao nešto poručiti, zatražiti objašnjenje ili pitati zašto “vodite rat” protiv njega?

    Izravne komunikacije nije bilo, jer sam ja odbijao svaki kontakt i aranžman s njim koji ne bi uključivao njegovu spremnost na cjelovit iskaz o aktivnosti Udbe. I njegov sin Saša htio je razgovarati sa mnom, ali sam to također odbio iz istih razloga. Nisu bili spremni otvoreno i iskreno razgovarati i surađivati na dobrobit Hrvatske pa se stvar razvija kako se razvija.

    Postoje tvrdnje da se Vi njima osvećujete zbog svjedočenja pred Županijskim sudom u Splitu. Naime, Mustač i Perković tvrdili su da ste Vi bili oteli njihova kolegu Blagoja Zelića i, da je sud uvažio njihova svjedočenja, prijetila bi Vam dugogodišnja zatvorska kazna.

    Naše je “poznanstvo” starijega datuma. Davno ranije oni su počeli raditi protiv mene, kao i ja protiv njih. Suđenje u Splitu bilo je samo jedna epizoda u tim “odnosima” u kojima su važniji interesi nego osjećaji. A ti se interesi, još iz doba Jugoslavije, sukobljavaju oko poimanja dobrobiti Hrvatske. Bio sam ja, kako rekoh, spreman s njima i surađivati da smo mogli uskladiti ta poimanja. Ja sam kršćanin i za mene je mržnja nepoznat pojam.

    Publicist Ljeljak otkrio Udbine pravilnike

    Jesu li u međuvremenu pronađeni neki novi dokazi o likvidacijama hrvatskih emigranata?

    Jesu, i to vrlo važni, kapitalni. Pronađeni su pravilnici rada Udbe u inozemstvu, u kojima je detaljno regulirano postupanje od naredbodavne do izvršne razine. Pravilnike je pronašao slovenski istraživač i publicist Roman Leljak. Postojalo je svega petnaestak primjeraka toga pravilnika u cijeloj SFRJ i oni su trebali biti uništeni, ali Slovenci to nisu napravili sa svojim primjercima, nego su ih sačuvali i predali u Državni arhiv.

    Štoviše, ti pravilnici predstavljaju dokaz o postojanju svojevrsne zločinačke organizacije unutar jugoslavenskoga političkog i državnog aparata, koja je bila zadužena za predlaganje, odobravanje, naređivanje, planiranje i izvršavanje likvidacija političkih emigranata. Prema njemačkome Kaznenom zakonu (Strafgesetzbuch /StGB/, čl. 129 i čl. 129a/), svaki pripadnik te zločinačke organizacije kriv je zbog same pripadnosti zločinačkoj organizaciji, pored toga i za kaznena djela koja je ona počinila. Ako njemačko Savezno državno odvjetništvo oduči prekvalificirati optužbe u skladu s tim paragrafom, nogometnim rječnikom govoreno, imat ćemo veliku gužvu u “kaznenome prostoru”.

    O čemu konkretno govore ti pravilnici?

    Tu je regulativa o postupanju u slučaju “specijalnih akcija” koje je odobravao Savezni savjet za zaštitu ustavnoga poretka, a naređivao savezni ministar unutarnjih poslova. Većina članova toga savjeta bili su po dužnosti predstavnici predsjedništva SFRJ i CK SKJ, savezni ministri unutarnjih i vanjskih poslova i obrane… Svi su bili članovi CK SKJ i imenovani na te dužnosti na preporuku CK SKJ. Za plan i koordinaciju bila je zadužena savezna centrala Udbe u Beogradu. Za samu realizaciju “specijalnih akcija” bila je mjerodavna republička Udba.

    Za imenovanja njezinih dužnosnika i nadzor njihove djelatnosti bili su zaduženi republički Savjeti za zaštitu ustavnoga poretka. Njihov sastav bio je sličan onome saveznom, ali u svakome slučaju u konačnosti je iza imenovanja njegovih članova stajao republički CK SK. To smo već znali iz izjava bivših visokih dužnosnika Udbe, a sada to imamo potvrđeno u dokumentima. Najvažniji Udbini pravilnici vezani uz te aktivnosti bit će uskoro objavljeni kao prilozi uz knjigu Romana Leljaka “Iz arhiva slovenske Udbe o ratu protiv političke emigracije” na hrvatskome jeziku.

    Jeste li već predali te dokumente mjerodavnim njemačkim redarstvenim i pravosudnim tijelima?

    Mislim da je to Roman Ljeljak ili netko drugi iz Slovenije već učinio. U svakom slučaju, poznato mi je da su ih u Munchenu već preveli na njemački jLeljakezik. Pored toga, ti dokumenti nisu jedina dokazna novost u cijelom slučaju. Iz njemačkog zahtjeva za izručenje vidi se da postoje nekakvi dokazi da je Zdravko Mustač nagovarao Blagoja Zelića da pronađe ubojicu za Stjepana Đurekovića.

    Prisjetimo se da je prije nekoliko godina u Njemačkoj bio uhićen stanoviti Luka Sekula koji je još 1999. na suđenju Vinku Sindičiću, na suđenju pred Županijskim sudom u Zagrebu u vezi s ubojstvom Brune Bušića, bio spominjan kao profesionalni ubojica splitskog centra Udbe. Sekula živi u Švedskoj, a njemačka i švedska policija dobro surađuju. Također, navodno postoji svjedok o izravnoj komunikaciji Zdravka Mustača s Mikom Špiljkom i Stanom Dolancom oko priprema Đurekovićeva ubojstva, a u to vrijeme Mustač se je bio vrlo zbližio s Vanjom Špiljkom i Mišom Brozom, sinovima Mike Špiljka i Josipa Broza Tita.

    Jeste li u dosadašnjim istraživanjima naišli na neka spektakularna imena?

    Ne još na konkretna imena, ali da na funkcije. Na primjer, u vrijeme likvidacije tročlane obitelji Ševo, supružnika Stipe i Tatjane te devetogodišnje kćeri Rosemarie, na funkciji izvršnog sekretara za ideološki nadzor Udbe u CK SKH nalazio se Ante Josipović, otac našega predsjednika Ive Josipovića.

    Otežavaju li pronađeni pravilnici dodatno poziciju Perkovića i Mustača?

    Mogli bismo reći da je s pronalaskom tih pravilnika praktički zapečaćena sudbina Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Oni ne upućuju samo u njihovu umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Dovoljno je samo usporediti odredbe tih pravilnika s dužnostima koje su obnašali u vrijeme ubojstava drugih hrvatskih emigranata pa su mnoge stvari jasne.

    Sindičić sporedan u cijelome slučaju

    Hoće li iz procesa protiv te dvojice udbaša nastati nove optužbe? Ovih dana u tisku se može pročitati da hoće.

    Sve govori da je realno očekivati takav rasplet. Prema mojim saznanjima, prvi na udaru mogli bi se naći neki službenici zagrebačkoga, varaždinskog i osječkoga centra Udbe, koji su SindičićMoje je mišljenje da je Vinko Sindičić bio i ostao sporedan lik u cijelome slučaju, da su on i njegova priča neka vrsta podmetnutoga lijepka za koji su se Perković i Nobilo uhvatili kao za neku slamku spasa. Ne zanima me ni gdje živi niti hoće li se pojaviti na suđenju u Münchenu. Zapravo, s obzirom na njegovu prošlost, kad bi se mene pitalo, Sindičić bi pravio društvo Perkoviću i Mustaču u njemačkome zatvoru.sudjelovali u ubojstvima Ante Kostića 1981. i Đure Zagajskog 1983. u Münchenu. Također, u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, posebice ako progovore Mustač i Perković, istraga bi mogla krenuti prema “zlatnoj komunističkoj djeci”, Vanji Špiljku i Miši Brozu, kao mogućim (su)inspiratorima toga ubojstva. A koliko mi je poznato, istraga se vodi i protiv nekih pojedinaca u Hrvatskoj koji su proteklih godina vrlo aktivno sudjelovali u protuzakonitim opstrukcijama redarstvenih i sudskih postupaka u Njemačkoj protiv osumnjičenih službenika, dužnosnika i suradnika jugoslavenske Udbe.

    Pomalo je nevjerojatno da Perković i Mustač svojim postupcima rade u korist vlastite štete. Bilo bi logično da ih je dobronamjeran pravni stručnjak uputio da se ponašaju da što bolje prođu na suđenju. Ili su se stvarno nadali da ih Hrvatska ne će izručiti?

    Vjerojatno se radi o kombinaciji nekoliko razloga, uključujući i Perkovićevu i Mustačevu nadu da ipak ne će biti izručeni. Međutim, već sam rekao da je Perković u jednome trenutku bio svjestan situacije i spreman na dobrovoljnu predaju i prihvaćanje statusa “krunskoga svjedoka”. Ne znamo zašto je odustao, je li ga tko pritiskao i ucijenio, kao što ne znamo zašto je Sanader dao ostavku ili zašto je Milanović toliko inzistirao na ‘lex Perkoviću’. Netko sve to zna, ako ne u Zagrebu, onda sigurno u Beogradu. Te udbaške nepoznanice nisu samo problem naše prošlosti, nego prvenstveno naše nacionalne sigurnosti u sadašnjosti i budućnosti. Sada je to “udbaško blago” malo disperzirano, odnedavno ga ima i u Münchenu. Nije to najbolje rješenje, ali je sigurno kvalitetnije nego je bilo do prije nekoliko dana. Takvi kakvi jesu, sigurnosno vrlo rizični tipovi, Perković i Mustač više koriste, ili bolje rečeno – manje štete Hrvatskoj u Stadelheimu kod Münchena, nego što su to činili na Pantovčaku i u Svetoj Nedelji kod Samobora.

    Je li Vinko Sindičić, Udbin likvidator, zaista nedavno povukao izjavu kojom je pred njemačkim pravosuđem teretio Perkovića, kao što je dan ili dva prije odluke o izručenju, objavio odvjetnik Nobilo? Je li točno da je njegov iskaz jedini koji tereti Perkovića, kao što tvrdi obrana? Gdje je danas Sindičić i hoće li se pojaviti na suđenju?

    Moje je mišljenje da je Vinko Sindičić bio i ostao sporedan lik u cijelome slučaju, da su on i njegova priča neka vrsta podmetnutoga lijepka za koji su se Perković i Nobilo uhvatili kao zaneku slamku spasa. Ne zanima me ni gdje živi niti hoće li se pojaviti na suđenju u Münchenu. Zapravo, s obzirom na njegovu prošlost, kad bi se mene pitalo, Sindičić bi pravio društvo Perkoviću i Mustaču u njemačkome zatvoru.

    Srbijanski udbaš Božidar Spasić izjavio je ovih dana da je Đurekovića ubio Arkan. Čini se da njegove interpretacije idu zapravo u smjeru amnestije Perkovića i Mustača. Što mislite o tomu?

    Bez obzira tko je neposredni izvršitelj, Spasićeva izjava ne oslobađa krivnje Perkovića i Mustača ako postoje dokazi o njihovoj krivici kao poticatelja i suorganizatora Đurekovićeva ubojstva. Ali ta izjava vrlo lako može biti shvaćena kao još jedan dokaz njegove Spasićeve povezanosti s Đurekovićevim ubojstvom.

    Ivica Marijačić
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari

    • Doušnik ili špijun, za mene i za mnoge druge je ista stvar. Za mene vrijedi ona narodna pjesma za njih:

      “Prošteno je svima, svima,
      zulumčaru ubojici,
      prošteno je svima, svima,
      samo nije izdajici!”

      Doušnik je uglavnom negativno konotiran izraz koji se koristi za vrstu špijuna na niskoj razini koji uglavnom djeluju neslužbeno.

      Doušnik i drugi agenti

      Doušnicima se obično nazivaju osobe koje na vlastitu inicijativu ili na zahtjev, obavještajnoj službi, policiji
      ili privatnim istraživaču pribavljaju informacije o osobama, skupinama
      ili organizacijama do kojih primatelj informacija sam po sebi nema
      pristupa, dobivajući za svoje usluge neki oblik nagrađivanja.

      Razlika izmedu špijuna i doušnika je po nekoj definiciji ta, “da špijun koristi prigode da bude informator ili vrši izdaju dok je zadatak doušnika da i aktivno proizvodi prilike nakon kojih umješane osobe izdaje”.

      U bivšoj je Jugoslaviji kao i u drugim totalitarnim državama postojala opširna mreža doušnika koji su ponajviše radili za UDBU.
      Bili su aktivni u gotovo svim područjima društvenog života radi
      skupljanja informacija o stvarnim ili potencijalnim prevratničkim
      iskazima o “vanjskim ili unutarnjim neprijateljima”. Djelovali su i u
      inozemstvu. Nisu smjeli biti članovi Partije, to jest morali su biti
      “nekompromitirani” u očima drugih osoba, jer im se u suprotnom, nebi
      vjerovalo.

      U nekim državama zakonom o lustracijom podaci o politički motiviranim doušnicima su dostupni javnosti, a u Hrvatskoj i drugima to još nije učinjeno.

    • Doušnik ili špijun, za mene i za mnoge druge je ista stvar. Za mene vrijedi ona narodna pjesma za njih:

      “Prošteno je svima, svima,
      zulumčaru ubojici,
      prošteno je svima, svima,
      samo nije izdajici!”

      Doušnik je uglavnom negativno konotiran izraz koji se koristi za vrstu špijuna na niskoj razini koji uglavnom djeluju neslužbeno.

      Doušnik i drugi agenti

      Doušnicima se obično nazivaju osobe koje na vlastitu inicijativu ili na zahtjev, obavještajnoj službi, policiji
      ili privatnim istraživaču pribavljaju informacije o osobama, skupinama
      ili organizacijama do kojih primatelj informacija sam po sebi nema
      pristupa, dobivajući za svoje usluge neki oblik nagrađivanja.

      Razlika izmedu špijuna i doušnika je po nekoj definiciji ta, “da špijun koristi prigode da bude informator ili vrši izdaju dok je zadatak doušnika da i aktivno proizvodi prilike nakon kojih umješane osobe izdaje”.

      U bivšoj je Jugoslaviji kao i u drugim totalitarnim državama postojala opširna mreža doušnika koji su ponajviše radili za UDBU.
      Bili su aktivni u gotovo svim područjima društvenog života radi
      skupljanja informacija o stvarnim ili potencijalnim prevratničkim
      iskazima o “vanjskim ili unutarnjim neprijateljima”. Djelovali su i u
      inozemstvu. Nisu smjeli biti članovi Partije, to jest morali su biti
      “nekompromitirani” u očima drugih osoba, jer im se u suprotnom, nebi
      vjerovalo.

      U nekim državama zakonom o lustracijom podaci o politički motiviranim doušnicima su dostupni javnosti, a u Hrvatskoj i drugima to još nije učinjeno.

    • EMINƎM

      nije svaki Ante pozitivan lik

    • EMINƎM

      nije svaki Ante pozitivan lik