Propadanje zemlje bez političke pameti

0

U obrani svog šupljeg ponosa, trenutno vladajući ponašaju se kao da su upravo oni bogomdani, nezamjenjivi, i kao da ne postoji nitko tko bi umjesto njih bolje znao i umio. Premijer Zoran Milanović je tek sada, četiri godine nakon što je ustoličen, zaključio kako s preporukama “štedite, štedite” nešto duboko nije u redu.

FAH-H7014456zoranmilanovic625Domaće političke i medijske krugove najviše uzbude vijesti o nama koje stižu iz inozemstva, što također na svoj način govori o stanju duhova u Lijepoj našoj. Ne vjerujemo sami sebi ni kad ostanemo bez posla, ni kad smo gladni i žedni, ni kad zemlja srlja u propast, ali kad nešto o tome dođe iz bijelog svijeta, od kakve makar anonimne i beznačajne agencije, to odmah osvane na prvim stranicama. Ništa od ovoga što nam u svom najnovijem izvješću poručuje Europska komisija ne bi trebalo biti iznenađujuće, ništa što sami ne vidimo i ne osjećamo, ali kad to stigne iz Bruxellesa odjekne kao bomba u nekoj učmaloj provinciji. Pa evo, vele nam, deficit državnog proračuna je blizu 6 posto, nezaposlenost 17 posto, javni dug prelazi 80 posto društvenog bruto proizvoda, itd. Na temelju tih činjenica Hrvatska je ocijenjena najlošijom državom Europske unije, dok kolo uspješnih vode Irska i Mađarska, dvije zemlje u kojima dominira “nacionalistička” politika, i koje baš i ne mare previše za preporuke i sugestije izvana.

Negdje, valjda, u tom grmu leži zec. Nitko od silnih analitičara i stručnjaka još nam nije objasnio uzroke stagnacije i regresije, osim nekih uopćenih fraza o zanemarenoj proizvodnji, premalom izvozu i tome slično. Predstavnica Svjetske banke u Hrvatskoj posve nediplomatski jednom je prigodom izjavila kako Hrvatskoj nedostaju lideri. To je svakako početak priče. Hrvatska zaista ima sve prirodne, geopolitičke, ljudske, financijske (štednja stanovništva, europski fondovi) i infrastrukturne razvojne pretpostavke, ali nema političke pameti koja bi sve to znala i umjela usmjeriti, organizirati i iskoristiti. Trenutno vladajući se u obrani svog šupljeg ponosa ponašaju kao da su upravo oni bogomdani, nezamjenjivi, i kao da ne postoji nitko tko bi umjesto njih bolje znao i umio. Premijer Zoran Milanović je tek sada, četiri godine nakon što je ustoličen, zaključio kako s preporukama “štedite, štedite” nešto duboko nije u redu. Jer, evo, Vlada pokušava rezati, naročito na obrazovanju, znanosti, zdravlju, poduzetnicima i poljoprivredi, štiteći tek administraciju, a deficit se povećava. Povećava se, jer brže od smanjenja rashoda smanjuju se prihodi i tu, uz sadašnju politiku, jednostavno nema rješenja. Rashodi su u ovoj godini smanjeni za 500 milijuna, ali su prihodi smanjeni za tri milijarde. I tako unedogled.

Stvari bi nekako valjalo, ako je ikako moguće, vratiti na početak. Tragedija je počela prodajom ili rasprodajom velikih javnih poduzeća i njihovim prepuštanjem stranim kompanijama kojima je jedini interes profit, koji se obično ostvaruje otpuštanjem radnika, a baš ih briga o nekakvim nacionalnim, hrvatskim interesima. Sve banke koje su sanirane iz proračuna otišle su u strane ruke pod misterioznim okolnostima, o kojima nitko ne smije ništa ni pitati. Hrvatski telekom prodan je istovrsnoj njemačkoj državnoj firmi. Ina je prodana za 500 milijuna dolara, a sada bi je kao natrag kupili za tri milijarde eura, iako je njezina objektivna vrijednost zbog zapuštenih rafinerija, istraživanja i eksploatacijskih polja višestruko smanjena. Nekada svjetski poznati farmaceutski div Pliva sada je, nakon što je prodan između dva čina veronske opere te izmijenivši nekoliko trgovačkih ruku, pretvoren u pogon za prepakiranje generičkih lijekova. Svi su ti poslovi zaogrnuti ideologijom o državi kao nužno lošem gospodaru, ali činjenica je da su i Pliva i Telekom i Ina bolje poslovali prije nego poslije preuzimanja. Banke ostvaruju veće profite, ali od toga društvo ima malo koristi. Njihove kamate su višestruko veće nego u zemljama iz kojih dolaze. Naravno, u pozadini je svih tih “transakcija” na prvom mjestu korupcija, a na drugom, ne manje važnom, nepovjerenje u vlastite sposobnosti.

Gle čuda, umjesto da shvati pogreške i udari novi smjer, Vlada srlja u nove avanture, dok predsjednik Republike pojma nema. Aktualna je priča o Ini, o kojoj ministar gospodarstva i premijer istupaju sa suprotnim stavovima. Spor s Molom je prepušten međunarodnim arbitražama sa slabim izgledima na uspjeh, umjesto da se pokrenu tužbe pred domaćim sudovima koji bi sve ugovore posredovane korupcijom ili namjerno štetnim ugovaranjem mogli jednostavno poništiti. Prodaje se pošto-poto jedina preostala državna banka, iako bi bolji put bio ojačati jednu veliku državnu banku u kojoj bi bili depoziti države i lokalnih zajednica i koja bi onda mogla diktirati uvjete kreditiranja gospodarstva i građana. Kao spasonosno rješenju nudi se monetizacija autocesta, što će, vjerujem, ipak biti svenarodnom referendumskom pobunom zaustavljeno. Koncesionari bi sigurno povećali cijene i otpustili radnike, a još bi im država jamčila naknadu eventualnog gubitka po već ustaljenom modelu. Naime, ove je godine na to ime Bina-Istri plaćeno 177 milijuna kuna. Jadransko more i podmorje, i to bez proglašenja gospodarskog pojasa, bit će u tipično kolonijalnoj poziciji, prepušteno naftnim multinacionalnim kompanijama uz velike ekološke i turističke rizike. Prodaja HEP-a samo je pitanje dana. Imunološki zavod, Gredelj i druge firme koje imaju poslovnu perspektivu prepuštene su na milost i nemilost sudbine. Austrija, koja bi nam mogla biti uzor, kontrolira sva krupna infrastrukturne poduzeća, ostalo (mala i srednja poduzeća) je, dakako, predmet privatnog poduzetništva.

Sve što će Vlada činiti do isteka tekućeg mandata jest kupovanje biračke naklonosti i lojalnosti, ako se bude imalo s čim. Na raspolaganju su joj ograničena sredstva. U prvom redu tu su velika obećanja o isto tako velikom novcu iz europskih fondova, i o još većim investicijskim projektima koji će, je li, otvoriti nova radna mjesta, ali od kojih zapravo ni jedan još nije na vidiku. Koristit će se i svaki pozitivan pokazatelj u moru negativnih, jer će, na primjer, industrijska proizvodnja zbog povećane potrošnje struje u prosincu u odnosu na rujan porasti za nekoliko postotaka, ili neki kvantificirani podatak o poboljšanim uvjetima gospodarenja. Prodat će se jedan brod, pa će odmah skočiti izvoz. U socijalna prava i plaće administracije neće se dirati jer bi to bilo fatalno za sadašnju vlast, pa će se posegnuti za novim i novim zaduženjima i prodajama preostalih nacionalnih, prirodnih i javnih dobara, po logici “neka poslije nas bude potop”. A loša situacija pripisivat će se onima koji su vladali prije, što se sve češće upotrebljava kao alibi što se mandat primiče kraju.

Računa se, avaj, i na pobjedu Ive Josipovića koji bi mogao u slučaju novog predsjedničkog mandata biti značajna potpora SDP-u, kao i na nešto širu koaliciju, prije ili poslijeizbornu, koja bi mogla nadoknaditi očigledan i nezaustavljiv pad popularnosti samog SDP-a, a u tom kolu (reformisti, laburisti, narodnjaci, manjinci, umirovljenici itd.) glavni igrač je ORaH Mirele Holy, koja pak svoj rejting gradi na obećavajućoj proizvodnji konoplje, apsolutnoj slobodi pobačaja, u okviru čega je stimuliranje ginekologa koji će raditi taj krvavi posao, otvaranje klinika za promjenu spola, žestokom protuklerikalizmu i stopiranju svakog investiranja. Korist će se i tipično propagandne ideološke poruke tipa “opasnost skretanja udesno”. Još jedan mandat Kukuriku koalicije i Vlade umišljenih a nesposobnih ministara na čelu s premijerom i potpredsjedničkom trojkom Pusić, Opačić, Grčić odveo bi nas u potpunu političku, gospodarsku i moralnu katastrofu koja bi državu dovela na sam rub opstanka. Promatrači katastrofičniji od mene drže čak da im je to i glavna namjera. Ako je to točno, onda možda nisu neučinkoviti.

Autor: Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari