Proračun Federacije BiH: Za šest mjeseci minus od 380 milijuna KM

6

U proračunu Federacije BiH /FBiH/ za šest mjeseci ove godine prihodi su manji za 244 milijuna KM u odnosu na planirane, a kada se tome doda i zaduženje FBiH u tom razdoblju za 138,4 milijuna KM dolazi se do “minusa” od oko 380 milijuna KM, piše “Večernji list”.

Ukupni prihodi u prvom polugodištu iznose 867,8 milijuna KM, što je 39 posto od plana za ovu godinu. Prema podacima federalnog Ministarstva financija, ukupni rashodi i izdaci za prvih šest mjeseci su 813,3 milijuna KM, što je 37 posto od planiranih, a do kraja prvog polugodišta nisu izmirene ni obaveze iz 2012. godine.

U strukturi proračuna značajan dio sredstava odlazi na plaće i doprinose za 6.994 radnika, za šta je izdvojeno 100,1 milijun KM, što je za jedan posto manje u odnosu na isti period 2012. godine.

Najveća izdvajanja iz federalnog proračuna odnose se na Zavod mirovinsko -invalidskog osiguranja od 105,1 milijun KM, za invalidnine 151,2 milijuna KM, za neratne invalidnine 55,8 milijuna KM, za dobitnike ratnih priznanja 6,9 milijuna KM i za civilne žrtve rata 12,8 milijuna KM.

Izdaci za otplate dugova iz ranijih godina iznose više od 250 milijuna KM.

facebook komentari

  • peppermintt

    razumi li se tko u brojke i slova, da nam malo pojasni ?
    🙂

    • Možda pomogne najprije objasniti pojam deficita: http://www.ijf.hr/pojmovnik
      /proracunski_deficit.htm

      a onda ne bi bilo loše pročitati i razmišljanje profesora Šikića:

      Što ste učinili kada na svoj štedni račun stavite 10000 kn? Banci ste
      posudili 10000 kn! Banka to zove depozitom a ne dugom, ali to jest njen
      dug. Vi banci niste poklonili svojih 10000 kn, nego ste joj te kune
      posudili. Depozit nije ništa drugo nego bančin dug.

      Taj dug, kao i svaki drugi, stvara novac. Kada deponirate svojih
      10000 kn u banku te kune su još uvijek vaše, no sada i banka ima 10000
      kn. Ona ih investira ne bi li zaradila dodatni novac. Gdje je nekad bilo
      10000 kn sada je 20000 kn. Svojim depozitom stvorili ste novac, tj.
      povećali ste ukupnu ponudu novca za 10000 kn.

      Banke za razliku od ostalih smrtnika vole biti dužne. One plaćaju
      velike reklamne kampanje ne bi li vas nagovorile da ih kreditirate. One
      se čak hvale svojim dugom: “Imamo 10 milijardi kuna u depozitima!”.

      Mediji, političari, ekonomisti, … ne kritiziraju banke zbog
      prihvaćanja previše depozita, tj. zbog prevelikoga zaduženja. Kada banka
      od vas i mnogih drugih klijenata posudi onih 10000 kn nitko ne viče da
      je ta količina depozita (tj. duga) “neodrživa”. Nitko banci ne govori da su joj depoziti preveliki i da bi trebala “živjeti u granicama onoga što ima, a ne se dalje zaduživati”. Nitko ne objavljuje grafikone koji prikazuju “skandalozni dug banaka prema svojim klijentima”.

      A ipak, depozit je dug i ukupna količina depozita je ukupna količina duga.

      Kao bankin kreditor (iako vas češće zovu depozitorom), u nekom
      trenutku možete odlučiti da želite povrat svoje posudbe. Na primjer,
      možete tražiti da se vaša posudba sa štednog računa prebaciti na tekući
      račun (u istoj ili drugoj banci), što je i dalje posudba ali bez kamata.
      Ili da vam se isplati gotovina, što je stvarni povrat duga i
      uništavanje onog prethodno stvorenoga novca. Tada se ukupna ponuda novca
      vraća gdje je i bila prije vašeg depozita.

      Pretpostavimo da vraćenih 10000 kn sada želite posuditi državi. Kako
      biste to učinili? Tako da kupite državne obveznice u vrijednosti od
      10000 kn. Svoju posudbu banci pretvorili ste u posudbu državi. Prva
      posudba se zove depozit, druga državni dug i naravno obje su dug. Međutim, prva se tako ne zove, druga da i to uz dodatno zastrašujući adjektiv “državni”.

      Kada država vama i mnogim drugima proda svoje obveznice, tada i
      mediji i političari i ekonomisti i … počinju vikati da je količina toga
      duga (tj. državnih depozita) “neodrživa”. Svi govore da su ti depoziti preveliki i da bi država trebala “živjeti u granicama onoga što ima, a ne se dalje zaduživati”. Svi objavljuju grafikone koji prikazuju “skandalozni dug države, tj. svih nas” (o ovome “svih nas” u sljedećem pasusu).

      Što žele ti ljudi. Očito žele da svoje kune ne deponirate u državne
      obveznice, nego da ih deponirate na bankovne račune. Žele da smanjite
      svoje depozite kod države i uvećate ih kod banaka. Tom zahtjevu
      prilagođena je i terminologija kojom se služe (ili je dobar dio tih
      zahtijeva možda baš potaknut tom terminologijom?). Državni dug vama čak se zove vašim zaduženjem
      (npr. kada japanska centralna banka ima ogroman dug u svojim
      obveznicama, kaže se da su japanci ogromni dužnici, iako su zapravo
      vjerovnici), a bankarski dug vama (da još jednom ponovimo) zove se vašim depozitom.

      To je posebno ironično u zemljama koje su monetarno suverene (što su
      uglavnom sve zemlje, uz par iznimaka poput članica eurozone). Monetarno
      suverena država financijski je bitno snažnija od bilo koje banke. Banke
      mogu postati insolventne i stoga nesposobne isplatiti svoje depozitore,
      monetarno suverene države ne.

      Na sreću, za većinu bankovnih depozita postoji garant. Tko? Država!

      Stoga su ironični pozivi medija, političara, ekonomista, … da
      svoj novac ne deponirate kod financijski najjačeg dužnika nego kod
      slabijih (za koje ovaj jači čak garantira).

      Taj se poziv inače zove “fiskalnom odgovornošću”!

      Naravno, sve ovo ne znači da ne postoji problem prevelikoga duga, nego samo da je to problem i privatnog i državnog duga.

      Bez tog razumijevanja ne možemo razumjeti zašto smo u krizi niti kako
      iz nje izaći. Na primjer, španjolsku krizu očito je izazvao veliki
      privatni dug a ne mali državni.

      Evo na kraju i konkretnog primjera. Američke (od inflacije zaštićene)
      10-godišnje obveznice, čiji je prinos obično oko 2%, nedavno su imale
      prinos od -0.6%.

      Dakle, oni koji u njih investiraju čak su spremni državi platiti skromni honorar da njihovo bogatstvo čuva 10 godina.

      Što se tu zbiva? Dužnička kriza, u kojoj se svi odjednom žele
      riješiti svojih dugova! Kućanstva prestaju posuđivati, a firme ne
      investiraju jer na vidiku nema prodaje.

      Investitori nemaju kamo drugdje sa svojim novcem i zato kupuju državne obveznice. Oni gotovo mole državu da ih izda, efektivno ih držeći trenutno najboljim poslom.

      Država postaje mjesto zadnjeg investiranja.

      Treba li država odbiti tu ulogu bojeći se povećanog deficita? Da ako smanjenje deficita smatra važnijim od izlaska iz recesije!

      U vezi s tim upućujem na stare postove o “mitu deficita” ovdje i ovdje, te uz ispriku zbog samocitiranja ponovno tvrdim:

      “Monetarni sustav je sredstvo za postizanje
      političko-ekonomskih ciljeva, a ne izvor informacija o tome kakvi bi ti
      ciljevi trebali biti.

      Jednako je besmisleno smanjivati državnu potrošnju zato što imamo deficit, kao i povećavati je zato što imamo suficit.”

      ___
      sve ovo ti neće previše pomoć, ali ipak će ti možda neke stvari biti jasnije 🙂

      • peppermintt

        fala 🙂 nije to teško za skužit, ali činjenica je da rad stvara višak vrijednosti, međutim u financijskom sektoru i novac virtualno stvara višak vrijednosti, koji nije stvaran 🙂 lakoća igre virtualnog novca je izvor svih kriza
        a znamo tko se voli tak poigrati ….

  • peppermintt

    razumi li se tko u brojke i slova, da nam malo pojasni ?
    🙂

    • Možda pomogne najprije objasniti pojam deficita: http://www.ijf.hr/pojmovnik
      /proracunski_deficit.htm

      a onda ne bi bilo loše pročitati i razmišljanje profesora Šikića:

      Što ste učinili kada na svoj štedni račun stavite 10000 kn? Banci ste
      posudili 10000 kn! Banka to zove depozitom a ne dugom, ali to jest njen
      dug. Vi banci niste poklonili svojih 10000 kn, nego ste joj te kune
      posudili. Depozit nije ništa drugo nego bančin dug.

      Taj dug, kao i svaki drugi, stvara novac. Kada deponirate svojih
      10000 kn u banku te kune su još uvijek vaše, no sada i banka ima 10000
      kn. Ona ih investira ne bi li zaradila dodatni novac. Gdje je nekad bilo
      10000 kn sada je 20000 kn. Svojim depozitom stvorili ste novac, tj.
      povećali ste ukupnu ponudu novca za 10000 kn.

      Banke za razliku od ostalih smrtnika vole biti dužne. One plaćaju
      velike reklamne kampanje ne bi li vas nagovorile da ih kreditirate. One
      se čak hvale svojim dugom: “Imamo 10 milijardi kuna u depozitima!”.

      Mediji, političari, ekonomisti, … ne kritiziraju banke zbog
      prihvaćanja previše depozita, tj. zbog prevelikoga zaduženja. Kada banka
      od vas i mnogih drugih klijenata posudi onih 10000 kn nitko ne viče da
      je ta količina depozita (tj. duga) “neodrživa”. Nitko banci ne govori da su joj depoziti preveliki i da bi trebala “živjeti u granicama onoga što ima, a ne se dalje zaduživati”. Nitko ne objavljuje grafikone koji prikazuju “skandalozni dug banaka prema svojim klijentima”.

      A ipak, depozit je dug i ukupna količina depozita je ukupna količina duga.

      Kao bankin kreditor (iako vas češće zovu depozitorom), u nekom
      trenutku možete odlučiti da želite povrat svoje posudbe. Na primjer,
      možete tražiti da se vaša posudba sa štednog računa prebaciti na tekući
      račun (u istoj ili drugoj banci), što je i dalje posudba ali bez kamata.
      Ili da vam se isplati gotovina, što je stvarni povrat duga i
      uništavanje onog prethodno stvorenoga novca. Tada se ukupna ponuda novca
      vraća gdje je i bila prije vašeg depozita.

      Pretpostavimo da vraćenih 10000 kn sada želite posuditi državi. Kako
      biste to učinili? Tako da kupite državne obveznice u vrijednosti od
      10000 kn. Svoju posudbu banci pretvorili ste u posudbu državi. Prva
      posudba se zove depozit, druga državni dug i naravno obje su dug. Međutim, prva se tako ne zove, druga da i to uz dodatno zastrašujući adjektiv “državni”.

      Kada država vama i mnogim drugima proda svoje obveznice, tada i
      mediji i političari i ekonomisti i … počinju vikati da je količina toga
      duga (tj. državnih depozita) “neodrživa”. Svi govore da su ti depoziti preveliki i da bi država trebala “živjeti u granicama onoga što ima, a ne se dalje zaduživati”. Svi objavljuju grafikone koji prikazuju “skandalozni dug države, tj. svih nas” (o ovome “svih nas” u sljedećem pasusu).

      Što žele ti ljudi. Očito žele da svoje kune ne deponirate u državne
      obveznice, nego da ih deponirate na bankovne račune. Žele da smanjite
      svoje depozite kod države i uvećate ih kod banaka. Tom zahtjevu
      prilagođena je i terminologija kojom se služe (ili je dobar dio tih
      zahtijeva možda baš potaknut tom terminologijom?). Državni dug vama čak se zove vašim zaduženjem
      (npr. kada japanska centralna banka ima ogroman dug u svojim
      obveznicama, kaže se da su japanci ogromni dužnici, iako su zapravo
      vjerovnici), a bankarski dug vama (da još jednom ponovimo) zove se vašim depozitom.

      To je posebno ironično u zemljama koje su monetarno suverene (što su
      uglavnom sve zemlje, uz par iznimaka poput članica eurozone). Monetarno
      suverena država financijski je bitno snažnija od bilo koje banke. Banke
      mogu postati insolventne i stoga nesposobne isplatiti svoje depozitore,
      monetarno suverene države ne.

      Na sreću, za većinu bankovnih depozita postoji garant. Tko? Država!

      Stoga su ironični pozivi medija, političara, ekonomista, … da
      svoj novac ne deponirate kod financijski najjačeg dužnika nego kod
      slabijih (za koje ovaj jači čak garantira).

      Taj se poziv inače zove “fiskalnom odgovornošću”!

      Naravno, sve ovo ne znači da ne postoji problem prevelikoga duga, nego samo da je to problem i privatnog i državnog duga.

      Bez tog razumijevanja ne možemo razumjeti zašto smo u krizi niti kako
      iz nje izaći. Na primjer, španjolsku krizu očito je izazvao veliki
      privatni dug a ne mali državni.

      Evo na kraju i konkretnog primjera. Američke (od inflacije zaštićene)
      10-godišnje obveznice, čiji je prinos obično oko 2%, nedavno su imale
      prinos od -0.6%.

      Dakle, oni koji u njih investiraju čak su spremni državi platiti skromni honorar da njihovo bogatstvo čuva 10 godina.

      Što se tu zbiva? Dužnička kriza, u kojoj se svi odjednom žele
      riješiti svojih dugova! Kućanstva prestaju posuđivati, a firme ne
      investiraju jer na vidiku nema prodaje.

      Investitori nemaju kamo drugdje sa svojim novcem i zato kupuju državne obveznice. Oni gotovo mole državu da ih izda, efektivno ih držeći trenutno najboljim poslom.

      Država postaje mjesto zadnjeg investiranja.

      Treba li država odbiti tu ulogu bojeći se povećanog deficita? Da ako smanjenje deficita smatra važnijim od izlaska iz recesije!

      U vezi s tim upućujem na stare postove o “mitu deficita” ovdje i ovdje, te uz ispriku zbog samocitiranja ponovno tvrdim:

      “Monetarni sustav je sredstvo za postizanje
      političko-ekonomskih ciljeva, a ne izvor informacija o tome kakvi bi ti
      ciljevi trebali biti.

      Jednako je besmisleno smanjivati državnu potrošnju zato što imamo deficit, kao i povećavati je zato što imamo suficit.”

      ___
      sve ovo ti neće previše pomoć, ali ipak će ti možda neke stvari biti jasnije 🙂

      • peppermintt

        fala 🙂 nije to teško za skužit, ali činjenica je da rad stvara višak vrijednosti, međutim u financijskom sektoru i novac virtualno stvara višak vrijednosti, koji nije stvaran 🙂 lakoća igre virtualnog novca je izvor svih kriza
        a znamo tko se voli tak poigrati ….