Prošao je težak i mukotrpan život, Križni put, zatvore i logore, a danas slavi 90. rođendan

    0

    Gospodin Vinko Vice Ostojić ovih dana bilježi vrijedan životni jubilej: u srpnju ove godine navršava 90 godina života. “Bio je to” – kaže Vice – “težak i mukotrpan život, osobito onaj dio kada je po zatvorima, tamnicama, logorima, proveo godine i godine” – ukupno oko 14 godina. No, sve proživljeno bilo je dobar povod za kratki razgovor sa slavljenikom. Evo što o sebi kaže Vinko Vice Ostojić:

    hr vojnik
    Vinko Vice Ostojić

    – Nakon povratka iz Lourdesa u svibnju ove 2014. godine, gdje sam se po osmi puta (osam godina zaredom dolazim u Lourdes) poklonio Majci Božjoj Blaženoj Djevici Mariji i zahvalio da je cijeli moj život bdjela nada mnom, čuvala me i hrabrila da ustrajem, prepustio sam se sjećanjima na dane patnje i nevolja što su me pratile u godinama poslije onoga rata (Drugoga svjetskog rata) u zatvorskim ćelijama i robijašnicama, mučilištima i sudištima, a sve zbog moga domoljublja i otpora, tajnog i javnog, što sam ga u svakoj prilici iskazivao i prakticirao protiv nenarodnog zločinačkog komunističkog režima u poslijeratnoj Jugoslaviji.

    • Vaše su nevolje počele vrlo rano, odmah poslije svršetka Drugoga svjetskog rata. Prošli ste Križni put i sve popratne pojave toga puta. No, izdržali ste. Recite nam pobliže o tome.

    – Nevolje su počele još na Križnom putu, na povratku s Bleiburškog polja 1945. godine, tamo od Dugog Sela, preko Kloštar Ivanića, Bjelovara, Grubišnog Polja, do Slavonske Požege, gdje su nas smjestili u logor Glatež. Na tome putu u jednom trenutku spustila se jaka kiša, dogodio se prolom oblaka, i mi zarobljenici, sabijeni poput sardina, morali smo sjediti na mokroj zemlji, u vodi do koljena, bez prava da se imalo pomaknemo, pridignemo ili premjestimo. U ponekim mjestima kroz koja smo prolazili seljaci su nas glasno psovali, pljuvali po nama, davali nam otrovano mlijeko i otrovanu vodu, pa su zbog toga mnogi putem poumirali. Mi logoraši, gladni i iscrpljeni, pojeli smopoput životinja svu travu u logoru, oglodali smo kore sa stabala. Jedan kruh dijelili su na dvadesetoricu, što je iznosilo upravo tri zalogaja.

    Inače, na čitavom tom križnom putu, mi hrvatski vojnici, zarobljenici, bili smo izloženi kojekavom verbalnom i fizičkom nasilju naših partizanskih pratitelja. Sve je to bilo usmjereno nastojanju da nas u tim kolonama na kraju ostane što manje, da poumiremo, kako bi pobjednici s nama imali što manje posla. Glad, hladnoća, žeđ, bolesti, udarci kundacima pušaka i koječime drugim – sve je to opis i popis stahota kojima smo svi mi, pa i ja naravno, bili izloženi na križnom putu.

    • No, to je bio tek početak. Niste posustali, nego ste nastavili djelovati – kako se to kaže – prohrvatski, i zato ste bili izloženi kojekakvim nevoljama, manjim i većim?

    vinko vice ostojić križni put ustaša hrvatski vojnik zatvor progonstvoNa ovaj ili onaj način, iz razno-raznih razloga, moje mučenje se nastavilo sljedećih godina. U kruševačkom zatvoru bijah izložen osobito okrutnim metodama mučenja. Kada te dovedu u sobu za ispitivanje najprije te postave uza zid i odrede da gledaš samo u jednu točku pred sobom, ne smiješ micati glavom niti pogledavati lijevo ili desno. Tako ne možeš dugo izdržati, onesvijestiš se i padneš kao klada na pod. Takva i slična mučenja ponavljala su se često, osobito noću, popraćena mnogobrojnim udarcima nogama ili kojekakvim željeznim predmetima. Dalje: svežu ti noge i ruke, postave te u zahod da tako svezan ravno stojiš, i onda s visine od tri metra puste da ti iz zahoda koji je iznad tebe kap po kap padaju izmetine na glavu. Zatim bi mi svezali ruke i noge, uzeli dugački kolac, stavili ga na dva stolca, a prije toga ga provuku kroz moje zavezane ruke i noge, tako da glava visi dolje a noge i tabani su okrenuti gore. U takvom položaju oni me tuku po tabanima. Pri takvim i sličnim zlostavljanjima suze su mi tekle same od sebe, sav sam bio mokar od patničkoga znoja i neopisive muke. Kada su vidjeli da ni to ne pomaže u njihovim namjerama da od mene izvuku bilo kakvo priznanje, izveli su me na strijeljanje u jedan park u središtu grada. Bila je ponoć. Postavili su me uz jedno stablo i jedan od partizana ispali cijeli rafal iznad moje glave. Vratili su me u zatvor kada su vidjeli da strijeljanje nije uspjelo.

    Na suđenju 17. studenoga 1946. godine osudili su me na deset godina zatvora. Kasnije su kaznu preinačili na četiri godine. Čekajući tu presudu u ćeliji sam ležao na kamenom podu, neodjeven tj. samo s košuljom i gaćama. Tu sam zaradio upalu pluća od koje sam se teško oporavio.

    • Zanimljiva je epizoda kada ste položili vijenac na grob Oca domovine dra Ante Starčevića. Kako je to počelo i kako završilo?

    – U zatvoru Zabela kod Požarevca, sjećam se, zatvorenici su morali jesti crvljivi grah u kojem su ‘plivali’ crvi i žiški. I to je tom jelu bio jedini začin. Shvatio sam: želim li preživjeti moram to jesti. I ja sam uzimao sve što su mi davali, crve nisam čistio, vodu sam pio kakvu su mi davali. Čak sam znao tražiti repete, to jest dodatak obroku. I tako sam preživio. Pritom sam zadržao vedar duh, čak sam ponekad znao dobaciti i kakvu šalu, sve na račun mojih mučitelja, što je sve njih naprosto vrijeđalo i izluđivalo.

    Nakon takvih i sličnih zlostavljanja i kojekakvih drugih nedaća, nakon izlaska iz zatvora u Novskoj sam radio na autocesti, u selu pokraj Livna sudjelovao sam u gradnji atomskog skloništa, obavljao sam i druge radove. U Zagrebu nisam mirovao, tražio sam istomišljenike koji su pristali ići sa mnom u Šestine na grob Oca domovine Ante Starčevića. Našao sam ih, organizirali smo se i na 57. obljetnicu njegove smrti odnijeli smo na grob u Šestine vijenac s trobojnicom na kojoj je zlatnim slovima pisalo: “U spomen na 57. godišnjicu smrti Oca domovine, tvoji sljedbenici”. Otkrili su me, u zatvoru sam proveo godinu dana, ali nikoga od suradnika nisam odao. Nikoga nisam odao i ništa nisam priznao ni tada ni u kasnijim mučenjima, pred istražiteljima i stražarima, izdržao sam svu torturu samo zahvaljujući vjeri u Boga, držala me ljubav prema domovini i želja da na bilo koji način pomognem svojoj zemlji Hrvatskoj.

    • U kasnijim godinama poduzeli ste novu hrabru i opasnu akciju: organizirali ste ogranke HOP-a. Kako ste u tome uspijevali?

    – Nisam pokleknuo ni duhom ni tijelom, nego sam nastavio tražeći i našao sam istomišljenike s kojima sam odlučio organizirati ogranke HOP-a u Hrvatskoj. (HOP = Hrvatski oslobodilački pokret.) Do mene su stizali iz emigracije letci i propagandni materijal koji sam širio po cijeloj Hrvatskoj. Tako sam radio od 1953. do 1956. godine. No, nisam mogao izbjeći udbine zatvore: 20. kolovoza 1956. godine osudili su me na osam godina robije. Jednom prilikom “isljednici” su mi izbili šest zuba i udarajući me cipelama polomili mi nekoliko rebara. Odvukli su me takvoga krvavog i ošamućenog u ćeliju, jer nisam mogao ni stati na noge.

    Ponovno su mi svezali ruke i noge, glavu okrenuli prema podu a noge gore. Prilikom svega toga “isljednici” su se smijali, psovali, dobacivali kojekakve bezobraštine. Tukli su me željeznim predmetom do iznemoglosti, tražeći od mene priznanje. Iako su bolovi bili neizdrživi, ništa nisam priznavao. Za vrijeme tog i takvog mučenja, u zatvoru sam doznao da sam postao otac: Na dan 29. kolovoza 1956. godine rodila mi se kći Jadranka. A tada su me i najviše mučili.

    vinko vice ostojić križni put ustaša hrvatski vojnik zatvor progonstvoU zatvoru u Sarajevu bio sam prisiljen jesti žive golubove. Bilo je to ovako: sa mnom u ćeliji nalazio se kriminalac Merčep koji je za vrijeme jake studeni kada su se prozori ledili smislio način kako da dohvati goluba i uporabi ga za jelo: kojekakvim trikovima uspio je namamiti te zime 50 golubova, ja sam uzeo sirove batake i to sam jeo. Zbog moga prkosnog ponašanja jednom su me prilikom bacili u samicu, zvali smo ju mračara. Kada su me nakon tjedan dana boravka u toj ćeliji mračari izveli na svjetlo dana, oči su me strašno pekle, ništa nisam vidio i nisam mogao stajati. Do ‘normalnog’ zatvora čuvari su me morali nositi na rukama.

    Mučenja i zlostavljanja bili su moja svakodnevica. Moji mučitelji rabili su najnevjerojatnije oblike mučenja, sve u namjeri da me slome, da iz mene izvuku bilo kakvo priznanje. Ništa nisam priznavao, ostao sam čvrst i uporan u naumu da nikada ni u kakvoj prilici ništa ne priznam, i to mi je vjerojatno spasilo glavu.

    Tu sam osuđen na deset godina daljnje robije, no kasnije su kaznu smanjili na osam godina. Dospio sam u kazneno popravni dom u Zenici i tu sam u tzv. staklari u ćeliji broj 38 boravio s don Antom Bakovićem i fra Arkanđelom Grgićem. Zenička je staklara progutala mnoge hrvatske živote. U toj zgradi po mnogim uskim i mračnim ćelijama mučeni su tjednima i mjesecima mnogi hrvatski politički zatvorenici. Osobito u godinama iza rata. Poseban oblik torture bio je tucanje kamena. Na posebno određeno mjesto dovezli bi tvrdo kamenje i kažnjenik sa čekićem težine od jednog kilograma morao je razbijati taj kamen u sitne komadiće. Upravnik zatvora znao je u tim prilikama stati pred čovjeka koji ‘tuca kamen’, nijemo ga gleda ne izustivši ni jednu jedini riječ. Tako on stoji dugo vremena i to izluđuje i mučenika i mučitelja.

    No, godine 1962. jelovnik u zeničkom zatvoru počeo se popravljati, a razlog je bio odluka političkih vlasti Jugoslavije o amnestiji političkih zatvorenika. Iz zeničke robijašnice izišao sam 20. kolovoza 1964. godine. Bio sam slobodan. No, izdržao sam godine zatvora i robijašku torturu a da nikada nikoga od prijatelja i suradnika nisam odao, ništa nisam priznavao što su isljednici od mene tražili, trpeći užasne bolove od zlostavljavanja, udaraca i raznovrsnog mučenja, molio sam se Bogu i tražio utjehu i pomoć od Blažene Djevice Marije. Tako sam i izdržao.

    Ove riječi sjećanja upućujem voljenoj kćeri Jadranki, s porukom da čuva i sačuva uspomenu na oca patnika, neumornog i upornog borca za istinu i pravdu, za slobodnu Hrvatsku, za dostojanstven i miran život svakog hrvatskog čovjeka, svih hrvatskih ljudi.

    • Čestitamo na hrabrosti i junačkom držanju u svim tim teškim trenucima. Izdržali ste i možete se osjećati pobjednikom, jer bili ste jači, izdrživljivi i odani svojoj ideji, više nego vaši mučitelji. Oni nisu izdržali, vi jeste. Kako ste našli smirenje u vašem životu?

    – Otišao sam u inozemstvo preko Italije i Francuske u Njemačku. Započeo je moj emigrantski život, koji je eto potrajao 35 godina.

    • Zahvaljujemo. Još jednom čestitamo i želimo dug i uspješan život. Bravo, Vinko Vice Ostojiću.

    • U ime uredništva portala kamenjar.com gospodinu Vinku čestitam rođendan! Krešimir K.

    Branimir Kovačević/Hrvatski fokus/glasbrotnja.net/kamenjar.com

    facebook komentari