Pratite nas

Kultura

Prosudba knjige: Mario Vasilj, Međugorje. Gospini apostoli. Vicka svjedoči

Objavljeno

na

Prosudba knjige: Mario Vasilj, Međugorje. Gospini apostoli. Vicka svjedoči, Matica hrvatska, Čitluk, 2014.

Događaji u župi Međugorje davno su postali točka prijelomnica u suvremenom svijetu, htio to netko ili ne. Dolaze ljudi sa svih strana svijeta, ljudi svih staleža, kušajući odgonetnuti što se to zapravo događa. Jer sve je naizgled jednostavno i neugledno.

Neka djeca, sada odrasli ljudi, tvrde da imaju doticaj s vanzemaljskom stvarnošću, stvarnošću koja ipak ne pripada NLO-u i sličnim stvarima. Ludo, u ovo suvremeno napredno vrijeme. Tu je i bujanje građevina u tom nekada siromašnom, zapuštenom kraju. Podsjeća nas to na »opjevani« Divlji zapad, s tim da su Indijanci Hrvati i svi oni koji pristanu uz događanja u ovom kraju.

Mario-Vasilj-knjigaIzgleda jednostavan opis, a nije. Takva je, naime, i knjiga pred nama. Na prvi pogled jednostavnim riječima i jednostavnim postavkama ispričala je priču koja i dalje nastaje pred našim očima. Dokle? Ne znaju to ni njezini nositelji, vidioci. Bit će dotle dok nebo ne kaže drukčije. Ili dok ne nastane dovoljno Gospinih apostola na ovoj zemlji. To su oni apostoli koji su dopustili da ih prožme njezina riječ i dovede ih bliže Bogu od kojega su se udaljili zbog različitih razloga. Nakon što su sebe doveli u red, pozvani su ohrabriti druge. Zvuči poznato, kao nekada u Isusovo vrijeme. To je, dakle, ta dubina prema kojoj nas knjiga vodi. Ako ne otvorimo svoje srce, odbacit ćemo je u kut kao nešto nezanimljivo, otvorimo li ga, pak, zateći ćemo se kako razmišljamo o svome životu. Jesmo li doista bili i jesmo li onakvi kakvi bismo trebali biti? Tamo u svojim dubinama, ne na javnoj slici sa svojim uspjesima, bogatstvom, odmaknutošću od drugih koji nisu tako uspješni.

Kolikogod knjiga govorila o drugim temama, ona uvijek zaista odjekuje molitvenim stavom. Glavni likovi drukčije ne mogu. Njihove riječi ne zvuče nabijene knjiškom pameću, nego zvuče nabijene onom pameću koja se skuplja kroz svakodnevni život. Zanimljivo je se prisjetiti kako su ti glavni likovi prije govorili. Riječi su im zacijelo bile drukčije, ali im je srž uvijek ostajala ista. Treba slušati svoju Kraljicu mira i tako doći bliže Bogu. Ta mudrost ponajbolje se očituje kroz piščev upit bi li se radije odrekli ukazanja ili ispovijedi. Odgovor je bio ukazanja, bez obzira što bi to bilo teško, jer ispovijed je jedan od sakramenata. Očito je na djelu zdrava kršćanska duhovnost izražena na različite načine, ali uvijek jedna zbog svoje oslonjenosti na Boga.

Nisu samo vidioci oni na koje se obara težina ovih događaja. Tu su poglavito i njihovi ukućani. Najprije treba povjerovati da je s dotičnima sve u redu, a nakon toga biti im uz bok. Nije lako. Navaljuju dobronamjernici, navaljuju protivnici. I ti izdrži. Može se ako se pođe putem apostola. Prođeš kroz sve, izneseš živu glavu, shvatiš da si uspio, ali kako si uspio nemoguće je odgovoriti. Nakon toga još više shvatiš da je Bog na djelu. Ukućanima se pridružuje i mjesto. Zajedno s njima nosi križ, zaista tako, ovog Božjeg zahvata u naš život. Najprije moraš povjerovati da se baš njima ukazala Gospa, a znaš kakvi su i da su možda lošiji od tebe i svi njihovi, a onda moraš izdržati da umjesto prema Bogu ne kreneš u trku za bogatstvom. Ta trka je počela već na samom početku. Započeli su je i nastavili raznorazni. Među njima bili su i najžešći protivnici, komunisti. Kad nisu uspjeli ušutkati Gospin glas, onda su u mjesto ubacili velike količine novca, velike količine droge, velike količine svega onoga što je nevaljalo. Valjda smo davno spoznali da im je trud bio i jest uzaludan. Glas o svemu se proširio i Gospina priča nastavlja dalje.

Opredijelivši se za jednostavan govor, koji nas vodi prema molitvi, pisac se opredijelio i za jednostavnost prilaska temi. Sve je zapravo skupljeno oko Brda ukazanja, Križevca i župne crkve. Priča svih glavnih likova vrti se oko toga. To su ta tri bitna mjesta koja susrećemo u doticaju s ovim događanjima, s tim da je ipak najbitnija župna crkva, da sve vodi prema njoj. Pod njezinim okriljem ljudi se ispovijedaju, mole se, odatle se promijenjeni vraćaju svojim obiteljima. Mogu uzeti u ruke krunicu i moliti otajstva svjetla. Druga tri otajstva mogu izmoliti na Brdu ukazanja. Put križa, pak, mogu izmoliti moleći se uz brdo Križevac, čekajući susret s križem na vrhu. Usput će naići i na spomenik čovjeku koji je ispustio dušu dok se po tko zna koji put penjao tom stazom. Naravno, radi se o fra Slavku Barbariću. Svoj život podredio je događajima u župi Međugorje i na tom putu dogorio. Spominje ga pisac, spominju ga glavni likovi, jer i on je duboko utkan u sve ovo.

Ne bismo iz vida smjeli ispustiti onu oporiju sliku, oličenu u komunistima. Njihov sustav desetljećima je visio nad ovim krajem. Kad su počela spomenuta događanja, bezobzirno su se umiješali, unatoč tomu što su o sebi nastojali proširiti sliku sustava »s ljudskim licem«. Nije ni čudo. Bezbožni našli su se sučelice Bogu. Što sad? Navalili su silom, oružjem, psima. Pucanj u prazno. Onaj tko je imao sreću ne biti pod ovim sustavom vjerujem da će lagano shvatiti kakav je zapravo bio. Istina je, komunisti su propali, međutim namisao koja ih je iznjedrila i dalje postoji. To je ona namisao koja nam govori da Bog nije važan, da je važno biti sada i ovdje, uživati dok možeš jer tko zna postoji li išta tamo gore. Namisao je to zmije iz zemaljskog raja. Ali Djevica je došla i satrla joj glavu, kako kaže Sveto pismo.

Svakoj knjizi, pa i ovoj, mogu se naći zamjerke. Međutim, ovo je jedna od onih knjiga gdje se poglavito gleda na namjeru. Knjiga molitvenog duha, rekosmo. A tu je ovaj ili onaj način poglavito stvar ukusa. Ipak, treba dodati da se pisac potrudio utemeljiti sve rečenice. Zbog toga je i donio potpise osoba koji svjedoče vjerodostojnost razgovora. Promatrajući ih i sami stanemo ozbiljnije iza onoga što mislimo. Jer, mi smo apostoli, tako različiti u službi jedne te iste istine.

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

HERCEGOVCI

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina zemlja svjetlosti

Kada pružiš pogled u daljinu
Ili gore prema nebu u visinu
Stavi svoju ruku na srce
I pozdravi drage Hercegovce

To su oni koji čekaju te
Kada pređeš granicu iz tuđine
Oni koji vole te,bez obzira
Od čije si loze

Oj moji dragi Hercegovci
Jeste li još uvijek veliki radnici
Ima li još duhana i smilja
Nije li zar stara loza presušila

Ima li još lijepih djevojaka
I poštenih,mladih momaka
Ili se to sve u grad skrilo
Da slučajno na selu ne bi bilo

Je li živa stara majka
Dal’ još svoga sina traži
Je li otac mi posjedio
I sa svojim bratom pomirio

Sviću li još najljepše zore tu
U mom dragom rodnom kraju
Grije li još zlatno sunce
Miluje li moje drage Hercegovce

Ponekad se svega ovog sjetim
Naviru suze i uspomene
Nema sreće u ovoj tuđini
U Hercegovini je pola mene
Duša mi za domom vene

Stihovi: Marija Glavinić

(Hercegovina zemlja svjetlosti)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati