Pratite nas

Kolumne

Prosvjed mrzitelja pred ministarstvom ljubavi

Objavljeno

na

Jedan od rijetkih reformskih poteza ove vlade bilo je preimenovanje Ministarstva zdravstva u “Ministarstvo zdravlja”.

Sudeći prema zadnjim fintama prorežimske medijske mašinerije u akciji spašavanja ministra Matića i ekipe, točnije medijskog pomazanja pomoćnika Glavaševića kao ekskluzivnog zastupnika ljubavi i tolerancije, Ministarstvo branitelja trebalo bi preimenovati u “Ministarstvo ljubavi” i redefinirati mu nadležnosti.

janemrzimU emisiji Nedjeljom u dva aktualni pomoćnik ministra branitelja, umjesto o meritumu, a to je provalija koja ih dijeli od braniteljske populacije, iznosio je životnu ispovijest i lijepu propovijed o ljubavi i multikulturalizmu, apsolutno korisnu zajednici i dobrodošlu da ju je iznosio kao mladi profesor ili mirovni aktivist, ali neprimjerenu iz pozicije samoopravdanja visokog dužnosnika čija se fotelja klima.

Je li Glavaševićev posao u ministarstvu širiti regionalnu ljubav ili rješavati probleme branitelja? Uglavnom, nakon tog nastupa na Facebooku je “spontano” nastala stranica podrške mladom pomoćniku ministra naslovljena ”Ja ne mrzim”. Ona je postala točka okupljanja onih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”, piše u jutarnjem vladinom biltenu novinarka Jelena Lovrić. Uglavnom, formirao se kanon: Glavašević = ljubav, kritičari = mržnja. O spontanoj stanici, na kojoj se svojim lajkom svatko od nas može upisati u dobre ljude, i distancirati se od mrzitelja, ekspresno se pohvalno oglasio i predsjednički kandidat Josipović.

Političku dimenziju “Ministarstva ljubavi” Jelena Lovrić ocrtala je u istom tekstu. Ističe kako Bojan Glavašević ima j ednu “opaku, fatalnu falinku, koju mu kritičari ne mogu oprostiti, a to je da ne mrzi”. Dakle, nije problem u tome radi li on loše svoj posao i je li na Documentinu skupu iznosio notome neistine poput one kako na suprotnoj strani nema PTSPa. U zraku su ostale uvredljive konotacije daje valjda PTSP kod naših fikcija. Ostaje nejasno, ako branitelji žive kao bubreg u loju i nemaju trauma, zašto ih se ubija u prosjeku dvjesto godišnje? Očito jer ih  izjeda mržnja. Novinarka ističe kako je, za razliku od mladog Glavaševića, “na žalost, mnogo u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdj e stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima.” Nakon kraha na svim razinama, politički spin vladajućih više nisu lijepe želje iz Plana 21, nije “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, već “lJubav”. Oni su ljubav, a neistomišljenici su mržnja. Oni će bdjeti nad hrvatskosrpskom mržnjom da ne bi ostala nepomućena jer ljubav ide samo preko njih, koji na nju imaju monopol. U ulozi glavnog’ manekena takve ljubavi našao se doministar Glavašević.

NU2-Bojan_Glavasevic

“Ministarstvo ljubavi” inače postoji u Orwellovu romanu “1984.” Zaduženo je za unutarnju sigurnost i ključno je za održanje totalitarnog sistema pod Velikim Bratom. Provodi mučenja i ispiranja  mozga i cilj mu je puk učiniti odanim režimu. U sklopu’ Ministarstva ljubavi nalazi se i misaona policija.

Na tragu misaone policije Jelena Lovrić u neobičnom tekstu reducira političko polje u Hrvatskoj na sukob ljubavi i mržnje i igra na kartu plitke moralne ucjene. Ako se usudiš smatrati da su ministar i pomoćnik nesposobni, da ne rade dobro svoj posao i da trebaju otići onda si protiv ljubavi, praštanja i mira među narodima.

Dok pomoćnik ministra propovijeda ljubav kao posljednje legitimacijsko uporište partije, a pomazuje ga članica zadnjeg CKSKH iz 1989. godine, u kojoj je režim još uvijek ubijao političke emigrante, događaju se zanimljive stvari oko partijskog naslijeđa. Suđenje Perkoviću i Mustaču u Munchenu sustavno se relativizira u istim novinama koje su danas glas “ljubavi”, naknadnom viktimizacijom žrtve, brutalnom kampanjom difamacije ubijenog Stjepana Đurekovića, želeći kod Čitatelja valjda ostvariti reakciju neka su ga koknuli.

Odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović ističe da je arhiva SKH koju su zatražili od Hrvatskog državnog arhiva cenzurirana, dio još u nastanku dokumenata, a drugi prije predaje dokumentacije u arhiv. Za tu cenzuru po njemu je odgovoran SDP. Istovremeno mediji izvještavaju kako Vanja Špiljak, sin nekadašnjeg visokorangiranog jugoslavenskog dužnosnika Mike, koji se spominje u kontekstu likvidacije Stjepana Đurekovića, u Novom Vinodolskom gradi marinu sa 170 vezova. Potomak komunističkog moćnika, danas “uspješni švicarski naftaš”, ulaže ukupno 8 milijuna eura, bez kredita. A gdje je taj novac koji je navodno Đureković pokrao i iznio?

Lovrićka smatra da prosvjednici smatraju Domovinski rat nezavršenim “zato što je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira daje velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.”

Ne bi se tukli između sebe, nego bi se provela lustracija kao u sretnijim zemljama, raščistilo bi se pitanje suradnika tajnih službi i režimskih novinama, samo tko bi onda danas bio u misaonoj policiji?

“Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja nisu slabi”, nastavlja novinarka graditi svoj manihejski mit i dodaje: “To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prij e razvrstavanja na ljevicu i desnicu. Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnjajedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje nego upravo suprotno uređeni prostor  civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.” Civiliziranost i pristojnost smo vidjeli, i od Sabe i od Merzel i od dva Ostojića, i od Jovanovića, a u zadnje vrijeme i od ministra Matića. Je li mržnja ako se kaže da su ministar i pomoćnik bez iskustva i kvalifikacije dobili posao koji rade loše? Hoće li se i drugi Vladini dužnosnici transformirati u nedodirljive apostole ljubavi? Je li mržnja upitati zašto je ministar Zmajlović tisuću posto preplatio parkiranje? što je sljedeće u proizvodnji novih svetih krava, zakon o zaštiti lika i djela Bojana Glavaševića ili Freda Matića?

Ovakvo besramno potezanje argumenta ljubavi, tamo gdje je riječ o političkim pitanjima i pitanjima kompetencije, refleks je starog totalitarističkog dehumaniziranja neistomišljenika. Oni su zvijeri, “aveti prošlosti”, bića mržnje i mraka. Ukratko fašisti. A s takvima nema razgovora. Takvim etiketiranjem neistomišljenika samoproglašeni ekskluzivni zastupnik ljubavi i antifašizma nema više obvezu ponuditi bilo kakve argumente. Svi izvan kruga posvećenika a priori su bića mržnje dok ne dokažu suprotno, a ritualne putove će im naznačiti misaoni policajci i policajke.

O ljubavi kao neupitnom političkom kapitalu, koji je, naravno, sav na njihovoj strani, danas pišu oni kojima mržnja izbija iz svakog retka, oni tuku ljubavlju i tolerancijom kao mitraljezom. Potekli iz miljea totalitarnog primitivizma, propovijedaju o civiliziranosti, zalažu se za ljubav, ali relativiziraju sjekiru u Đurekovićevoj lubanji. Ne sjećaju se verbalnog delikta i uništenih tuđih života, dok su sjedili u partijskoj vrhuški, “slušali ploče i svirali rock” … Nekome sjekira, nekome redakcija; nekome stan, a nekome putovnica i vlak za Njemačku.

Srpski novinar Miroslav Lazanski 27. 11. 2010. u beogradskoj Politici piše:

“Dakle, sadašnju zvezdu Jutarnjeg lista Jelenu Lovrić poslednji put sam video u maju 1991. u prostorijama lista Danas u Zagrebu. Svratio sam tamo jer sve do marta 1991. bio sam član te redakcije. Sretnem kolege, Jelenu Lovrić i Gojka Marinkovića, razgovor uobičajen, Jelena me gleda onim svojim divnim, sanjivim očima, Gojko gleda kroz mene, pitanja klasična, kako je u Beogradu, šta ima u Politici. šta da im kažem, pa oni su iz Zagreba u Beograd u poslednjih 15 godina dolazili baremjednom nedeljno, u CK SK Srbije i Jugoslavije, pratili su Partiju, znaju sve bolje od mene. Popismo, dakle, tada u maju 1991., verovatno našu poslednju zajedničku kafu i na rastanku Jelena me ozbiljno zaskoči: ‘Kadaćevećjednom ta tvoja JNA da Izvrši taj puč, ode ovo sve do đavola, pa i mi”‘. Vrlo je brzo ta JNA i krenula u akciju. Sve je potom doista otišlo “do đavola”, ali ne i oni.

Samo umjesto nad tekovinama revolucije danas stražare nad ljubavlju.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati