Prosvjedi u Gezi parku i na trgu Taksim srušili mit o “turskom gospodarskom čudu”

1

Mediji sve manje pažnje posvećuju događajima u Turskoj, a poznato je da ono što se ne objavi medijima kao da se nije dogodilo, no za Tursku, a prije svega Istanbul i Ankaru, sve se može reći samo ne da se ništa ne događa. Iako je guverner Istanbula, Huseyin Avni Mutlu, za dnevni list Hurriyet izjavio ‘kako će se park Gezi uskoro otvoriti za javnost’ (trenutno je zatvoren “zbog popravaka i radova”), situacija nije nimalo takva kakvom je žele opisati premijer Erdogan, ostali lideri stranke AKP i većina turskih medija.

Turski premijer, Recep Tayyip Erdoğan, proteklih je dana pohvalio pripadnike snaga sigurnosti za ‘herojsku požrtvovnost kojom su očuvali stabilnost u zemlji’, a svu krivnju za izbijanje pobune je prebacio na strane medije, ponajprije turski BBC koji kriv za ‘za urotu protiv vlastite zemlje’, te pojedince kao što su imam džamije Dolmabahce, Fuat Yildirim, koji je ‘prosvjednicima dozvolio da s alkoholom ulaze na to sveto mjesto’.

Imam istanbulske džamije Dolmabahce, Fuat Yildirim, pomogao je prosvjednicima na način da je od 01. do 04. lipnja osobno dozvolio pokretnoj bolnici aktivista iz parka Gezi i s trga Taksim da u njegovoj džamiji pruže prvu pomoć onima najteže ranjenima.

‘Nikada nisam vidio nikoga da je pio alkoohol u džamiji ili da je uopće držao u ruci. Ja ne mogu reći ono što nisam vidio i ne smijem lagati, jer sam božji čovjek’, odgovorio je imam Fuat Yildirim na Erdoganove optužbe.

Pokretna bolnica prosvjednika iz Gezi parka i s trga Taksim u istanbulskoj džamiji Dolmabache Budući da prosvjedi ne jenjavaju (događaje u Turskoj kao i dosada možete pratiti na stranici Occupygezi.com , a trgu Taksim se ne može pristupiti isključivo iz razloga što je oko njega postavljen kordon s pripadnicima specijalne policije, može se očekivati kako će premijer Erdogan, osim optužbi za zavjeru i prebacivanja odgovornosti, pokušati stati na kraj ‘stranim plaćenicima’, ‘neprijateljima Turske’, ‘neznabošcima’ i svim onima koji su odlučili boriti se za Tursku kakvu su poznavali prije njegovog dolaska na vlast.

Policijski kordon na trgu Taksim koji priječi bilo kakvo okupljanjeO čemu je zapravo riječ? Sigurno je kako najavljeni radovi i devastacija Gezi parka nisu glavni razlog prosvjeda u Turskoj koji nesmanjenom žestinom traju gotovo mjesec dana. Pobuna u Turskoj nije niti plod strane urote i sličnih besmislica kojima političari obično vole prikrivati rezultate svoje promašene politike. Gotovo se sa sigurnošću može reći kako nije niti riječ o ‘turskom proljeću’ koje će srušiti premijera Erdogana i vladu u Ankari. Mediji su analizirajući prosvjede uočili jasne razlike između zbivanja u Egiptu, Libiji i Tunisu i ovih u Turskoj, no turski premijer i vlada nemaju nijednog suvislog razloga za opuštenost. Oni se svakodnevno moraju suočavati s prijetnom koja svakog trenutka Tursku u gospodarskom smislu može pretvoriti u jednu novu Grčku ili Španjolsku. Kako bi lakše razumjeli o čemu je riječ moramo se vratiti godinu dana unatrag.

Occupy Gezi je raskrinkao mit o turskom gospodarskom čudu

Tijekom predizborne kampanje na proteklim izborima koje je obilježio trijumf Erdoganovog AKP-a, turski je premijer najavio ambiciozni program kojega namjerava realizirati do 2023., tj. za stogodišnjicu turske republike.

‘Naše gospodarstvo će za deset godina biti jedno od najvažnijih na svijetu. Godišnji BDP po glavi stanovnika će biti 25 000$, a izvoz mora doseći vrijednost od 500 milijardi $. Industrija, koja će biti 100% Made in Turkey, će se bazirati na proizvodnji automobila, zrakoplova, te vojne opreme i oružja’, izjavio je u predizbornoj kampanji Erdogan. Recep Tayyip Erdoğan: “Naše gospodarstvo do 2023. mora biti jedno od najvažnijih u svijetu i 100% Made in Turkey” 28. svibnja 2013., samo tri dana prije no što će izbiti prosvjedi u Istanbulu, britanski The Guardian je tursko gospodarstvo opisao kao ‘cvjetajuće, ali zbog opasnog okruženja ne koristi i ne istražuje nove resurse’. Sudeći po ovome, moglo bi se reći kako Turska silovitom brzinom juri ka svom stogodišnjem zacrtanom cilju. No da li je tursko gospodarstvo doista tako solidno i nezaustavljivo?

Makroekonomski pokazatelji za Tursku nagovještavaju opasne pukotine u čvrstom i solidnom gospodarstvu i to točno u vrijeme kada je Erdogan najaviljivao svoje ambiciozne planove. Nakon dvije godine ‘kineskog rasta’ , od +9,2% u 2010. i +8,8% u 2011., tursko gospodarstvo je opasno usporeno tijekom prošle godine. U 2012. je Turska ostvarila gospodarski rast od +2,2% (što je u odnosu na zemlje u recesiji itekako dobar rezultat) i to je umnogome inferiornije od onoga kojega je očekivala Erdoganova vlada. Naime, za 2012. je Erdogan samouvjereno tvrdio ‘kako neće biti ispod +3,2%’.

Ovi podaci otkrivaju nekoliko činjenica. Suprotno od onoga što je pisao Guardian, mit o turskom gospodarstvu je prenapuhan i pobuna u Gezi parku je samo doprinijela razotkrivanju svih njegovih proturječnosti. Jedan od dokaza je i pad na istanbulskoj burzi za vrijeme prosvjeda.

‘Ako su u Turskoj u tijeku prosvjedi koji imaju socijalnu i kulturološku pozadinu, a nikako političku, te ako Turskoj ne prijeti nikakva revolucija kao u arapskim zemljama prije dvije godine i ako se zaista radi o solidnom gospodarstvu, kako to da je turska burza u ponedjeljak po izbijanju prosvjeda reagirala sa strelovitim padom od 8%?’, piše International Business Times.

Odgovor je jednostavan: tursko gospodarstvo nije ni približno tako stabilno kakvim ga želi prikazati Erdoganova vlada koja je očigledno izgubila početni elan. Reforme koje su provedene su uglavnom bile usredotočene na uredbe i zakone ‘etičkog’ karaktera (npr.: ograničenje konzumiranja alkohola, cenzura medija, odnosno svi zakoni koji se tiču svih građana Republike Turske koje je trebalo ‘pod svaku cijenu izvesti na pravi put’). Erdoganova vlada je izgubila iz vida gospodarstvo, a bavila se beznačajnim stvarima, koje su čak u neku ruku i štetili ekonomiji (dovoljno je razmisliti kako takva ograničenja utječu na turiste koji bi inače rado posjetili Tursku). Bez obzira na još uvijek relativno dobar gospodarski rast, zemlja počinje osjećati posljedice ovog zanemarivanja. Rast BDP-a kao tijekom 2010. i 2011. je naravno neodrživ i normalno je za očekivati usporavanje u gospodarstvu koje prošlo kroz fazu ubrzanog rasta. Međutim postoje pokazatelji, kako se Turska u ovom slučaju ne može uspoređivati npr. s Kinom, koja je također usporila gospodarski rast nakon što makroekonomski pokazatelji navode astronomske brojke za azijskog diva.

Za razliku od drugih zemalja, Turska sve više ovisi o stranom kapitalu. Eurostat navodi kako deficit u tekućem poslovanju u Turskoj iznosi 10% (što je gora situacija nego u Grčkoj, a to se nipošto ne može zanemariti). Turska je prilično nestabilna zemlja kada je riječ o protoku kapitala. Iz pozitivnog razdoblja na tržištu kapitala, kada brojni strani ulagači ulaze u zemlju, došlo je do poremećaja koje se odrazilo na tursko gospodarstvo i pretvorilo ga pretvori u ‘financijski balon’ (kako zovu umjetno napuhavana gospodarstva). Ulazeći u negativno razdoblje, strani ulagači jednostavno bježe iz Turske i time dolazi do pada potrošnje, usporavanja gospodarskog rasta, što za posljedicu ima nemogućnost otplate dugova. Kapital jednostavno ulazi i izlazi iz zemlje koja je zaokupljena turbulentnim rastom kakvim je bila zaokupljena Turska.

Ovi prosvjedi su samo stavili u središte pozornosti ono čime se vlada nije htjela baviti, jer je bila ‘zaokupljena važnijim problemima’, a što svakako negativno utječe na ulazak (ili barem zadržavanje) stranog kapitala u zemlji.

Linkiesta objašnjava kako uzroci rizika za tursko gospodarstvo leže u odluci Ankare da se previše okrene građevinskom sektoru, koji je od 2008. bio uzrok sloma i jačih gospodarstva u svijetu od turskog. Građevinski sektor sam po sebi nije zlo, no ako je previše zastupljen u ukupnom gospodarstvu zemlje, kao što je slučaj u Turskoj, moglo bi ubrzo doći do znatnih poteškoća. Ukoliko dođe do kraha na tržištu nekretnina, svi građevinski radnici (inače potplaćeni) koji rade u Istanbulu, vratiti će se kućama u provincije odakle dolaze. Nije slučajno da je došlo do zastoja u potražnji na tržištu nekretnina, a cijene i dalje rastu. Izgleda da će se turski premijer Erdogan uskoro suočiti s problemom koji je svojstven za azijske zemlje koje drže nisku cijenu rada za zapadne multinacionalne kompanije.

Novi neboderi u Istanbulu koji su trebali biti “motor turskog gospodarstva” sada prijete da postanu uzrokom njegove propastiDakle, nema nikakve sumnje da u Turskoj nije bilo gospodarskog rasta u proteklih nekoliko godina i to skoro 10% godišnje. Međutim, pristup turske vlade u gospodarskoj politici od izbijanja svjetske krize 2008. nije se nimalo promijenio, kao da Turska živi izolirana i neovisna o globalnim zbivanjima. Od 2008. do 2012. je turski BDP sa 742 milijarde $ porastao na 786 mlrd$ (dakle 44 mlrd$); a inozemni dug u istom razdoblju je porastao za 56 mlrd$, što je više od rsata BDP-a. Od tih 56 milijardi$, na krakoročna špekulativna zaduženja otpada 48 mlrd$.

Ukratko, Turska bi mogla postati žrtvom svog uspjeha i u analizi gospodarske situacije je potrebno obratiti pozornost i na ostale dijelove zemlje, a ne fokusirati se isključivo na Istanbul. Što se samog Istanbula tiče, zagovornici ‘turskog modela’ će se uvijek kao argument navesti na tisuće luksuznih hotela i radnji, a za prosvjednike će tvrditi isto ono što i premijer Erdogan. Represija i nasilje kojim se okomio na stotine tisuća Turaka imaju samo jedno objašnjenje: Erdogan je svjestan da njegova izuzetno ideološki obojena stranka AKP može ostati na vlasti samo ako se ne ugrozi gospodarski rast.

On dobro zna da će njegova popularnost pasti istog trenutka kada taj model počne davati negativne rezultate. Vlada očajnički pokušava nastaviti s ostvarivanjem dosadašnjih rezultata, no u međunarodnim krugovima je sve manje onih koji vjeruju da je to ostvarivo. Turska ne uživa više povjerenje jer je svima jasno kako je vlada u Ankari primijenila isti model kao i Sjedinjene Američke Države nakon 2001. kada je gospodarski rast bio posljedica zaduživanja u građevinskom sektorom i na tržištu nekretnina. Svaka mudra vlada bi pokušala preusmjeriti pažnju na ostale grane gospodarstva, no Erdogan je učinio upravo suprotno. Kako bi iznova pobijedio na izborima, dodatno je poticao upravo ono što će turskom gospodarstvu nanijeti nepopravljivu štetu. Jedna zemlja se može kratkoročno zaduživati u toj gospodarskoj grani, ali deset godina kao što to čini Turska, ravno je samoubojstvu i s prosvjedima u Gezi parku je sve izašlo na vidjelo.

Već u siječnju 2012. internetski portal Europa Quitidiano piše:
‘Tamna strana turskog ekonomskog čuda počinje nagrizati svjetlucavi imidž zemlje kojega su stvorili Recep Tayyip Erdogan i njegovi suradnici. Nakon godina senzacionalnog gospodarskog rasta koji se izražavao u vrtoglavim ciframa, tursko je gospodarstvo došlo do one faze kada više nije moguće sakriti sve pukotine u tom čvrstom solidnom bedemu zvanom ‘tursko gospodarsko čudo’ i njegova popularnost naglo počinje padati. Vrijednost turske lire je proteklih mjeseci u stalnom padu, da bi dotakla povijesni minimum početkom 2012. kada je vrijedila 1,898$. Goldman Sachs je poslao svoja uputstva najvećoj banci u Turskoj, Garanti Bankasi, u kojima piše kako je ‘Turska zbog tržišta kapitala izložena takvim promjenama koje mogu dovesti do recesije’.

Turska bi se u nekoliko mjeseci mogla naći u situaciji da će iz gospodarskog rasta sličnom onom kineskom, prisilno morati napraviti zaokret unatrag i suočiti se s padom. Prijeći će put od euforije zbog dobrih rezultata, do depresije zbog zadnjeg mjesta na ljestvici zemalja koje nešto znače u svjetskom gospodarstvu. To će imati dramatične posljedice za cjelokupno društvo, što će znatno umanjiti političke ambicije turskog premijera Erdogana. Takav zaokret za Tursku može značiti samo jedno: stapanje islama s tržišnom ekonomijom i modernim institucijama, što je karakteritziralo vladu u Ankari, izgubiti će svoj sjaj. U takvim će okolnostima islamski integralisti u Turskoj neminovno morati ublažiti svoju retoriku i promijeniti odluke moje prisilno nameću društvu’.

Kao što vidimo, većina prognoza s internetskog portala EuropaQ iz 2012. se obistinila, samo što Erdogan nije htio niti ublažiti retoriku, niti popustiti u donošenju zakona koji su neprihvatljivi većem dijelu turskog naroda. Ekonomski problemi nisu ostali van granica Turske, nego su se jednostavno prelili na zemlju koja je isprepletena s tržištima kapitala na zapadu. Što tada radi Erdogan? Još više poistovjećuje ‘turski model’ sa samim sobom i svoj treći mandat preuzima kao avanturu za koju ni sam ne zna kako će završiti. Zbog toga ekonomija nikada nije samo ekonomija i upravo zbog toga prosvjedi u Gezi parku ne brane ‘nekoliko stabala’, nego raskrinkavaju sve manjkavosti jedne politike i demistificiraju ‘tursko gospodarsko čudo’.

U isto vrijeme, u siječnju 2012. Asia Times piše:
“Od svih gluposti koje su rečene o ‘arapskom proljeću’ prošle godine, najveća je ona o nužnosti provedbe turskog modela u zemljama sjeverne Afrike. Da je netko na turskim burzama s izbijanjem ‘arapskog proljeća’ investirao polovinu svog kapitala u te zemlje s tim bi modelom ostao bez tog novca, a bez druge polovine će ostati ako ostavi novac i dalje u Turskoj. Turska nije model, jer se radi o gospodarstvu koje je ‘prenapuhani balon’ koji svakog trenutka može puknuti i to počevši od financijskih tržišta, do turke valute, odnosno lire”.

Koga zanimaju grafički prikazi i tablice koje potkrepljuju ove navode može sve naći u člancima na Middle East Forumu, Think-Tank organizacije sa sjedištem u Philadelphiji koji prati Bliski Istok. Iako s točke gledišta koja odgovara američkim interesima, navedeni podaci su egzaktni. Jedno od najzanimljivijih i najtočnijih analiza potkrijepljenih grafičkim prikazima je ‘Gospodarsko čudo u Ankari u kolapsu’ (Ankara’s “Economic Miracle” Collapses) s kraja 2012. i ‘Gospodarstvo turskog proljeća'(The economics of the ‘Turkish Spring’), članak objavljen prije nekoliko tjedana.

advance.hr

facebook komentari

  • kvot

    Turci,
    želim vam, onako od srca,
    jedan krvavi, bratoubilački i dugogodišnji rat.