Prozori u dvorište sjećanja – Duvari sjećanja

0

Otvorenje izložbe Ilije Kegelja “Duvari sjećanja”

U Franjevačkoj galeriji 18. listopada 2016. na Širokom Brijegu upriličeno je otvorenje izložbe „Duvari sjećanja“ Ilije Kegelja. Na samom početku otvorenja glazbenu točku odsvirao je na gitari Kristijan Ravlić. Nazočne goste je pozdravio voditelj umjetničkog programa fra Vendelin Karačić.

kegeljDanijela Kegelj je recitirala pjesmu „Za sve su kriva naša djetinjstva“ Vesne Parun, i Antuna Branka Šimića. Posjetiteljima se obratio i sam umjetnik te je zahvalio svima onima koji su mu pomogli u realizaciji izložbe.

Iz predgovora: „Duvare pozicionira u prozore koji inače simboliziraju sposobnost primanja. Ovim neobičnim spojem umjetnik je u potpunosti zaštitio svoje duvare, odnosno, uz pomoć duvarskih prozora promatraču je ponudio svoje dvorište sjećanja potrebnih za umjetnikovu grčevitu borbu za vlastitim identitetom.Kegelj je umjetnik koji je svjestan da je potraga za sobom potraga za smislom, a pronalaženje smisla znači uspostavljanje duhovnog središta. Njegovi duvari sjećanja su, u biti, poetična i elegična priča o gubitku, ponovnom rođenju i duhovnom transcendiranju.“

Na kraju programa obratio se autor predgovora mr. Ars sacra Josip Mijić, akad. slikar koji je naglasio da Kegeljevi radovi iziskuju od promatrača da utihnu svoje riječi i da čekaju da im se djela prva obrate, te je izložbu proglasio otvorenom.

Izložba ostaje otvorena do 31. listopada 2016.
Izložba ostaje otvorena do 31. listopada 2016.

Prozori u dvorište sjećanja / Duvari sjećanja

Mehanički način življenja čovjeka u suvremenom tehnologiziranom svijetu stvara horde „živih mrtvaca” kod kojih je atrofirao osjećaj za druge i za prirodu u kojoj žive. Takvi „novokomponirani” ljudi orijentirani su isključivo prema sebi i za cilj imaju ispuniti što više zadanih radnji – poput strojeva. Toliko su posvećeni svakidašnjici da nemaju vremena za osmijeh, razgovor, pomoći nekome, stati i, barem na trenutak, osjetiti ljepotu bivstvovanja. Među takvim hladnim i bezosjećajnim ljudima ima i onih s „greškom” koji znaju stati i pitati se: Živimo li mi život ili život živi nas? Takav je i umjetnik Ilija Kegelj, koji neobičnim i nekonvencionalnim likovnim sredstvima vizualizira svoju potragu za sobom – potragu za izlazom iz klopke hi-tech društva i ponovnom uspostavom duhovnog središta.

Ako bolje pogledamo njegove bijelo-sive monokrome na bijelome zidu, uvidjet ćemo da Kegelj preko njih ne propituje samu umjetnost niti istražuje njezine nove vizualne mogućnosti, odnosno, nema potrebu za inovacijama, novošću i dinamizmom. Isto tako Kegelj ne propituje kakav je odnos umjetnosti i tehnike, i može li tehnika dokinuti umjetnost. Njegov likovni jezik je selektivan i minimalističan – asketičan – i intencioniran prema nevidljivom – duhovnom. Tradicionalna estetika i filozofija umjetnosti ga ne može artikulirati, te je stoga nužan međustrukovan pristup koji otvara vrata do srži Kegeljeve umjetnosti. S onto-antropološkog i socio-kulturnog aspekta njegovi bijeli monokromi govore o amneziranom čovjeku hi-tech društva koji uz pomoć artefakata iz prošlosti pokušava pronaći vlastiti identitet i vlastitu budućnost – pronaći smisao bivstvovanja. Problematičnost razumijevanja Kegeljevih simplificiranih djela govori o potrebi za sudom koji susret s umjetničkim djelom uključuje kognitivnu baštinu ili doživljaj koji je nadopunjen klasnom, rasnom ili rodnom uvjetovanošću specifično za podneblje u kojemu Kegelj stvara svoja djela. Isto tako Kegeljevi zacementirani prozori ili uokvireni duvari imaju zadaću biti više od umjetnosti te stoga se ne mogu svesti samo na estetsku istinu, niti ih možemo okarakterizirati kao autonomna ili heterogena umjetnička djela, odnosno ne mogu služiti samo sebi ili nekim drugim svrhama. S takvog stajališta zaključujemo da Kegelj stvarnost ne niječe nego je prihvaća i transformira u aktivatora za stvaranje jednog novog, imaginarnog svijeta uz pomoć kojega Kegelj započinje potragu za vlastitim identitetom.

Umjetnik, uz pomoć različitih tragove života jedva uočljivih na duvarskim površinama, evocira zaboravljena sjećanja. Za Kegelja su razne ključanice, čavli o kojim su nekada visjele crno-bijele kolorirane fotografije naših roditelja i drugih portreta, ili, pak, vilerovi gobleni, rukom ispisane razne riječi, citati te tragovi djetinjastih igrarija iz naše mladosti na bijelim, slojevito obojanim i ispucanim duvarskim površinama, okidači za stvaranje zaboravljenog sebe. Kegelj izabire duvare intencionalno jer je svjestan da oni sami po sebi zatvaraju neki svijet i priječe prodor vanjskih štetnih utjecaja, u ovom slučaju oni priječe prodor štetnih utjecaja hi-tech društva. Da bi zaštitio izvorne duvarske tragove koji su mu nužni za ponovno uspostavljanje samoga sebe, Kegelj ide korak dalje. Duvare pozicionira u prozore koji inače simboliziraju sposobnost primanja. Ovim neobičnim spojem umjetnik je u potpunosti zaštitio svoje duvare, odnosno, uz pomoć duvarskih prozora promatraču je ponudio svoje dvorište sjećanja potrebnih za umjetnikovu grčevitu borbu za vlastitim identitetom.

Kegelj je umjetnik koji je svjestan da je potraga za sobom potraga za smislom, a pronalaženje smisla znači uspostavljanje duhovnog središta. Njegovi duvari sjećanja su, u biti, poetična i elegična priča o gubitku, ponovnom rođenju i duhovnom transcendiranju. (Josip Mijić)

Kamenjar.com

facebook komentari