Pratite nas

Najave

Prva kršćanska crkva u Istanbulu nakon 100 godina

Objavljeno

na

Po prvi put od osnutka Republike u Turskoj se gradi jedna nova crkva. Riječ je o crkvi aramejsko-asirske zajednice u Istambulu. Ali, time se bitno ne poboljšava težak položaj kršćana u Turskoj.

Turska je vlada započela novu godinu jednom obećavajućom viješću. Smije se graditi jedna crkva – prva nakon osnutka Republike 1923. godine. Tu je odluku objavio predsjednik vlade Ahmet Davutoglu prilikom susreta s predstavnicima nemuslimanskih vjerskih zajednica početkom siječnja. “Svi građani su jednaki i svi vi ste pravi građani turske republike”, obrazložio je Davutoglu vladinu odluku. Sirijsko-pravoslavna crkva gradit će se na državnom zemljištu u istanbulskoj četvrti Yesiköy, troškove gradnje snosit će sirijsko-pravoslavna zajednica.

Ova najava je došla iznenada, jer islamsko-konzervativna vlada pod vodstvom stranke AKP posljednjih godina je često kritizirana zbog svoga krutog stila vladavine u kojem je osobito naglašavan islam. Pritom manjinskim vjerskim zajednicama u Turskoj nije bilo lako ni prije nego što je AKP preuzeo vlast. Od 1923. kršćanske manjine u Turskoj su svoje crvke smjele samo obnavljati, ali nisu smjele graditi nove.

Crkva je nužno potrebna

“To je za nas vrlo uzbudljivo. Prva crkva koja će se graditi nakon osnutka turske Republike bit će sirijsko-pravoslavna crkva”, kaže Kenan Gürdal, dopredsjednik sirijsko-pravoslavne crkve Djevice Marije u Istanbulu. Dosad su članovi sirijsko-pravoslavne zajednice većinom morali moliti u “tuđim” crkvama, kaže Gürdal u razgovoru za DW. “Jedina crkva koja pripada našoj zajednici nalazi se u istanbulskoj četvrti Beyoglu. Ostalo su katoličke i grčko-pravoslavne crkve. Nama je stvarno potrebna ova nova crvka”, kaže on. U Turskoj živi oko 20.000 pripadnika sirijsko-pravoslavne zajednice, većina njih u Istanbulu.

Katolička crkva Sv. Antuna u Istanbulu Katolička crkva Sv. Antuna u Istanbulu prilikom papinog posjeta

“Vjerujemo da turska vlada želi udovoljiti našim zahtjevima”, kaže Gürdal. Istanbulska gradska uprava je 2013. pronašla prikladno zemljište za gradnju crkve. “To je zemljište u Yesilköyu na kojem se nalazi jedno katoličko groblje. Već smo planove poslali uredu za zaštitu spomenika. Sad samo čekamo građevnu dozvolu”, kaže Gürdal.

Pozitivan korak, ali …

Dozvola za gradnju crkve trebala bi biti “normalan” postupak, kaže Alcin Aktoprak, politologinja i stručnjakinja za pitanja manjina na Sveučilištu u Ankari. “To je zakonsko pravo koje se tiče svih vjerskih manjina u Turskoj. Prema ugovoru iz Lausanne (iz 1923., napomena redakcije) svi nemuslimanski građani Turske smiju graditi i voditi svoje vlastite vjerske i socijalne ustanove”, napominje ova 36-godišnjakinja u razgovoru za DW. Ali, to je pravo desetljećima ignorirano. “Prije nego što je na vlast došla AKP-ova vlada, kemalisti su to pravo kršili zbog nacionalizma. Oni su nemuslimane označavali kao moguću prijetnju i kao goste. AKP-ova vlada ne podržava taj kemalistički nacionalizam”, kaže Aktoprak.

Temelj AKP-ove politike prema vjerskim manjinama je takozvani Miletski sustav, kaže ona. To je pravni poredak iz vremena Osmanskoga carstva, kojim je manjinama dana zaštita i veća prava. “AKP-ova vlada sebe definira kao zagovornicu osmanskog vremena. No, je li Miletski sustav stvarno demokratski? Ako se bolje pogleda vidi se da se taj sustav zasniva na toleranciji muslimana prema nemuslimanima. Tolerancija je kompliciran pojam, jer on sadrži neku vrstu hijerarhije”, kaže Aktoprak. Ugovor iz Lausanne je manjinama dao zakonsko pravo u sklopu demokratske države, a ne u sklopu tolerancije kroz neki Miletski sustav, kaže ova politologinja. “Miletski sustav ne prihvaća nemuslimane kao ravnopravne građane. To je problem”, kaže Aktoprak.

Stručnjakinja za manjine kritizira prije svega postupak turske vlade prema teološkoj školi na otoku Heybeliada, nedaleko od Istanbula. “Ako turska vlada stvarno želi učiniti znakovit potez, onda bi trebala ponovo otvoriti grčko-pravoslavno svećeničko sjemenište. Ono je zatvoreno od 1971. Ali, turska vlada očekuje zauzvrat gradnju džamije u Ateni. Takvo držanje s očekivanjem protuusluge ne bi trebalo postojati u demokraciji kad se radi o ljudskim pravima. Džamija u Ateni nema ništa s pravima nemuslimanskih građana u Turskoj”, kaže Aktoprak.

Turska vlada nas je razočarala

Elpidophoros Lambriniadis Elpidophoros Lambriniadis

Mišljenje drugih kršćanskih zajednica u Turskoj o politici turske vlade prema vjerskim manjinama je različito. S jedne strane se veselimo se da će sirijsko-pravoslavna zajednica sad dobiti novu crkvu, kaže grčko-pravoslavni nadbiskup Elpidophoros Lambriniadis. “To im je stvarno bilo potrebno. Njihova zajednica je velika i nemaju dovoljno mjesta za molitvu”, kaže on u razgovoru za DW. Grčko-pravoslavna zajednica nije tako velika. “Mi ne trebamo novu crkvu. Mi trebamo samo dopuštenje da restauriramo stare crkve, ali ga ne dobivamo”, kaže nadbiskup Lambriniadis u razgovoru za DW.

S druge strane, nije fer kako turska vlada postupa prema grčko-pravoslavnoj zajednici, kritizira Lambriniadis. “U početku smo polagali nade u AKP. Ali, kad je objavljen paket demokratizacije 2013. u njemu nije bilo ponovno otvaranje svećeničkog sjemeništa na Heybeliadi. A bili smo sigurni da će nam AKP izaći ususret”, kaže on. Zato je razočaranje veliko. “Nisam više tako optimističan, misli li vlada ozbiljno kod zaštite i osobito kod jačanja prava manjina”, kaže Lambriniadis. (DW.de)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Velimir Bujanec dao intervju za emisiju “Božanstvena komedija”

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Bujanec dao je intervju za emisiju “Božanstvena komedija”

NEDJELJA 21:15 – UREDNIK BUJICE GOSTUJE NA LAUDATO TV!

Velimir Bujanec dao je intervju za emisiju “Božanstvena komedija” koju uređuje velika četvorka – Marin Periš, Matej Sunara, Stanko Stojić i Josip Kežić…

Tema emisije je MP Thompson, najpopularniji hrvatski glazbenik, napadi na njega i njegovu vjernu publiku, a voditelj Bujice svoje je argumente suprotstavio mišljenju notornog Jurice Pavičića. Intervju s Bujancem je sniman na zagrebačkoj Šalati, gdje je MP Thompson nedavno održao spektakularni koncert koji je po običaju silno zasmetao jugo-ljevičarima.

“Božanstvenu komediju” pogledajte u nedjelju 24. rujna s početkom u 21:15 na Laudato TV, a nova sezona Bujice sa paprenim temama i sjajnim gostima starta u ponedjeljak 02. listopada na Z1 i 10 partnerskih televizija!

PHOTO: Marin Periš je intervju s Velimirom Bujancem za “Božanstvenu komediju” snimio na vrhu najviše skakaonice na zagrebačkoj Šalati. Jer, soko’ je za neke ipak previsoko…

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati