Čitam silne natpise o prvom danu škole. S obzirom da se iz škole nisam maknul 46 godina, a još sam mnogima i prenio tu zarazu, možda smijem reći koju.

Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač
Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač

Prvi dan čega? Koje vražje škole? Kaj to deca u hrvatskim školama nauče? Za kaj su to spremna nakon osnovnjaka, srednje i tri ili pet godina faksa? Ili ih samo držimo tam da manje-više prežive, budu zdrava i radno sposobna za minimalac u RH ili diljem EU?

Neću srat po školi, niti po roditeljima, a još manje po deci. Ipak, mislim da bi trebali pogledati rezultate najgorih školaraca i vidjeti kako su uspjeli nakon škole? Koji postotak njih je bio naučen i naučio je nakon škole učiti same sebe? To bi mogao biti dobar pokazatelj. Ujedno i podosta dramatičan.

Prvi što škole? Dan? Zar škola nije počela puno prije škole? Zar nije započela prije male škole, prije vrtića? Doma za stolom? Ako netko misli da je ovo zaista prvi dan škole, već je sve propalo. Prvi dan je bio davno prije i bojim se da je propušten. Možda ne bi bilo loše iz perspektive posljednje noći prije posljednjeg dana škole promatrati prvo jutro prvog dana škole. Možda bi stvari bile razvidnije.

Koji dan škole? Prvi? Nema prvog dana škole. Nema niti zadnjeg. Kad dijete prvi put uoči oči majke tijekom dojenja to je prvi dan škole i kad zadnji put prije smrti pogleda u oči unuka to je posljednji dan škole. Ta zastrašujuća razlika između neformalnog i formalnog obrazovanja. Ta isprekidanost kao da se radi o najudaljenijim svjetovima stvara nepotrebne poteškoće. Na žalost kako su Hrvati vrlo slabo obrazovani, jer ispravno slute da u korumpiranom društvu ništa ne vrijedi bez korupcije, pa tako niti škola, niti svoje neznanje ne shvaćaju tragično.

Nema prvog dana škole, jer nema zadnjeg dana škole. A zadnjeg dana škole nema jer uopće nema škole. I to je OK, da uopće nema škole, jer škola je samo osebujan način razumijevanja vlastitih iskustava. Svaki put kad čovjek nešto nauči, čak i na najjednostavniji način oponašanjem ili pokušajem i pogreškom i naučeno postane dio njega, to je škola. Dakle, sve to skupa s prvim danom škole je besmislica. Puno prije prvog dana svi smo mi bili u školi i bit ćemo i nakon zadnjeg dana. Točnije govoreći, bili bismo kad bi u ovom društvu učenje nešto značilo, što ne znači.

P.S.
Sjećam se svog rada u osnovnoj školi. Prvi sat bih odmah na početku sve učenike smjestio na katedru, a sebe u klupu. I sad vi mene nešto naučite, nešto što vi znate i super vam je, a ja ne znam. Nije im išlo baš najbolje, jer sam se ja često ponašao kao prosječni hrvatski učenik.

Nakon toga je slijedila druga lekcija o tome da je učionica sasvim slučajno mjesto koje se sastoji od klupa, stolaca, prozora, vrata, zidova, ploče, učitelja, krede itd. Ona je zaista samo vrlo primitivan holodek koji moramo zamisliti kao bilo što, prirodu, tvornicu, dućan, ulicu, laboratoriju, itd.

Treća lekcija je bila upoznavanje pod uvjetom da se učenici predstave svima nama onako kako bi se predstavili jedni drugima. Zatim bih se ja predstavio njima iz zadnje klupe. Nakon toga bi ih pustio ranije s riječima – sat ne završava kad zvoni, nego kad nešto naučimo, to može biti za 20 ili za 50 minuta, a škola ne završava nakon zadnjeg sata. Tek tad počinje. Ovo je samo priprema za školu. Doma je zabranjeno učenje. Kad dođete doma bilo kome postavljajte pitanja i odgovarajte ono što se zapamtili. Naučite ih kako vam je bilo u školi i tako ćete naučiti i sami. Naučit ćete usput i učiti sebe same.

Izv . prof . dr . sc . Kristijan Krkač

facebook komentari