Prvi svjetski rat u Zagrebu: Glad i siromaštvo

    0

    Rat je Zagrebu donio bijedu i razorene obitelji. Novine su afirmativno pisale o ratu, ali iz njih se ne može iščitati stav građana. Muškarci su bili na frontu, a žene su bile okupirane preživljavanjem.

    Upravo je te stogodišnje novinske listove temeljito pregledala mr. sc. Mirjana Jurić, viša arhivistica Hrvatskog državnog arhiva, a sve kako bi za potrebe znanstvenog rada saznala kako se je u glavnom gradu Hrvatske živjelo za vrijeme Prvog svjetskog rata. “S jedne strane, novine vrve vijestima s ratišta, veličanjem ‘naših junaka’ i s pozivima za pomoć. S druge strane, tu su vijesti o krađama, skupoći, prosjačenju, gubitku nadzora nad djecom i katastrofalnom socijalnom situacijom u Zagrebu”, priča u razgovoru za Deutsche Welle. I sama zgrada Arhiva u kojoj razgovaramo u uporabu je puštena u svitanje rata, 1913. godine kao Kraljevski zemaljski arhiv.
    Mirjana Jurić Mirjana Jurić

    Rat je, prema riječima naše sugovornice, u Zagrebu izazvao potpunu blokadu, od gospodarske do prometne. Gradom su, priča, šetali brojni vojnici koji su se dobrim dijelom odali skitnji. I ranije velik broj prosjaka-invalida narastao je tijekom ratnih godina. Redara je bilo malo, budući da ih je više od pola završilo na ratištima. “Stanje je bilo loše u sigurnosnom smislu”, priča arhivistica Jurić iščitavajući požutjele članke iz tadašnjeg tiska koji svjedoče o enormnom broju lopova svih dobnih skupina na ulicama.
    Bijeda i pretjerano ‘modiranje’

    Isječak iz Ilustrovanog lista, 1916. godine  Isječak iz Ilustrovanog lista, 1916. godine

    O siromaštvu je, kaže, moguće govoriti s dva suprotstavljena stajališta. Oni koji su bili siromašni, u ratu su dosegnuli novo dno siromaštva. “Kad se gradska rasvjeta snizi na četvrtinu i potamne ulice, nastaje novi noćni život. Iz vlažnih i podzemnih stanova izlaze ljudi i žene, bosonoga i odrpana djeca noseći košarice. I doskora se na Jelačićevom trgu zareda povorka koja postaje sve dulja i dulja. Tek je ponoć, a već čeka 300 ljudi. I čekat će do 6 ujutro”, riječi su koje opisuju kolone koje su cijelu noć bdjele da bi dočekale kilogram krumpira u središtu grada. Novine su pune ovakvih članaka tijekom svih ratnih godina, objašnjava naša sugovornica, no dodaje da se isto događa i sa člancima koji opisuju život “na visokoj nozi”. “U našem gradu nisu nikada gospođe tjerale takav luksuz kao sada. Tko pogleda eleganciju dama koje šetaju na Zrinjevcu ili Ilicom, teško može pojmiti odakle volja kćerima, sestrama, zaručnicama i ženama naših vojnika koji su dnevno stalno u smrtnoj pogibelji da se tako kite. Stranci koji dolaze u Zagreb tvrde da nigdje nema tako deplasiranog i pretjeranoga luksuza u odijevanju”, samo je jedan od brojnih takvih navoda.
    Uz sve to, prvi svjetski rat je bio period iznimno važnog djelovanja Katoličke crkve. “Istaknula bih dva uspjeha na karitativnom polju. Socijalna skrb je dobila svoj zakonski okvir. Brojna zapuštena djeca su udomljena u katoličkim obiteljima. To je bila suradnja crkvene, školske, sudske, upravne vlasti i svih karitativnih društava. Do tada nije bilo takve institucionalizirane pomoći. Drugi uspjeh Crkve je da su udareni temelji Caritasu kakvog danas znamo u Zagrebu”, doznajemo od arhivistice Jurić. Dobrotvorni koncerti su se događali svakodnevno. “To ne možete vjerovati. Bilo ih je u tolikoj mjeri da je došlo do iscrpljenosti građana o čemu svjedoče članci iz sredine 1916. godine.”

    Zaposlene majke i zapuštena djeca
    Vrijeme je u to kojem obitelj doživljava traumu. Majke i udovice su prisiljene potražiti posao i raditi, a djecu su ostavljale kod kuće. Udovice su zauzimale radna mjesta muževa u tvornicama. “Primjera radi, žene poginulih konduktera i poštara pozivane su na radna mjesta kondukterki u ZET-u ili poštarica u Ravnateljstvu pošta”, priča nam arhvistica Jurić. Između ostalog, žene su održavale ulice, perivoje, bile su željeznički ložači, čistile pruge od snijega i istovarivale robu iz vagona. “U pučkoj radionici su radile za vojnike. Šivale su, štrikale su čarape, kape rukavice. Istovremeno je postojao i stručni nadzor učiteljica nad njihovom djecom.”

    Isječak iz Ilustrovanog lista 1916. govori o životu u Zagrebu
    Isječak iz Ilustrovanog lista 1916. govori o životu u Zagrebu

    No nažalost, nisu sva djeca bila zbrinuta i pod nadzorom pa su upravo ona postala jedan od najvećih problema Zagreba u godinama Prvog svjetskog rata. “Otac je otišao na ratište, majka je radila, a škole su bile zbog nestašice ugljena i štednje plina zatvarane. Čestu puta su pretvarane i u bolnice. Neka djeca nisu imala ni obuću pa nisu mogla u školu”, navodi Jurić istovremeno citirajući članke koje opisuju da se “velik broj djece kližu, sanjkaju, kradu, prosjače, piju po kavanama i idu po ringišpilima, a imaju cipelice i školski su obveznici”. Raspuštena i zapuštena zagrebačka djeca su tako vrijeđala prolaznike, bacala kamenje, razbijala izloge i posjećivala kinematografe.

    Borba za zapuštenička prava
    Problem je, kaže naša sugovornica, eskalirao do te mjere da je Zamaljska vlada Odjel za bogoštovlje i nastavu, preteča današnjeg Ministarstva obrazovanja, 1916. godine organizirala Konferenciju za zaštitu mladeži na kojoj je utvrđeno da je glavni problem zapuštene djece alkohol i skitnja. Koliko su ta djeca bila organizirana govori podatak da su si međusobno uputila poziv za skupštinu, a protiv spomenute konferencije. “Druže patniče, povodom učestalih anketa i tobožnjih konferencija protiv zapuštenosti djece, dakle protiv nas, krajnje je nužno da se čuje i naš glas. Pohrli druže ne žaleći truda ni troška na pouzdani sastanak na temelju članka 2. Zakona o pravu sastajanja koji će se održati 13. srpnja na Tuškancu na polju za nogomet. Ako si, druže, svjestan svojih svetih zapušteničkih prava, dođi na sastanak kako bi dignuo glas za svoja ugrožena prava”, iščitava arhivistica Jurić poziv od kojeg su ipak izuzeta djeca mlađa od 4 godine. No to ne znači da se četverogodišnjaci nisu htjeli pojaviti na skupu pa je tako zabilježen i izvjesni Jurica Pataček koji je udaljen zbog svojih mladih godina.

     Isječak iz Ilustrovanog lista 1916. govori o životu u Zagrebu Fotografije sa zagrebačkih ulica govore o velikom siromaštvu i bijedi stanovnika

    Invalidi su, kaže Jurić, bili problem sličan zapuštenoj djeci. “Iz novinskih članaka je razvidan afirmativan pristup. Skupljao se novac, pisalo se kako im se može pomoći da postanu privredno sposobni, reklamirane su knjige poput “Kako pomažemo našim invalidima” autora dr. Božidara Špišića čiji je prihod od prodaje namijenjen Ortopedijskoj bolnici i Invalidskoj školi.” Ipak, činjenica je da se nakon rehabilitacije nitko nije pretjerano brinuo za njih pa su tako često završavali na ulici i postajali prosjaci. “Već sada se mogu vidjeti svaki dan gdje prolaze čitave čete prosjaka, osobito invalida bez ruku i nogu”, samo je jedan od opisa koji svjedoči tomu kako se tadašnja država ipak nije uspjela pobrinuti za stradale u ratu.

    Krleža: Žene pate u šutnji
    Arhivistica Jurić kao ilustraciju razorenosti obitelji i teškog položaja žena u Prvom svjetskom ratu izdvaja tekst ‘Kako stanuje sirotinja u Zagrebu’ velikog hrvatskog pisca Miroslava Krleže, tadašnjeg kroničara lista Narodna zaštita. Krleža tako opisuje zagrebački život u kuhinjama uz zadimljene štednjake i lavore s prljavom vodom. U takvim kuhinjama i po šestero djece spavaju u jednoj postelji, a razbijeni prozori su oblijepljeni starim novinama dok kokoši čeprkaju po prljavom podu. Ljudi su blijedi, a djeca su škrofulozna, rahitična i kašlju. “U takvim kuhinjama stanuju tisuće udovica, matera, žena, baka teta, priležnica i jadnica koje kao kakve bolesne sjene idu u prvo praskozorje u tvornice.
    Tako žive tisuće žena u ‘bijelom gradu Zagrebu”. I sve te švelje, i dvorkinje, i radnice, i kondukterke, sve te hiljade bijednica koje ne peku kruha jer nemaju brašna, nego jedu crne noklice. I salatu, dok je ima. A onda ništa. Sve te hiljade u kuhinjama, sobama pod krovom, pivnicama i barakama, sve te žene pate u jednoj užasnoj šutnji”, ocrtava Krleža težak položaj žena koje su morale preživjeti i othraniti djecu u uvjetima s kakvim se nikada ranije nisu srele. Iako hrvatski povjesničari i danas prebrojavaju žrtve Prvog svjetskog rata, nažalost, malo koji će u njih ubrojati spomenute “matere, žene i bake”.
    • Autor Siniša Bogdanić/dw

    facebook komentari