Prženje klačine

2

Klak (gašeno vapno) zapakiran u papirne vreće počeo se javljati u prodavaonicama građevinskog materijala početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Sve do tada dobivanje klaka bilo je moguće jedino prženjem klačine. Ovaj posao iziskivao je velike fizičke napore, ali i znanje  jer je kod groćenja nekih klačina sav uloženi trud otišao u vjetar.

Postupak groćenja klačine, koliko se god na prvi pogled činio jednostavnim, tražio je veliko umijeće, jer su se rijetki upuštali u ovakvu vrstu posla.
Pokušat ćemo vam predočiti proceduru gradnje klačine.  Rupa za klačinu najčešće se kopala tamo gdje ima dovoljno kvalitetnog kamena i drveta. Površinski kamen nije se koristio za ćemerenje, jer njegova svojstva nisu udovoljavala zahtjevima proizvodnje kvalitetnog klaka . Iz toga razlog sirovinu se kopalo ili uzimalo “obrađenu” iz Ričine zbog njegove kvalitete.

S ruba iskopane rupe polagani su sopnici (temeljci), s kojih se nastavljalo dalje ćemeriti dosta spljoštenu (zatupljenu) kamenu kupolu. Kamen koji je učvršćivao sćemerenu kupolu zvao se kamen zaglavni ili čep.

U nedostatku radne snage, prilikom ćemerenja postavljala se lisa (skela) koja je imala funkciju pridržavanja ćemera do postavljanja zaglavnog kamena. Svaka četvrta ćemernica stavljana je na kant radi boljeg učvršćivanja. Nakon nabijanja zaglavnog kamena nastavlja se zidati okomiti zid takozvana košuljica, tik do ćemera. U međuprostor se slagalo kamenje, vodeći računa o veličini šupljina (vatrenica) i protoku vrućeg zraka kroz njih. Ako bi strujanje vrućeg zraka kroz klačinu zbog malih vatrenica bilo usporeno, došlo bi do njenog zagušenja. Iz tih razloga kamena sirovina  ne bi mogla dobro izgoriti, pa bi se zarada prepolovila. Oko 50 -60 cm od okomitog zida (kamena košuljica)  zabijaju se drveni koci oko kojih  se plete šiblje (jasenovina, grabovina, drinovina), a u međuprostor se nasipava i zbija vlažna crvenica radi onemogućavanja dotoka hladnog zraka, koji bi usporavao proces prženja klačine. Ako bi se  zaštitni sloj crvenice slabo nabio, tada bi klačina “progorila” i od uloženog truda ne bi bilo ništa.
Promjer rupe mjerio se aršinom . Visina klačine treba bi biti jednaka promjeru iskopane rupe. Iz praktičnih razloga kamena je  kupola jako spljoštena jer je  omogućavala slaganje veće količine kamena, a nakon dobro obavljena posla i veću zaradu. Pivac je bio i do 1,5 aršina iznad zaglavnog kamena, kojemu je zadatak, pokazati (kamen pobijeli) jeli mukotrpnom poslu došao kraj.

Kad se obave svi predviđeni radovi oko ćemerenja i zemljane zaštite klačine, počinju se sjeći i pripremati drva, ako to nije ranije učinjeno. Ljude je učilo iskustvo, da ne valja sjeći debelo drvo jer se takvo može prodati po dobroj cijeni za ogrijev, već tanko koje može dati potrebnu toplinu. Najpoželjnija je bila grabovina, drača ili tilovina jer se njihovim izgaranjem oslobađala najveća toplina. Ložači bi temperaturu “provjeravali” pomoću staklene boce, stavljajući je na ravulji  u klačinu  koja bi se nakon par sekundi boravka u vatri ponašala poput sladoleda na vrelom suncu ( oko 800 ºC).
Za svaki aršin klačine bilo je potrebno spaliti oko 100 naramaka drva (1 naramak oko 70 kg drveta). Za klačinu od 3 aršina bilo je potrebno oko 1,2 vagona, a za 4 aršina 2 – 2,5 vagona drva.

Nakon svih obavljenih priprema, paljenjem klačine slijedi najodgovorniji i iscrpljujući dio posla koji ne smije biti prekinut, ako se želi dobiti kvalitetan klak.

Slijedi danonoćni smjenski rad loženja bez imalo odmora. Drva su se gurala u klačinu drvenom ravuljom, a ponekad i metalnom jer bi drvena brzo izgorila zbog visoke temperature. Za dobro obavljeni posao, neophodan je rad uigrane ekipe. Dvojica ložača se izmjenjuju dok treći primiče naramke na dohvat ruke ložača  jer se postignuta temperatura ne smije smanjivati. Dogodi li se taj propust, a događao se zbog štednje na drvima, ode veliki dio truda uzalud. Za klačinu od 3 – 3,5 aršina trebalo je za loženje odraditi oko 20 dnevnica, a svaka se plaćala kvintalom klaka.

Tada se znalo klačinarima i janje zaklati jer se obavljao dugotrajan i težak posao. Susjedi bi pritekli u pomoć osobito noću kada se oko klačine skupljalo dosta seoskih momaka. Tada bi  “nadahnutim” pojedincima padale na um svakojake “umotvorine” i prostote koje bi zaogrnuti mrakom izvikivali s klačine. Neki bi od prozvanih to shvaćali kao neukusnu šalu i samo  odmahivali rukom, dok bi se drugi ljutili i prigovarali. Te su  “umotvorine”  glasile po prilici ovako:  Oj Galune ispod Grede dovedi ženu pod našega Klempu. Ili. Oj  Erota Mrgudov   dovedi ženu da popiša pivca. Bio je to usmeni “haiku” kojeg su stari klačinari njegovali sve dok i sami nisu nestali.
Kada bi se  okončalo  loženje, klačina bi se zatvarala i hladila isto onoliko vremena koliko se i ložilo. Ako bi se u međuvremenu okišilo, klačina bi se pokrila ceradom da ne bi došlo do spontanoga gašenja klaka.

Nakon hlađenja, počinje se uokolo rasplitati plot i uklanjati zemlja da bi se došlo do dragocjene sirovine,koja se uz primjerenu cijenu počinje krčmiti unaprijed dogovorenim mušterijama.

dobrkovići.com/kamenjar.com

facebook komentari

  • Za Duha i ekipu, živoga ti klaka! ;))

  • Za Duha i ekipu, živoga ti klaka! ;))