Psihijatri o Frljiću: Radi predstave o fašizmu jer podsvjesno želi seks s ustašama

1

Razgovarao sam s jednim prijateljem, poznatim psihijatrom koji je gledao Frljićevu predstavu ‘Hrvatsko glumište’. Iznio mi je vrlo zanimljivu dijagnozu. Kaže da kod Olivera Frljić uopće nije stvar u nekakvoj političkoj provokaciji. Frljić nije glup čovjek, on vrlo dobro zna kako je svaka aluzija na fašizam ili ustaštvo u Hrvatskoj potpuno promašena. Priča o fašizmu je Frljiću tek argument kako bi pretvorio cijelo jedno kazališta u svoju igračku, u svoj antifašistički dildo. Radi se o osobi bujnih noćnih, seksualnih fantazija. Neki bi rekli nastranih, ali to ovisi s koje se strane gleda.

Frljićeva predstava ‘Hrvatsko glumište’ u kojoj dominiraju scene seksa s ustašama ima uporište u njegovim dubokim, skrivenim čežnjama. Slike iz te predstave otkrivaju o kakvim se željama radi.

Dobro poznajem taj svijet scenarista i redatelja. Autorstvo tih ljudi uvijek je bilo u dubokoj vezi s nekim njihovim emocionalnim interesima. Nešto kao nekakva psihoterapija ostvarenja davnih skrivenih frustracija ili ambicija. Stoga, me vrlo dojmila ad hoc analiza tog uglednog hrvatskog psihijatra koji me zamolio da ne otkrijem njegov identitet jer bi nakon ovakve dijagnoze istog trena ostao bez posla. Ovdje ću prepričati najzanimljivije dijelove.

Nije Frljić jedini lik koji svoje seksualne fantazije prenosi na političku scenu, nastavio je moj prijatelj psihijatar. To je slučaj sa svim tzv. antifašističkim aktivistima ili političarima koji se naglašeno ‘bore’ protiv fašizma. Primjerice, indikativan je primjer predsjednika Josipovića kojemu se priviđaju ustaške zmije. To je jedan jako zanimljiv slučaj, naglasio je moj prijatelj, jer je zmija u psihoterapiji falusni simbol. Kada vam se priviđaju zmije ili ih sanjate to uvijek krije u sebi određenu čežnju prema tom simbolu falusa, čežnju da ga dodirnete.

Stvar je još zanimljivija kada te zmije imaju političko ili društveno obilježje. Jer kada je osoba društveno legitimirana kao nositelj suprotnih simbola od svojih čežnji, svojih fetiša, ona će se svim snagama prikazivati kao žestoki protivniko onoga što njegov fetiš, njegova čežnja simbolizira. I u tom prostoru bi se moglo pronaći objašnjenje Josipovićevog deklariranja kao filopartizana ili antifašiste. Kada bi analizirali njegovo djetinjstvo, njegovu obiteljsku anamnezu sasvim sigurno bi tu otkrili elemente rivalstva s ocem koji je bio partizan. U takvim se situacijama sinovi često okreću suprotnoj strani, odnosno očevim neprijateljima. No kako su u Josipovićevom slučaju životne realnosti takve da to nije moguće bez osobne štete, pogibelji, tada se osoba povlači u sebe i prepušta svijetu maštanja.

Zato je vrlo indikativna njegova poznata rečenica kako ‘zmija čuči u našim srcima’, a koju je Josipović izgovorio u izraelskom parlamentu. Moj prijatelj psihijatar smatra kako tu Josipović zapravo govori o sebi. Svatko u drugima vidi sebe. Svi mi kada nekog opisujemo zapravo opisujemo sebe, jer sebe najbolje poznajemo. Stoga kada govori o ustaškoj zmiji u srcima drugih on govori o ustaškoj zmiji koja živi u njegovom srcu. To kako je ustaška zmija ušla u srce partizanskog sina to je već dio njegove obiteljske anamneze, prije svega odnosa s ocem.

Cjelokupna patologija hrvatske političke ljevice, osobito one koja se naglašeno busa u antifašistička prsa, zadojena je teškim osobnim frustracijama svih tih pojedinaca, objašnjavao mi je taj poznati psihijatar. Jer svi ti današnji antifašisti odrasli su u obiteljima očeva i majki koji su prošli teški rat. I onda je postojao PTSP, samo se drugačije nazivao. Pogotovo kad se to stavi u kontekst komunističkog, boljševičkog ispiranja mozga kojem su bili izloženi pa onda dodajte tome još i sav onaj užas poslijeratnog ubijanja i iživljavanja na zarobljenicima.

Ne može čovjek u takvim okolnostima ostati normalan. Onakva masovna ubijanja su težak teret na savjesti i to nije moglo ostati bez posljedica na te ljude, a samim time i na njihovu djecu koju su takvi istraumatizirani ljudi odgajali. Sve te frustracije, ratne traume pa onda svoje tvrde partijske stavove, boljševizam oni su prenosili na djecu koja su to zbog prisile prihvaćala.

Nisu onda postojali dječji pravobranitelji, dječji psiholozi ili pedagozi koji bi zaštitili djecu od takvog odgoja. Ta su djeca duboko patila zbog trauma njihovih roditelja, zbog njihovih tvrdih i okrutnih karaktera kojima su ih odgajali. Kao prirodan mehanizam samoobrane, toj je djeci duboko u podsvijesti ostao zabetonirani otpor takvom odgoju. Zato se njima danas priviđaju razni ustaše, fašisti, ustaške zmije kao iracionalni strahovi, kao nekakva čudovišta s kojima su ih roditelji plašili dok su bili mali. A kada se pojave i nekakve seksualne fantazije o ustašama onda to dodatno otkriva detalje te anamneze, odnosno zlostavljanja kojemu su bila izložena.

maxportal.hr

facebook komentari

  • Indikativan je primjer predsjednika Josipovića kojemu se priviđaju ustaške zmije. To je jedan jako zanimljiv slučaj, naglasio je moj prijatelj, jer je zmija u psihoterapiji falusni simbol. Kada vam se priviđaju zmije ili ih sanjate to uvijek krije u sebi određenu čežnju prema tom simbolu falusa, čežnju da ga dodirnete.