Puno dobre pjesme, igara, običaja i nostalgičnih sjećanja

0

Ljubuško silo kao manifestacija je svojevrsna brana zaboravu i pomaže nam da svoju prošlost nikad ne  zaboravimo. 

U skladu sa svojim nazivom Ljubuško silo pokazalo se i potvrdilo kao događaj i priredba protkana i sastavljena od sadržaja prošloga života, i kao gotovo sve iz bolje prošlosti, pobudila nostalgiju i lijepo sjećanje. Bilo je svega što je do prije otprilike šest-sedam desetljeća bila svakodnevnica, čega se stariji živo sjećaju jer su u tome odrasli, a onda je i nas počeo zapljuskivati val različitih modernizama, prodora novog, suvremenog…

Najveći broj sudionika

Ljubuško silo je brana zaboravu i pomaže nam da svoju prošlost ne zaboravimo. Ovogodišnje je bilo deveto po redu i okupilo je dosad najveći broj sudionika pa je održano kroz dvije folklorne večeri. U petak, prve večeri nastupilo je ukupno 12 KUD-ova od kojih devet domaćih iz općine Ljubuški koji čine savez kulturno-umjetničkih društava Ljubuško silo: HKD “Sv. Ante” Humac, KUD “Herceg Stjepan”, HKUD Radišići, HKUD “Studenčica” Studenci, HKUD “Sv. Marko” Klobuk, HKUD Vašarovići, HKUD Veljaci, HKUD Hardomilje i HKUD “Sv. Ivan” Grab, te tri gostujuća: Bećari s Neretve Ortiješ, Mostar, HKUD “Herceg Stjepan” Blagaj, Buna i HKUD “Sv. Ante” Dretelj.

Vez pjesama

“Nemoj mala, nemoj ružo bijela, da bi klela koga si voljela”, odzvanjao je muški milozvučno u toploj ljubuškoj noći bećarac. Smjenjivali su se KUD-ovi, red pjesme, red kola ili na trenutke izmiješano, prolamala se ganga, zvuk dipala, gusala, a brojno gledalište stalno je nagrađivalo izvođače toplim i srdačnim pljeskom. Na jednom dijelu pozornice postavljen je tkalački stan, žene u narodnoj nošnji pekle su uštipke, češljale, prele i plele vunu, u stapu se mećajom melo mlijeko… Božica Luburić iz Studenaca u općini Ljubuški ima tkalački stan još od 1953. godine. Tada je imala 19 godina, a danas 79. Stan je, kaže, naručila iz Bosne kad se udala, no i danas je na njemu vrijedna i djelatna.

– Tkam i danas, ali toga je puno, puno manje. Nekad bi mi znali donijeti po 20 vreća materijala od vune za tkanje, tkala sam bičalje od bijele vune, to su prostirke u sobama po njima se hodalo, zatim sardžade, krpene rute, pređene rute, sjedalice, torbe, a sada samo tkam torbe i pregače tko naruči. Torbe prodajem po 70 maraka, a pregače po 50, torbe su čobanske, što čobanice nose na oba ramena. U selu nas je još znalo tkati, tri-četiri, a sad sam samo ja ostala – veselo uz smijeh, dok se na drugom dijelu pozornice igra i pjeva, priča nam baka Božica.

Sinoć je bila druga i središnja večer Ljubuškog sila, nakon mimohoda kroz grad nastupili su gostujući KUD-ovi, među njima i iz Hrvatske i Crne Gore. Izabrana je i “vila” Ljubuškoga sila, a pjevao je Ivan Mikulić.

vecernji

facebook komentari