Pusić me optužila da radim 26 sekundi. A radio sam i po 15 sati dnevno

    0

    Raspudić je angažirao odvjetnika, tužilo je MVEP i osobno ministricu Pusić te očekuje da će zadovoljštinu dobiti na sudu.

    Pusić me optužila da radim 26 sekundi. A radio sam i po 15 sati dnevno
     

    Andrija Raspudić, čovjek zvan 26 sekundi, koji je medijsku pozornost stekao kao državni neradnik broj jedan, prvi je put u Večernjem listu odlučio iznijeti svoju stranu priče. Razgovarali smo s njim na Lastovu gdje po svom mišljenju provodi godišnji odmor, međutim Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija ne misli tako nego tvrde da su mu u četvrtak dali otkaz jer se pet dana nije pojavio na poslu.

    S obzirom na cijelu situaciju, to Raspudića ne zabrinjava previše. Angažirao je odvjetnika, tužilo je MVEP i osobno ministricu Pusić te očekuje da će zadovoljštinu dobiti na sudu.

    – Svi su dokumenti kod odvjetnika. Ne bih se time previše bavio, to će on riješiti, ali s obzirom na to da sam javno osramoćen i proglašen najvećim neradnikom u državi, želim se ljudima predstaviti da znaju tko sam i što sam radio. Iza mene je 18 godina vrlo teškog i odgovornog posla u protokolu Ministarstva vanjskih poslova. Spadam u grupu ljudi koji su utemeljili hrvatski diplomatski protokol jer se tim poslom bavim još od 1995. godine. Bio sam u angažiran za dva posjeta Svetog Oca Hrvatskoj, na pogrebima Gojka Šuška i Franje Tuđmana, sudjelovao sam u najvažnijim političkim događajima u državi. Na moj rad nijedan ministar, od Mate Granića pa nadalje, kao ni bilo koji predsjednik, nije imao nikakve primjedbe – predstavlja nam se Raspudić.

    Kaže da ni s aktualnom ministricom Vesnom Pusić nikada nije bio u sukobu. Dapače, oslovljavala ga je imenom.

    Ponašanje Vesne Pusić nije mi jasno jer sam s njom surađivao normalno. Čak me oslovljala imenom

    Šušak me doveo

    – Problemi počinju od srpnja prošle godine kada sam dobio premještaj iz Bruxellesa u Zagreb, a nije mi ponuđeno adekvatno radno mjesto. Nije mi palo na pamet izlaziti u javnost, mislio sam da ćemo taj problem riješiti na sudu sve do trenutka kada ona izjavljuje da ja radim 26 sekundi i postajem simbol činovničkog nerada – počinje priču Raspudić koji je u državnoj službi od rujna 1991. godine kada se zaposlio u Iseljeničkom informacijskom centru, i to preko tadašnjeg ministra Gojka Šuška za kojeg kaže da je bio hrabar i odlučan čovjek i da mu je bila čast raditi s njim.

    – Šušak je za Hrvatski iseljenički centar tražio pouzdane ljude. Moj ujak Vladimir Šoljić bio je njegov prijatelj. On me je preporučio, obavili smo razgovor i dobio sam posao. Radili smo popis naših ljudi koji žive vani i uspješni su političari, biznismeni ili bilo što drugo. To je popis Hrvata iz prve, druge i treće generacije u Čileu, Argentini, Americi. Mi smo na njemu radili punih šest mjeseci. Sa mnom je radila Irena Jolić, ona je trenutačno visokopozicionirana u Hrvatskom telekomu. U Ministarstvo vanjskih poslova prelazim na nagovor ministra Šuška, čim se ukinulo Ministarstvo iseljeništva. Radim u početku obične, administrativne poslove, ali zbog mog poznavanja stranih jezika – engleskog, talijanskog i francuskog – svi su dokumenti bili signirani na mene, a poslije sam ih ja signirao. Radio sam sa suprugom Miroslava Tuđmana, Vanjom Morić, ona je bila šefica informiranja. Nakon toga, budući da je postojao samo državni protokol u Uredu predsjednika, godine 1995. u MVP-u osniva se taj odjel u kojemu sam od početka. Do 2006. radio sam u diplomatskom protokolu, a te godine odlazim u Bruxelles, gdje su se tražili najbolji i najiskusniji ljudi. Tamo provodim sedam godina i jedan mjesec, a onda me povlače nazad i tu počinje tih 26 sekundi – u kratkim crtama opisao je svoju karijeru u državnoj administraciji Raspudić.

    Na pitanje kako se to radi 26 sekundi iskreno odgovara:

    – Uđem i izađem!

    Odlukom ministrice, iz Bruxellesa se u Zagreb trebao vratiti 1. srpnja 2013., međutim razbolio se, o čemu svjedoči potvrda belgijskog liječnika.

    Peter Galbraith i diplomati nisu mogli sjesti na glavna mjesta u loži jer su tamo sjeli Zlatko Bagarić i njegovi. (Foto: Siniša Hančić/PIXSELL)

    – Onda su me počeli zivkati i prijetiti da ću, ako se ne pojavim na poslu 1. srpnja u Zagrebu, dobiti otkaz. Ja sam im rekao da sam poslao potvrdu da sam bolestan, a oni traže potvrdu od HZZO-a iako znaju da sam u Bruxellesu. Sve imam potkrijepljeno dokumentima i dopisima na koje mi nisu godinu dana odgovorili. Ja sam jedini hrvatski diplomat koji se u Zagreb vratio bez putnog naloga, pitali su me ljudi kako je to moguće. Svaki diplomat kada se vraća ima pravo na prijevoz stvari, a meni su ih ljudi privatno prenosili, stvarno ne znam čime sam to zaslužio. Konačno sam došao u Zagreb 17. srpnja. Otišao sam kod liječnice i donio joj dokumente belgijskog liječnika. Pogledala ih je i napisala druge, sukladno zakonu, imam izvornik, sve je u redu. Čim sam došao, tražio sam godišnji, rješenje je bilo usmeno, pismeno nisam vidio. Otišao sam na godišnji, a oni su me opet usmeno stavili kao tajnicu načelnice. Vratio sam se i vidio pismeno rješenje da sam u jednom drugom odjelu, a prije toga su me usmeno slali u diplomatsku akademiju. Tada sam shvatio da se nešto ozbiljno događa – kaže Raspudić.

    Dolazio je na posao i imao prepisku s kadrovskom službom. Dobio je dvije opomene za lakše povrede dužnosti, zbog kašnjenja na posao i ranijeg odlaska.

    – Kasnio sam, a zašto? Nisam dobio radno mjesto adekvatno svom iskustvu i sposobnostima. Ja ne znam raditi na mjestu tajnice, jedino što znam jest protokol. Taj sam posao radio uspješno 18 godina. To su problemi koje ću rješavati na sudu. Dolazio sam na posao, ali sve se svodilo na prepiske. Pozivali su me na razgovor niži činovnici koji nemaju nikakve ovlasti. Mene je trebala primiti ministrica vanjskih poslova osobno, jer ja sam hrvatski diplomat, ili bar gospođa Vesna Cvjetković, glavna tajnica ministarstva. Čak i u zakonu o državnom službenicima piše da, ako je osoba nezadovoljan tretmanom, s njom se treba obaviti razgovor, ali taj razgovor mora biti na nivou. Nije me primio ni šef kadrovske službe Ivan Mirković kojeg znam sto godina. Kad sam vidio da to ne ide, zadnji dopis kadrovskoj službi uputio sam 23. siječnja ove godine. Neću vam govoriti što sam sve tamo naveo, ali da je meni netko takvo što uputio, ja bih tog čovjeka pozvao i vrlo ozbiljno s njim porazgovarao. Međutim, ja sam nakon 22 godine službe, a odradio sam i ratno vrijeme, umjesto nagrade dobio kaznu. To se, vjerujte mi, u nekoj drugoj državi ne bi moglo dogoditi. Dapače, zaštitili bi me jer ja sam čovjek koji zna svašta, ali stvarno svašta. Ja nisam stranački opredijeljen, profesionalac sam u punom smislu te riječi. Citirao bih Konfucija koji je rekao: “Nazovite uglatu zdjelu uglatom, a okruglu okruglom, inače će vam država propasti. Ljudi trebaju biti kompetentni za ono što rade. Kada bi svi u Hrvatskoj radili svoj posao, onako kvalitetno kako sam ja radio svoj, bilo bi nam puno bolje nego danas – kaže.

    Nije oženjen, nema djecu, život je posvetio karijeri. S ponosom ističe kako je bio dio tima koji je ustrojio hrvatski diplomatski protokol.

    Papa nam je zahvalio

    – Iz Sarajeva je stigla Zrinka Montanari, Marijan Kombol, Branko Baričević, Ivica Škrinjarić, Mladen Ručević i ja. Mi smo praktički ustrojili taj protokol, možda ja najmanje, ali bio sam u tom timu. Riječ je o vrlo teškom i odgovornom poslu u kojem ljudi izgore brzo. Adrenalin je bio veliki, 90-ih sam radio od 12 pa nekad i 15 sati dnevno. Ali, Mate Granić je cijenio protokol, a on je ustrojio ministarstvo, bio je najdugovječniji ministar – od 1993. do 1999. Kada je krenuo u predsjedničku kampanju, izabrao je mene i uzeo me kao profesionalca, bio sam zadužen za protokol u njegovoj kampanji. Uzeo sam godišnji i mjesec dana proveli smo u autobusu. Šef kampanje je bio Andrej Plenković, a u busu su bili Tereza Kesovija, Đelo Jusić i Miroslav Škoro. Proputovali smo cijelu Hrvatsku u mjesec dana. Dođemo mi u Osijek, tamo je Branimir Glavaš i ja dogovaram protokol jer dolazi predsjednički kandidat njegove stranke. Prvo je otpuhivao kada sam mu rekao da bi morao sjesti s njime, onda je pristao, ali mu je cijelo vrijeme okretao leđa, oni uopće nisu komunicirali – doznajemo nepoznate političke pikanterije.

    Bio je 1998. zadužen za Mariju Bistricu za papina posjeta i napominje kako je Sveti Otac na odlasku iz zrakoplova zahvalio osiguranju i protokolu na odlično odrađenom poslu. Pet godina kasnije, 2003. papa je izabrao baš Hrvatsku za svoj stoti posjet.

    – Za dolaska Svetog Oca 2003. godine od stresa na poslu pukla su mi tri čira na dvanaesniku, brat me pronašao kako ležim u krvi, zvao je hitnu pomoć i liječnici su mi spasili život. Vrlo je teško i stresno raditi tako. Protokol je sigurno najteža diplomatska disciplina. Možda je pregovaranje teže, ali protokol mora organizirati tim pregovaračima što će raditi, a to u Hrvatskoj ne zna raditi više od 20 ljudi. Ja sam jedan od njih – tvrdi Raspudić. Dodaje kako ih je iz 90-ih ostalo vrlo malo. Tu je Petra Furdek, šefica protokola predsjednika Josipovića, Tina Tödlind, njezina zamjenica, Zdeslav Perković, šef protokola u Saboru. Tvrdi kako se u svojoj diplomatskoj karijeri nikada nikome nije zamjerio, ponajmanje bilo kom ministru vanjskih poslova, pa tako ni Vesni Pusić.

    – Ministrica mi je 2012. potpisala još godinu dana produžetka Bruxellesa i to na nagovor Vladimira Drobnjaka koji joj je rekao da mu ja držim protokol i da ne može funkcionirati bez mene. Gđa Pusić dolazila je svaka tri tjedna, premijer pet-šest puta godišnje. To su važni sastanci zbog kojih sam znao po 24 sata ne spavati – tvrdi Raspudić.

    Kaže da mu ponašanje Vesne Pusić zaista nije jasno jer je s njom surađivao potpuno normalno. Prisjetio se i jednog sastanka u Luxembourgu na visokoj razini za koji joj je kasnila prtljaga.

    – Žurno je trebala ići na večeru s jednom visokopozicioniranom osobom u svijetu. Veleposlanik me ostavio da čekam prtljagu u kojoj je bila svečana haljina koju je morala odjenuti. Prtljage nije bilo, otišao sam do policije, vršio pritisak i s policajcima tražio kovčeg. Poanta je da je ministrica bila na večeri u svojoj svečanoj haljini, ali to je bio moj posao i ja sam ga odradio. Bavio sam se protokolom 18 godina, znam kako reagirati u svakoj situaciji i kada bi svi ljudi u Hrvatskoj radili ono što znaju, bilo bi nam bolje. Danas je jako puno ljudi na krivim mjestima. Mene ne zanima je li netko SDP, HDZ, HNS, vjerojatno ni vas, a mislim da ni većinu ljudi tu uopće ne zanima – poručuje. No u srpnju prošle godine ministrica Pusić ga povlači u Zagreb.

    Od siječnja – nula kuna

    – Mislio sam da će me vratiti u protokol i ostaviti mi diplomatsko zvanje atašea, to je najniže diplomatsko zvanje, možete biti i administrativni ataše. Ukinuli su mi moje zvanje koje sam stekao. To će također biti predmet spora. Nisu mi platili ni stanarinu od 1713 eura za sedmi mjesec. Sve dopise imam, u godinu dana nisu mi poslali nikakav odgovor. Plaću su mi prestali davati. Kada sam došao u Zagreb, u početku sam dobio nešto u devizama. Otišao sam na godišnji i dobio normalnu plaću, ali onda kreće nešto 1200 kuna pa 700 pa 900, a od siječnja dobivam nula kuna. No ne bih o tome, to će sve ići na sud, dokumenti su kod moga odvjetnika, on je stručan čovjek i o tome vodi računa. Više bih volio objasniti što sam sve u karijeri radio – dodaje Raspudić.

    Na pitanje je li točno da nije završio fakultet, što je prema obrazloženju MVEP-a razlog zbog kojeg je povučen, odgovara da je po zanimanju PR menadžer i govori nekoliko jezika. No pitanje je očekivao pa je s interneta skinuo neke zanimljive podatke.

    – Evo vam Boris Blažeković, završio je Školu za cestovni promet. On je voditelj političke akademije HNS-a, član predsjedništva HNS-a, voditelj izaslanstva Sabora u parlamentarnoj skupštini NATO-a, član Odbora za ljudska prava, Odbora za ratne veterane, Odbora za međuparlamentarnu suradnju te Odbora za informiranje i medije. Ja mislim da je on genij, kao i Igor Dragovan koji je pohađao Građevinski fakultet u Zagrebu, no ima srednju stručnu spremu. Glavni je tajnik SDP-a, predsjednik Nacionalnog vijeća za vode, član Odbora za vanjsku politiku, Odbora za obranu, Odbora za međuparlamentarnu suradnju, član je izaslanstva hrvatskog Sabora u parlamentarnoj skupštini NATO-a, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Sada vi meni recite kako čovjek može kvalitetno sve to raditi? Ja sam radio jedino protokol i u tome sam se usavršio i osposobio. No, ako je ministrici sporno moje zvanje i obrazovanje, u redu, ići ćemo na sud i ja tome nemam što dodati – zaključio je.

    Međutim, ipak je dodao kako je njegova sudbina zapečaćena još 1985. godine kada je bio 21-godišnji student na drugoj godini fakulteta.

    – Oko 5 ujutro netko me probudio i vidio sam oko svog kreveta četiri agenta SDB-a u civilu. Poslije 1992. počeo sam raditi baš u toj istoj zgradi jer je u nju smješten MVP. Te noći agenti su me odveli u Đorđićevu da bi me ponizili, u pidžami i bosog. Ispitivali su me klasičnim udbaškim metodama. Jedan me ponudio kavom, drugi mi opalio šamar. Naime, ja sam dobio iz Njemačke jednu malu knjižicu koja se zvala Zašto smo protiv. To je knjižica o Marku Veselici koji je proveo 5 godina u zatvoru Stara Gradiška, a kada je izašao, dao je intervju njemačkom novinaru. Dobio sam taj intervju, umnožio sam ga i podijelio nekolicini prijatelja. Marko Veselica nakon toga je završio u zatvoru na 14 godina. Na žalost jedan od tih kopiranih primjeraka došao je u ruke majke jednog od prijatelja koja ga je dala policiji, a on je na ispitivanju bio toliko uplašen da je rekao kako sam ja vođa nekakvih trojki koje planiraju postaviti eksplozive po Zagrebu. Ta četvorica pretražila su naš stan, privela moju majku, koja je bila udovica s petero djece. Tijekom ispitivanja oni su mi rekli: “Andrija, ubili smo ti oca 1972. godine, a ako nastaviš ovako, ubit ćemo ti mlađeg brata”. Inače, ne znam kako mi je umro otac. To se dogodilo u Njemačkoj, imao je 38 godina i službena je verzija bila da se utopio u pola metra vode. U isto vrijeme u mostarskom zatvoru Ćeline ubijen je i Nikola Raspudić, moj rođak iz Australije. Nakon pretrage i ispitivanja ipak su me pustili, ali bio sam u strahu i na neki način obilježen. To se nekako doznalo i na fakultetu, marksizam sam morao polagati 20 puta. Izgubio sam koncentraciju, fakultet sam napustio – kaže Raspudić.

    Njegova je najveća kvalifikacije u diplomatskom protokolu iskustvo i dokazanost u poslu. Za sebe kaže da je operativac koji uživa u terenskom radu, osobito u zračnim lukama.

    Ivo Sanader razgovarao je s Barrosom, a kada se vratio, voda je klizila s njega. Pet dana kasnije podnio je ostavku

    – Kada smo ustanovljavali državni protokol, mi zapravo nismo znali što trebamo raditi. Prva velika stvar koja se dogodila bio je SEI (Srednjoeuropska inicijativa) 1998. Tada je Hrvatska predsjedala. Ministarski SEI na Brijunima prošao je dobro, a iste godine bio je i premijerski u Zagrebu. Tadašnji šef protokola bio je Mladen Ručević. Sjedili smo u zračnoj luci, čekali smo 12 premijera. Strah nas je bilo, nitko to nije radio prije nas, mi smo organizatori posla, ali sve je prošlo izvrsno. Mi i policija odradili smo izvrstan posao. Inače, u protokolu sam najviše vremena proveo po zračnim lukama, uvjeren sam, kada umrem, da će jedan VIP salon nazvati po meni. Volio sam taj posao i miris kerozina – kaže Raspudić koji nam je pristao otkriti još niz pikanterija iz svoje karijere.

    Tako je 1998. Jevgenij Maksimovič Primakov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije, na Cvjetnom trgu u Zagrebu poželio, mimo protokola, svratiti u Pravoslavnu crkvu. Na užas osiguranja uveo ga je unutra. Jednom prilikom, na nagovor Hide Biščevića, predsjedniku ruske Dume u VIP salonu ostavio je pepeljaru iako je pušenje zabranjeno.

    – Bio je summit 2001., mislim. Došli su predsjednik Mesić i predsjednik Francuske Jacques Chirac, predsjednik Ukrajine Viktor Juščenko i još mnogi predsjednici. Ja sam bio zadužen za zračnu luku. Vi morate ljude poslagati kako će se rukovati kada gost izađe iz aviona, prvi mora biti najvažniji, onda tu je počasna postrojba vojske… Dočekivao ih je Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićeva ureda koji mi je rekao: “Andrija, ti si šef, a ja sjedim.” Bio je Saša Perković, ista stvar. Oni čitaju novine, a ja sam taj koji je operativac i pazi da sve štima. Pripreme mojih sastanaka kada razgovarate s policijom, obavještajnim službama, trajale su po 10-ak minuta. Nikada nisam komplicirao stvar. Želim vam reći da ne postoji fakultet za protokol, samo život – kaže Raspudić.

    Smrt predsjednika Tuđmana za diplomaciju je bila vrlo stresna.

    – Tuđman je bio teško bolestan i došao je taj studeni 1999. Bio je sastanak u Dubrovniku i tadašnji pomoćnik ministra Vladimir Drobnjak poslao me tamo. Došao sam, ali u dva ujutro nazvali su me da se hitno vratim u Zagreb. Nakon toga 48 sati nitko nije spavao u državnom protokolu. U to vrijeme u ministarstvu zadužen za sigurnost bio je Saša Perković, on je profesionalac, kao i ja, sposoban čovjek i bili smo u vrlo dobrim odnosima. Imali smo sastanke s policijom. Mi smo kao MVP slali pozivnice za pogreb stranim državnicima, međutim odziv nije bio dobar. Došao je Sulejman Demirel i Alija Izetbegović, a ostali su bili niže razine. Na Šuškov sprovod, koji sam također ja radio s kolegama, došao je William Perry, državni tajnik SAD-a, ja sam išao po njega – prisjeća se.

    Kobni sastanak

    Za Ivu Sanadera kaže da je uvijek bio vrlo zahtjevan.

    – Došao je u Bruxelles i, naravno, otišao u hotel Conrad gdje je uvijek odsjedao. Otišao je njemačkim novinarima govoriti o hrvatsko-slovenskom sporu oko Piranskog zaljeva. Na perfektnom njemačkom odradio je taj posao savršeno. Trebali smo ići na ručak, ali stiže poziv da ode u zgradu Europske komisije kod Barossa. On je s osiguranjem otišao, a mi ostali čekali smo ga u hotelu. Vraća se, ulazi, vidim ga, sav je orošen, voda klizi s njega. Obično bi pozvao suradnike i odmah izdavao naredbe što ćemo dalje, ali rekao je: „Ništa od sastanaka, nitko neka me ne dira” i otišao u sobu. Nakon pet dana čuo sam da je dao ostavku. Ne znam s kime je tamo razgovarao ni zašto je dao ostavku, ali mislim da razlog leži upravo u tom razgovoru – kaže naš sugovornik o najdramatičnijoj i još uvijek tajnom obavijenoj ostavci u novijoj hrvatskoj povijesti. No ima još zanimljivosti.

    – Bila je 1997. Sanader me pozvao i rekao da se igra prijateljska utakmica Hrvatska – BiH i da pozovem cijeli diplomatski zbor na čelu s predstavnikom Svete Stolice. Došao jePeter Galbraith, ali i svi ostali. Morao sam rezervirati cijelu ložu, otišao sam kod tadašnjeg tajnika nogometnog saveza, zvao se, čini mi se, Pavlović. Dao mi je raspored lože i rekao da mi ne može dati prvih pet mjesta. Pitao sam ga kako da to kažem Sanaderu, a on mi je rekao da ga ne zanima. Pitao sam ga tko sjedi tamo, a on je rekao da mi ne može reći. To mi se nije sviđalo jer raspored sjedenja zna poremetiti puno stvari, ali nisam mogao ništa. Dođe utakmica, ja piljim u ovih pet. Jednog od njih poznavao sam iz viđenja i on me prepoznao i pozvao da me upozna s nekim. Čovjek se okrene i kaže: “Zlatko Bagarić”, poslije ubijeni šef mafije. Kraj njega Veljko Knežević, veleposlanik Srbije, a ostalo njegovi ljudi iz osiguranja – prisjeća se Raspudić.

    Graniću je uvijek dolazio Ivo Pukanić, a Sanaderu Davor Butković, kaže. Veliku diplomatsku pogrešku izazvao je svojedobno Zlatko Tomčić, tadašnji predsjednik Sabora.

    – Htio je organizirati skup na razini predsjednika parlamenata i poslao pozive, ali stvari u diplomaciji funkcioniraju na drugi način. Oni pogledaju poziv i pošalju koga hoće, potpredsjednika ili člana odbora za vanjsku politiku. Tomčić je naredio da svatko od njih mora imati osiguranje kao da je predsjednik parlamenta, makar bila tajnica odbora. Svatko ima pravo na istu policijsku zaštitu, što znači četiri policijska motora i limuzinu. Mi gledamo, rang je vrlo nizak. Došla su dva ili tri predsjednika, oni su dobili po četiri motorista, ali drugima je trebalo spustiti razinu jer je to i njima smiješno. Ali Tomčić ni čuti, svima smo morali dati policajce. I zadnja, dolazi jedna krhka ženica iz Malte, 26 godina. Dočekao sam je, a kada su došli limuzina i četiri motorista, ona se stresla, problijedjela, nije htjela ući u vozilo, mislila je da je netko želi oteti. To je nedopustivo u protokolu. Zato vam kažem da samo 20-ak ljudi kod nas zna taj posao, a ja sam jedan od njih – tvrdi naš sugovornik.

    Promijenio je sve ministre vanjskih poslova i ni s jednim nije imao problema, uključujući i Tonina Piculu.

    – Kada je Picula došao 2000., za njega još nitko nije čuo. Oni su 10 godina gledali HDZ na vlasti i došli su puni elana i veselja kako će oni sve promijeniti. Njegova zamjenica tada se zvala Vesna Cvjetković Kurelec. Oni su rekli: „Dolaze nova pravila. Na svakom sastanku na kojem sam ja ministar mora biti i zamjenica”. U prvih 5-6 mjeseci to je bilo jako čudno inozemnim kolegama. Znate, ministar vanjskih poslova šef je diplomacije, a zamjenik je činovnik. Oni ne mogu biti isti. Poslije su i sami uvidjeli da to ne ide tako i više su slušali protokol. Tada sam uspostavio kontakt s gđom Cvjetković koja je smijenjena nakon što je Budiša otišao iz Vlade. Ona je sada glavna tajnica u ministarstvu Vesne Pusić. Pisao sam dopise kadrovskoj službi kojima je ona nadređena, a ona me nikada nije pozvala na razgovor. Nisam došao kucati na njezina vrata, neću, imam svoj dignitet. Imaju moj broj, mogli su me zvati kao što su me zvali kada su mi uručivali lakše povrede službeničke dužnosti. To je bilo zbog kašnjenja i ranijeg odlazaka s posla, tih njihovih 26 sekundi. Zamislite to, ako ćemo njihovim rječnikom, godinu dana radim 26 sekundi dnevno, a dobio sam dvije lake povrede službeničke dužnosti! Gdje to ima?! – u čudu je i Raspudić koji je uvjeren da bi davno dobio otkaz da je za to bilo zakonskih uvjeta.

    Dodaje da je u svom poslu bio dobar i u karijeri nije napravio nijednu pogrešku.. Samo je u Bruxellesu dočekao i ispratio više od 12.000 ljudi i napisao nekoliko stotina diplomatskih nota. Njegov slučaj vjerojatno nikada ne bi dospio u javnost da se MVEP nije našao na listi srama jer mu ne isplaćuje plaću. Da bi to opravdala, ministrica je bombastično izjavila da je riječ o službeniku koji dnevno radi 26 sekundi. Otkako je on stavljen ne stup srama, brojni uglednici koje spominje, kao i danas visokopozicionirani kolege s kojima je nekada radio, kao da ga ne poznaju. Nitko ga nije nazvao, upitao ga što se događa.

    – Zapravo, nazvala me i pružila mi podršku samo jedna osoba, ali zamolila me je da joj ne spominjem ime jer radi na jednoj vrlo delikatnoj poziciji. Nakon ovoga razgovora možda mi se jave. Ja bih to volio – poručio je.

    Prisjetio se i ne tako davne zgode kada je s Vladimirom Drobnjakom u zračnoj luci čekao premijera Zorana Milanovića. Tada mu je Drobnjak rekao: “Andrija, kada ćemo ti i ja na zasluženi odmor”. Međutim, umjesto zasluženog odmora dobio je nezasluženu kaznu. Vjeruje da nije trebalo ovako završiti. Žao mu je što zadovoljštinu mora tražiti na sudu, ali siguran je da je to način kojim će vratiti posao i ugled.

    Slavica Vuković/Foto: Ivana Ivanović/VL

    facebook komentari