Pratite nas

Račji hod hrvatske povijesti

Objavljeno

na

U najdaljoj ljudskoj prošlosti postoji mit o drevnoj prošlosti u kojoj su ljudi živjeli u miru, slozi, blagostanju: idealno, Zlatno doba, chrýseon génos, aurea aetas antičke mitologije. Očito je, nostalgija za tom Pradomovinom izvorna je ljudska čežnja za autentičnim zavičajem. Pisci nisu ni manje ni više naivni no ostali ljudi, iako bi im ova predaja trebala biti bliska, pa bi već stoga morali znati da je suvremena tužbalica kako je „sve već napisano“ i sama starodrevna, jer oduvijek je bilo tako: već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Recimo, prije par godina pala mi je na pamet metafora račjeg hoda hrvatske povijesti: mi napredujemo nazadujući, naša povijesna naracija boluje od karcinoma fabule. Često bih se sjetio te slike, pa sam tako neki dan opisao svoj dojam da Hrvatska u EU ulazi kao rak: ulazi u Europu okrenuta leđima, licem gledajući u smjeru Balkana. Mi nikako da stignemo u europsko sutra, jer nam je vazda na pameti balkansko jučer. Dobri profesor Puhovski upozorio me je da je već Homer govorio o ljudima koji licem okrenuti prošlosti, koja nam je poznata, leđima hode u nepoznatu budućnost. Postmoderna je pretpostavka da je sve već kazano očito lažna, jer je uvijek bila istinita.

No čak ni sam osjećaj nostalgije za tim balkanskim zlatnim vremenima nije nov ni originalan: nostalgija je neologizam sedamnaestog stoljeća, medicinski termin smišljen da bi nadomjestio uobičajeni izraz Heimweh,  čežnju za domom; izvorno je označavao bolest nastalu zbog prostornog izmještanja izvan domovine. Termin nostalgija sastoji se od dvije grčke riječi, nostos (povratak kući) i algos (jad, patnja ili tuga). Kad se tome priboji da su Algeji iz grčkog mita bili djeca Erisa (svađe), te braća i sestre Lethe (zaborav), Limosa (gladi), Ponosa (trud, muka) kao i mnogih drugih nedaća, sasvim je razvidno da je nostalgija tuga, čemer i jad, bila i ostala.

Ne treba stoga kuditi ljude što se ni par mjeseci od onog ravnodušnog srpanjskog dana ulaske RH u EU ne bave gotovo ničim drugim no Zapadnim Balkanom, Regijom ili Jugoistočnom Europom: to je iskonski zov divljine, neodoljivi prekogrobni zov pređa, i to nema veze s politikom ili čak medicinom: taj balkanski gothic atentični je zavičaj svekolikog endemskog vampirizma, koji ovdje eonima, valjda od Vučedola, siše rijeke krvi, čemu su – kao u onoj Churchillovoj rečenici o Balkanu koji proizvodi previše povijesti – dokaz prenapućena groblja. Uostalom, Zapad je ukorijenjen u Balkanu: Balkan je kolektivno nesvjesno Zapada, kako već pokazuje višestoljetna popularna kultura. Da bi se to dokazalo nije neophodno s Todorovom misliti o problemu Balkana kao ideologijskog stanja političkog zapada, ni s Dolarom o Jugoslaviji kao europskom nesvjesnom, prostorima koji su za Freuda bili kraj latentnih misli i potisnutoga, e da bi devedesetih to europsko potisnuto krvavo briznulo na balkanskoj periferiji: dovoljno je s djecom baciti oko na Sumrak sagu, i shvatiti da je nightmare Zapada naš daydream.

Odatle je sasvim razumljivo zašto Hrvatska, otkako je u Europskoj uniji, leđa okreće Zapadu, lice Balkanu: to je duboko meditativni pogled bića koje se nadvilo nad svu dubinu svoga bića, introspektivni pogled balkanskoga bića zagledanog u svoju bit. To je užasan trenutak: onaj trenutak u kojemu Dr Jekyll ugleda ruku Mr Hydea, unheimlich trenutak u kojemu u snu supruzi prvog srpskog zabeleženog vamprira, čuvenog Petra Blagojevića, „dolazi mrtav muž tražeći svoje opanke“. Sve je to tako razumljivo i sve je to davno opisano: London Journal od 11. ožujka 1732. prvi puta koristi riječ vampyres, opisujući pojavu sisanja krvi živima u sjevernoj Srbiji. To vam ja govorim: europska popkultura naša je povijest! I, kakvo čudo da se od tako atraktivnih sižea hrvatska duša ne može otrgnuti? Ta mi smo opsjednuti Balkanom! Pogledajte, uostalom, po materijalu: kultura, ekonomija, politika.

Recimo, uvod u Balkanski forum Subversive Festivala: “Ulazak Hrvatske u EU također koincidira s najdubljom krizom u povijesti Unije: ova zajednica država uskoro će se radikalno redefinirati te, kako se pokazuje, unutar sebe razdijeliti na središnje zemlje centra okružene unutarnjom periferijom, ali također i vanjskom periferijom ili, točnije, zemljama Zapadnog Balkana – kako EU voli nazivati svoj svojevrsni geto.” Mislim, cijeli je ovaj izvod bez veze, ali upravo zato ilustrira taj račji hod u EU: mjesec dana pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju, mladi se mislioci u frontisterionu imena Europa, nekoć Balkan – Đizus Frojd, što reći, kakvu poruku poslati? – bave Jugoistočnom Europom do Kipra! U isto vrijeme u Rijeci traje sajam knjiga i festival u čijemu je žarištu – „Književnost u regiji/Balkanske (književne) veze“. Jasno, a što drugo? U toj istoj Rijeci osniva se, sve u sinhroniji, Centar za napredne studije Jugoistočne Europe (CNS-JIE) kao ustrojbena jedinica Sveučilišta u Rijeci čija je djelatnost „regionalno povezivanje kroz potporu istraživanjima mladim znanstvenicima, povezivanje sa regionalnim, europskim i svjetskim znanstvenim institucijama radi osiguravanja infrastrukture i znanstvene mreže za obavljanje istraživačkih projekata“. Na stranici „Centra za napredne studije“ kaže se: „Balkanski fond za demokraciju, Fond German Marshall, Erste Stiftung, Goethe Institut, Institut Français de Belgrade, Fond za otvoreno društvo, Zaklada Rothschild te Ministarstvo obrazovanja i znanosti Republike Srbije bili su među donatorima, koji su podržali ovu inicijativu.“ Gledam na televiziji Radu Šerbedžiju, taj je na HRT-u stalno, sada u jutarnjem programu: priča o 8 studentica svog fakulteta glume, pa će s ponosom: „Iz cijele regije.“

Ivica Todorić kupio je Mercator. Tjedan dana kasnije Ivica Todorić promiče Jugosferu. Nakon netrimičnog gledanja dugog više od dva desetljeća, Ivica Todorić konačno je trepnuo: i on je, bez ikakve potrebe,  okrznuo politiku. Naime, u tjednu u kojem Republika Hrvatska ulazi u Europsku Uniju, Ivica Todorić zagovara okretanje na Istok, pod izgovorom stvaranja nekog balkanskog Beneluxa. Zanimljivo je to: što je RH bliža EU, dakle ma i privremenom istupanju iz orbite negdašnje SFRJ, to su intenzivnije silnice i tendence koje bi je željele vratiti u okrilje bivše Jugoslavije, štoviše čvrsto vezati za Balkan. Ili, obratno kazano: strašan je strah od izlaska Hrvatske iz orbite bivše Jugoslavije, da se ionako narušene veze jednom za svagda ne razvežu.

Protagonisti su ovih događaja kudikamo ozbiljniji no što je to gorecitirana raspala družba Srećka Horvata, mada su maljčici, kao što čitamo, dobili isti pretekst. Tko su protagonisti? Ponajprije, plaidoyer za Balkanlux dao je – Slavko Goldstein. Taj vitalni izdavač izdao je knjigu posvećenu petorici poduzetnika iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Mislilo se: Goldstein ima nos, sjajan izdavački posao, opet je stari lisac Slavko uzeo pare. Ali, Slavko Goldstein, osim što je jedno od velikih imena hrvatske kulture XX. stoljeća, savjetnik je premijera ove zemlje, Zorana Milanovića. Ovakav izdavački pothvat, ovakav tekst, očito ima i ozbiljniju nakanu od privatne zarade izdavača: ona je notorna, i glasi: tekst bi da izađe u kontekst. Slavko Goldstein, drugim riječima, donosi nam prolegomenu za obnovu Jugosfere, doduše uz dekorum od Rumunjske do Italije, što bi vjerojatno brzo kasnije otpalo, kao besmislen balast, a nositelji tog povijesnonumitnoga projekta nisu više političari – jer, jasno, živimo u postpolitičkom dobu istrošenih ideologija i lišenom utopija – nego su to – poduzetnici. Srpski, hrvatski i slovenski trojedini poduzetnici uvjeravaju nas da je Jugosfera – nužnost: „Mi moramo unutar EU početi raditi svoj mali Benelux .” No, je li Jugosfera i naša sudbina?

Napokon, u trenutku kad Hrvatska ulazi u Europsku Uniju, naša je vlast priredila najsramniji trenutak u kratkoj povijesti zemlje koja nipošto ne oskudijeva nacionalnim sramotama: Hrvatska, koja je izručivala svoje generale, ne želi izručivati čelnike Udbe. Ne vrijede tu isti aršini, za one koji su Hrvate samo i jedino zbog hrvatstva progonili i ubijali, i one koji su nakon svih tih progona obnovili ovu zemlju. Tu je negdje zaglavio programatski tekst o ekonomskoj nužnosti obnove Jugosfere: kad je već propala inicijativa zajedničkog ulaska Hrvatske i Srbije u Europsku Uniju, počela je nevjerojatna histerija oko Balkanluxa, koja je, tipično, grobno zamrla u trenutku izbijanja afere lex Perković: sinhronizacija je bila preočita, i za poslovni image nije baš bilo zgodno zastupati pozicije koje bazde na sumpor Đurekovićeve garaže.

Postoji i imanentan razlog ovog karcinoma hrvatske povijesti: ovdje HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., i stoga naš povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje trošeći se, degenerira, stalno nas vraća u prošlost.

Tri su, da rezimiramo, razine tog povrataka balkanskoj prošlosti: sfera kulturne hegemonije, sfera poduzetničke uspostave Jugosfere i politička sfera neokomunističkog revivala. I sve se to zbiva u zemlji u kojoj otkako je ušla u EU još ni jedan jedini Dnevnik Javnjače nije donio niti jednu jedinu vijest o nekom projektu koji bi povukao ma i euro iz bilo kojeg europskoga fonda.

Ovu se zemlju ne pušta u EU, jer se Europu ne smije pustiti u Hrvatsku. Jer, kud bi onda unsere Jugoslaveni?

piše Romano Bolković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati