Rade Šerbedžija i njegov politički teatar

0

Apsolutno nijedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nisu pobrali toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen jednog glumca i osnivača Teatra Ulysses na Brijunima, čiji je ovogodišnji repertoar upravo nabijen političkim konotacijama i političkim porukama na tragu nekakve jugoslavenske ili regionalne ideje. Središnje mjesto pripalo je Gavrilu Principu!

ulysses_teatar_409901S1Već četrnaestu godinu na Brijunima se priređuju predstave Teatra Ulysses kojega su pokrenuli Rade Šerbedžija i Lenka Udovički. Tamo svakoga kolovoza hodočasti cijela politička, kulturna, gospodarska i uopće društvena elita, odnosno ona koja to za sebe drži. Odlaze kao po zadatku predsjednici, premijeri, gradonačelnici, direktori velikih kompanija, istaknuti kulturni radnici i bivši športaši. Prije četiri godine bi najavljen dolazak na Brijune i tadašnje premijerke Jadranke Kosor, ali je ona propustila tamo otići, što je izazvalo gnjev niza komentatora. Ne rade oni to zbog ljepote otoka niti zbog samih predstava, već radi samog pokretača, razvikanog i puno hvaljenog Rade Šerbedžije. Odnos prema njemu postao je neka vrsta testa političke ispravnosti. Skandal oko Ulyssesa izbio je u trenutku kad se saznalo da tamo na predstave dolaze i usput ljetuju neka istaknuta imena političkog života i to, poput Nenada Stazića, za jednu kunu, te da posjetitelje poput besplatnog taksija prevozi gliser Hrvatske vojske po nalogu vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga dr. Ive Josipovića.

A ta kazališna odiseja zaista je postala, kako jednom izjavi Račanov ministar kulture Anton Vujić, više društveni, točnije politički, nego kulturni fenomen. Rade Šerbedžija je do raspada bivše Jugoslavije bio vrlo poznat i omiljen glumac na prostorima cijele te bivše države, ostvario je, nema zbora, niz zapaženih uloga, bio je prvak hrvatskog glumišta i žestoki navijač Partizana, a onda je, kad se ta država počela rušiti i kad je došlo do hrvatsko-srpskog rata izabrao domovinu u kojoj nije rođen, sudjelovao u snimanju nekog filma na ruševinama “oslobođenog” Vukovara, sretno se priženio s Lenkom Udovički, kćerkom istaknutog jugoslavenskog diplomata i obavještajca, povezao s moćnim lobijima u Britaniji i u SAD-u, predstavio se kao žrtva nemilosti “Tuđmanova režima”, otišao u London pa u Hollywood, gdje je odigrao nekoliko epizodnih uloga u američkim filmovima i s dodatnim teretom slave i novca nakon velike promjene vlasti 2000. vratio se trijumfalno u Hrvatsku, u Istru, na Brijune, ili, kako on voli reći, Brione, na kojima provodi nekoliko mjeseci godišnje u društvu svojih umjetničkih i političkih prijatelja sa svih “naših prostora” i naravno u društvu svoje uže i šire obitelji, usput s njima priređujući koju predstavicu koja je opet namijenjena ekskluzivnom krugu njegovih poklonika. Kao nekada Brozu, na raspolaganju mu je cijeli državni protokol: kuhari i sobari, timari životinja i čuvari plaža. Prva, znakovita i glamurozna bila je izvedba Kralja Leara, što bijaše ironijskom aluzijom na netom preminulog Franju Tuđmana.

I apsolutno ni jedan kulturni događaj, ni jedno kulturno ime u novijoj hrvatskoj povijesti nisu pobrali toliko pozornosti i toliko skrbi društvene zajednice kao fenomen Šerbedžije. Šerbedžijinu autobiografiju financira Ministarstvo kulture, Rijeka mu daruje stan, a njegovu sinu, skromnom redatelju Danilu, otvorena su sva vrata filmskih fondova i televizijskih prikazanja. Šerbedžijin budžet pune država, Istarska županija, gradovi Zagreb i Pula, T-com, HEP i druga, što državna što privatna, poduzeća. Ministarstvo kulture pod vodstvom Andreje Zlatar Violić proglašava Šerbedžijin teatar teatrom od posebnog nacionalnog značaja i dodjeljuje mu u odnosu na druge, daleko vrjednije i renomiranije ljetne festivale, nemjerljivo više novca.

Cijela ova politička predstava, ova prava mitologija ne da se objasniti tek umjetničkim fascinacijama političara, medija i sponzora (ta toliko je podjednako dobrih a ignoriranih glumaca i festivala). Ona je objašnjiva političkim mazohizmom (“oprosti nam Rade što si nas ošamario”), srbofilstvom, jugofanatizmom i nastojanjima za obnavljanjem popucanih veza, u kojima uloga jednog srpsko-hrvatskog poznatog glumca s “međunarodnom reputacijom” može biti dragocjena. Iz istih razloga neobična medijska pozornost daje se Severini Vučković ili Fahriji Jahić. Silni i neuspješni napori ulagani su u obnovu prijateljstva pok. Borisa Dvornika i njegova druga iz partizanskih filmova Bate Živojinovića. Čak je i poplava koja je zahvatila tri države iskorištena za širenje “bratstva i jedinstva”.

Osim što je očito riječ o jednom privatnom, obiteljskom biznisu (od deset predstava čak pet režira Radina supruga Lenka Udovički), ovogodišnji je repertoar Ulyssesa upravo nabijen političkim konotacijama i političkim porukama na tragu nekakve jugoslavenske ili regionalne ideje, koja ustvari služi i uvijek je samo tome služila, za afirmaciju srpskog nacionalizma. Dominiraju beogradski glumci, tek pokoji sarajevski, crnogorski ili zagrebački. Među redateljima samo je jedan Zagrepčanin, Georgij Paro. Staša Zurovac režira dvije predstave. S dvije izvedbe gostovao je beogradski Atelje 212, naravno tu je i drama Branislava Nušića.
Ali, ipak najiritantnija je tema Gavrila Principa, ubojice austrougarskog prijestolanasljednika Ferdinanda i njegove supruge. Za divno čudo, suprotno od onoga kako taj čini ocjenjuje kulturna i civilizirana Europa i kako se na njega gleda u našoj zemlji, ovdje smo na tom hrvatskom otoku mogli vidjeti jednu predstavu za koju je tekst napisala opet Beograđanka Biljana Srbljenović, gdje se ovaj klasični terorist prikazuje kao mladi idealist i sanjar, revolucionar i antiimperijalistički borac za slobodu. O Mladoj Bosni, izrazito srpskoj nacionalističkoj i terorističkoj organizaciji iz koje je pročedio Princip, sam redatelj Dino Mustafić u najavi predstave govori kao o naprednoj, slobodarskoj organizaciji mladih ljudi koji su “sanjali slobodu južnoslavenskih naroda”, a za samu dramu veli kako će ući u “povijest južnoslavenske drame”.

I ne samo to. U sklopu predstava održan je i okrugli stol pod sugestivnim naslovom: “Gavrilo Princip terorist ili borac za slobodu”. Srećko Horvat je održao posebno predavanje pitajući se “Što je nama Gavrilo Princip danas i što možemo od njega naučiti?” Od Principa bismo doista mogli dosta toga naučiti, a i naučili smo, ali od Horvata ne možemo naučiti ništa. Očito, sastavljačima programa jako je na srcu Gavrilo Princip i politika otprije sto godina koju on personificira.

Oliver Frljić, jedan drugi kazališni djelatnik je zahvaljujući svom političkom, prividno otkvačenom, teatru, nastojeći kroz svoje predstave plasirati teze o Domovinskom ratu kao zločinačkom zaslužio mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, a zamalo nije postao šefom drame zagrebačkoga HNK-a. Ključna točka njegovog programa je odustajanje od nacionalno obilježenog kazališta i forsiranje nekakvog “građanskog teatra”. Velika je laž i obmana govoriti o kulturi iznad i izvan politike. Kultura je u nas danas možda više nego ikada politički medij. No, pravo je pitanje za Vladu i Ministarstvo kulture kakvu zapravo oni kulturnu politiku i politiku uopće provode, potiču i financiraju, s kojim ciljem i u čije ime? (Josip Jović/dnevno.hr)

facebook komentari