Pratite nas

Vijesti

Raguž: Mora se znati tko je odgovoran za trenutno stanje u vlasti, a tko nije

Objavljeno

na

Martin Raguž, kandidat za predsjednika HDZ-a 1990 na predstojećem saboru te stranke kazao je u izjavi za Fenu kako su BiH nužne političke promjene koje je on spreman provesti te da će svi “dići” ruke od BiH ako se nešto ne promjeni.

– Koji će biti Vaš primarni zadatak ako postanete predsjednik HDZ-a 1990?

“Najvažniji politički cilj je stvoriti novu političku kulturu suradnje i dijaloga u BiH za razliku od svakodnevne negativne paradigme, manipulacije i prebacivanja odgovornosti na druge. Ispunjavanje danih obećanja biračima te kvalitetno i kredibilno partnerstvo s ključnim prijateljima BiH, od EU do SAD-a u provođenju euroatlantskih integracija, ključno je pitanje za BiH. Također, nužne su unutarnje reforme, a to je prvenstveno ustavna reforma, kako bismo dobili kredibilnu aplikaciju i korištenje povijesnog momenta ulaska Republike Hrvatske u EU, odnosno dolazak EU na granice BiH. Važno je da se ova ‘nizbrdica’ zaustavi i da se stvari počnu okretati u pozitivnom smjeru te naravno novi odnos među političkim strankama, a ne svatko protiv svakog. Sve su kombinacije proigrane, a rješenja nema. Potrebna je, dakle, bolja suradnja na programskim načelima i na međusobnom uvažavanju i poštivanju.”

– Kako ćete se postaviti u odnosu na HDZ BiH i hoće li ostati na snazi sporazum između ove dvije stranke?

“Što se tiče tog sporazuma u više sam navrata javno govorio kako je taj sporazum na nacionalnoj, državnoj razini bio nužan u smislu zajedničkog nastupa oko najvažnijih pitanja za Hrvate i BiH oko ustava, izbornog zakona, euroatlantskog puta i poštivanja legitimne izborne volje. Sigurno da u tom smislu ta načela ja apsolutno ne mislim dovoditi u pitanje. No, potrebno je promijeniti stvari koje se tiču vertikale stvarnih odnosa između dvije stranke kroz pozicioniranje u vlasti, zajedničko nastupanje, odnosno nenastupanje na lokalnim izborima u važnim središtima. Jedan netransparentan odnos koji postoji, nedovoljna politička kvaliteta, sigurno zaslužuju kvalitetnu analizu koja će uslijediti poslije Sabora HDZ-a 1990. Na temelju te analize vidjet ćemo u kojem će se smjeru dalje razvijati naši odnosi. Znači, naša suradnja može biti samo na ravnopravnim istinskim partnerskim osnovama.”

– Što bi trebalo mijenjati na političkoj sceni u BiH?

“To je jedan od razloga zašto sam se ja kandidirao za predsjednika Stranke. To je preuzimanje moje osobne odgovornosti u odnosu na postojeće stanje. Želim dakle da iz pozicije odgovornosti, ako dobijem mandat na Saboru stranke, HDZ 1990 vratim u središte političkih zbivanja s inicijativama za rješavanja ovih otvorenih problema. Ako ne dođe do novih političkih odnosa, koji neće težiti očuvanju ovog negativnog ‘status quoa’ nego promjeni stanja i partnerstvu s EU i dobivanju statusa kandidata, ispunjavanju obveza i stvaranju političkog ambijenta, doći će konačno do investicija kojih nažalost trenutno nema te se zato moramo zaduživati kod MMF-a za plaće, a sutra ćemo i za kamate. Znači, mora potpuno doći do promjene ove negativne političke klime i to mogu samo ljudi koji su spremni pobijediti sebi i doživjeti osobno katarzu stranačku i onda s te pozicije ući u savez s drugima. To je primarni politički zadatak i ja ću mu biti potpuno posvećen.”

– Kako biste trenutno ocijenili političku situaciju i općenito stanje u državi? Može li se ono nazvati katastrofalnim ili da vodi ka katastrofi?

“Mogu reći sigurno kako nećemo pogriješiti ako kažemo da je ovo najdublja i najsloženija institucionalna i politička kriza od Daytona do danas. Nažalost, institucije koje imaju madat rješavati krizu trenutno ne samo da ne donose rješenja već neke od njih i ne rade. Moramo vratiti povjerenje u institucije i moramo dobiti potvrdu na javnoj i političkoj sceni. Potrebne su nam one političke osobe koje su se spremne nositi s time izazovima, a ne da manipuliraju s biračima; da obećavaju, a ne urade i da ratuju jedni protiv drugih. Zbog toga mora doći ekipa ljudi koja može reći Europi: do tada i do tada ćemo ostvariti i implementirati presudu Sejdić-Finici, a ne kao do sada da preuzmu sve obveze (postigne se dogovor, a onda ga se ne ispoštuje). Svi će ‘dići ruke’ od nas ako ovako nastavimo i za to snažno i žestoko govorim da je nužno to mijenjati.

– Hoće li Vaša stranka i dalje biti sastavni dio četvorke, odnosno šestorke?

“Ti odnosi i pozicioniranje stranaka, mogu reći već sada su otvoreno pitanje. Nakon Sabora, HDZ 1990 neće nikome držati svijeću, a da ne bude dio odgovornosti istovremeno. Moramo imati jasna pravila igre, znati tko je odgovoran za vlast, a tko nije, tko može dovesti do promjena i slično.”

– Kako ocjenjujete rad Federalne vlade i što mislite o današnjim prosvjedima u kojima jedan ministar prosvjeduje sam protiv sebe?

“Što se tiče Vlade, stanje nikada nje bilo teže. Svakodnevno su prisutni sukobi, proceduralna pitanja, tužakanja prema ustavnom sudu, odnosno odnosi koji ne vode ničemu dobrom. Umjesto fokusa na rješavanje ovih golemih financijskih, socijalnih i drugih pitanja, fokus je na tome tko će zadržati pozicije unutar takvog negativnog ambijenta. To se mora promijeniti i mi ćemo žestoko inzistirati na promjeni takvog stanje. A što se tiče onih koji prosvjeduju na takav način, to vam govori o klasičnoj zamjeni teza odgovornosti na političkoj sceni u BiH, a poglavito u FBiH. Oni koji su najodgovorniji u takvoj vladi sada organiziraju proteste protiv vlasti.”

FENA/Bljesak.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati