Raskrinkavanje slučaja Ferguson: Što se zapravo događa u Americi?

1

U Fergusonu je ubijen još jedan mladi crnac, od strane policije. Policajac je oslobođen, što je prouzročilo val demonstracija, popraćen uobičajenim pljačkanjem dućana, i rasprave o rasizmu, brutalnosti policije, i koječemu što je inače tema u američkom društvu. No ono što bi trebalo biti tema, nije.

SAD-ferguson

Ako postoji nešto na što je Amerika posebno osjetljiva, to je rasizam, iako novija homofobija u zadnje vrijeme prijeti da mu oduzme primat. Nedavno su izbili nemiri zbog ubojstva 18-godišnjeg Michaela Browna: ubio ga je bijeli policajac, 28-godišnji Darren Wilson. Porota ga je oslobodila: na sudu je dokazano da ga je Brown, skoro 2 metra visok i skoro 130 kg težak sitni kriminalac prethodno napao u policijskom autu i nanio mu lakše ozljede.

Podsjetimo na kronologiju: Brown i njegov prijatelj, koji su šetali kući nakon što su opljačkali obližnji dućan i istukli malenog Kineza, vlasnika, su se sukobili s policajcem Wilsonom koji ih je opomenuo da ne hodaju sredinom ceste, već po pločniku. Ovo možda može zvučati kao “policijsko maltretiranje” nekom tko nije živio u Americi, no tamo važe posve druga pravila – jednako za bijelce kao za crnce (kao ilustracija: supruzi mi je svojevremeno kalifornijska policija iz helikoptera megafonom naredila da izađe iz mora, gdje ju je opkolilo 6 policajaca i naredilo da legne s rukama na leđima. Razlog: kupanje na mjestu gdje to nije dozvoljeno). S druge strane, policija vas nema prava legitimirati na cesti niti vam zaustaviti auto radi kontrole ako ne kršite nikakav propis. Uglavnom, Brown ga je opsovao, a tada je Wilson, prema vlastitoj priči, primijetio da ovaj nosi kutiju skupih cigara, i sjetio se da je neposredno prije toga javljeno o pljački, te mu je, navodno, sinulo o čemu se radi.

Brown se, prema svjedočenju gotovo svih brojih svjedoka i forenzičkim dokazima, nagnuo kroz prozor policijskog vozila i istukao policajca, te mu pokušao oteti oružje. Pritom su ispaljena tri hica: jednim si je Brown raznio prst ruke kojom je pokušao oteti policajcu revolver, o čemu svjedoči njegova krv u vozilu, što je i jedan od glavnih dokaza u korist Wilsonove priče.

Nakon toga je Brown počeo bježati, a policajac ga je pratio stotinjak metara. O tome što se desilo dalje, svjedočenja se razlikuju. Jedni svjedoci (oni crni) tvrde da je on podignuo ruke kad mu je naređeno, oni drugi da je krenuo prema Wilsonu. No, forenzika je stala na stranu Wilsona, potvrdivši njegovu verziju priče, iz ulaznih rana na Brownovom tijelu. Pogođen je sa šest metaka, od toga pet u ramena i ruku, dok je posljednji bio fatalan: pogodio ga je u glavu. I tu su se svjedočenja zabrinjavajuće razlikovala – naravno, opet po rasnoj osnovi: dok su dvojica svjedoka, Brownovih prijatelja, tvrdili da je Wilson pucao u Browna i nakon što je pao, drugi su to negirali. No, oni su tvrdili i da Brown nije prišao policijskom autu, što je suprotno otiscima prstiju i njegovoj krvi. Porota sastavljena od 7 bijelaca i 3 crnca – što, kako je i zakon u Americi, odgovara sastavu lokalne zajednice u kojoj tri četvrtine čine bijelci – oslobodila je Wilsona, što je bio okidač za rasne nerede kojima smo svjedočili posljednjih dana. Prvi neredi su izbili još u kolovozu, kad se događaj i zbio, a praćeni su pljačkanjem dućana i svega što se moglo ukrasti. Policija je koristila suzavac i gumene metke, a dva dana nakon izbijanja nereda šef policije u Fergusonu, Thomas Jackson, rekao je da će objaviti ime policajca koji je ubio Browna. To je tri dana kasnije i uradio, no to nije smirilo nerede.

[ad id=”40501″]

Prosvjednike je dodatno razjarilo što je vlasnik dućana koji je opljačkan objavio i video u kojem se vidi kako divovski Brown udara vlasnika dućana kako bi ga okrao. Prosvjednici, ali i liberalna Amerika, su taj potez strogo osudili, te ga ocijenili “pokušajem da se Browna o sve crnce prikaže u lošem svjetlu, kao pljačkaše”, i rasizmom. Također, liberalna Amerika vidi velik problem u tome što misle da je Wilson lagao, odnosno da nije znao da je Brown prethodno opljačkao dućan: no nitko ne vidi problem u tome što ga on stvarno jest opljačkao, uz primjenu nasilja nad nekim tri puta manjim od sebe. Razum i logika nisu naročito bitni kad se borite za sveti cilji: suzbijanje rasizma. No, trebali bi biti, jer ovako stvari poprimaju obrise religijskog fanatizma i sve skupa postaje kontraproduktivno. U jednim “liberalnim” (lijevim) američkim novinama sam naišao na članak, tipičan za ovaj slučaj, u kom se autor zgraža nad gnjusnim i rasističkim činom objave videa, a ispod je stotinjak komentara čitatelja koji redom dijele to mišljenje: grozno je tako prikazivati crne. Nitko ne primjećuje da je zapravo grozno zabranjivati iznošenje relevantnih i istinitih činjenica kako bi se obranilo određenu politiku, odnosno ideologiju. Tek je jedan komentator primijetio da je Brown sam kriv što je stradao: napasti policajca je, naročito u Americi, jedan od najbržih puteva do groblja. Isto tako lijeve medije je razjarilo što se nakon prosvjeda javljalo o masovnim pljačkama dućana tijekom njihovog trajanja, “jer se tako stvara ružna slika o prosvjednicima.” Nekako je promaklo da ružnu sliku stvaraju oni koji pljačkaju, ne oni koji to objavljuju.

U stvar se upleo i guverner Missourija Jay Nixon, koji je pozvao “nacionalnu gardu”, pandan teritorijalnoj obrani. Nixon nije pristao na smjenu tužitelja u St. Louisu Boba McCullocha, što su prosvjednici tražili “zbog veza njegove obitelji s policijom” – otac mu je bio policajac ubijen na dužnosti. Nixon je osnovao nezavisnu komisiju koja bi se trebala baviti rasnim odnosima, problemom mladih crnaca koji ne završavaju školu (Brown je završio “specijalni program” namijenjen onima koji ne uspijevaju s redovnim školovanjem), no činjenica je da je Amerika danas, unatoč svim naporima oko suzbijanja rasizma, podijeljena možda i više nego ikad.

U ovakvim slučajevima, crno stanovništvo praktički isključivo staje na stranu crnaca: to se vidjelo i na slučaju O.J. Simpsona, kad su crnci gotovo u potpunosti vjerovali u njegovu nevinost, ali i u prethodnom slučaju nalik ovom, kad je jedna drugi mladi crnac, Trayvon Martin, ubijen od strane zaštitara. Liberalni mediji objavili su sliku nedužnog crnog dječaka, i uz njega sliku snažnog 30-godišnjeg latino muškarca koji ga je ubio, nakon tučnjave. U svojoj borbi protiv rasizma, mediji su smetnuli s uma ono što je u cijeloj priči najbitnije: istinu. Trayvon je u svim medijima prezentiran kao nevinašce, a svugdje je objavljivana isključivo njegova 5 godina stara slika na kojoj mu je 12 godina kako bi se sugeriralo da je ubijeno nedužno dijete a ne delikvent, iako je prethodno izbačen iz dvije škole – jedne zbog pljačke, odnosno zbog toga što je kod njega pronađen opljačkan nakit – a “furao” se na gangsta – kulturu. Obama je rekao, “kad bih imao sina, želio bih da bude kao Trayvon”, što je izazvalo odobravanje kod liberala, ali i reakcije društvenih mreža koji su na to reagirali slikama Trayvona s njegovog facebooka, gdje on nema više 12 godina, puši travu, glumi “gangstu” i ne djeluje tako nedužan dječak kao na fotografijama mainstream medija.

liberalUzvratili su i slikama mladog, uzornog obrazovanog crnog marinca koji je poginuo u ratu u Iraku, pitajući Obamu zašto je radije za “role model” za sina izabrao mladog delikventa radije nego, recimo, njega. Dok je liberalna Amerika u svemu vidjela tek rasističko ubojstvo iz čista mira, rijetki su postavili pitanje što je Trayvon radio u zaštićenom naselju u koje je ulaz zabranjen onima koji nisu stanovnici i zašto je napao čuvara udarajući mu glavom o beton. Uostalom, nisu mi ni vjerovali, unatoč razbijenoj glavi. Liberali kažu da je rasistička pretpostavka da je svaki mladi crnac koji se mota onuda došao da bi nekog okrao. Drugi pak kažu da je prilično realna, naročito kad isti već ima popriličan dosje i neskriveni gangsta-attitude.
Što dovodi do pitanja, rade li liberalni mediji zapravo medvjeđu uslugu crnoj zajednici predstavljanjem iste isključivo kao žrtve bijelog rasizma, potkrepljujući tako “otpadništvo” od “nepravednog bijelog rasističkog društva” i “gangsta” kulturu koja mlade crnce vodi u kriminal, sukob sa zakonom, i u konačnici ovakvih tragičnih događaja? U prilično rasistički raspoloženoj Americi šezdesetih, tek oko 30% svih zatvorenika u američkim zatvorima je bilo crne boje kože: danas ih je preko 60%! A udio crne populacije je tek oko 12%: Crnac ima skoro deset puta više šansi da završi u zatvoru nego bijelac. Je li Amerika kojoj je na čelu Obama rasističkija nego što je ikad bila? Je li činjenica da crni stanovnici Amerike zarađuju osjetno manje nego bijeli – gotovo dvostruko, u prosjeku, i osjetno češće ne uspijevaju niti završiti srednju školu produkt tek rasnih predrasuda?

Malo je vjerojatno. “Prije su se crnci trudili živjeti po uzoru na bijele ljude, kopirati ih”, kaže mi znanac iz Amerike. Danas mladi crnci, pod utjecajem medija, populističkih političara i filmova poput “Oslobođenog Džanga”, koji promoviraju trash-estetiku i trash-moral (u redu je ubiti par stotina bijelaca jer su rasisti, a ako je Džango kao plaćeni ubojica i ubijao nedužne ljude, to je zato jer su ga zli bijelci tako naučili) sve svoje probleme kao zajednice rado svaljuju na “nepravedno bijelo društvo”. Svojevremeno, pred dosta godina, je čak i radikalni zastupnik prava crnaca, Jesse Jackson, pokušao poručiti zajednici da se okrene sebi, školovanju, razvoju, i da prestane kriviti bijelce za sve svoje probleme, no to je naišlo na dosta protesta, a Jesse se vratio svojoj staroj “naši ljudi stradavaju jer su bijelci rasisti” retorici. Zanimljivo je pritom da je i Jackson svojevremeno davao otvoreno rasističke izjave o Židovima, a New York je u više navrata nazvao “ćifutgrad” (“Hymietown”).

Sedamdestih, s početkom antirastističkih politika u Americi, crna se populacija tek dijelom okrenula novo otvorenim mogućnostima: velik dio se okrenuo rap i gangsta – kulturi, odbacujući “bijelački” način života. Lik crnog liječnika iz odličnog antirasističkog filma “Pogodi tko dolazi na večeru” u pop-kulturi i policajca Shafta iz “blacsploatation” filmova je zamijenio lik Youngblooda “Superfly” Priesta, poštenog dilera kokaina koji se bori protiv korumpirane bijele policije, te bandovi poput NWA sa svojim “fuck the police” stavom. U “Pogodi tko dolazi na večeru” lik crnca je bio vrijedan poštovanja jer je bio pošten čovjek i liječnik: u današnjem “Jangu”, on je pozitivac čisto zato jer je “žrtva rasizma”, neovisno o svojim postupcima. U inače na svoj način odličnom i hiperrealističnom filmu “Superfly”, dileri i svodnici veći dio filma lamentiraju o tome kako, eto, nisu liječnici i pravnici jer im “bijeli čovjek nije ostavio izbora”, iako naturščici koji u filmu glume djeluju kao upravo ono što jesu: svodnici i dileri, i nije ih baš moguće zamisliti kao nešto drugo.

liberal 2Politika rasne integracije Amerike daje rezultate uglavnom u medijima, kulturi i svijesti bijele Amerike: ona crna se od onda zapravo sve više povlači u život u vlastitim zatvorenim zajednicama, a kultura bandi poput bloodsa i creepsa cvjeta, ambicije mladih stanovnika geta nisu usmjerene na uspjeh u bijelačom svijetu koliko na uspjeh unutar gangsta – kulture. Koliko je to rezultat upravo takve politike koja kaže “mi bijeli ljudi smo zli, nemojte se ugledati na nas, budite svoji” i “osvetite se za nepravdu” ostaje otvoreno pitanje za neka racionalnija vremena. Ulje na vatru u ovom slučaju dolio je i bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giulliani, čovjek koji je svojevremeno NY doveo od jednog od najopasnijih gradova za život do jednog od najsigurnijih. On je spomenuo statistiku, koja kaže da 93% ubijenih crnaca biva ubijeno – od drugih crnaca. Metak je statistički najčešći uzrok smrti mladih crnaca do 30 godina u Americi, ali njega rijetko kad ispaljuje bijeli ili kakav drugi policajac.

Giuliani je na Fox Newsu ušao u prilično hrabru raspravu s Michaelom Ericom Dysonom o rasnoj nepravdi i policijskoj brutalnosti. Rekao je kako “bijeli policajci ne bi bili tamo kad ne biste ubijali jedni druge,” na što je Dyson nazvao Giullianija de facto “bijelim supremacionistom”, odnosno rasistom. Giuliani je pozvao na raspravu o smanjenju stope zločina u crnim zajednicama, radije nego na raspravu o policijskoj brutalnosti, što su gotovo svi mediji u Americi ocijenili rasizmom. Problem je što činjenice i brojke kao takve nikad nisu rasističke, to može biti tek njihovo tumačenje.

Međutim, u svakom ratu, pa i rasnom hladnom ratu, koji je zapravo više rat liberalne Amerike protiv one tradicionalne preko leđa crne populacije, prva strada istina. Tako i u ovom slučaju svaka strana ima svoju istinu. Ono što je zabrinjavajuće je trend u medijima, gdje se prikrivanje relevatnih činjenica, poput snimke pljačke dućana ili poput sakralizacije Trayvona i sotonizacije njegovog ubojice, smatra borbom protiv rasizma, a nepristrano prikazivanje svih činjenica kao rasizam. Na taj način dolazi do određenog gušenja slobode govora, koja je bila osnov uspjeha američkog društva. To se često pravda borbom protiv rasizma, homofobije, i diskriminacije. Međutim, bez suočavanja s golim činjenicama se teško može doći do rješenja za bilo koji, naročito rasni problem: okrivljavanjem tek “rasističke policije” za sve što se događa u Fergusonu i sličnim slučajevima, zamagljuje se mnogo dublji osnovni problem – kriminala i bandi koje zahvaćaju sve veći dio crne populacije Amerike. Dok se taj problem ne počne rješavati, dotle će i ovakvih smrti biti sve više, unatoč crnom predsjedniku u Bijeloj kući i politici rasne nediskriminacije kojom je prožeto američko društvo, mediji i kultura. Svijest o korijenima problema mora poteći iz crne zajednice: liberalna Amerika joj, tepanjem o tome kako su svi oni tek žrtve rasizma bijelaca, pomaže tek u tome da svake godine sve više raste broj mladih crnaca ubijenih u obračunima bandi, i broj mladih crnaca u zatvorima.

liberal 3Ljude koji marširaju u Fergusonu – među kojima ima i mnogo bijelih boraca protiv rasizma – strahovito smeta objavljivanje snimke na kojoj Brown pljačka dućan, no činjenica je, da on nije opljačkao taj dućan, on vjerojatno ne bi bio mrtav, stvari bi se nakon toga razvijale drukčije.

Ovako se samo perpetuira mržnja spram policije i kult ugroženosti, što će svakako dovesti do još više sukoba s policijom, i još više problema. Policijska brutalnost je ponovo tema dana u Americi, no iza te policijske brutalnosti stoji brutalnost života u crnačkim predgrađima. Dok god se upućivanje na to bude smatralo golim rasizmom, teško da će se realnost života u Comptonu ili Detroitu promijeniti na bolje. Probleme crne zajednice u Americi može riješiti samo ona sama, a način na koji im liberali obje boje kože žele, u najboljoj namjeri, pomoći, jednostavo nije pravi način. U to spada i svojevremeno dana Obamina izjava o Trayvonu: da je kao model za sina naveo Jarona Hollidaya umjesto Trayvona Martina, vjerojatno bi mnogo više učinio upravo za crnu zajednicu kojoj pripada, a upravo je on taj koji, kao predsjednik, za njih može najviše uraditi.

Žalosno je da je upravo obitelj ubijenog Browna pokazala najviše razuma u cijeloj priči, iako smatraju (što je i logično) da je njihov sin nepravedno ubijen, te se pozvala na naslijeđe Martina Luthera Kinga. A njegov san sigurno nije bila Amerika u kojoj crnci žive u getima i po zatvorima, i pljačkaju dućane u znak protesta protiv policijske brutalnosti.

Marcel Holjevac, Dnevno.hr

facebook komentari

  • kvot

    Na vas se čeka da riješite problem.
    Izglasajte nekakvu rezoluciju
    i zaprijetite SAD ekonomskim sankcijama.
    Možda i uspijete.

    ________________________________________________

    Koji ste vi cirkus od “naroda”…