Pratite nas

Kolumne

Raspad Kukuriku koalicije počeo još 2013.

Objavljeno

na

Politicka-trgovina-kljucni-grijeh

HNS mora donijeti odluku hoće li preuzeti rizik samostalnog izlaska na izbore i pokušati očuvati parlamentarni status i kontinuitet stranke

U koalicijskim su vladama odnosi među partnerima uvijek vrlo složeni, ali položaj „junior partnera“, manje stranke o kojoj ovisi koalicijska većina, obično je najrizičniji i najneizvjesniji. Doduše, mlađi su partneri većinom „nadzastupljeni“, u izvršnoj vlasti im obično pripadne daleko veći utjecaj i više resora nego što bi im pripadalo na osnovi broja osvojenih glasova ili parlamentarnih mandata. Mlađi partneri u koalicijskim vladama obično dobivaju potpredsjedničko mjesto i dva državna ministarstva. To je cijena pivotalne pozicije neke stranke. Ne radi se o „ucjeni malenih“, nego o tome da neki centristički društveni utjecaji imaju takvo značenje i da bez uvažavanja tih interesa nije moguće uspostaviti političku većinu u parlamentarnoj areni piše Davor Gjenero za Direktno.hr

Ipak, mlađi koalicijski partneri, upravo zbog svoje nadzastupljenosti, obično plaćaju visoku cijenu neuspješnih administracija, a ne sudjeluju u „diobi dobiti“ u slučaju vrlo uspješnog funkcioniranja vlade. Na primjer, njemačka je FDP nakon sudjelovanja u vrlo uspješnoj drugoj vladi kancelarke Agnele Merkel na izborima u rujnu 2013. ostala ispod 5-postotnog izbornog praga. Doduše, njihov tadašnji predsjednik Guido Westerwelle nije se proslavio kao ministar vanjskih poslova, ali su učinci administracije bili odlični. Liberali su zato ostali bez dijela svoga biračkog tijela, koje je poduprlo stranku starije partnerice, Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) Angele Merkel. Povijesno najbolji rezultat najveće stranke vladajuće koalicije, međutim, zbog ispadanja mlađih partnera iz parlamenta, nije bio dovoljan za očuvanje postojeće koalicije (odnosno formiranje vlade demokršćanskih CDU i CSU), nego je kancelarka Merkel bila primorana na veliku koaliciju sa socijaldemokratima. Paradoksalno, nešto slabiji rezultat njene stranke, pod uvjetom da su tradicionalni liberalni glasovi ostali vezani uz FDP, omogućio bi joj nastavak jednostavnije demokršćansko-liberalne koalicije.

sdpNjemački izborni sustav zabranjuje predizborne koalicije,  a bilo se uobičajilo da demokršćani postizborno koaliraju s liberalima, a socijaldemokrati sa zelenima. Lijeva stranka, koja od ujedinjenja Njemačke ima parlamentarni status, smatra se neprimjerenom za političku suradnju. Velike koalicije događaju se u slučajevima političkih blokada ili u kriznim vremenima kad je naciji potreban politički konsenzus za ozbiljne reforme.

Položaj mlađih partnerica u predizbornim koalicijama još je osjetljiviji. Neki smatraju da su im dobiti daleko veće, jer u slučaju predizbornog koaliranja one nisu nadzastupljene samo u izvršnoj vlasti, nego i predstavničkom tijelu, u parlamentu. Ta nadzastupljenost vrijedan je resurs samo s pozicije zaštite interesa pripadnika političke klase, jer se više političara zbrine na visokim državnim plaćama. Stranci, koja ima pivotalnu parlamentarnu poziciju, međutim, posve je svejedno ima li tri ili petnaest zastupnika, naravno, pod uvjetom da je koalicija homogena i disciplinirana. S malom marginom većine u homogenim se koalicijama postiže efikasnost, a otpada opasnost „pobune zadnjih klupa“, onih zastupnika koalicijske većine koji smatraju da su njihova uloga i „zasluga“ u koaliciji podcijenjene.

Sklapanje predizbornih koalicija za mlađe partnerice predstavlja golem politički rizik, jer se ulaskom u takvu koaliciju biračkom tijelu svoje stranke šalje poruka kako je stranka, starija partnerica, zapravo ta koja štiti njihove društvene, političke i ekonomske interese, a to je dugoročno poruka glasačima da nema smisla da ubuduće glasuju za tu stranku, jer će zapravo veću zaštitu svojih interesa postići glasujući za stranku, stariju koalicijsku partnericu. Za HNS je u Hrvatskoj tako bilo zakonomjerno da će ulaskom u predizbornu koaliciju sa SDP-om početi dramatičan pad potpore toj stranci. Uostalom, o tome je govorilo i iskustvo HSLS-a iz koalicije 2000. od koje se ta, nekoć najsnažnija stranka u liberalnom političkom polju, u centru političke arene, uostalom dugo vremena druga stranka po snazi u Hrvatskoj, nikad nije oporavila.

Za razliku od Ivice Račana, koji je svoj politički utjecaj u parlamentarnoj areni gradio, između ostaloga, i na svom koalicijskom potencijalu, sposobnosti da privuče partnere na političku suradnju, pa je partnere i tretirao sukladno pravilima o odnosima unutar političkih koalicija, Zoran Milanović uvijek je bio usredotočen na koncentraciju moći u svojim rukama i na maksimalizaciju dobiti svoje stranke. Zato je 2013. napao treću partnericu po snazi, liberalnu regionalističku IDS, na lokalnim izborima u njenoj utvrdi i pokušao provesti neprijateljsko preuzimanje regionalne vlasti. Kad je to napravio, i kad ga u tome HNS nije poduprla, nego je stala na stranu liberalne „sestrinske stranke“, vladajuća Kukuriku koalicija de facto se raspala.

Za razliku od onog dijela SDP-a, koji vode autohtoni političari iz te stranke, poput riječke županijske organizacije na čelu sa Zlatkom Komadinom, gdje je SDP očuvao koalicijski potencijal, onaj dio stranke, koji je pod svoju kontrolu doveo Zoran Milanović, tu je koalicijsku vrijednost dramatično izgubio. Milanović za sada još ni sa kim nije uspio dogovoriti predizbornu koaliciju za predstojeće parlamentarne izbore, iako je već bio na pragu toga da pokuša provocirati raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih parlamentarnih izbora.

HNS je u ovom mandatu platio dvije teške cijene – cijenu mlađeg  partnerstva u neefikasnoj vladajućoj koaliciji i cijenu unutarnjeg raskola. Kad se u stranci, koja se obraća liberalno- demokratskom biračkom tijelu, dakle, tijelu koje može osigurati broj glasova, koji tijesno dostaje za prelazak izbornog praga, dogodi raskol, onda to ne znači da će se stvoriti dvije stranke s oko 3 % potpore birača, ili jedna s 4 %, a druga 2 %, nego da niti jedna niti druga stranka neće imati ništa. Pad ispod izbornog praga znači nestanak iz parlamentarne arene i nije ga moguće nadoknaditi predizbornim koalicijama. Tek strankama s izrazito snažnim regionalnim uporištima, kao što je IDS, trenutni hrvatski izborni model osigurava parlamentarni status i bez 5-postotne potpore na nacionalnoj razini. Svi drugi mogu ostvariti marginalno parlamentarni status, ući u parlament s ponekim zastupnikom, ali ne mogu funkcionirati kao parlamentarna stranka u pravom smislu riječi.

Približavanje parlamentarnih izbora, ali i politički bankrot bivšeg predsjednika Ive Josipovića, koji je nakon poraza na predsjedničkim izborima pokušao steći poziciju fokusne točke treće nacionalne koalicije, bitno su zaoštrili odnose u centru parlamentarne arene. IDS odgađa donošenje odluke hoće li na parlamentarne izbore izaći samostalno ili u koaliciji sa SDP-om. Posve je jasno da njegovi birači traže samostalni istup svoje stranke, da IDS može osvojiti tri mandata potrebna za formiranje zastupničkog kluba i očuvanje punoga parlamentarnog statusa, ali stranačko vodstvo kalkulira s mogućnošću koaliranja s Milanovićevim SDP-om samo radi zaštite političkog prostora i sprečavanja mogućnosti da SDP na svojoj listi u Sabor uvede Damira Kajina i tako im ga nastavi kontaminirati.

HNS mora donijeti odluku hoće li preuzeti rizik samostalnog izlaska na izbore, izboriti se za poneki mandat u varaždinskoj izbornoj jedinici i pokušati očuvati parlamentarni status i kontinuitet stranke, ili će, po cijenu pokojega parlamentarnog mandata, pristati na kontinuitet Milanovićeva ponižavanja i njena devastiranja. Stranke su organizacije koje, nastupajući na izborima, nastoje osvojiti vlast ili utjecaj na vlast. Nastup na izborima kao mlađi partner na koalicijskoj listi nije nastup na izborima u pravom smislu riječi, a ustrajanje u takvom obliku koalicije znači da se stranka odriče statusa stranke u punom formatu.

HNS mora donijeti ključnu odluku koja će imati dugoročno značenje za tu stranku. Uvijek se prije donošenja takvih odluka uspostavljaju političke napetosti, pregrupiranja i nestabilnosti. To se događa i HNS-u. Međutim, istupom Vesne Sabolić iz HNS-a nije počeo raspad vladajuće većine i Kukuriku koalicije. Ta koalicija, u pravom smislu riječi, sigurno ne postoji još od proljeća 2013. godine, a postavlja se pitanje je li stranački savez, čiji se stranački vođe ne sastaju i ne koordiniraju, uopće moguće nazvati pravom koalicijom. Uostalom, je li moguće da akter bez elementarne građanske demokratske političke kulture predvodi demokratsku koaliciju. Naravno da nije.

[ad id=”40551″]

Koalicija, koja nije sposobna obavljati bilo kakav posao u korist javnog dobra, koja nema nikakvog reformskog kapaciteta, koju na okupu ne drže nikakve zajedničke apstraktne vrijednosti, nije politička koalicija. Odluče li stranački vođe da se održe na okupu do kraja mandata, pa možda i da okušaju sreću u očuvanju osobnih pozicija zajedničkim izbornim nastupom, to ne znači da tu skupinu možemo smatrati koalicijom političkih stranaka.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati