Raspad Kukuriku koalicije počeo još 2013.

0

Politicka-trgovina-kljucni-grijeh

HNS mora donijeti odluku hoće li preuzeti rizik samostalnog izlaska na izbore i pokušati očuvati parlamentarni status i kontinuitet stranke

U koalicijskim su vladama odnosi među partnerima uvijek vrlo složeni, ali položaj „junior partnera“, manje stranke o kojoj ovisi koalicijska većina, obično je najrizičniji i najneizvjesniji. Doduše, mlađi su partneri većinom „nadzastupljeni“, u izvršnoj vlasti im obično pripadne daleko veći utjecaj i više resora nego što bi im pripadalo na osnovi broja osvojenih glasova ili parlamentarnih mandata. Mlađi partneri u koalicijskim vladama obično dobivaju potpredsjedničko mjesto i dva državna ministarstva. To je cijena pivotalne pozicije neke stranke. Ne radi se o „ucjeni malenih“, nego o tome da neki centristički društveni utjecaji imaju takvo značenje i da bez uvažavanja tih interesa nije moguće uspostaviti političku većinu u parlamentarnoj areni piše Davor Gjenero za Direktno.hr

Ipak, mlađi koalicijski partneri, upravo zbog svoje nadzastupljenosti, obično plaćaju visoku cijenu neuspješnih administracija, a ne sudjeluju u „diobi dobiti“ u slučaju vrlo uspješnog funkcioniranja vlade. Na primjer, njemačka je FDP nakon sudjelovanja u vrlo uspješnoj drugoj vladi kancelarke Agnele Merkel na izborima u rujnu 2013. ostala ispod 5-postotnog izbornog praga. Doduše, njihov tadašnji predsjednik Guido Westerwelle nije se proslavio kao ministar vanjskih poslova, ali su učinci administracije bili odlični. Liberali su zato ostali bez dijela svoga biračkog tijela, koje je poduprlo stranku starije partnerice, Kršćansko-demokratsku uniju (CDU) Angele Merkel. Povijesno najbolji rezultat najveće stranke vladajuće koalicije, međutim, zbog ispadanja mlađih partnera iz parlamenta, nije bio dovoljan za očuvanje postojeće koalicije (odnosno formiranje vlade demokršćanskih CDU i CSU), nego je kancelarka Merkel bila primorana na veliku koaliciju sa socijaldemokratima. Paradoksalno, nešto slabiji rezultat njene stranke, pod uvjetom da su tradicionalni liberalni glasovi ostali vezani uz FDP, omogućio bi joj nastavak jednostavnije demokršćansko-liberalne koalicije.

sdpNjemački izborni sustav zabranjuje predizborne koalicije,  a bilo se uobičajilo da demokršćani postizborno koaliraju s liberalima, a socijaldemokrati sa zelenima. Lijeva stranka, koja od ujedinjenja Njemačke ima parlamentarni status, smatra se neprimjerenom za političku suradnju. Velike koalicije događaju se u slučajevima političkih blokada ili u kriznim vremenima kad je naciji potreban politički konsenzus za ozbiljne reforme.

Položaj mlađih partnerica u predizbornim koalicijama još je osjetljiviji. Neki smatraju da su im dobiti daleko veće, jer u slučaju predizbornog koaliranja one nisu nadzastupljene samo u izvršnoj vlasti, nego i predstavničkom tijelu, u parlamentu. Ta nadzastupljenost vrijedan je resurs samo s pozicije zaštite interesa pripadnika političke klase, jer se više političara zbrine na visokim državnim plaćama. Stranci, koja ima pivotalnu parlamentarnu poziciju, međutim, posve je svejedno ima li tri ili petnaest zastupnika, naravno, pod uvjetom da je koalicija homogena i disciplinirana. S malom marginom većine u homogenim se koalicijama postiže efikasnost, a otpada opasnost „pobune zadnjih klupa“, onih zastupnika koalicijske većine koji smatraju da su njihova uloga i „zasluga“ u koaliciji podcijenjene.

Sklapanje predizbornih koalicija za mlađe partnerice predstavlja golem politički rizik, jer se ulaskom u takvu koaliciju biračkom tijelu svoje stranke šalje poruka kako je stranka, starija partnerica, zapravo ta koja štiti njihove društvene, političke i ekonomske interese, a to je dugoročno poruka glasačima da nema smisla da ubuduće glasuju za tu stranku, jer će zapravo veću zaštitu svojih interesa postići glasujući za stranku, stariju koalicijsku partnericu. Za HNS je u Hrvatskoj tako bilo zakonomjerno da će ulaskom u predizbornu koaliciju sa SDP-om početi dramatičan pad potpore toj stranci. Uostalom, o tome je govorilo i iskustvo HSLS-a iz koalicije 2000. od koje se ta, nekoć najsnažnija stranka u liberalnom političkom polju, u centru političke arene, uostalom dugo vremena druga stranka po snazi u Hrvatskoj, nikad nije oporavila.

Za razliku od Ivice Račana, koji je svoj politički utjecaj u parlamentarnoj areni gradio, između ostaloga, i na svom koalicijskom potencijalu, sposobnosti da privuče partnere na političku suradnju, pa je partnere i tretirao sukladno pravilima o odnosima unutar političkih koalicija, Zoran Milanović uvijek je bio usredotočen na koncentraciju moći u svojim rukama i na maksimalizaciju dobiti svoje stranke. Zato je 2013. napao treću partnericu po snazi, liberalnu regionalističku IDS, na lokalnim izborima u njenoj utvrdi i pokušao provesti neprijateljsko preuzimanje regionalne vlasti. Kad je to napravio, i kad ga u tome HNS nije poduprla, nego je stala na stranu liberalne „sestrinske stranke“, vladajuća Kukuriku koalicija de facto se raspala.

Za razliku od onog dijela SDP-a, koji vode autohtoni političari iz te stranke, poput riječke županijske organizacije na čelu sa Zlatkom Komadinom, gdje je SDP očuvao koalicijski potencijal, onaj dio stranke, koji je pod svoju kontrolu doveo Zoran Milanović, tu je koalicijsku vrijednost dramatično izgubio. Milanović za sada još ni sa kim nije uspio dogovoriti predizbornu koaliciju za predstojeće parlamentarne izbore, iako je već bio na pragu toga da pokuša provocirati raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih parlamentarnih izbora.

HNS je u ovom mandatu platio dvije teške cijene – cijenu mlađeg  partnerstva u neefikasnoj vladajućoj koaliciji i cijenu unutarnjeg raskola. Kad se u stranci, koja se obraća liberalno- demokratskom biračkom tijelu, dakle, tijelu koje može osigurati broj glasova, koji tijesno dostaje za prelazak izbornog praga, dogodi raskol, onda to ne znači da će se stvoriti dvije stranke s oko 3 % potpore birača, ili jedna s 4 %, a druga 2 %, nego da niti jedna niti druga stranka neće imati ništa. Pad ispod izbornog praga znači nestanak iz parlamentarne arene i nije ga moguće nadoknaditi predizbornim koalicijama. Tek strankama s izrazito snažnim regionalnim uporištima, kao što je IDS, trenutni hrvatski izborni model osigurava parlamentarni status i bez 5-postotne potpore na nacionalnoj razini. Svi drugi mogu ostvariti marginalno parlamentarni status, ući u parlament s ponekim zastupnikom, ali ne mogu funkcionirati kao parlamentarna stranka u pravom smislu riječi.

Približavanje parlamentarnih izbora, ali i politički bankrot bivšeg predsjednika Ive Josipovića, koji je nakon poraza na predsjedničkim izborima pokušao steći poziciju fokusne točke treće nacionalne koalicije, bitno su zaoštrili odnose u centru parlamentarne arene. IDS odgađa donošenje odluke hoće li na parlamentarne izbore izaći samostalno ili u koaliciji sa SDP-om. Posve je jasno da njegovi birači traže samostalni istup svoje stranke, da IDS može osvojiti tri mandata potrebna za formiranje zastupničkog kluba i očuvanje punoga parlamentarnog statusa, ali stranačko vodstvo kalkulira s mogućnošću koaliranja s Milanovićevim SDP-om samo radi zaštite političkog prostora i sprečavanja mogućnosti da SDP na svojoj listi u Sabor uvede Damira Kajina i tako im ga nastavi kontaminirati.

HNS mora donijeti odluku hoće li preuzeti rizik samostalnog izlaska na izbore, izboriti se za poneki mandat u varaždinskoj izbornoj jedinici i pokušati očuvati parlamentarni status i kontinuitet stranke, ili će, po cijenu pokojega parlamentarnog mandata, pristati na kontinuitet Milanovićeva ponižavanja i njena devastiranja. Stranke su organizacije koje, nastupajući na izborima, nastoje osvojiti vlast ili utjecaj na vlast. Nastup na izborima kao mlađi partner na koalicijskoj listi nije nastup na izborima u pravom smislu riječi, a ustrajanje u takvom obliku koalicije znači da se stranka odriče statusa stranke u punom formatu.

HNS mora donijeti ključnu odluku koja će imati dugoročno značenje za tu stranku. Uvijek se prije donošenja takvih odluka uspostavljaju političke napetosti, pregrupiranja i nestabilnosti. To se događa i HNS-u. Međutim, istupom Vesne Sabolić iz HNS-a nije počeo raspad vladajuće većine i Kukuriku koalicije. Ta koalicija, u pravom smislu riječi, sigurno ne postoji još od proljeća 2013. godine, a postavlja se pitanje je li stranački savez, čiji se stranački vođe ne sastaju i ne koordiniraju, uopće moguće nazvati pravom koalicijom. Uostalom, je li moguće da akter bez elementarne građanske demokratske političke kulture predvodi demokratsku koaliciju. Naravno da nije.

[ad id=”40551″]

Koalicija, koja nije sposobna obavljati bilo kakav posao u korist javnog dobra, koja nema nikakvog reformskog kapaciteta, koju na okupu ne drže nikakve zajedničke apstraktne vrijednosti, nije politička koalicija. Odluče li stranački vođe da se održe na okupu do kraja mandata, pa možda i da okušaju sreću u očuvanju osobnih pozicija zajedničkim izbornim nastupom, to ne znači da tu skupinu možemo smatrati koalicijom političkih stranaka.

facebook komentari