Pratite nas

Kolumne

RASPLET POLITIČKE TRAKAVICE

Objavljeno

na

Sve je započelo organiziranom hajkom na gospodina Karamarka. Napadi su dolazili sa svih strana s ciljem blokiranja rada Vlade i Sabora kako bi se Vlada srušila a Sabor raspustio. Rastegnuto, ili bolje rečeno onemogućeno   formiranje Vlade i tijela Sabora, začinjeno nametanjem ideoloških tema i stvaranjem nepostojećih afera Vlada nije mogla kvalitetnije djelovati i bilo je potpuno jasno kako će se sve to završiti. Kulminacija ove farse dogodila se nakon objave saborskog Povjerenstva  koje je odlučilo kako je prvi potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko povrijedio načela djelovanja i bio u sukobu interesa zbog poslovnog odnosa njegove supruge i njegovog prijatelja, savjetnika mađarske naftne tvrtke MOL, no unatoč toj konstataciji nije mu izrečena kazna. Vrlo interesantno rješenje ove „afere“ jer se za utvrđene prekršaje ne izriče predviđena sankcija. A onda počinje bal, a kad je bal neka bude i muzike. Gospodin Karamarko zatražio je glasovanje o povjerenju premijeru gospodinu Oreškoviću te na taj način srušio premjera i doveo do Prijevremenih parlamentarnih izbora. Nakon toga on  podnosi ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a i time započinje rasplet političke trakavice kreirane i taboru SDP-a.

Apetiti političkih gubitnika iznenada počinju rasti. Uhljebiti se što prije pod svaku cijenu pa makar i savezom s crnim vragom ako će to dovesti do sinekure. SDP prednjači u sklapanju  predizborne koalicije svih mogućih i nemogućih boja samo da se dođe do fotelja. Prvi pijetao, vođa kuku-riku revolucije, nastavlja s neumjesnim izjavama pokušavajući difamirati HDZ no pri tome sve više radi na vlastitom rušenju koje je inicirao gospodin Karamarko svojim odlaskom s političke scene, a ujedno sve više ruši rejting „Narodne koalicije“. Govoreći o djedu ustaši, nazivanjem Srbije šakom jada te konstatacije o Bosni i Hercegovini kako to nije država i tamo nema s kime pričati potpuno je zapečatio svoju sudbinu a time i izborni rezultat „Narodne koalicije“.  Nakon njegove najave o davanju ostavke na mjesto predsjednika SDP-a, koju ipak nije službeno proveo, u kuku-riku kokošinjcu počinje sve glasnije kukurikanje. Na svjetlo dana izlazi duboka podijeljenost na čitav niz struja čiji pjetlići vide sebe na  čelu kokošinjca. Pravo čerupanje samo što nije otpočelo. E baš dobro karaMarko.

Puče i „Narodna koalicija“ a razočarani koalicijski partneri prelaze na strategiju „Svako za se travu pase“.  U tom previranju potpuno se izgubio glavni seljak. U jednom od svojih „nadahnutih“ obraćanja u predizbornom periodu zaslijepljen političkom ideologijom i retorikom svog mentora pijetla predvodnika počinje halucinirati i govori kako je u Hrvatskoj na snazi ekstremizam i kako će on biti čika Spasoje (Supermen) i očistiti ekstremiste.  Razjaren gubitkom izbora počinje rastavljati vlastito selo i poput svog političkog mentora u maniri tirana suspendira stotine vrijednih seljana ne shvaćajući kako je time zapečatio svoju sudbinu. Za sve počinje kriviti gospođu Marijanu Petir koja ga je tijekom predizborne kampanje  upozoravala na to s kime on želi u koaliciju, kako je to odstupanje od načela HSS-a kao jedne od najstarijih državotvornih političkih stranaka te kako će to završiti. Vidjevši u njoj prijetnju njegovom političkom statusu mislio je kako će biti najbolje ako ju izbaci iz stranke. Očito su njegove političke prosudbe bile na razini osrednjeg osnovnoškolca kad nije poimao s kim ulazi u ring. Gospođa Petir za sve vrijeme svog političkog djelovanja u HSS-u čvrsto zastupa sva načela stranke, a svojim vrlo istaknutim djelovanjem kao euro-parlamentarka stiče izuzetno velik ugled u Europskom parlamentu, a isto tako i u zemlji među građanstvom izvan HSS-a. Izgubljen u prostoru i vremenu razbacuje se uvredama i na sve strane. U krugu osoba koje bi rado rastavio našli su se gospodin Hasanbegović, gospođa Željka Markić i prelati. E moj gospodine Beljak, da si slušao prelate ne bi krao radio aparate!  Umjesto da se pokrije ušima zbog nečasnih radnji iz mladosti, on se okomio na poštene i časne osobe hrvatskog političkog miljea. Na Beljakovu  žalost svaka istina iziđe na vidjelo. Mislim da bi bilo izuzetno zanimljivo kad bi se donijela odluka kojom se obvezuju svi prosvjetni radnici na periodično donošenje potvrde o nekažnjavanju, a ne bi bilo loše zatražiti od institucija u kojima su se školovali i prijepise originala njihovih diploma.

A zašto toliki napadi ljevice na gospodina Hasanbegovića, gospodina Šustara i gospođu Markić?  Zato što gospodin Hasanbegović u kulturu želi uvesti red krešući sve što je zadojeno protuhrvatskom mržnjom i nekulturom, a na tom putu obilno financirano od ekstremne ljevice i stranih protuhrvatskih pojedinaca i udruga. Posebno ih je zabrinulo to što on traži donošenje novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima što bi SDP-a kao sljedbenika komunističke partije prisililo na predaju sve arhivske građe institucijama zaduženim za te poslove. To bi dakako bio temelj za provođenje lustracije a u skladu s  Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006,  a što oni žele na svaki način izbjeći.

Gospodin Šustar smeta im je želi školstvo otkinuti iz zagrljaja komunističke ideologije i povesti ga u Europu stvarajući prohrvatsku intelektualnu elitu koju su komunisti pogubili u II svjetskom ratu i nakon rata u masovnim egzekucijama neistomišljenika na oko 1700 stratišta.

Gospođa Markić im smeta jer je zaustavila ozakonjenje nakaradnog poimanja braka i obitelji, bori se protiv pobačaja jer je to ubojstvo najnevinijih, a ponajviše kao  vjernica koja pokušava vratiti moralna i vjerska načela posrnulom društvu te ga želi učiniti boljim i pravednijim.

I takozvane nacionalne manjine su brzo počele pretrčavati u pobjedničke redove jer je dobro biti uz onoga tko drži kesu. Neki od njih poput gospodina Pupovca do jučer su izborne pobjednike nazivali opasnom strankom i u njoj vidjeli izvore svih zala koji su nekim magičnim čudom odjednom ozdravili pa se može s njima. Bilo je uistinu žalosno gledati kako čovjek koji je u Saboru položio prisegu kako će uvijek djelovati na dobrobit Republike Hrvatske sudjeluje na skupu na kojem dokazani četnici grubo vrijeđaju Hrvate i Hrvatsku . Nadam se da će netko u novom sazivu  Sabora postaviti ovo pitanje i pokrenuti postupak pred ta to nadležnim Povjerenstvom.

Sve manje prolaznika želi preko mosta jer su shvatili kako mu je popustila armatura. Pokušaj pijetla predvodnika da zauzme most a potom ga rasturi nije prošla ali je i jedan od razloga pada pijetla predvodnika i vrlo nizak rejting kokošinjca. No to je ostavilo traga i na mostu koji je i sam morao platiti mostarinu. Svaka koža je skupa ali najskuplja je vlastita ako na njoj eksperimentiraš. Ukupno gledano s manje mandata traže više nego na prošlim izborima jer sada imaju i sveti broj (7) uvjeta od kojih neće odstupiti. No s tih 7 uvjeta svatko bi se u načelu složio jer je i malom djetetu potpuno jasno kako je to samo mali dio mjera od ogromnog broja puno većih problema koje oni nažalost nisu uočili. To je pokušaj iznuđivanja vjerodostojnosti nakon debakla s javno-bilježničkom potvrdom na prošlim izborima. Time bi na kraju trebali ostvariti aplauz birača jer su upravo oni to tražili. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Čovjek bi mogao pomisliti da su školovani u Hlebinama.

I na zidu otvori se rupetina. Nakon što je izgrađen na svijetlo dana došlo je pitanje građevinske dozvole i zamračenja financijskih sredstava što je kod nas uobičajena praksa u građevinarstvu. Po provjerenom obrascu nakon malverzacije pokušava se ugasiti tvrtka i stvoriti nova koja nije sljedbenik i nikome ne mora i polagati račune. Povjerenje birača pretvoriše brulesku koja podsjeća na kopače zlata koji su se nakon što je jedan pronašao zlato svi međusobno poubijali.

No ni to nije sve, kako kažu na prezentacijama pokušavajući trivijalnim stvarima opravdati visoku cijenu proizvoda. Upravo tako je nesuđeni premijer 365 pokušao biračima prodati muda pod bubrege. Svoju kandidaturu obilato je potpomogao sredstvima gradskog proračuna koji bi se moglo nazvati i harač. U svojim istupima pokušavao je bahatošću prikazati sebe kao jedinog pravednika među nesposobnima misleći kako će onaj glupi narod kojeg dere prirezom i dalje ćuteći  plaćati sve njegove marifetluke. Kad je toliko dobar kako to nije zamrznuo mjesto gradonačelnika na ulasku u kampanju. Rastrčao se okolo otvarati sve što se dade otvoriti, obećavao ono što se financijski ne može provesti pa je tako zahvaljujući svojim poslušnicima u gradskoj skupštini uspio donijeti Odluke koje će  nažalost potpuno oguliti građane. Od Betmena i Žapca pretvorio se u dobrog u Milosrdnog Samaritanca. Jednima priznaje bespravne priključke na vodovodnu mrežu i oprašta višegodišnje neplaćanje vode dok istovremeno sirotinji šalje  ovrhe za račune koje nisu mogli platiti. Ne podsjeća li vas to na Superhika, lik iz romana Alan Ford,  koji je uzimao od siromašnih da bi davao bogatima. Ma čovjek „dela“ a pustite institucije nek’ rade svoj posao.

Kako bilo da bilo iza nas su još jedni izbori po traljavom izbornom zakonu. Mogućnošću predizbornog koaliranja povukli ste i talog sa dna pa sad imajte što ste htjeli. Sva ova preslagivanja, ucjenjivanja i natezanja oko fotelja dokaz su da ni ovaj put neće postojati pravi korektiv vladajućima. U ovom političkom kaosu bez morala s dubokim ideološkim podjelama teško je očekivati bolje sutra. Upravo to je ono zbog čega neki licitiraju s „boljim“ jučer. Ako želite bolje promijenite Izborni zakon. Ukinite predizborno koaliranje pa neka svatko pokaže snagu svoje opcije. Oni koji pređu prag od 5% neka uđu u koalicije i učestvuju u vlasti. Pod hitno treba uvesti elektroničko glasovanje koje će svima omogućiti korištenje svog ustavnom zagarantiranog prava no poštujmo i svoje dužnosti pa kaznimo neizlazak na izbore. Zaštitimo jednakopravnost pred Zakonom i glasujmo na jednoj listi. Svi naši građani su politički Hrvati  i moraju imati jednaka prava. Nazivati manjinske narode u Hrvatskoj nacionalnim manjinama pravno je netočna  formulaciju u Ustavu koju treba što prije ispraviti. Nitko ne može imati zagarantirano pravo ulaska u bilo koje tijelo vlasti u Hrvatskoj. Dosadašnje pravilo kako sabornici nisu nikom odgovorni za svoj rad treba što prije promijeniti.

Možda će se ovaj put netko sjetiti i postaviti pitanje o tome kako se Vlada izdigla iznad Sabora pa bez znanja i odobrenja sabora podiže silne kredite. Bilo bi najpametnije da oni koji su to učinili i vrate te kredite. Takva praksa mora odmah prestati. Iznad Sabora je samo Bog. Za ne vjerovati je da su tu izreku izgovarali ateisti i agnostici kada je to bilo u njihovom interesu ili su odjednom počeli vjerovati u Boga. Bože ne oprosti im jer dobro znaju što čine. Usput Te molim baci peglu, onu na ćumur, i ne promašuj.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati