Raspni ga, raspni – i tako nam nije prvi put!

2
Cropix

Još se nisu bacile kocke za ne baš tako derutne haljine Ivice Todorića kakvima ih se zlurado prikazuje, a čopor je krvosljednika već namirisao svježu krv – onu Zdravka Marića. Da, doista je već bilo krajnje nepodnošljivo trpjeti da državne financije vodi čovjek koji ne samo da je bio kadar točno izračunati PDV, nego se usudio i provesti porezne promjene koje su već u siječnju rezultirale viškom u državnoj blagajni, prvi put poslije 2008. godine. Povlašteni PDV od 13% za ugostiteljsku djelatnost otvoreno je nazvao subvencijom i izjednačio ju s glavninom drugih obveznika tog poreza. Proračunato je najavio istu mjeru i jednoj od perjanica hrvatskog gospodarstva, hotelijerstvu, da bi ju potom taktično povukao i ostavio dojam pomirljivosti. Vješto je manevrirao i međunarodnim tržištima kapitala značajno uštedjevši na državnim izdatcima za kamatu na dug. No, kako to u pravilu biva – kad padne glava, i apostoli su na udaru! Poput Petra one mučne noći i Zdravko Marić se skutrio u kutu pa sad, kao i mnogi drugi, tog čovjeka ne poznaje, iako mu, vjerojatno, nije drago zbog toga. A tko zna, možda se i on s vremenom prometne u Stijenu?

Nije nikakva novost u hrvatskoj povijesti da se nakon pada predvodnika progone njegovi suradnici i sljedbenici kao da su okuženi. Osvrnimo se samo na nekoliko primjera iz prošlosti ne baš davne, a bome niti slavne. Nakon silaska predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice, restauratori komunističkog totalitarizma, sad već u novome ruhu, začeli su harangu najprije na Tuđmanove diplomate, ne čekajući da se završi školska godina, da bi potom umirovili i najzaslužnije vojskovođe koji su izvojevali najsjajniju vojnu pobjedu. Odlaskom Karamarka u HDZ-u je nastupila nova paradigma koja sva pršti od inkluzivnosti. Doduše, ne dovoljno da bi se u nju uključilo i Zlatka Hasanbegovića, osim ako ne pristane praviti se onim što nije. Štoviše, oko njega je izgrađen čitav sanitarni koridor – koridor koji završava širom otvorenim vratima. Nakon povlačenja Zdravka Mamića na pričuvni položaj traži se i Šukerova glava. Najglasniji u tome su oni koji ne uspijevaju postati zlatnom kopačkom ni na playstationu, a kamoli svojim imenom otvoriti vrata iza kojih se donose bitne odluke.

Jednim od učinkovitijih oruđa za uklanjanje ključnih protivnika, a potom i za posramljivanje njihovih vjernih sljedbenika, pokazuje se sustavno i uporno ukazivanje na nezakonito osobno bogaćenje dotičnih. Taj prastari trik u Hrvata uvijek nailazi na plodno tlo izazivajući istovremeno Pavlovljev refleks i posvemašnje rastrojstvo uma. Tako je predsjednik Tuđman svojedobno prokazan zbog nekih 270 tisuća američkih dolara ušteđevine na bankovnom računu. Karamarku dugo nisu imali što naći, a onda su mu našli ženu koja ima terenca pa se sam, gotovo ničim izazvan, raskrinkao odvezavši njime u bolnicu vlastitog oca u desetom desetljeću života. Od 9 do 99 nema toga tko ne zna da Mamić gramzivo skuplja puste milijune u alpskoj i tko zna kojoj sve ne prekomorskoj oazi. A malo se tko tu pita koji bi se to imalo odgovoran i savjestan čovjek propustio poslužiti svim sredstvima, pa i onima na rubu zakona, samo da umješno stečen novac ne prepusti na upravljanje raznim milanovićima, grčićima, lalovcima i inim financijskim alkemičarima. Kod Ivice Todorića stvar je posve transparentna – čovjek ima dvorac, helikopter i otok baš poput nekog negativca iz filmova o Jamesu Bondu.

Doduše, bio je nedavno jedan (kako li mu je ono ime?) koji je o državnom, a ne svom trošku letio helikopterom okolo naokolo, da bi gdje god letio, vazda usput na Krk sletio. Valjda nekim tajnim državnim poslom, toliko tajnim da neovisni istraživački mediji o tome nisu smjeli zucnuti? Drug mu je, također pasionirani korisnik sredstava iz državnog proračuna, ljetovao na rezidencijalnom otočju za naknadu od čitavih sedam kuna dnevno. A tek dvorci? Mnogi diljem Lijepe Naše vape za obnovom i doista bi bilo lijepo kad bi se našao netko tko će im povratiti stari sjaj. Ovako se ti dojmljivi svjedoci povijesti naše slavne pretvaraju u ruine i postaju zlokobnim znamenom jednog drugog vremena – vremena ideologa razvaline.

Tko ima, taj je lopov – neupitna je “istina” koja nepogrešivo budi “pravednički” gnjev u Hrvata. Zato Branko Roglić, Emil Tedeschi, Vanjka Špiljak, Goran Štrok, spomenimo tek neke iz plejade najnagrađivanijih pregalaca samoupravnog socijalističkog rada, gorka im sudba bila, nemaju jadni ama baš ništa. Ili barem ništa vrijedno spomena. A i to malo što su stekli, stjecali su vlastitim rukama. Ako već ne samo njima, gdjegod bi se pripomogli ponekim oruđem….!

No, ostavimo po strani tu “sirotinju”, i vragu tešku, i vratimo se čovjeku koji živi u dvorcu. Je li on uopće ostavio što Hrvatskoj osim dugova kako se posprdno ovih dana može čuti? Je li tih 60 tisuća ljudi svih ovih godina samo glumilo da radi? Jesu li se višestruko brojniji kupci u njegovim dućanima tek pretvarali da kupuju? Je li sve to bio jedan veliki Big Brother ginesovskih razmjera? Je li tip iz dvorca ulagao samo u aute, kuhinje, garniture namještaja, keramičke pločice i ostalu uvoznu robu ili je od njegovih ulaganja nastala i neka nova domaća vrijednost? Je li od dugova kojima se izložio samo on profitirao ili je i šira zajednica od njih imala koristi? Napokon, je li ublažavao hrvatski manjak u robnoj razmjeni s inozemstvom koji su bjesomučno pumpali investitori u potrošnju uvozne robe, potpomognuti njezinim distributerima, poznatiji još i kao nevini građani?

Je li stanar dvorca oživio već zamrle poljoprivredne socijalističke gigante za što se baš i nije guralo u redu? Je li razvio vodeći maloprodajni lanac proširivši ga i preko granica Hrvatske tako osiguravajući novo tržište za njezinu prerađivačku industriju? Da nije možda u svojoj domeni djelovanja ostvarivao tri temeljna cilja svake razumne gospodarske politike – proizvodnju, zaposlenost, izvoz? Je li upravo on omogućio optimalnu prodaju robe hrvatskih proizvođača ne gubeći pri tome tržišnu poziciju u maloprodaji u uvjetima pojačane konkurencije? Ili je za to sve zaslužan netko drugi, a on samo kriv?

Kakav bio da bio, plesao na rubu zakona, ili čak zakoračio preko njega, sustav pod kišobranom Agrokora je funkcionirao. Bio je stabilan i tako podešen da su svi veći dionici i velika većina onih malih bili zadovoljni. Nisu iskazivali ozbiljnu namjeru napuštati ga, niti su im se očito nudile bolje mogućnosti. Jest, netko će u njemu vidjeti i elemente socijalizma, netko drugi, pak, učinkoviti odgovor na nelojalnu i nepoštenu konkurenciju bogatijih zemalja s ciljem očuvanja domaćeg poljodjelstva. Što god bilo, o privatnom je a ne državnom trošku, i to u konkurentnom a ne monopolističkom okruženju. Sustav je to koji se nametnuo kao neupitni lider u “ligi” u kojoj je uslijed geopolitičkih okolnosti koje nije mogao diktirati, nego ih samo pratiti, jedino i mogao igrati. U svakom slučaju Todorićeva je “Regija”, usporedi li ju se s onom političkom, ipak “plus Slovenija, minus Albanija”. A i sjedište joj je u Zagrebu, a ne u Beogradu.

Dobro, ako je sve bilo tako bajno, gdje je onda i kako pošlo po zlu?

Kako bismo odgovorili, zavirit ćemo u vijesti nešto starijeg datuma, one otprije nekoliko mjeseci. Još lanjskog rujna konzorcij zapadnih banaka (BNP Paribas, Credit Suisse, Goldman Sachs, JP Morgan) odobrio je Agrokoru kredite u iznosu od 200 milijuna eura, dok su ruske banke (Sberbank i VTB) prolongirale već ranije ugovorene kredite. Uz to, obveznica Agrokora je još početkom godine postizala cijenu veću od 100% nominale što znači da su sudionici na tržištu očekivali da će im se isplatiti cjelokupni uloženi iznos uz kamatu. U to vrijeme nijedan od bitnih pokazatelja tvrtke nije bio bitno drukčiji nego danas – Agrokor je bio dužan dobavljačima otprilike jednak iznos kao i danas, rokovi isplata su bili tu negdje, udio kapitala u odnosu na dug bio je isti kao i danas. Unatoč tome, vjerovali su mu i kreditori i investitori odobravajući mu kredite i kupujući obveznice, ne hajući za mišljenje domaćih eksperata koji su već tada sve znali, godinama upozoravali i kako se sad hvale, sve vrijeme bili u pravu.

Topničku pripremu je provela rejting agencija Moody’s smanjivši početkom godine rejting Agrokora nakon što je iznenada uočila pretjeranu zaduženost, i to baš pred inauguraciju novog američkog predsjednika usred komešanja između stare administracije sklone zaoštravanju odnosa s Rusijom i nove s pomirljivijim nastupom prema drugoj nuklearnoj velesili.

Ipak, pad povjerenja tržišta u Agrokor počinje koji tjedan kasnije, tek nakon što je kredite sklopljene s konzorcijem zapadnih banaka OTKAZAO, a ne zato što ih je uzeo i tako povećao dug. Ključno je pitanje zašto se to dogodilo, odnosno što je navelo vodstvo Agrokora da to učini. Kako to da 4 mjeseca ranije prilikom sklapanja tih ugovora u Agrokoru nisu shvatili da su uvjeti nepovoljni čime su naknadno tumačili otkaz? Možda nam odgovore na ta pitanja jednom otkrije Wikileaks?

Kako bilo, do početka veljače cijena Agrokorovih obveznica pada ispod 80% nominalne vrijednosti što znači da se investitori već mire s 20% gubitka uloženog. Ruska imovina, a krediti tamošnjih banaka Agrokoru to jesu, rapidno gubi na vrijednosti pa nastupa ruski veleposlanik i uzrujano poručuje da ruske banke ne će nastaviti kreditirati Agrokor. Spomenimo još i da je sporazum banaka koji je predviđao injekciju od 300 milijuna eura agencija Moody’s ocijenila katastrofalnim srušivši već sljedeći dan rejting za rijetko viđena 4 stupnja, pravdajući svoju odluku nepovoljnom strukturom zajmodavaca u kojoj, poznato je, prevladavaju ruske banke. Poruka je jasna – očito je važnije kome si dužan, nego koliko si dužan. Situacija se polako smiruje tek nakon što se, ohrabrena posjetom američke veleposlanice, Vlada RH odlučuje posebnim zakonom preuzeti uzde upravljanja Agrokorom, no zasad osiguravši od banaka tek 80 milijuna eura.

Dakle, sve upućuje na to kako Agrokor ispada žrtvom odmjeravanja dviju velesila na čijoj se šahovskoj ploči opet na vidnom mjestu, tamo gdje se učestalo “jedu” figure, pojavila Hrvatska što nikako nije dobra vijest.

I kao da nevere izvana nisu bile dovoljne, završni udar uslijedio je iznutra. Za njega se pobrinuo Branko Roglić u stilu svog svjetonazorskog uzora, tržišnog mešetara na zlu glasu, Georga Sorosa. Upravo je on izvukao prvu kartu ispod kule karata na kojoj su počivali kratkoročni financijski odnosi između dobavljača, Banaka i Agrokora, koji je, činio se nekome pravednim ili ne, godinama funkcionirao na zadovoljstvo svih uključenih – dobavljača, banaka i samog Agrokora. Panika je posijana, međusobno povjerenje narušeno i lavina se zakotrljala.

Trenutno se mogu nazrijeti dva vjerojatna ishoda restrukturiranja pri čemu ne treba posebno napominjati kako je u oba predviđena promjena vlasničke strukture po diskontnoj cijeni. Prvi je da Agrokor ostane sačuvan kao cjelovit koncern i u tom će slučaju i vlasništvo i upravljanje vjerojatno preuzeti stranci koji teško da će imati previše sluha za osobitosti hrvatske poljoprivrede i prerađivačke industrije. Za drugu mogućnost – raspačavanje Agrokora na manje dijelove koje bi preuzele jake hrvatske tvrtke – upadljivo navija predsjednik Sabora, Božo Petrov. Možda jedna od tih jakih tvrtki kojima se Petrov nada bude upravo Roglićev Orbico ili netko drugi iz kruga tog uglednog uvoznika? Tko zna, možda se sad nakon 30-godišnje poduzetničke karijere ovaj prekaljeni distributer stranih roba i promotor (na)stranih svjetonazorskih ideja odvaži preuzeti i neku domaću proizvođačku tvrtku? Po mogućnosti neku stabilnu, već postavljenu na noge, nipošto ne nesretne PIK-ove koje ni ovako tehnološki modernizirane ne bi ni štapom dirao. Jer njemu osobno nije se moglo dogoditi da započne kao cvjećar, kad mu je ionako odbojna svaka gospodarska aktivnost vezana uz ono što iz zemlje raste.

Zgodno je podsjetiti kako je upravo krug oko Branka Roglića omogućio Mostu i Boži Petrovu ulaz u političku arenu na velika vrata, osiguravši zbrda-zdola skupljenim početnicima medijski tretman u rangu najjačih političkih snaga, ali i  dodatni vjetar u jedra u vidu naglog rasta u anketama. Uz to, tim je političkim nevježama g. Roglić nesebično poklonio i vokabular znan iz vremena Ante Markovića. Neko vrijeme iz usta su im ispadale tek “reforme” i “sistem”, a odnedavno se odvažna Petrovljeva družina već polako počinje služiti i čitavim sintagmama poput “upada u monetarni sistem”. A Božo Petrov se kako, uostalom, i dolikuje pristojno odgojenom mladom čovjeku ne prestaje zahvaljivati svom dobrotvoru. Nastupao kao predsjednik Sabora, ili tek kao običan građanin, vrlo jasno i dosljedno zastupa političke i uvozno orijentirane gospodarske interese Branka Roglića. Najprije je poslužio za obračun s Tomislavom Karamarkom koji se prethodno potrudio da ga uvozni lobi prepozna kao prijetnju. Napokon, kao kruna jedne divne suradnje uslijedilo je uklanjanje Ivice Todorića, još jednog koji je izvoznu orijentaciju i domaću proizvodnju preozbiljno shvatio. Pri njegovoj eliminaciji ovaj je dvojac pokazao zavidnu uigranost. Dok jedan aktivira zadužnicu i ruši povjerenje dobavljača, drugi pokreće kaznenu prijavu zbog navodnog krivotvorenja financijskih knjiga. Iako se Petrov nikad nije trudio skrivati osobnu netrpeljivost prema Ivici Todoriću (još od demonstrativnog gledanja famoznog filma “Gazda” u prvom redu, preko izravnog, nimalo suptilnog pritiska na Todorića od samog početka afere, sve do otvoreno iskazanog naloga za kaznenim progonom, pa čak i proglašenja unaprijed krivim uobličenog u poklič “Nema amnestije”), u uskrati traženih 200 milijuna eura za kratkoročnu likvidnost Agrokora čini se da ima i racionalnih elemenata.

Naime, osim u obračunu s uvoznim lobijem Karamarko je svojedobno osujećen i u pokušaju dogovora s Mađarima u priči “INA-MOL” čime je neizravno opstruirana i ideja približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, a time i udaljavanja od Regiona, tog neprežaljenog mentalnog zavičaja strukture okupljene oko Branka Roglića. Kako se bliži rasplet arbitraža između Ine i MOL-a, postaje sve jasnije i Petrovljevo rezolutno odbijanje državne pomoći Agrokoru, ili kako bi on rekao – Todoriću. Naime, kao odgovoran čovjek kojem je povjereno upravljanje državom, Petrov je zacijelo znao kako će zbog nedokazanih optužbi Hrvatska uskoro trebati isplatiti 30 milijuna američkih dolara sudskih troškova na račun prve arbitraže protiv MOL-a, a i epilog one druge u kojoj je Hrvatska tužena strana sve je bliži. Tu će, posve je izgledno, trebati izdvojiti još znatno više. Reklo bi se kako MOL-u sve dok je Bože Petrova, zahvaljujući čijem su zalaganju obje arbitraže dotjerane do kraja, lobisti uopće ne trebaju. Takvog igrača nisu imali još od Puskasa. Ma kakav Jozo Petrović, poslodavac Karamarkove žene, svojedobno prokazan kao MOL-ov lobist.

Nastave li Božo Petrov i družba ovim tempom braniti nacionalne interese, Hrvati imaju dobre šanse u skoroj budućnosti svoju zemlju zateći kao lončarovu njivu. Riječ je o iz Evanđelja poznatoj njivi, kupljenoj za Judine škude, a namijenjenoj ukopu tuđinaca. Takva je izgleda sudbina zemlje naroda koji prezire, pljuje i grdi svoje najbolje ljude, one koji ga nastoje izvesti na danje svjetlo iz ropske sigurnosti Platonove pećine. Pa sad, našavši se u tom, više otupjelom nego spokojnom miru bulji u sjene čudovišnih prikaza i divi im se. Na neravnim zidinama te špilje osvijetljenima varljivom, prigušenom svjetlošću krivi će se uvijek činiti pravima, a pravi krivima.

I Ivici Todoriću su grube zidine Platonove pećine pokazale palac dolje. Nije mu pomoglo što je život posvetio tome da bi zajednicu podigao iznad ustajale osrednjosti gotovana udobno zavaljenih u vlastitoj lijenosti. Vrijedni je neimar radio i gradio kako bi priskrbio, ne samo za svoj račun, nego i za dobro drugih, onih kojima lova samo kaplje, padne odnekud svakog prvog, desetog, petnaestog, kojeg li već u mjesecu. Vrijedi to kako za one u njegovu koncernu, tako i za one na državnom proračunu. Stoga i nije tako čudno da se sada kada pada ono što je godinama trajalo i od čega su mnogi manje-više dobro ili barem solidno živjeli, oko njega stvorilo ozračje bijesa i poruge koje neodoljivo podsjeća na ono koje je pratilo Otkupitelja grijeha naših na Kalvariju. “Druge je spašavao a sebe spasiti ne može”, i sad je glavni hit ptica rugalica. Olako odbacujući svoje kamene zaglavne, radilo se o politici, sportu ili gospodarstvu, Hrvati sizifovski pokušavaju graditi vlastitu državu. Takva je građevina krhka, osuđena da nikad ni ne poprimi obrise gotova djela, ostajući tako tek vječnom razvalinom. A budu li i dalje čekali da ih povede netko savršen i posve čist, Hrvati bi se mogli dobro načekati. Dobra je vijest da će Taj doći, a nešto manje dobra da će se to zbiti tek na svršetku Svijeta.

Grgur S./Kamenjar.com

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

facebook komentari

  • Nikica

    “Prebaci (meso / lopticu), da ne zagori!” Ili, po Murphyju, “Zbuni ih, ako ih ne možeš uvjeriti.”
    Jel članak pisala kakova zlatna ribica, koja pamti tri sekunde, ili zaista mislite da smo svi mi, koji pratimo portal, idioti?
    Jasno mi je da ga najviše “dere” oporba, koju ne mogu smisliti, ali nemojte s ovakovim sramotnim (naručenim?) pamfletima.
    Ili je i pisac jedan od “onih” na platnom popisu, na “onom” katu tornja, gdje su “ona” djeca tatinih klijenata, koji su ga zadužili?
    Iz (Tog i takovog) Agrokora na ministra financija!?
    Da ima morala, ne bi ni bio ministar, a i onaj, koji ga je imenovao, mogao se prije raspitati. A možda baš i je…pa baš zato…

  • Milivoj Lokas

    Odlična kolumna! Opširna, a tako jednostavna i istinita, s naglaskom na sve bitno. Jedino što mogu reći autoru jeste: BRAVO!

    Žao mi je jedino da mnogi Hrvati boluju od ” Partijske amnezije”…. Naime, ministar financija u Vladi RH je u malo više od jedne kalendarske godine ( u 13. i 14. VRH) uspio dugoročno uštedjeti RH cca 7 – 8 milijardi HRK i nije isključeno da će se do kraja kalendarske 2017. taj iznos povećati na cca 10 milijardi kuna!!!

    BRAVO!