Pratite nas

Kolumne

Raspudić: Četiri reciklirana 
asa na Trećem putu?

Objavljeno

na

Zadnji dan mandata sada već bivši predsjednik RH Ivo Josipović, odgovarajući na novinarsko pitanje o političkoj budućnosti, izjavio je: “Nema smisla da ulazim u SDP kako bih statirao politici koja nije dobra” i time definitivno zatvorio vrata mogućeg povratka u matičnu stranku, barem dok joj je Milanović na čelu.

Udarac je nizak jer je mandat dobio zahvaljujući SDP-u, stranka je puno uložila u njegovu dugu, gubitničku kampanju, a najviše od svega bode oči to što za mandata nije ničim dao naslutiti kako Vladina politika “nije dobra”, a trebao je, i mogao je, biti u javnosti korektiv te politike. Čak ni tijekom kampanje nije se od nje distancirao, očito kalkulirajući s glasačima SDP-a, premda bi mu bilo racionalnije da se odmaknuo od neuspješne vlade. Sada se pokazuje da tu nije bilo riječi o lojalnosti, nego o pogrešnoj računici. Zašto nije ranije reagirao ako smatra da je SDP-ova politika pogrešna? Što o njemu govori to što tijekom mandata na to nije upozorio, a sada je odjednom “progledao”?

Prema onoj “kad drvo padne, svi skoče na njega”, odjednom mu i mediji s kojima je imao idiličan odnos počinju okretati leđa. Iako poneki krakovi medijske hobotnice kao da još nisu shvatili da glave više nema na Pantovčaku pa se još naslijepo batrgaju, premda je priča završena. Tako se u nekim medijima rasprava o sramotnom prijenosu inauguracije nove predsjednice na javnoj televiziji nastoji prikazati ne kao sukob profesionalizma i neprofesionalizma, građanske pristojnosti i primitivnog gubitničkog politikantstva, nego kao sukob desnih i lijevih novinara. Pa ako nisi za Elizabetu Gojan, onda si za ustašku zmiju. Nema trećeg. Josipović je eksplicitno rekao da želi ostati u politici, a zadnjom izjavom poručio je da taj okvir nije ovaj SDP. Špekulira se da želi oformiti Novi put, iako su svi elementi tog mozaika koji se spominju ustvari otpaci Kukuriku koalicije. Špekulira se da bi u novi pokret ušli Čačić, Linić, Nikica Gabrić, pa čak i opadajući Laburisti i Mirela Holy. Posebno je zanimljivo hoće li se u tom kolu naći i njegovi “protukandidati” s pretprošlih izbora Bandić i Primorac, kojeg je zadnjeg odlikovao prije odlaska s Pantovčaka. Ljubo Jurčić lani je osnovao Novi val, a ovdje se spominje ime Novi put, iako su svi akteri stari, zalutali i prilično rashodovani. Kao što svaki muškarac za sebe misli da je frajer, tako očito svaki političar misli da upravo on ima neodoljivu političku karizmu i da će kad-tad masovno privući birače. Odvjetnik Nobilo najavljuje osnivanje stranke, čak tvrdi da će to biti naš Podemos, stranka obespravljenih. To da će socijalno obespravljeni u Nobilu prepoznati svojeg vođu, otprilike je jednako ozbiljno kao da Budimir Lončar osniva i vodi Stranku mladih. Josipović, Čačić, Linić i Gabrić podsjećaju na glazbeni projekt Četiri asa. Ovi asovi također imaju posrnule karijere pa se ujedinjuju ne bi li umnožili političku publiku. Projekt Četiri (u ovom slučaju možda i šest-sedam) asa siguran je znak da je svakome pojedinačno karijera propala.

Već smo vidjeli probne pokušaje Trećeg puta koji su djelovali pomalo komično, od pretpotopnih funkcionera socijalističke omladine do SDP-ovca koji su “zglajzali” poput Holy, a koji su medijski i rejtinški pumpani od istih agencija koje su nabildavale Josipovićev rejting. Treći put može biti od koristi SDP-u ako bude funkcionirao, svjesno ili ne, kao košara za prikupljanje glasova razočaranih partijskih birača s prošlih izbora, koja će na koncu opet koalirati sa SDP-om, tako da ništa ne propadne. No sve skupa već se prilično usitnilo i moglo bi im se dogoditi da se, ako ne uspiju staviti sve pod jedan kišobran i dobro upakirati, glasovi podijele između ORaH-a, Novog puta, Živog zida, Radniče fronte, lokalnih inicijativa tako da nitko od njih u većini izbornih jedinica ne prijeđe prag, čime bi se otvorila vrata premoćnoj pobjedi HDZ-a.

SDP je prije pet godina namjestio Josipovića da puca penal i to bez vratara. “Ukomirani”HDZ čije se biračko tijelo tada dijelilo na četiri kandidata i partijski disident Bandić bili su vrlo lak plijen. Nakon što je postao predsjednik, Josipović se brzo “oteo” i formirao o partiji neovisno središte moći na Pantovčaku. Trzavice s Milanovićem povremeno su dopirale do javnosti, ali nije se činilo da će do prekida doći ovako brzo.

Što Josipović novo može ponuditi biračkom tijelu? Desno nema što tražiti, a s lijeva ga sve više napadaju za “nezamjeranje” desnici, što donekle čudi jer je, unatoč formalnoj pristojnosti i spremnosti na dijalog, Josipović ideološki puno više zasijecao od Milanovića. Od izbora savjetnika, među kojima je bilo puno tipova taman po mjeri ovih koji mu sada zamjeraju “nezamjeranje”, do neprihvatljivog partikularnog svrstavanja kada je riječ o referendumu o braku. U nekim stvarima Josipović je za mandata evoluirao. Na početku mandata otišao je u BiH ispričati se za negativne aspekte uloge Hrvatske u ratu, a bošnjački politički vrh umjesto kao pruženu ruku i poziv da učine isto, interpretirali su to kao krunski argument za validnost vlastitih mitova i nastavak političkog desubjektiviranja Hrvata u BiH. Nakon te početne naivnosti Josipović je pokazivao sve bolju upućenost u situaciju u BiH i radio sve više državnički po tom pitanju. Pomogao je Hrvatima u BiH i nitko upućen tu mu zaslugu neće osporiti. Na žalost, nije evoluirao po pitanju “ustaške zmije” i nemogućnosti da se odmakne od titoizma, osudi totalitarni sustav i proširi obzor djeteta elite tog razdoblja.

Priča o ustaškoj zmiji već poprima razmjere paranoje. Jesu li u partizanskim obiteljima komunističkih funkcionara plašili time djecu koja nisu bila dobra? Katastrofalna odluka Vlade da ukine saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburga iskopala je i dovela u prvi plan već odavno apsolviranu temu. Nešto što je nakon sedamdeset godina već bilo ritualizirano kroz obilježavanje žrtava oba totalitarizma, narušeno je i postalo top tema. Josipović nije smogao snage da iz demokratske perspektive osudi oba totalitarizma te razdvoji demokratski europski antifašizam od komunističkog totalitarizma koji je zločinom i represijom došao i cijelo vrijeme se održavao na vlasti. Ako su bili općenarodni pokret, zašto nisu provjerili tu potporu na slobodnim višestranačkim izborima? Relativiziranje zločina komunističkog totalitarizma ostat će mu sjena pri pokušaju zahvaćanja u biračko tijelo onoga što se naziva “centar” i za što je sam izjavio da mu je ciljana publika.

Lijevo biračko tijelo nezadovoljno postojećim stanjem teško će uvjeriti da nudi nešto novo nakon što je pet godina bio na vlasti, pogotovo ako okupi oko sebe stare, reciklirane kadrove. Ostaje zaključak da bi mu bilo najbolje postupiti po onoj “odmori se, zaslužio si”. Vratiti se profesorskom poslu i glazbi, umjesto Sizifova posla uz pomoć”Četiri asa”. Jer ako nije uspio 2015. uz potporu vladajuće stranke i pet godina sklapane medijske mašinerije, upitno je što Josipović može ubuduće učiniti bez ta dva faktora.

[ad id=”40551″]

Nino Raspudić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati