Raste jaz između političara i građana

0

Ni puni tjedan nakon što je na inicijativu udruge »U ime obitelji« završilo prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma za promjenu izbornoga sustava, u subotu 11. listopada započelo je novo prikupljanje potpisa za raspisivanje novoga referenduma pod motom »Ne damo naše autoceste« na kojem bi građani odlučivali treba li ili ne dati autoceste u koncesiju. Oba pitanja o kojima građani žele odlučivati na referendumu iznimno su važna pa je sama činjenica da postoje inicijative koje žele odlukama bitno utjecati na političku vlast, odnosno političkoj vlasti nametnuti rješenja koja podržava većina, otkriva da je sve dublji jaz između politike koju provode političari i politike koju većinski žele građani, odnosno da se političari sve više otuđuju od onoga što većinski žele hrvatski građani, među kojima su i oni koji su dali svoj glas sadašnjoj vladajućoj garnituri koja ih je, očito, duboko razočarala.

defaultReferendum protiv monetizacije hrvatskih autocesta, kako su prenijeli mediji, bio bi »oblik opstrukcije« Vlade da vodi ekonomsku politiku, »predlaže i donosi mjere koje jačaju gospodarstvo i imaju povoljan učinak na nacionalne financije« – izjavio je nedavno predsjednik Vlade. Te riječi potvrđuju da su nositelji vlasti svoj mandat shvatili kao mogućnost da oni provode neke svoje koncepte bez obzira na to slaže li se s time većina hrvatskih građana ili se ne slaže, odnosno jesu li odluke u skladu s općim dobrom ili nisu. Takvo razumijevanje mandata i mogućnosti koje mandat pruža doista je opasno i neprihvatljivo jer bi npr. neka garnitura, pozivajući se na isti princip i ne ulazeći u izravni sukob s ustavnim odredbama, mogla donositi odluke i nametati rješenja poput obveze svojevrsnih »luđačkih košulja«, što je većini potpuno neprihvatljivo i za većinu vrlo štetno. Demokratska vlada nužno mora disati sa svojom nacijom i nikad ne smije nametati nešto protiv čega bi bila većina u društvu odnosno državi, niti nešto što bi bilo protiv legalnih i legitimnih nacionalnih ciljeva i interesa. Kad predsjednik Vlade govori o referendumu kao »obliku opstrukcije« Vlade, onda niječe građanima pravo na neslaganje s Vladinom politikom, a što je osnovno demokratsko pravo.

Referendumsko »miješanje« građana u vladinu ekonomsku politiku potpuno je legalno i legitimno, a opravdano se i nužno javlja samo onda kad vlada donosi ili priprema loše i neprihvatljive odluke koje očituju da ne mari za opće dobro čitave nacije. Nije potrebno nametati pitanje odnosno sumnju je li Vlada za skriveno uzdarje već našla koncesionara (premda je teško vjerovati da u Hrvatskoj nema korupcije baš na toj razini), ali mora se snažno zatražiti i izboriti potpuna transparentnost glede svih mogućih i realnih rješenja dugova za autoceste da cjelokupna javnost bude sigurna da se primjenjuje zaista najbolje rješenje. Više je nego tragično, ako je istina ono što u Večernjem listu od nedjelje 12. listopada tvrdi djelatnik Sveučilišta u Zadru, da su Vladini savjetnici krivo izračunali koncesijsku naknadu i da Hrvatska riskira da davanjem autocesta u koncesiju na 50 godina dobije možda 23 milijarde kuna, a koncesionaru bi još mogla biti obvezna platiti čak do 50 milijardi kuna za državna jamstva za podbacivanje očekivanoga prometa i slično.

Krajnje restriktivan i neprihvatljiv prijedlog novoga zakona o referendumu također očituje da se u Hrvatskoj sve više produbljuje jaz između neučinkovitih, nesposobnih i neodgovornih političara i građana kojima je sve teže upravo zbog njihova neprimjerenoga upravljanja velikim i atraktivnim resursima i potencijalima u Hrvatskoj. Budući da Hrvatska već sada ima jedan od najrestriktivnijih okvira za iniciranje i provedbu referenduma, a ipak su se referendumi počeli događati – onaj za zaštitu braka kao životne zajednice muškarca i žene bio je vrlo uspješan premda mu se vlast neprimjereno izravno suprotstavila – očito je da se vlast sve više otuđuje od građana i očito je da u Hrvatskoj ne postoji stvarna opozicija. Stoga, da se stanje još više ne bi pogoršalo, preostalo je da građani, poštujući vrlo zahtjevne zakonske okvire, provode tzv. neposrednu demokraciju pokrećući donošenje važnih odluka – demokratskim referendumom. To događanje na hrvatskoj političkoj sceni očituje također da okoštalim, pristranim i nesposobnim tzv. političkim elitama, a osobito onima koji ih kontroliraju, sve brže otkucava vrijeme.

Može li biti dostojno ozbiljne i odgovorne državne politike da se ni nakon tolikih inicijativa za referendum još uvijek pouzdano ne zna, odnosno ne želi znati i javnosti obznaniti koliko je potpisa potrebno za raspisivanje referenduma? Nije li riječ o pukom politikantstvu ako se jasna odredba u Ustavu i u postojećem Zakonu o referendumu: »…Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj« tumači kao deset posto ukupnog biračkog popisa koji uključuje i birače izvan Republike Hrvatske? Već sada se može ustvrditi da će postupati pod pritiskom i uz favoriziranje parcijalnih interesa, a ne općega dobra, instanca, ma koja god to bila, koja bi izrekla pravorijek da odredba »deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj« znači »deset posto ukupnog biračkog popisa«. Dogodi li se takvo službeno i mjerodavno tumačenje, bit će to još samo jedna nova u dugom nizu potvrda o sve dubljem jazu između na jednoj strani svih onih koji su na važnim funkcijama u Hrvatskoj i na drugoj strani građana koji vape za konstruktivnim promjenama, oslobađanjem od zloporaba za parcijalne interese umjesto služenja općemu dobru.

Ivan Miklenić / Glas Koncila

facebook komentari