Priča: Rat i ja

2

Rat je onaj vođen između 1991. i 1995. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A ja, ja sam Danijel Višević, rođen i odrastao u Njemačkoj. Taj rat i ja zapravo nemamo nikakve veze jedan s drugim. Zapravo ne.

Dugo nisam shvaćao i nisam htio prihvatiti da je ovaj rat snažno utjecao na moj život. I da to još uvijek čini iako njime nisam bio direktno pogođen, a još manje sam u njemu sudjelovao. Žrtve, to je bilo sto tisuća mrtvih, milijuni izbjeglica, silovane žene, prolaznici koji su bježali pred mecima na sarajevskoj Aleji snajpera, izgladnjeli čovjek iza žice zatvoreničkog logora.

No ipak mi postaje sve jasnije, pogotovo sada, u vremenu u kojemu se ratuje tako puno kako odavno nije, da je ovaj rat bio ključni doživljaj moje mladosti.

Partizani pucaju samo pred noge

Kad je on započeo, ja sam išao u školu u Frankfurtu na Majni. Imao sam 14 godina, slušao Guns’N’Rosese, Die Ärzte i Nirvanu, nosio fiksni aparatić za zube i bio zaljubljen u Ninu iz mog razreda. Svake srijede popodne imao sam jednoipolsatnu nastavu materinskog jezika. Jugoslavenskog. Sjedio sam pored svoga prijatelja Branka i učili smo da su partizani svojim neprijateljima pucali samo pred noge, da je JNA treća najjača vojska u Europi i da su Olimpijske igre u Sarajevu bile najuspješnije svih vremena. Zajedno smo učili srpskohrvatski, ispisivali smo riječi latinicom i ćirilicom i često crtali zastavu Jugoslavije i njezinih šest republika s puno crvenih zvijezda petokraka. Jednoga dana nas je gospođa Bošković, naša učiteljica, razdvojila. Više nismo bili Jugoslaveni nego Srbi i Hrvati: Branko je na lijevoj strani učionice sada sve pisao ćirilicom, a ja na desnoj strani latinicom.

Natpsi: Zabranjen prolaz, mineJoš uvijek stotine tisuća mina vrebaju u Hrvatskoj i BiH

Moji roditelji su počeli po čitave večeri gledati vijesti, slušati hrvatski radio i telefonirati s rodbinom. Ponekad bi moja mama znala zaplakati kada bi zazvonio telefon. Imala je desetoro braće i sestara, moj otac petero. Većina ih je živjela u Hrvatskoj i Bosni. Tri moja ujaka, jedan stric i šest rođaka su otišli u rat. Dio moje rodbine je morao pobjeći iz svog doma, neko vrijeme su živjeli i kod nas u Frankfurtu. Sve u svemu smo, međutim, imali veliku sreću da nitko iz naše obitelji nije poginuo. Samo je ujaka Zorana teško ranila mina.

Pljesak za nacionalnost

Moj novi susjed na jugoslavenskoj, kasnije hrvatskoj nastavi, zvao se Domagoj. S njim sam subotom išao na vjeronauk koji je organizirala Hrvatska katolička misija. Na krizmi smo stajali jedan pored drugog pred oltarom Frankfurtske katedrale kada nas je biskup pitao koje smo nacionalnosti. Kako nisam bio sasvim siguran, oklijevao sam s odgovorom, no Domagoj je rekao u mikrofon: „Hrvatske.“ Prolomio se pljesak, pljesak koji je potrajao, a biskup je Domagoja pogladio po glavi.

Bio je to trenutak u kojemu sam počeo razmišljati o svojoj nacionalnosti. Ne da o tome nisam prije mislio; na primjer kada sam krenuo u školu u Kaiserslauternu i kada nas je učiteljica zamolila da budemo ljubazni prema dvojici stranaca u razredu – Aliju i Danijelu. Rekla je to pokazavši na jednog sramežljivog dječaka i mene. Ili kada su se moji roditelji preselili u Frankfurt i ja morao promijeniti školu pa kad je moja nova učiteljica jednom izgrdila čitav razred jer je samo jedan učenik dobio peticu iz diktata, i to jedan koji čak nije ni Nijemac.

Bilo je, dakle, trenutaka koji su me naveli da razmišljam o svojoj nacionalnosti, ali događaj u Frankfurtskoj katedrali je sve stavio u jedno novo ozračje. Bio je to onaj pljesak. On me zbunjivao. Što je to u Domagojevom odgovoru bilo tako super?

Nekoliko tjedana kasnije sam sa svojim roditeljima na hrvatskom radiju čuo da su se Srbi naoružali da bi porobili Hrvate. „Samo zato što želimo ostvariti naš tisućljetni san o neovisnosti“, rekao je glas na radiju, „žele nas poubijati.“

Pucnji iz kalašnjikova

Za ljetne praznike smo, unatoč ratu, otišli u Hrvatsku i Bosnu i tijekom jednog duljeg primirja posjetili smo rodbinu koja je živjela blizu bojišnice. Jedan ratni drug ujaka Zorana mi je dao da pucam iz njegovog kalašnjikova u boce koje su bile udaljene nekih dvadesetak metara od nas. Još uvijek osjećam trzaj puške, miris baruta u nosnicama. I ja sam se onomad htio boriti, braniti domovinu svoje obitelji. Ali, srećom, s 14 godina sam za to još bio premlad.

Da sam bio tri godine stariji, da li bih i ja bio otišao u rat? Ta me misao vodila kad sam počeo pisati svoj roman 2011. Dvojica mojih poznanika iz Frankfurta su tada imala 17 i 18 godina – i to su učinila. Obojica su se nekoliko mjeseci kasnije vratila smušena, isprepadana i potpuno promijenjena.

Glavni protagonist mog romana je Michael, Nijemac čiji roditelji, kao i moji, potječu iz Livna. Kada taj kraj u travnju 1992. godine napadnu srpske postrojbe Michael ubija u rovu jednog srpskog vojnika. U njegovom novčaniku pronalazi sliku njegove obitelji -supruge i dvoje djece. Dvadeset godina kasnije Michael i sam ima dvoje djece. Kada njegova supruga Inga u kuću dovede bejbisitericu, Michael vjeruje da je riječ o kćeri čovjeka kojega je ubio.

Otkad pišem ovaj roman redovito posjećujem svoju rodbinu u Hrvatskoj i Bosni, posebno ujaka Zorana. On je sudjelovao u borbama 23. travnja 1992., borbama za obranu Livna koje Hrvati danas slave kao povijesnu pobjedu.

Prilikom svečanog obilježavanja njihove obljetnice preko svoga ujaka sam upoznao i druge veterane i saznao puno o ratu, PTSP-u, o razorenim obiteljima i djeci koja su izgubila nadu. Bio sam i u Beogradu. Tamo sam sreo Srbe koji su bili na drugoj strani bojišta, ljude s PTSP-om, razorene obitelji i djecu koja su također izgubila iluzije.

Ratovi uništavaju čitave generacije

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko 400.000 ljudi u Bosni i Hercegovini pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. To je otprilike svaki deseti stanovnik. Lokalne udruge koje se brinu o žrtvama PTSP-a vjeruju da je stvaran broj oboljelih milijun i 700 tisuća.

Olupina uništenog tenkaRat zagađuje ljude i okoliš – i to dugoročno.

Ovaj rat još nije završen, iako je oružje zamuknulo.

Ratovi kontaminiraju ljude i njihovu djecu desetljećima. I ta kontaminacija se rasprostire naširoko – ona zahvaća rodbinu i prijatelje koji žive daleko i naizgled su potpuno pošteđeni od rata.

Ovaj rat je najveća nesreća u mom dosadašnjem životu. Bez ikakve sumnje. To primjećujem ponekad konkretno, a ponekad indirektno.

Konkretno, na primjer, kada se vozim taksijem i taksist primijeti da imam hrvatske korijene, a on je Srbin, kada pričamo o našim vezama s bivšom Jugoslavijom, o ratu, o tome koliko nas je pogodio, o mojoj i njegovoj rodbini. Kad mi taksist kaže da je i on bio u ratu, kao i njegov brat koji je poginuo i da je on unatoč tome oženio Hrvaticu, ali da mu je teško u braku jer mu brat ne izlazi iz glave. I kada se taksistu oči onda napune suzama, kada odmahne rukom i zagrli me.

Ili kada posjetim svog rođaka koji ima tumor na mozgu i ja ga pitam kako je, a on, umjesto da priča o svojoj bolesti, zuri u prazno i priča mi o noćnim morama koje ga bude svake noći. Čizme su mu se zaglavile u blatu, ne može se maknuti, ne može izaći iz njih, a srpske postrojbe se sve više približavaju, čuju se rafali iz strojnica, ratatatata. I onda se protrese, pogleda me i kaže mi kako je zapravo skroz dobro.

Tuga zbog ovog rata me često zna obuzeti sasvim neočekivano. Dovoljno je da čujem par tonova neke pjesme iz onoga vremena, to ne moraju nužno biti čak ni pjesme iz bivše Jugoslavije, pjesme Bijelog dugmeta, Crvene jabuke ili Merlina – i And justice for All od Metallice mene asocira na ovaj rat.

Ta tuga će me pratiti čitavog života. A ipak bi bilo nedopustivo uspoređivati je iti malo s patnjom ljudi koji su proživjeli rat. Jer ja sam osjetio samo dašak njihove patnje.

Nikada se neću prestati pitati što se moralo dogoditi da ovaj rat ne izbije. I što se mora dogoditi da ljudi shvate i osjete da je rat nešto najstrašnije što im se može dogoditi.

Danijel Višević vjeruje da pričanje o ratu u tome može pomoći. Zato na portalu Krautreporter želi dati priliku žrtvama rata da progovore o svojim iskustvima. On ih želi portretirati – vojnike, izbjeglice, počinitelje zločina, žrtve. Iz bivše Jugoslavije, Ruande, Ukrajine, Sirije i Njemačke. Jer i njemački vojnici se iz svojih misija u inozemstvu sve češće vraćaju s PTPS-om. „Samo ako stvorimo barem približnu predodžbu o tome što je to rat i koje su njegove posljedice, znat ćemo cijeniti mir u kojem živimo. I čuvati ga“, smatra Višević.

Danijel Višević

facebook komentari

  • diablo

    Auhh,što su odvalili 84-tvorku..

  • Вакцинација

    Шта написа ова будала? Жали боже времена.Ни речи о Јасеновцу, Вуковару, колони, масонима, ватикану, исиллу ….. СТЈБМ колико тога је било а оно пише глупости.