Ratni “podrumaši” još uvijek ne razlikuju šećer od soli!

0

Još je oko pola milijuna imena hrvatskih branitelja u tzv. Matićevu Registru hrvatskih branitelja, iako bi se ta brojka  svaki mjesec trebala smanjivati, a ne povećavati.

Međutim, dugo nam je trebalo da shvatimo da je Registar osmišljen s ciljem i željom da se branitelje još više razjedini. Ako je bilo i imena tzv. lažnih branitelja njihova imena nikako se nisu smjela naći u Registru, njih je trebalo odstraniti prije same objave. To bi isto tako bilo da se objavi popis radnika neke velike tvrtke, pa da se da taj popis  radnicima na prelistavanje i čitanje, a oni onda neka sami odluče i prijave (DORH-u, Upravi i sličnima) one koji tobože rade, a koji nikada nisu radili, osim što su svakodnevno dolazili na posao.

Drugim riječima, traže se – cinkari. I sada se događa da svatko svakoga prijavljuje, a policija mora sve istražiti. Velika većina onih koji nisu sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu svakodnevno se “naslađuje” tim podatcima (koje nitko ne demantira), pa se često zna čuti- svi su oni isti, išli su u rat da se obogate, isključivo su od rata jedino oni imali koristi, pa sada kad su se vratili jedino što traže su – privilegije.

Čak i za one koji su u ratu izgubili ruku ili nogu,  sina ili kćer, muža ili nekog drugog od najuže obitelji, ili za nekog od onih koji su izvršili suicid, mnogi pričaju da su bili privilegirani i da im nikada nije bilo dosta. Oni koji su rat proveli u podrumu ne mogu više ni slušati priča o klanjima, rušenjima, protjerivanju, spaljivanjima sela, raketiranju, dosta im je vraćanja u prošlost, njih jedino zanima – budućnost. Mrske su im priče o ratu i razaranjima. Ti koji su rat vidjeli samo na televiziji uopće ne dolaze na groblja odavati počast poginulim, nestalim i umrlim braniteljima, a razrednici još manje vode djecu na groblja ili spomen obilježja vezana uz hrvatski Domovinski rat, odnosno stvaranje hrvatske države.(Nije im u školskom programu.) I sad ti, koji nemaju veze s ratom, najčešće uz čašicu- dvije “razglabaju” o hrvatskim ratnicima, pa se pitaju- po čemu bi oni trebali biti drugačiji od nas koji smo još uvijek tu gdje smo bili i 1991.? Ne daj Bože da vide nekog hrvatskog branitelja koji se pošteno “obogatio”, koji je uspio, odmah ga prijavljuju, anonimno, dakako, policiji ili Općinskom državnom odvjetništvu, s pitanjem: kako se mogao obogatiti kad je pet ili šest godina ratovao?

A po njima, tim “podrumašima”, koji ne razliku šećer od soli, svih tih pola milijuna branitelja iz Registra je isto, svi oni primaju velike mirovine, naknade, stanove, zaposlenja, privilegije…, što naravno ni izdaleka nije istina. Naime, čak više od 400 tisuća registriranih hrvatskih branitelja, koje ni metak nije okrznuo, od države za koju su se borili i koju su stvorili nisu dobili ništa, osim eventualno neku prijavu Općinskom državnom odvjetništvu i tome slično. Činjenica je da hrvatska država pomaže, što je posve u redu, stradalnike Domovinskoga rata, ali ne i one, koje kao rekosmo – ni metak nije pogodio. (Todorića, Keruma i slične barem je “pogodio” –imetak!). Stoga danas većina ljudi koji su puškom branili Domovinu ima ovrhe, nema plaće, zaposlenja, nema ništa, pa čak ni da djeci kupi neki sendvič za školu. Da, imaju negdje na zidu ili na dnu ormara Spomenicu Domovinskoga rata, koju inače na sajmovima možete kupiti za sto ili dvjesto kuna. Mnogi se od njih danas pitaju: zašto smo se borili?

A majke na žalost nitko ne pita- zašto su im poginuli sinovi ili kćeri, za to da ih danas nazivaju “privilegiranima”, da ih ismijavaju, da im kažu. “pa što vam fali imate lijepa primanja” i sl.”! Ni jedan hrvatski branitelj ne bi trebao biti suđen, jer je branio svoje. Ali, razni pusići kažu i neprestano, kao Sava Štrbac, progone isključivo Hrvate, uvijek nam “pod nos” nameću stradanje obitelji Zec, o tome rade i kazališne predstave, a takvih obitelji Zec (što nam je iznimno žao) u Domovinskome ratu s hrvatske strane bilo je na stotine, pa što: to njih ne zanima. Kako netko može biti ratni i ini zločinac ako se branio na svojem, svojem dvorištu, u svojoj državi?

Koliko su samo srpski i ini okupatori u vrijeme Domovinskoga rata odnijeli blaga iz Hrvatske i nikada ga nisu vratili. Osim toga, nema ni jedne zemlje na svijetu koja toliko omalovažava svoje generale, kao Hrvatska. Da nema, primjerice, Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, tamo bi već odavno i sve novine izlazile na ćirilici i djeca bi morala znati sve pjesme od Desanke Maksimović. Hrvate nema tko štititi. Pa, čak ni jednom dr. Franji Tuđmanu ne daju trg ili ulicu usred Zagreba, a kamoli spomenik. Da je živ sigurno bi morao pobjeći iz zemlje, ili bi ga zatvorili negdje u Haagu i sudili mu kao ratnom zločincu.

Hrvatska ni 23 godine od početaka Domovinskoga rata nema ni točan popis poginulih, umrlih branitelja, a kamoli popis onih koji izvršili suicid. Gdje je popis djece koja su poginula, a gdje je popis ranjenih i ozlijeđenih?

Gdje su uostalom hrvatske zastave kad obilježavamo neke obljetnice vezane uz Domovinski rat? Veliki broj hrvatskih branitelja, a poglavito onih koji su došli iz BiH braniti Hrvatsku (kao što smo mi dragovoljno odlazili tamo) pretežno su nesretni ljudi, a trebali bi biti među onima koji se bude i odlaze na počinak s osmijeh.

Hrvatska je naša, ali da li tom i takvom Hrvatskom vladaju oni koji su dali krv za Domovinu, ili oni koji ne razliku “boje”?

Imamo niz tajnih i inih službi, ali stječe se dojam da one više “prate” Hrvate nego četnike, baš kao što imamo niz bivših visoko rangiranih komunista-antifašista kao istaknute menagere u tvrtkama, državnim službama, bankama i drugdje gdje se i dalje pljačka hrvatska sirotinja.

Ali, za mnoge stvari branitelji su i sami krivi. Ako nas ima oko pola milijuna, koje mi izbore ne možemo dobiti?

Mladen Pavković,

facebook komentari