Razbijanje laži s predstavljanja brošure “Stenogrami o podjeli Bosne”, održanog 1. srpnja 2017. u Mostaru

2
foto: Bljesak.info

Uvod je održao izvjesni Dragan Markovina, koji je odmah izvrijeđao Republiku Hrvatsku nazivajući je “lijepa njihova”, valjda po uzoru na Milovana Ilića zvanog Minimaks, srpskog “komičara” koji je 1991. ugostio Šešelja koji je vikao s jedne strane da “treba klati Hrvate zarđalim kašikama” dok je Minimaks s druge strane vikao “neka idu u tri lepe njihove”. Dakle, sam početak tribine i odmah im se niz zube cjedi mržnja prema Hrvatskoj. Od konkretnih stvari, uz jako puno jeftine patetike, trganja rečenica iz konteksta, ponavljanje one uvijek iste laži istrgnute iz konteksta da je “Tuđman sretan jer mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”, (valjda zaboravljajući kakav “sočni”rasistički i antisemitski vic o Židovima je upravo Mesić ispričao 1992. a objavljen je ove zime).

Poveznica na tonski zapis s jučerašnje tribine http://kamenjar.com/tonski-zapis..

Markovina je istrgnuo iz konteksta i jednu Tuđmanovu rečenicu sa sjednice Vrhovnog državnog vijeća RH od 8. lipnja 1991.

“Razgraničenje u BiH ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj podjednako, a muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje. “

Dakle, jedna rečenica istrgnuta iz tolikog transkripta, bez vođenja računa o vremenskom kontekstu. U svom izdvojenom i suprotnom mišljenju, sudac Antonetti se bavio ovim transkriptom, onim što je izrečeno na njemu, i iznio vrlo zanimljivo stajalište.
Nesumnjivo je jasno da se, 8. juna 1991., predsjednik Tuđman teorijski zalaže za podjelu Republike Bosne i Hercegovine. Ove njegove izjave idu u prilog stavu tužiteljstva u svezi s Velikom Hrvatskom. Postavlja se pitanje da li će se ta želja konkretizirati i djelima. Takođe treba primijetiti da su te izjave davane prije nego što se međunarodna zajednica angažirala kroz konferencije, razgovore, rezolucije, itd
(Izvor, izdvojeno i djelomično suprotno mišljenje suca Antonettia, stranica 8. http://www.icty.org/x/cases/prlic/t… )

Dakle, što je ovdje učinio sudac Antonetti? On je ovu činjenicu uzeo u obzir, shvatio je da je to bila tadašnja Tuđmanova procjena za koju se zalagao u teoriji, ali odmah najavljuje kako valja vidjeti i hoće li se to konkretizirati djelima. Sudac Antonetti za razliku od Markovine, Pečanina, Bojića, Ivančića, Mesića i ostalih, kao profesionalni sudac, ne istražuje do granice koja bi zadovoljila neke njegove političke ukuse u apetite, kao u slučaju navedene petorice sudionika ove smješne tribine, nego do granice u kojoj će se jasno iskristalizirati što je istina a što laž. Ukratko, sudac Antonetti nije se zaustavio na jednoj rečenici jednog transkripta, nego je analizirao cjelovit sadržaja sva 64 transkripta koja se odnose na ovu materiju, i donio ispravan zaključak, da nije postojala namjera realizacije UZP-a s ciljem stvaranja Velike Hrvatske. Prema tome, prva konkretna stvar iznesena na ovoj smješnoj tribini i odmah prvi promašaj. To je tako kad istražuješ činjenice samo do granice koje ti odgovaraju, a ne cjelovito i u kontekstu.

Osim ove konkretne teze Markovina nije naveo ništa konkretno, sve se svelo na vrijeđanje predsjednika Tuđmana i Republike Hrvatske, uz obilne količine jeftine patetike i dramatike. Stoga je ovaj prepustio riječ Senadu Pečaninu, koji je navodno nekad radio kao novinar a danas kao odvjetnik. Taj je pola izlaganja iskoristio kako bi nahvalio Mesića, jer da su velike zasluge Mesićeve što je haški sud uopće nešto mogao odraditi, da je on kao bio tu ključna figura koja da je i ostale čelnike ostalih država primorala na suradnju itd. Naravno, neće spomenuti to da je njegova “suradnja” dovela do toga da danas de facto i de iure u Haagu imamo niz presuda o postojnju međunarodnog sukoba između Hrvatske i BiH, dok s druge strane nemamo nijednu presudu o postojanju međunarodnog sukoba između Srbijee i BiH, a sve zato jer su političari iz Srbije, i to svi bez iznimke, štitili Srbiju od istine, jer je istina da je Srbija izvršila agresiju na BiH, dok su političari iz Hrvatske, na čelu s Mesićem, lažno optuživali Hrvatsku, jer je notorna laž da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Nu, Pečanina takav oblik “suradnje” očito ne zabrinjava. Dalje se Pečanin, ničim izazvan, dira u unutarnje stvari Republike Hrvatske, i pohvaljuje Mesića kad je smjenio 12 generala, među kojima je bio i general Gotovina, navodeći laž da su oni sabotirali suradnju s haškim sudom i da ih je Mesić zato maknuo. Istina je da su se generali, s potpunim pravom požalili na medijski tretman Domovinskog rata, a koji je, kao dio projekta tzv. “detuđmanizacije”, prikazivao hrvatske branitelje isključivo kao zločince i isključivo u negativnom tonu. Iako Pečanin tvrdi kako taj događaj, Mesićevo prisilno umirovljenje generala, nije usko vezano uz ovu temu, ipak je vezano, i mi smo to odavno znali, zato i jesmo sastavili, prije gotovo 3 godine, jednu bilješku o tome, pa onaj koga zanimaju prave činjenice o tom događaju, koliko je Mesić u svezi svega toga izrekao laži, koliko se izblamirao, možete vidjeti ovdje: https://www.facebook.com/notes/7585…

A mi nastavljamo dalje. Nakon ove eskapade s generalima HV-a, Pečanin dalje prepričava kako su oni u listu “Dani” došli do predsjedničkih transkripata. Valja naglasiti da je svih 5 govornika na ovom smješnom skupu uporno “kaparilo” koncesiju na istinu, nazivajući svako suprotno mišljenje lažima. Riječ “laž” izgovorili su najviše puta, valjda misleći da ako tepajući sami sebi kako jedino oni govore pravu i punu istinu, da će tako na kraju i ispasti. Pa Pečanin nastavlja kako ga je jednog lijepog i sunčanog dana iz Haaga nazvao Emir Suljagić, a koji da je imao dobre veze u tužiteljstvu i sudu, i da je rekao da bi idućih dana trebao dobiti “vruću robu” ili ono što se u žargonu zove “novinarska bomba”. Riječ je bila i transkriptima iz ureda Predsjednika Tuđmana. Nije valjda potrebno spominjati da je ovo laž, gdje se Suljagić navodi kao primarni izvor dostave dokumenata listu “Dani”, kad je već i pticama na granama poznato da je primarni izvor te veleizdajničke rabote, kojom su direktno prekršeni članci Ustavnog zakona u suradnji s haškim sudom 2. i 3., te članci 144. st 1 i 146. st 1., tada važećeg Kaznenog zakona Republike Hrvatske, bio upravo Stjepan Mesić. Dakle, Pečanin sugerira da je Suljagić nekako dobio transkripte s haškog suda, vjerojatno od tužiteljstva, a ono ih je valjda dobio “po Duhu Svetom”?? Prava istina je da je Mesić odmah nakon ustoličenja 2000. godine u arhivu, kršeći sve moguće zakone Republike Hrvatske, pustio britanske novinare s televizije Chanel4, i taj video i dan-danas stoji kao dokaz na haškom sudu: https://www.youtube.com/watch?v=tOe…

Kad je u predmetu Naletilić-Martinović 13 i 14. svibnja 2002. svjedočio tadašnji saborski zastupnik HDZ-a Milan Kovač, njemu je predočen jedan od dokumenata koje je nezakonito izdilao Mesić, a s kojeg nije skinuta oznaka državne tajne, što pak znači da nije poštovana procedura Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom, odnosno da dokument nije prošao postupak deklasifikacije, a za što je bila nadležna jedino i isključivo Vlada RH. Milan Kovač, koji je bio svjedok obrane, i tu je tijekom protuispitivanja odgovarao na pitanja tužitelja Bosa, krenuo je u protunapad, i pitao Bosa odakle tužiteljstvu taj dokument kad na njemu stoji oznaka državne tajne, a iz čega je vidljivo da dokument nije prošao valjanu zakonsku proceduru RH. Tad je Bos izrijekom, na nekoliko mjesta rekao da je Mesić slao te dokumente medijima i uredu tužiteljstva haškog suda, a onda je rekao i ključnu rečenicu: “Zapisi su izišli na vidjelo nakon što je novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić, dao vjestima Kanala 4 pristup bez presedana do 100 vrpci i 17 000 transkripata pohranjenih u palači.” Da ne duljimo previše o ovome, ostavit ćemo poveznicu i točnu referencu na punu izjavu tužitelja Bosa. Uglavnom, tužitelj Bos, pokušavajući opravdati Mesićev čin kršenja zakona Republike Hrvatske koje su za posljedicu imale djelo teške veleizdaje, (jer primjerice znamo da je Brijunski transkript koji je bio temelj optužnice za Oluju stigao od strane Mesića u haško tužiteljstvo godinama prije nego li što su tim dokumentom raspolagali Vlada RH i obrane Gotovine, Markača i Čermaka) kaže da je taj Mesićev čin, u kojem on pušta novinare Chanela4. bio presedan, kojim tajni dokumenti prestaju biti tajni i postaju javni!!?? Nije se dakle tužitelj Bos pozvao na Ustavni zakon RH o suradnji s haškim sudom, jer mu je, kao pravniku po struci bilo jasno da je Mesić upravo prekršio odredbe tog zakona, pa je na brzinu smućkao takvu umotvorinu, dajući na važnosti puštanje novinara u arhivu kao da se radi o pravosudnom presedanu ili zakonskom aktu kojim ti dokumenti prestaju biti tajni. (Izvor i referenca. Svjedočenje Milana Kovača u predmetu Naletilić-Martinović, 13. svibnja 2002. stranice 11215. – 11216. http://www.icty.org/x/cases/naletil… )

Dalje na snimci se ne događa ništa osim ponovnog svojatanja istine, pohvala na račun ferala, ponavljanje naklapanja, pa ćemo prijeći na analizu slijedećeg govornik, a to je bio Drago Bojić. Nakon što je ispričao nesuvislu anegdotu čija poanta bi trebala biti da se “uvijek demantira istina a ne laž”, a nije se upitao zašto njih 5-6 upravo to čine – demantiraju istinu i promoviraju laž, a onda zamjenjuje teze i kaže kako to čini netko drugi. Spominje kako se to čini u Hrvatskoj i kako se usput “zatire antifašizam”. Napada religijske zajednice. Muči ga to da što više on i takvi poput njega “iznose činjenice o Tuđmanu, to je Tuđman sve više hvaljen” (Naravno, ni ne pomišljaju da je možda problem u njima i njihovoj interpretaciji činjenica a koje su debelo u sferi teorije urote. Ovakvu pojavu dobro objašnjava psihologija. Ako ti tvrdiš jedno, a 10 ili 50 ljudi tvrdi drugo, bolje je za tebe da preispitaš svoj vlastiti stav, nego da se tvrdo toga i dalje držiš, i da ti smatraš kako si jedini pametan, a onih 10 ili 50 ljudi je glupo, i ne zna interpretirati činjenice). Onda se buni što je organiziran koncert za našu šestoricu političkih uznika. Kad je izmljeo taj uvod prešao je na tumačenje pojedinih transkripata, ali avaj, nije spomnuo niti jedan transkript, nije izvukao niti jednu rečenicu, nego je samo vrijeđao BiH Hrvate da su glupi, da su slijepo slijedili Tuđmana, pa je ispričao neku povjesnu priču koja opet nije nikakva činjenica nego interperetacija, pa je opet malo vrijeđao Hrvate i predsjednika Tuđmana, i na kraju završio patetično. Od tih silnih “dokaza” i “činjenica” nismo čuli ama baš ništza konkretno, možda i stoga jer znaju da smo mi ovdje, da vrebamo na svaku njihovu laž. Pa im je sužen manevarski prostor. Ponovo je Markovina uzeo riječ, ponovo hrpa patetike, izjava kako “i naši kolju”, a onda najavljuje Viktora Ivančića. Ovaj je pak odmah krenuo s napadom na Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj piše da Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH, kao da je ta Deklaracija obvezujuće štivo i najjači protuargument njihovim feralističkim nebuloznim tezama. Onda kaže kako je najjači argument onih koji tvrde da agresije Hrvatske na BiH nije bilo, to što nema formalne odluke nijednog tijela RH o tome da HV ide u BiH, ali kaže, onda najviše tijelo donosi ukaz o tome da “nije bilo agresije na BiH”.

A onda se stavlja u kožu nižerazrednog kriminologa, kako sam kaže, i s te pozicije promatra te činjenice. I naravno, donosi krivi zaključak. To je totalno smješno. Onda još malo vrijeđa Tuđmana, pa još malo Hrvatsku, a onda ubacuje u eter klasičnu laž o “dvostrukoj liniji zapovjedanja” a koja nikad nigdje nije dokazana, i za koju uostalom svaki kaplar zna da nije ni provediva, a on je uzima kao gotovu činjenicu, i dodaje kako mu smeta “dvostruka linija propovjedanja”, a to su oni, koji za razliku od njega, propovjedaju istinu. Spominju se Miroslav Tuđman, Nino Raspudić, Ivo Lučić. A to su pak ljudi koji su za razliku od te feralove soroščadi prišli obradi informacija znanstveno i argumentirano, znajući da laž nije duga vijeka, i da valja slijediti istinu, jer ona na kraju uvijek ispliva. Primjerice, možemo staviti poveznicu na stranicu s koje možete skinuti PDF dokument iz kojeg možete vidjeti kako je prof. dr. Ivo Lučić razbio propagandni mit o Karađorđevu: http://hrcak.srce.hr/87522

I naravno, Bojić, Ivančić i ostali na ovakve znanstvene uratke temeljene na činjenicama,. argumentima i dokumentima, a ne njihovim površnim i selektivnim interpretacijama, ostaju bez teksta, jer se ne mogu boriti protiv prave argumentacije, nego im samo ostaje grčevito se hvatati za laž koja zapravo predstavlja njihovu vlastitu samo-obmanu.

Zašto ne reći da je prava istina da svi oni, iz različitih razloga, mrze predsjednika Tuđmana, i da je to razlog zašto posežu za mitomanijom, da bi sebi dokazali da su u pravu, a onda se čude što nitko osim njih ne prihvaća takve konstrukcije, i zašto je Tuđman sve omiljeniji u narodu. Uglavnom, u ostatku svog izlaganja Ivančić je namljeo još dosta toga, stalno povlačeći koncesiju na istinu, spominjao Deklaraciju o Domovinskom ratu, spominjao Glavaša i selotejp, samo nije uzeo te svoje “stenograme” i izvukao jednu, barem jednu rečenicu kojom bi dokazao svoje tvrdnje. Kao i Bojić. Samo šuplja priča. Nigdje nikakve reference, nigdje nikakvog dokaza. A to vam je zato jer Ivančić, kao i Mesić, kao i Pečanin, kao i Markovina, kao i Bojić, zna da laže, i onda se boji iznijeti neki argument jer mu je danas jasno da postoje ljudi poput nas, koji bi uzeli taj njegov “argument” pa bi pokazali brdo dokumenata koji to pobijaju, objasnili kontekst u kojem je nekakva možebitno “inkriminirana” rečenica Tuđmana, Šuška, Bobana, Praljka ili nekog petog istrgnuta iz konteksta, i pokazali što je prava istina. Zato su nastavili hrabreći sami sebe, i uvjeravajući sami sebe u laž da oni kao čine nešto korisno. Sama činjenica da su se propustili referirati na “sporne” izvatke iz tih transkripata, pokazuje ono što mi stalno ponavljamo: Njih je strah izaći na megdan argumentima jer su svjesni da lažu i da njihovi argumenti nemaju težinu. Ovo više nije početak 2000.-ih godina kad ljudi nisu znali što se događa, kad je korištena zbunjenost puka i gdje su se u sklopu radikalne detuđmanizacije takve laži plasirale u eter uz histerično navijanje medijskog UZMP-a, a koje oni malobrojni koji su to bili u stanju, nisu ni stigli demantirati, što zbog toga jer nisu imali pristup medijima, što zbog toga jer je u eteru jedna laž velikom brzinom stizala i pokrivala drugu. Dakle, ni ovaj kukavički osvrt Viktora Ivančića ne zaslužuje neki podrobniju analizu, jer tu osim vrijeđanja Hrvata, Hrvatske, predsjednika Tuđmana, i par propagandih laži nismo čuli ama baš ništa konkretno. Zato ćemo se sad prebaciti na Mesića, kojeg je sitnozubni auditorij dočekao burnim ovacijama. Mesić je izrekao, zapravo ponovio neke krupne laži koje je već izrekao i na haškom sudu. Jedna od tih laži je da predsjednik Tuđman nije htio da referendum o samostalnosti BiH uspije. Naravno, i opet ne nudi nikakve dokaze za to. On kaže kako je u to vrijeme čuo kako “Neki, na čelu s Vicom Vukojevićem po BiH lobiraju za propast referenduma” i da je to rekao Tuđmanu, a da “nije ni znao da Tuđman stoji iza toga”. Onda je Tuđmana prikazao kao čovjeka koji je toliko glup da nije znao da ukoliko taj referendum ne uspije, da će BiH ostati u krnjoj jugoslaviji odnosno praktično u velikoj Srbiji. Osim toga, Mesić se ponovo poziva na Vukojevića, a svi ti napadi na Vukojevića su slični, po špranci onog najpoznatijeg, kad je Mesićev frend Irfan Ajanović optužio Vukojevića za silovanje, pa svi znamo kako je to završi (http://slobodnadalmacija.hr/novosti… ).

Međutim, kako je u negatitvnom kontekstu na ovoj tribini spominjan i Miroslav Tuđman, mi ćemo se referirati na njegov odgovor Mesiću dok je kao tajni svjedok istu ovu tezu izrekao svjedočeći u procesu protiv generala Blaškića, a koji je objavljen u njegovoj knjizi “Vrijeme krivokletnika”. Nije:

Svjedok Mesić: Kad se raspravljalo o referendumu, o referendumu u Bosni i Hercegovini, kad je trebalo donijeti odluku o tome trebaju li Hrvati poduprijeti neovisnost BiH, ili ne trebaju sudjelovati na referendumu, jer su Srbi već odlučili da na njemu ne sudjeluju, moram reći da su predstavnici HDZ-a Bosne i Hercegovine bili protiv hrvatskog sudjelovanja na tom referendumu, a tu njihovu odluku podržao je predsjednik Tuđman i većina HDZ-a u Zagrebu, ili, ako hoćete hrvatski HDZ. Imao sam dosta neprilika nagovoriti i Tuđmana i članove HDZ-a, da ako Hrvati ne budu sudjelovali na referendumu, i ako Srbi ne budu sudjelovali, referendum neće uspjeti i Bosna i Hercegovina će ostati dio jugoslavije, i tek tada se promjenila odluka (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.)

Odvjetnik Nobilo: Jučer, gospodine Mesić, spominjali ste sastanak kojemu su nazočili Tuđman, vi, Koštroman, Kordić na kojem se raspravljalo o referendumu za Hercegovinu. Je li taj referendum bio za jedinstvo Bosne i Hercegovine od 1.ožujka 1992.? Svjedok Mesić: Bio je to referendum na kojem se pretpostavljalo da će se odlučiti o tome kako će Bosna postati neovisna. Nobilo: Ali kao jedinstvena država , a vi ste se složili sa mnom bilo je to 1. Ožujka 1992.? Svjedok Mesić: ne bih vam to mogao reći. Nobilo: Je li to bilo prije Karađorđeva? Mesić: ne mogu to tvrditi pouzdano. Nobilo: kakvu ste dužnost obnašali u vrijeme tog sastanka? Mesić: Nisam u potpunosti siguran, ali vjerujem da sam bio predsjednik izvršnog odbora. Nobilo: Stranke HDZ-a? Mesić: Da, predsjednik izvršnog odbora stranke HDZ-a, vjerujem, ali nažalost, morao bih pogledati u bilješke, a ovdje imam samo svoje pamćenje na koje se mogu osloniti. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.)

Nego: Veronique Soule: Željela sam upravo to reći, čak ako se i stvori konfederacija triju naroda, tri države, čini se logičnim da će se Srbi željeti pridružiti Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj, to je isto jedna od kritika koja vam se često upućuje.

Franjo Tuđman: Ta kritika ne može ići na moj račun, i na račun Hrvatske. Ja osobno, i Hrvatska je bila ta koji smo preporučili Hrvatima da idu na referendum za samostalnu BiH i da traže rješenje u okviru BiH. Sa stanovišta Hrvatske, Hrvatska je životno zainteresirana zbog geopolitičkih i strateških razloga kakva će biti sudbina BiH. Sa stanovišta Hrvatske bila su dva problema – kako suzbiti srpsku agresiju i kako privoljeti Muslimane na to da BiH može opstati samo kao zajednica tri konstitutivna naroda a ne kao nekakva unitarna, jedinstvena, građanska država. Nikada toga nije bilo niti može biti.
(Iz intrevjua predsjednika Tuđmana francuskom “Liberationu” 22. srpnja 1993.)

Komentar

Badinterova komisija u svojem mišljenju broj 4, o tome ispunjava li Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina uvjete za međunarodno priznanje od Europske zajednice, zaključuje “da se izrazi volja pučanstva…da SRBiH konstituiraju kao suverenu i nezavisnu državu ne mogu smatrati potpuno utvrđenim “. Uvjet za međunarodno priznanje jest provedba referenduma “na koji bi bili pozvani svi građani BiH, bez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom“. Mišljenje broj 4 Badinterove komisije potpisano je 11. siječnja 1992. godine. Skupština BiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH 25. Siječnja 1991. Skupština Bosne i Hercegovine donijela je rano jutros, nakon maratonskog zasjedanja odluku o raspisivanju referenduma o nezaavisnosti Bosne i Hercegovine, za koju su glasovali zastupnici svih stranaka osim Srpske demokratske stranke BiH, koji su prije toga napustili dvoranu. Referendum bi se, po toj odluci, trebao održati 29. veljače i 1.ožujka ove godine. Referendumsko pitanje glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Malo je vjerovatno da je Mesić imao “Dosta neprilika nagovoriti Tuđmana i članove HDZ-a“ da Hrvati sudjeluju na referndumu, jer za takvo što nije imao vremena. HDZ BiH, poslije nepuna dva tjedna od kada je doneseno mišljenje Arbitražne komisije, donio je odluku, zajedno sa muslimanskim zastupnicima, o referendumu. Da su HDZ-ovi zastupnici napustili Skupštinu, od referenduma, dakle i od međunarodnog priznanja ne bi bilo ništa. Mesić je u pravu da je nekakvog problema s referendumom bilo. Ali Mesić ne prokazuje bit problema. Zastupnici HDZ-a BiH u Skupštini su usvojili odluku o referendumu, dakle to uopće nije sporno. No, nisu bili suglasni s formulacijom referendumskog pitanja, jer je po njihovu uvjerenju to pitenje podržavalo unitarni karakter BiH države, a oni su bili za „složenu državnu zajednicu koja se pravno temelji na nacionalnom suverenitetu konstitutivnih naroda“. Zato su 9. Veljače 1992. predložili svoju formulaciju referendumskog pitanja:
Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?

Ovalo formulirano referendumsko pitanje za razliku od onog koje je usvojeno na sjednici Skupštine 25. siječnja 1992. nedvojbeno određuje buduću nezavisnu BiH kao složenu državnu zajednicu koja se pravno temelji na nacionalnom suverenitetu konstitutivnih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog. Iz predloženog pitanja slijedi da buduća nezavisna BiH nije unitarna država, već državna zajednica koju će činiti nacionalni kantoni, hrvatski, muslimanski i srpski čija će se područja utvrditi nakon provedenog referenduma posebnim ustavnim aktom. Predloženo referendumsko pitanje u skladu sa suverenitetom konstitutivnih naroda, pertpostavlja da će hrvatski, muslimanski i srpski narod izvorno i neposredno ostvarivati svoja suverena prava u nacionalnim kantonima, a na razini državne zajednice BiH u slučajevima koji će biti izričito utvrđeni u posebnom ustavnom aktu o podijeli prava i dužnosti između nacionalnih kantona i državne zajednice BiH.

Prema tome, razlika je postojala u formulaciji referendumskog pitanja, dakle, bitna razlika, kao što to uostalom i danas postoji ( a predsjednik RH nije Tuđman nego sada Mesić), o opredjeljenju za ustavno ustrojstvo BiH. Nisu Hrvati u BiH bili protiv neovisnosti i protiv izlaska BiH iz jugoslavije, nego nisu bili za unitarnu BiH koja bi bila uređena kao sfrj. Zagovarati federalno ili konfederalno uređenje legitimno je pravo svakog naroda, stranke ili pojedinca. To što se nisu slagali s postavljenim referendumskim pitanjem, a ipak su ga usvojili i hrvatski zastupnici u Skupštini BiH, a Hrvati u BiH i izašli na referendum i glasovali za neovisnu BiH, samo je pokazatelj da su oni podnijeli veću žrtvu-u političkom smislu- jer im, kao najmalobrojnijem narodu, referendum nije jamčio ono što su očekivali: konstitutivnost i teritorijelnost u neovisnoj i suverenoj BiH.

Nažalost, Stjepan Mesić svega toga se ne sjeća. Ne sjeća se je li to bio referendum za „jedinstvenu državu“(unitarnu), ne želi se sjetiti je li referendum od 29. veljače 1992 bio prije ili poslije sastanka u Karađorđevu koji je održan 25.ožujka 1991. ( ne sjeća se jer to ne potvrđuje njegov iskaz da je u Karađorđevu „dogovorena podijela Bosne“). Štoviše, nije „u potpunosti siguran“ ni na kojoj je dužnosti bio kada je „imao dosta neugodnosti nagovoriti Tuđmana“ da hrvatski zastupnici u skupštini prihvate ono što su prihvatili.Nije se mogao sjetiti ni kojom je to prigodom „uspio nagovoriti“ ili kojom je prilikom „imao neugodnosti“ radi toga. Ako je tome tako, kako Mesić u svom iskazu tvrdi, onda bi tragovi toga o čemu svjedoči morali biti u zapisnicima iz predsjedničkog ureda. Kao što je poznato, Mesić se nije niti tijekom svjedočenja pozvao ni na jedan službeni sastanak na kojemu je iznosio svoja stajališta suprotna službenoj politici, niti je poslije 2000. godine, kad postaje predsjednikom i kad mu cijelokupna građa iz arhiva pokojnog predsjednika Tuđmana dolazi u ruke, objavio jedan jedini transkript, iz kojeg bi bilo vidljivo da se on osobno zalagao za ono za što u Haagu tvrdi da se zalagao. (Citirano prema: M. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 362. – 366.) Druga laž koju Mesić iznosi ponovo nije nova. To je teorija da su komisije koje su imenovali Tuđman i Milošević u proljeće 1991. nakon Karađorđeva i Tikveša bile “komisije za razgraničenje”, odnosno “komisije za podjelu Bosne”, a ne ono što su stvarno bile, komisije koje su trebale doprinijeti približavanju i usuglašavanju stavova u svezi tumačenja tada važećeg Ustava SFRJ. Naime, Tuđmanova teza, a to je bila i politika RH, je bila da su nositelji suvereniteta Republike, dok s druge strane, Miloševićeva teza, i teza srbijanske politike bila je da su nositelji suvereniteta narodi. I ono što je najbolje od svega, to su u drugoj polovici devedesetih izjavili jednako i Smilja Avramov koja je vodila srbijansku komisiju i koju Mesić ovdje spominje, kao i Dušan Bilandžić, kojeg Mesić ovdje spominje, a koji je takav iskaz dao pod prisegom, na haškom sudu, svjedočeći kao svjedok obrane u predmetu Blaškić.

Prof.dr. Smilja Avramov:Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni. Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje. Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991. Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze. (Izvor: Smilja Avramov, “Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije, str 140.-141.)
I Bilandžić u Haagu: Dušan Bilandžić: Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.
Pitanje: Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?
Dušan Bilandžić: Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti. (Izvor: Predmet Blaškić, IT-95-14-A, svjedočenje Dušana Bilandžića 8. 9. 1998. str: 11365. – 11366. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… ) Nabacao je Mesić tu još laži, ali mi smo ih već sve manje više obradili u našim bilješkama, pa se nema potrebe ponavljati. Koga zanima uvijek može baciti oko, pa nudimo poveznicu: https://www.facebook.com/pg/Šestor…

Nakon ovoga, Mesiću je samo preostalo reći, nakon žaljenja što mu “drug tito” odlazi u ropotarnicu povijesti, kako on, “kad želi znati pravu istinu i što se događa čita Novosti”. Dakle, Pupavčeve Novosti u koje se uhljebio gotovo cijeli bivši Feral, na proračunsku sisu države koju toliko mrzi i koju toliko silno želi optužiti, bez dokaza, bez dokumenata, baz argumenata, za “agresiju Hrvatske ne BiH” zapravo preući vlastitu savijest i usporedno s tim negirajući da Srbija nije osuđena za agresiju na BiH ni u jednoj haškoj presudi, a sve zato jer u Srbiji od Miloševića, preko Draškovića, Koštunice, Đinđića, Tadića, Vučića, Nikolića, Živkovića i svih ostalih, nitko nije postupio izdajnički prema svojoj državi kao što je Mesić veleizdajnički postupio prema svojoj. Da, u njihovom slučaju to bi bila samo izdaja nacionalnih interesa, jer Srbija je izvršila agresiju na BiH, to je notorna činjenica, i srbijanski političari samo su trebali dati dokumente koji to dokazuju. Ali njima je zaštita nacionalnih interesa bila bitnija od “moralne ispravnosti”. S druge strane imali smo Mesića na čelu detuđmanizatorske tevabije, koji je izmišljao optužbe protiv Tuđmana i Hrvatske prvo svjedočeći protiv Blaškića u Haagu, a zatim. kad je došao na vlast, selektivno dilajući dokumente s oznakom državne tajne na način da je kršio kako hrvatske zakone tako i hrvatski Ustav. I time je više od ijednog srbijanskog političara doprinio realizaciji ciljeva koje je SANU postavila u “Memorandumu 2”. I umjesto da se poklopi po ušima, on i dalje skupa s ovom gomilom neuglednih cirkusanata i dalje svoje samoobmane želi prenijeti i na čitav hrvatski narod. Neće uspjeti” Jer na kraju priče, istina uvijek prevlada” Laž je kratkog vijeka…

Šestorka HB/Kamenjar.com

facebook komentari

  • BRANKA

    OVU ĐUBRAD PLAĆAJU HR. POREZNICI DA IM RADE O GLAVI.MISLIM NA ;MARKOVINU,MESIĆA,IVANČIĆA I NJIMA SLIČNE.SRBI I BOŠNJACI SU SRETNI JER NEMAJU TAKVI IZRODA..DA IMAJU ZNALI BI ŠTO S NJIMA URADITI.ŠTO ONI UOPĆE RADE U HRVATSKOJ?NEKA IDU GDJE IM JE BOLJE.

  • dziklin

    U “normalnoj” državi bi ovakvim tzv. osobama bile oduzete putne isprave i ne bi mogli hodati okolo kakeći po onima koji ih hrane. I otkuda tolika prsutnost u medijima osoba koje ništa ne znače u javnom životu RH? Interesno lobiraju za određene skupine vani koje za takve usluge plaćaju određene svote. Pitajte ih koliko su inkasirali za ovo s’anje?