Razdjelnica

0

Često se čuje rečenica da svi zaborave Vukovar tijekom cijele godine, ali ga se sjete samo na dan pada. Je li to tako? Ma nije. Ljudi u Vukovar dolaze svaki dan u godini, ljudi Vukovaru nastoje neprestano pomoći. Jedino se trenutni hrvatski političari na vlasti nastoje udaljiti od svega toga. Njima Vukovar baš ništa ne predstavlja, on je samo za njih velika prepreka u uspostavljanju suradnje, suživota, zajedništva, i kako to već ne zovu, u »regionu«. Odrekli su ga se još onda kada je krvario. Imali su tada dovoljno godina braniti ga, ili neko drugo napadnuto hrvatsko mjesto, ali nisu. Nadali su se da će sva ta mjesta pasti i da će Jugoslavija nastaviti živjeti. Međutim, pobijedili smo.

I zbog toga Vukovara se moraju sjetiti ovaj jedini dan u godini. Previše je onih kojima svijetli vukovarsko svjetlo i ne bi ih htjeli izgubiti kao glasače. Još je pretvrd orah taj Vukovar. Trebala ga je smekšati priča o »politikama devedesetih«, posjeti političara bez isprike za učinjeno zlo, priča o ćirilici, uvažavanju manjina, europskih dostignuća…, ali nije. Ponovno su ustali oni koji su nekada branili Vukovar. Tada oružjem, sada svojom domišljatošću. Istina, nisu naučili na tu borbu, mislili su da će hrvatska država, bez obzira na trenutne nositelje vlasti, čuvati temelje na kojima je nastala. I prevarili su se. Poklonici Jugoslavije i njezine ideologije previše su zaglibili da bi se tek tako vratili nazad. Treba tu milost Gospodnja, jer jugoslavenska ideja zločinačka je ideja.

 Pada mi na um Danko Plevnik, negdašnji urednik Komunista. Ponovno dijeli lekcije. Jedan od njegovih posljednjih uradaka nosi naslov »Rogićeva moralna vertikala«. Uglavnom riječ je o zadarskom sucu koji je odbio biti na čelu povjerenstva za provedbu referenduma o braku. Plevnik ga diže u nebesa, kao nekada Bakarića i drugove mu, da o zločincu Titu i ne govorim. Tako je to kad gradiš na pogrešnim temeljima. Naravno, Željku Markić je ponizio. Ona nije moralna vertikala (ili ćudoredna okomica po hrvatski). Njegovi su krivo prenijeli neke njezine riječi, njemu se ne da čitati tih nekoliko izvornih rečenica u kojima su te riječi i na temelju tako stvorene krive slike stvara još krivlju. Naučio to davno u Komunistu i ne želi se priviknuti demokratskom ponašanju, iako su mu usta puna demokracije i Europe. Nisam također čuo ni da su se on i njegovi oglasili u povodu prijetnji smrću don Damiru Stojiću. Kriv je što kao studentski dušobrižnik podržava ovaj referendum o braku. Zamjerio se istina on i ranije. Ljudsku spolnost shvaća potpuno u skladu s crkvenim naučiteljstvom. Ne samo da je brak zajednica muškarca i žene, nego i prije toga braka treba živjeti po sasvim određenim pravilima. Užas, rekao bi ministar znanosti Jovanović. I zbog toga je zaurlao na svoje stranačka, on kaže partijske, kolege, odnosno drugove, da se spreme, da idu u svoje obitelji i da razgovaraju sa svojim susjedima, prijateljima… Referendum ne smije proći. Mirisalo je sve na onu pjesmu Sprem te se, sprem te…, ali to ne želim reći. Neka Jovanović samo viče, Hrvatska će živjeti unatoč tome. Vukovar je razdjelnica koju nikada ne će prijeći. I ne samo Vukovar. Tu je i Škabrnja, i Ćelije, i Trusina, i Kupres, i… druga napaćena hrvatska mjesta. Dohvatila su slobodu i odbacila petokraku, šajkaču i gordog Albiona.

 Piše Plevnik i ne spominje kako su njegovi na početku Jugoslavije, počevši tamo od Bleiburga, pobili ne jednoga, dvojicu ili nekoliko novinara, nego čitavu satniju, i više. Malo se koji spasio. Ili su ih uhvatili u porobljenoj domovini ili su ih uhvatili nakon što ih Britanci hladnokrvno izručiše. A ubijalo se i u prvoj Jugoslaviji. Ubijalo se i dok je velikosrpska namisao divljala zauzetim hrvatskim područjima. Veleposlanici nekih zemalja tada su šutjeli. Danas bi u vukovarski mimohod sjećanja. Jer, ta namisao još živi, treba joj tražiti slabe točke. Puno je stvari koje na to ukazuju. Jedna je od njih da se ne zanimaju za mrtve koji još nisu pronađeni, da ne govore o kažnjavanju zločinaca. Oni bi najradije da se to ne spominje, da se uvede ćirilica, da ponovno cvjeta bratstvo i jedinstvo kao u »nezaboravna« Titova vremena. Samo da nije toga žilavog hrvatskog puka, tih branitelja koji su obranili Vukovar i time sve pokvarili, kao što i sada kvare pomno napravljen nacrt kako pobjedu pretvoriti u poraz. Čini im se da su to uspjeli s Herceg Bosnom, još da im je uspjeti s Vukovarom. I opet griješe. Herceg Bosna je nastala kad je Vukovar pao. Bio je to krik da se ne ćemo predati. I nismo. Nema veze što neki mediji koji se nazivaju hrvatskima na 18. studenoga ne govore ni o Vukovaru ni o Herceg Bosni. Za njih su to prevladane teme. Tek Dario Kordić. Njega guraju u stranu i blate koliko god se može. Nije ni čudo. Čovjek ostao uspravan unatoč strašne nepravde koja mu je nanesena. Bez dokaza osuđen na višedesetljetnu tamnicu. Trebao je poslužiti kao opomena. On umjesto toga postade razdjelnica. Mladi se napajaju na njegovoj žrtvi i sanjaju o sasvim drukčijoj državi s obje strane granice. To Vesna Pusić i njezini nikada ne će doživjeti. Unatoč silnom pritisku koji još ne jenjava Hrvati su na svom starom putu. Domovina, vjera, čovjekoljublje. Što je u tome krivo?

 Konačno će nam izgleda pomoći i Bruxelles. Uvelike se sprema Europski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije. Veličanje komunizma postat će kazneno djelo. I bilo je vrijeme. Jedino nije jasno što će osim toga još sadržavati taj nacrt. Neki se boje napada na demokraciju i smanjenja slobode sve pod plaštem tolerancije. Vidjet ćemo. Ne bude li kako treba nastavit ćemo se boriti kako smo se borili i protiv komunizma. Društvenu sredinu treba očistiti od svih prljavih naslaga. Tada će biti lakše graditi društvo prihvatljivo za sve, društvo u kojem ne ćemo govoriti o nekim manjinama, nego o bratu čovjeku kraj sebe. Misao, naime, koja je odbacila Boga neprestano govori o različitim podjelama, a misao povezana s Bogom govori samo o bratu čovjeku, pa makar bio i grješnik.

 Znamo kako je završilo ovih dana s Vukovarom i oko njega, unatoč svim medijskim podvalama. Recimo kao s onom kada tek oslobođeni hrvatski pobjednički general Gotovina pozdravlja institucije hrvatske države. Pustili su to preko elektronskih medija, ali su odrezali onaj dio gdje puk zviždi, gdje puk želi reći ne da ne voli svoju državu nego da se te institucije nisu časno ponijele prema utamničenim generalima i drugim utamničenima, prema braniteljima, jednostavno prema svemu onome što označava suvremenu hrvatsku državu. I zbog toga će puk i dalje zviždati i dalje skidati ploče s ćiriličnim natpisima. Nema veze što će trenutne hrvatske vlasti podržavati tamne sile razasute diljem svijeta. To su one sile koje ne vole čovjeka, one sile koje stvaraju novi svjetski poredak, one sile koje bi jednu vladu, jednu vojsku, jedne ustanove za čitav svijet. Naravno, oni bi naređivali kako stvari trebaju ići. E, tako ne će moći ići. Vukovar svijetli u čitavom svijetu, ne samo kod nas.

 Za kraj ostavljam kineskog biskupa imenom Liu Guandong. Nije pripadao tzv. Patriotskoj crkvi, onoj bliskoj komunističkim vlastima, nego Crkvi sa sjedištem u Rimu. Simbol je slobode i otpora režimu. Više je puta bio u tamnici. Podrazumijeva se nevin. Konačno 1992. povuče se u ilegalu. Nastavio je djelovati više nego prije. Vlasti ga ne uspješe uloviti. Umrije u 94. godini života. Njegovi ga najprije pokopaše kao biskupa, pa tek onda pustiše vijest o svemu. Režim je pobijeđen. Zaključimo jednostavno, ugledajmo se u njega, a ne u one koji vukovarsku žrtvu nastoje iskoristiti tako da skriju svoju nedostojnost koje nikako da se odreknu.

 Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari