Razgovor s Kolindom Grabar Kitarović

    11

    Nakon što je u javnost puštena vijest kako bi Kolinda Grabar Kitarović mogla biti HDZ-ov kandidat na sljedećim parlamentarnim izborima, odluka da ju privolimo na razgovor za Hrvatski tjednik činila se više nego razumnom. Hrvatska političarka i diplomatkinja od srpnja 2011. obnaša dužnost pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a za javnu diplomaciju i prva je žena u povijesti na toj poziciji.

    [dropcap]T[/dropcap]ijekom Sanaderova mandata obnašala je i dužnost ministrice vanjskih poslova i europskih integracija, a od 2008. do 2011. dužnost veleposlanice Republike Hrvatske u SAD-u. Iako joj je raspored tijekom tjedna pretrpan kada, kako je priznala, ne stiže sve što bi htjela, a poglavito i stoga što je i mama, a što nam je nekoliko puta jasno istaknula davši do znanja kako najvažnije mjesto u njezinu životu zauzimaju suprug i djeca, gospođa Grabar Kitarović pronašla je vremena za Hrvatski tjednik prošle subote, na dan kada je njezina Kate (op. a kći), kako nam je s ponosom i majčinskim osmijehom rekla, osvojila srebro kližući pod hrvatskom zastavom na međunarodnome natjecanju u Belgiji, nakon čega je jurila kuhati službenu večeru – pašticadu.

    U razgovoru za Hrvatski tjednik Kolinda Grabar Kitarović govori o svojoj dužnosti u NATO-u, odnosu s Ivom Sanaderom i Tomislavom Karamarkom, mogućoj kandidaturi za predsjednicu države, bivšem predsjednikom Stjepanu Mesiću, ali i sadašnjem Ivi Josipoviću. Dotaknuli smo se i stanja u državi, odnosu naših političara prema Srbiji, ali i Hrvatskoj u EU.

    HDZ-u sam pristupila iz uvjerenja, a iako smo znali zastraniti, nikada mi nije palo na pamet otići

    Nakon veleposlaničke dužnosti u SAD-u, već nekoliko godina nalazite se na visokoj dužnosti u NATO-u. Jeste li se u nekom smislu umorili od inozemstva, odnosno jeste li se zaželjeli života i posla u Domovini?

    Svaki put kad odete nekamo u inozemstvo vrlo brzo vam počne nedostajati Domovina. Posebno o Božiću ili Uskrsu… No sve je to dio sazrijevanja i ta melankolija za domom i InozemstvoSvaki put kad odete nekamo u inozemstvo vrlo brzo vam počne nedostajati Domovina. Posebno o Božiću ili Uskrsu… No sve je to dio sazrijevanja i ta melankolija za domom i obitelji na neki vam način postane čak i mio osjećaj. Bitno mi je da djeca imaju ‘sidro’. Da znaju gdje pripadanju, da hrvatski jezik govore kao da nisu nikada otišli iz Domovine. Na svaki odlazak gledam kao na novo iskustvo koje me obogaćuje.obitelji na neki vam način postane čak i mio osjećaj. Bitno mi je da djeca imaju ‘sidro’. Da znaju gdje pripadanju, da hrvatski jezik govore kao da nisu nikada otišli iz Domovine. Na svaki odlazak gledam kao na novo iskustvo koje me obogaćuje.

    Kolinda NATOPutovanja i život vani otvaraju vidike, uče vas prilagodljivosti, toleranciji. To vam iskustvo pomaže snalaziti se u novim situacijama. Svaki put kad odem u inozemstvo naučim nešto novo o sebi i drugima, stječem nova iskustva, nove vještine, nova poznanstva. Mnogo čitam, promatram svijet oko sebe. Prilagođavam se novim okolnostima, nastavljam učiti i u svemu tome nastojim dati svoj osobni pečat. Osim toga, svugdje u svijetu nađem i kutak svoje Domovine među našim iseljeništvom.

    Imamo sjajnu i vrlo aktivnu zajednicu u Washingtonu koja se redovito okuplja oko Crkve i oko veleposlanstva. Vrlo rado smo i kao obitelj odlazili među zajednicu u mnogim krajevima Amerike. Iz Bruxellesa je mnogo lakše doći do Zagreba pa imam dojam gotovo kao da sam doma. Ne krijem, volim Ameriku i njihov jednostavan način života utemeljen na vrijednostima poštovanja svakoga pojedinca, činjenicu da doista možete uspjeti ako to dovoljno želite i ako se dovoljno trudite.

    No koliko god živjela vani, uvijek se vraćam domu. I što sam starija, to me više vuče rodni kraj, to više želim provesti starost na tatinoj zemlji, na komadu onoga škrtog Grobničkog polja koje je Dimitrije Demeter opjevao možda bolje nego itko drugi: ‘Kud god oko stiže, ništa drugo, nego kamen goli; /Ipak si mi, polje, milo, polje ukrasno/ Gdje upisa udes: Do tuda, ne dalje!/Tu nek Hrvat uči, koja mu je cijena/ Tu nek crpe hrabrost, ponos, volju/ Nek ne ište vijek utjehu bolju,/ Nego što mu daje ova uspomena!/ Sretan komu nebo poda/ Ko ovima na Grobniku/Za slobodu svoga roda/Isprazniti čašu priku’. Eto, sad na ovu pjesničku notu možemo dalje…

    Hrvatska je gotovo pet godina članica NATO-a. Koliko se u toj asocijaciji čuje hrvatski glas, koliko ste vi pridonijeli tomu i uopće kakva je konkretna korist za Hrvatsku od toga članstva?

    NATO je savez 28 suverenih država članica, u kojem se suverenitet ni na koji način, i ni u kojem području ne dijeli, kao recimo u Europskoj uniji. Odluke se donose konsenzusom (što znači da ne moraju svi imati isto mišljenje, ali se nitko ne smije protiviti određenoj odluci), a u njihovoj provedbi svaka država opet suvereno odlučuje o svojoj ulozi i djelovanju. Primjerice, ako NATO pokrene neku vojnu operaciju, to ne znači da i svaka država mora sudjelovati u njoj.

    A ako želite sudjelovati, onda sami odlučujete do koje mjere i kojim sredstvima, sukladno potrebama operacije i vlastitim mogućnostima. NATO ništa ne traži od nas jer mi smo NATO i time sami odlučujemo o svome doprinosu. Naravno, solidarnost je jedno od naših temeljnih načela te odgovorno ponašanje predmnijeva uživanje prednosti, ali i preuzimanje obveza iz članstva. No to je dvosmjeran proces jer jedan je od temeljnih stupova NATO-a kolektivna obrana utemeljena na članku 5. – Napad na jednoga, napad je na sve članice Saveza.

    Da je Hrvatska bila članicom NATO-a devedesetih podina, nikada se ne bi bila dogodila agresija kakvu smo preživjeli jer bi ostale članice stale u našu obranu. Danas smo dijelom najuspješnijega vojno-političkog saveza te aktivno sudjelujemo u oblikovanju njegovih politika. Uz taj sigurnosni kišobran, mnogo je tu i drugih prednosti, od percepcije zemlje u svijetu kao dijela sigurnoga, razvijenoga i demokratskoga prostora, do stranih ulaganja i gospodarskoga razvoja, pa sve do konkretnih prednosti u obrambenome sektoru – od obučenosti oružanih snaga i njihove interoperabilnosti, do praćenja razvoja tehnologije i kapaciteta koje si sami ne bismo mogli priuštiti.

    NATOKad sam došla u NATO, Uprava za javnu diplomaciju uglavnom je funkcionirala po načelu ‘auto pilota’. U međuvremenu sam, zajedno sa suradnicima, reformirala i upravu i način rada. Uklonila sam nepotrebne i složene hijerarhijske odnose i silose, pojednostavnila strukture i otvorila vrata svoga ureda svima. Potičem rad i zalaganje, inovativnost, a ideje i prijedloge, pa makar bili neprovedivi, cijenim jednako kao i uspješno provedene projekte.Iako sam posao dobila preko natječaja, a ne preko hrvatske državne uprave, apsolutno svi znaju odakle dolazim i kojim jezikom govorim. Kad govorim u ime NATO-a, uvijek s ponosom govorim i o svome specifičnom hrvatskom iskustvu i hrvatskim pogledima i to je ono što mi se posebno sviđa u ovome poslu – imam mnogo veću slobodu izričaja nego što sam ju ikada imala u hrvatskoj diplomaciji. NATO i kao organizacija profitira od naših različitosti.

    20120309 120307-asg-vtc rdax 276x184Nezahvalno je govoriti o vlastitim postignućima jer postignuća su uvijek rezultat rada tima s kojim radim, no držim da sam u ove dvije i pol godine dosta učinila. Kratko nakon što sam došla, kolega novinar iz jedne naše susjedne države rekao mi je da se raspitivao o meni kod drugih kolega te da ono što je čuo može okarakterizirati kao ‘dašak svježega vjetra’. Bilo mi je to drago čuti, no doista otkako sam došla, unosim promjene kako bih unaprijedila način rada i povećala razinu kreativnosti, ali i odgovornosti.

    Kad sam došla u NATO, Uprava za javnu diplomaciju uglavnom je funkcionirala po načelu ‘auto pilota’. U međuvremenu sam, zajedno sa suradnicima, reformirala i upravu i način rada. Uklonila sam nepotrebne i složene hijerarhijske odnose i silose, pojednostavnila strukture i otvorila vrata svoga ureda svima. Potičem rad i zalaganje, inovativnost, a ideje i prijedloge, pa makar bili neprovedivi, cijenim jednako kao i uspješno provedene projekte.

    Uvela sam sustav mjerenja učinka svega što radimo, tako da se danas naši projekti temelje na konkretnim ocjenama o njihovoj učinkovitosti. Napuštamo zastarjele metode i okrećemo se novim tehnologijama i procesima. Uključivost mi je jedna od temeljnih polazišta. Uključiti sve u upravi, ali i uključiti one kojima se obraćamo, s kojima komuniciramo, pa i one koji misle drukčije.

    Ovo potonje nije lako u organizaciji koja mora odražavati stavove svih njezinih 28 država članica, ali mislim da i tu postižemo dobar napredak. Jedno od područja u kojem Hrvatska i ja osobno dajemo velik doprinos jest naša operacija ISAF u Afganistanu. Sve što smo proživjeli – od ratnih operacija do pomirbe – neprocjenjivo je važno u provedbi i planiranju strategije i sve je to dodana vrijednost NATO-u.

    Poznati ste po svojim domoljubno-konzervativnim političkim pogledima te kao članica HDZ-a. HDZ je u posljednjih pet godina proživljavao traumatične procese. Je li vam ikada palo na pamet da napustite stranku?

    Nikada i nipošto! Prije svega, radim ono u što vjerujem. HDZ-u sam pristupila iz uvjerenja i vrijednosti, koje na žalost nisu uvijek bile misao vodilja. Često smo znali zastraniti. No ako ste nezadovoljni stanjem u stranci, jednako kao i u obitelji, ne ćete dići ruke od svega, već ćete zajedno s drugima mijenjati stvari. Ponekad je to beskrajno teško, ali valja ustrajati. Osim toga, nikada nikome ne bih okrenula leđa kad mu je najteže. I naposljetku, nikada nikome ne bih dopustila da me otjera od nekoga ili nečega do čega mi je stalo.

    S nekadašnjim predsjednikom HDZ-a dr. Ivom Sanaderom prolazili ste razne suradničke faze u stranci i Vladi. U početku ste bili ministrica vanjskih poslova od punoga povjerenja, pri kraju je došlo do otvorene hladnoće i nepovjerenja. Jeste li se u određenoj fazi osjećali osamljeno, ostavljeno? Pretpostavljam da danas možete otvoreno govoriti o toj suradnji i o tome kada i gdje je došlo do problema?

    Da, naravno da bih danas mogla govoriti o suradnji s Ivom Sanaderom. Da sam htjela, mogla sam o tome govoriti i onda, u vrijeme najvećih neslaganja. No to nikada nije bio moj izbor, a čovjek mora biti dosljedan sebi. Iskreno, ni danas mi nije jasno što se s njime događalo. A i kad bi bilo, ne bih o tome govorila u javnosti. Rublje vješam samo unutar svoja četiri zida, a prljavo rublje nikada. Da bilo je trenutaka kad sam se osjećala neizmjerno osamljenom, ostavljenom, izdanom, pa i proganjanom. Ponekad je to bilo upravo okrutno.

    I nije tu bio u pitanju samo Sanader, već mnogi oko njega. Rijetki su se uopće usuđivali sa mnom progovoriti. Većina me je zaobilazila u širokome luku. Ogovarala. Kopala jamu još dublje. Vjerujte, bilo je ponekad teško oduprijeti se nagonu da dam ostavku i odem živjeti u miru jer svatko od nas ima mogućnost izbora. No odlučila sam pokazati da sam jača i upornija nego što je to itko od njih ikada mislio. I uporno sam pokušavala dokazati lojalnost stranci i državi, koju su isti neprestance dovodili u pitanje. I to je iskustvo bilo bitno životno iskustvo.

    Danas sam starija, zrelija i još čvršća. I znam što želim. Pa i za to sam im svima zahvalna. A više od svega, zahvalna sam onima koji su stajali uz mene i kad mi je bilo najteže – od njih sam učila vrijednosti prijateljstva, odanosti i ljudske časti.

    Danas je popularno pljuvati po Ivi Sanaderu i na taj način skupljati političke bodove. No koliko god mi je nekoć bilo beskrajno teško i koliko god bi čovjek mogao doći u napast izvući neku osobnu zadovoljštinu tuđim padom, poanta je u tomu da se zadrži ljudskost i dostojanstvo i ne nalazi zadovoljština u tuđoj nevolji. I ne pada mi na pamet govoriti o nekome tko mi nije u prilici odgovoriti. To jednostavno nije ljudski. I ne podnosim licemjerje. Nadam se da ću jednoga dana imati priliku pitati ga izravno u lice.

    S Karamarkom imam mnogo bolje odnse nego s prijašnjim čelnicima HDZ-a

    Tada se govorilo kako je u jednome trenutku došla u pitanje i Vaša veleposlanička dužnost, ali da su Vas spasili Josipović i Mesić. Je li to istina?

    Takve su tvrdnje već postale dijelom urbane legende pa nisam sigurna koliko se na njih uopće treba osvrtati. Međutim, meni to osobno jako smeta jer držim da je to dijelom zHDZHDZ-u sam pristupila iz uvjerenja i vrijednosti, koje na žalost nisu uvijek bile misao vodilja. Često smo znali zastraniti. No ako ste nezadovoljni stanjem u stranci, jednako kao i u obitelji, ne ćete dići ruke od svega, već ćete zajedno s drugima mijenjati stvari. Ponekad je to beskrajno teško, ali valja ustrajati. Osim toga, nikada nikome ne bih okrenula leđa kad mu je najteže. I naposljetku, nikada nikome ne bih dopustila da me otjera od nekoga ili nečega do čega mi je stalo.astarjeloga, patrijarhalnog odnosa prema ženama gdje se ženi uvijek traži zaštitnika ili, još gore, ‘sponzora’. Jeste li ikada čuli priče o nekome muškom kolegi kojega je KOlinda Mesicpredsjednik ‘zaštitio’ ili ‘spasio’?

    Da bude sasvim jasno, i s predsjednikom Mesićem i s predsjednikom Josipovićem imam dobre odnose jer prije svega predsjednika treba poštivati kao instituciju izabranu voljom naroda, pogotovo ako ste visoka državna ili međunarodna dužnosnica. Nadalje, bez obzira na naše moguće ideološke razlike, svi moramo jedinstveno raditi u interesu Hrvatske. Posebno jedinstveni moramo biti prema vani.

    Međutim, nikada mi nije palo na pamet od nekoga tražiti da me spašava. Kad su mi složili onaj skandal s autom (op.a.: njezina supruga optuživali su da vozi službeni automobil veleposlanstva u privatne svrhe, a nije njihov zaposlenik), kojim su beskrajno naškodili hrvatskoj državi, imala sam potrebu i dužnost predsjedniku ispričati svoju stranu priče, ispričati istinu o tome što se stvarno događalo u Washingtonu, ali nisam tražila zaštitu. Ni tada, niti ranije kad sam odlazila s dužnosti ministrice vanjskih poslova. U životu ionako bude kako mora biti i sve dođe na svoje.

    Kad bismo imali vremena, ispričala bih vam kakve sam sve poslove u životu radila. Cijenim svaki posao i nikada mi nije i ne će biti ispod časti raditi bilo što, a jedina situacija u kojoj mogu zamisliti da bih tražila da me netko ‘spašava’ jest kada bih se sa svojom jedinicom našla u neprijateljskom okruženju pa bih pozvala u pomoć zračnu potporu.

    Kako danas opisujete svoj status u HDZ-u i odnose s novim čelništvom HDZ-a predvođenim s g. Tomislavom Karamarkom?

    Danas sam obična članica HDZ-a, bez ikakvih stranačkih pozicija ili funkcija. Uvijek sam bila i spremna i voljna pridonositi radustranke na bilo koji način. No uvijek ističem: prvo Domovina pa onda stranka.

    U skladu s onime što sam već rekla, čak i kad bih imala problema u stranci, ne bih vam o tome ništa rekla. No, šalu na stranu, s Tomom Karamarkom imam dobre odnose, mnogo bolje nego s mnogim drugim prijašnjim čelnicima.

    Ne mogu govoriti o sjednicama predsjedništva i odnosima u stranci jer jednostavno nisam tamo, no prezirem kad ljudi nemaju hrabrosti nešto reći za stolom, a onda poslije pod krinkom anonimnosti vlastitu obitelj ogovaraju pred novinarima. Ako mislite da postoji neki problem, onda o tome treba otvoreno raspraviti u krugu u kojemu je to primjereno. Tomo je mnogo drukčiji od dojma koji se o njemu stvorio u javnosti. Jednostavan je čovjek, možda i prejednostavan za političara. Prema meni se uvijek odnosi s poštovanjem te uvažava moje mišljenje, čak i kad se u potpunosti ne slažemo. To cijenim.

    Već tjednima traju špekulacije da ćete biti kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima. Iskreno, jeste li o tome makar i neformalno razgovarali u vrhu HDZ-a? Na upit novinara, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko izjavio je da nema ništa protiv mogućnosti da budete HDZ-ov kandidat na tim izborima. Kakav je vaš stav o tomu?

    Naravno da o budućnosti države i stranke, pa dijelom i o vlastitoj budućnosti, razgovaram prije svega s vlastitom obitelji, a potom i sa strankom – od stranačkoga vodstva do brojnih vjernih HDZ-ovih članova na terenu, ali i brojnih hrvatskih građana koji ne pripadaju stranci, ali brinu se o tome kojim putem ide ova država. Koristim se prigodom svima beskrajno zahvaliti na njihovoj potpori, ohrabrivanjima, ali i konstruktivnoj kritici.

    Stranka će pravovremeno odlučiti tko će ju zastupati na predstojećim predsjedničkim izborima. Držim da su sve spekulacije u ovome trenutku preuranjene, nepotrebne i neprimjerene. Do izbora ima još oko godinu dana. Predizborne su kampanje u pravilu neplodno vrijeme u kojem se ne radi mnogo osim same kampanje, a mi si u Hrvatskoj jednostavno to ne možemo priuštiti. U našim uvjetima, u interesu građana, sama kampanja ne smije trajati ovako dugo.

    Svatko se od nas mora usredotočiti na posao koji radi i obavljati ga s punom savješću do posljednjega dana trenutnog mandata. Kako jednom netko reče – političari razmišljaju o sljedećim izborima, a državnici o sljedećim generacijama. Idemo biti državnici. Neprimjereno je i neukusno raspredati o tome tko će ‘zasjesti’ u fotelju na Pantovčaku dok gotovo četiri stotine tisuća ljudi traži posao. Dok hrvatsko gospodarstvo tone, a sve više građana kopa po kantama za smeće. Ne bismo li se svi mi trebali sramiti toga? I raditi na tome kako to promijeniti danas, a ne razmišljati o tome tko će sjediti u Uredu predsjednika za godinu dana?

    Hajdemo onda ovako, bi li Vama bila čast biti kandidat HDZ-a? Bi li Vam bila čast biti predsjednica RH?

    Naravno da bi! Ne bi li Vama? To je vrhunac svake političke karijere. To znači biti državnik, a ne političar. No to je iznimno složena odluka pri čijem donošenju treba uzeti u ojosipovic kolindaJosipovićMislim da će i predsjednik Josipović prihvatiti izazov nadolazećih izbora kao prigodu da i sam sebe preispita i razmisli o smjernicama za budućnost. Svatko od nas mora se neprestance preispitivati, neprestance težiti boljem, neprestance pitati druge za mišljenje jer nitko od nas nije dovoljno objektivan da bi mogao suditi o svome radu. A što se tiče toga što bi bilo kad bi bilo – sve u svoje vrijeme…bzir toliko mnogo čimbenika – od državnih interesa, preko stranačkih ciljeva, a naposljetku i osobnih prednosti, nedostataka i ograničenja svakoga od nas. Svatko od nas uvijek i neprestance mora se preispitivati: jesam li ja prava osoba na pravome mjestu? Jesam li dovoljno stručna?

    Jesam li dovoljno sposobna, savjesna, marljiva, izdržljiva, principijelna…? Radim li u interesu naroda i svih građana ili u interesu svoje karijere? Što je to što želim promijeniti? Što želim ostaviti u nasljeđe? Mogu li ja to? Mogu li biti dovoljno pravedna? Dovoljno uključiva? Dovoljno objektivna? Mogu li prepoznati vlastite slabosti? Priznati vlastite greške? I mijenjati zacrtani smjer ako većina tako želi? I gdje je tu moja obitelj? Mogu li i dalje ispunjavati sebe kao majka?… I nebrojena druga pitanja o kojima treba dobro razmisliti. Jedno su želje i ambicija, a drugo su stvarnost i dobrobit države.

    Mislite li da Hrvatskoj treba bolji predsjednik od Ive Josipovića i da biste Vi bili bolji?

    Mislim da će i predsjednik Josipović prihvatiti izazov nadolazećih izbora kao prigodu da i sam sebe preispita i razmisli o smjernicama za budućnost. Svatko od nas mora se neprestance preispitivati, neprestance težiti boljem, neprestance pitati druge za mišljenje jer nitko od nas nije dovoljno objektivan da bi mogao suditi o svome radu. A što se tiče toga što bi bilo kad bi bilo – sve u svoje vrijeme…

    Više nikakva Jugoslavija ne dolazi u obzir

    U Hrvatskoj stanje u politici, gospodarstvu te u ostalim segmentima nije blistavo. Kako biste opisali stanje u našoj zemlji i što je prijeko potrebno da Hrvatska napokon krene putem napretka?

    U vrijeme Božića provela sam u Hrvatskoj tri tjedna s obitelji i prijateljima i kada bih morala izabrati jednu riječ kojom bih opisala stanje u našoj državi rekla bih – tmurno. Tmurno u svakome pogledu: od gospodarskih pokazatelja, preko razgovora s prijateljima o stanju u državi do odijevanja i ponašanja ljudi, koje svakako odražava njihovo raspoloženje.

    Bilo mi je toliko neugodno i beskrajno tužno vidjeti ljude kako kopaju po smeću pa sam čistu hranu i odjeću počela ostavljati pokraj kanti za smeće. Čula sam to isto od mnogih prijatelja u Zagrebu. Zapravo ne sjećam se da je odavno stanje duha u Hrvatskoj bilo ovako tmurno i beznadno. Čak mi to i stranci ističu. Često u Hrvatsku dovodim onako neformalno, privatno, utjecajne osobe iz raznih sektora te ih vodim po Hrvatskoj kako bih im pokazala svoju Domovinu, no i oni su zaprepašteni duhom beznađa i sivilom. Posebice u Zagrebu.

    Kako bi Hrvatska krenula putem napretka, svakako se treba otvoriti, iskoristiti prilike koje se pružaju za promidžbu vlastitog gospodarstva, ali i izbjeći zamke. A to možete kad imate obrazovane ljude, širokih vidika, koji govore jezike i prate svjetske trendove. Poduzetništvo je preopterećeno, guši se. Postoje brojne i nepotrebne prepreke ulaganjima. Birokratizacija. Na austrougarski i jugoslavenski sustav državne i lokalne uprave i regulacije samo se još dogradio onaj europski.

    5ef159f00426f3f457e563595a421d29Moramo privući investicije. Da bismo to postigli, moramo urediti državnu administraciju, provesti regulatornu giljotinu, ukloniti birokratske prepreke i korupciju. No u tome svemu treba objektivno informirati građane, uključiti ih u život lokalne zajednice. Stalno zanemarujemo činjenicu da su ljudski resursi jedno od naših najvećih bogatstava.

    Imamo potpuno zastarjeli sustav obrazovanja. Tjeramo djecu ili da budu štreberi ili da usavršavaju načine za izigravanje sustava, umjesto da ih učimo da misle svojom glavom. Roditelji nisu dovoljno uključeni, niti su sami dovoljno preuzeli odgovornost za obrazovanje djece. Obrazovanje nije stvar države, već društva općenito, koje počiva na obitelji. Ne ulažemo dovoljno u istraživanje i razvoj. Postoji nedostatak poticaja i motivacije. Prate nas nepovoljni demografski trendovi, radna nam snaga stari.

    Pristup spram iseljeništva bio je i ostao potpuno pogrešan. Umjesto da su mnogi pokušali i uspjeli samo izvući novac od njih, trebali smo i trebamo iskoristiti njihovu pamet, obrazovanje, iskustvo rada u drukčijim sustavima i primijeniti njihovo znanje u našim uvjetima. Valja se usredotočiti na ono što je građanima doista bitno – gospodarstvo, radna mjesta i životni standard. Ljudi jednostavno žele živjeti bolje. Valja ljudima vratiti optimizam. Valja im vratiti osmijeh na lice. A za to treba nadići podjele i isključivost te interes razvoja i napretka Hrvatske staviti iznad političkih razlika.

    Kako ste doživjeli činjenicu da vas Milanovićeva Vlada nije pozvala na svečanost pristupanja Hrvatske u EU 1. srpnja prošle godine, premda je taj proces pristupanja počeo u vrijeme Vašega mandata?

    Ma, nisam to previše uzela k srcu, niti sam se uzbuđivala oko toga jer ionako sam bila tamo na poziv novinara te bih došla i bez ikakva poziva, onako kao građanka. Vjerojatno sam se i mnogo bolje provela nego oni koji su uštogljeno sjedili na tribinama. No to je smiješan dokaz nezrelosti.

    Naši političari i ministri moraju naučiti da povijest ne počinje ni od koga od nas, niti će s nama završiti. Svi smo mi samo kamenčić u pogonu, samo mala kap u povijesti države. Treba cijeniti postignuća svojih prethodnika, a ne prisvajati ih sebi. Treba znati podijeliti radost uspjeha sa svima koji su tome pridonijeli. Priznanje drugima ni na koji način ne umanjuje naša vlastita postignuća.

    Imate li dojam da Hrvatska, premda smo u EU, više razvija politiku ‘bratstva i jedinstva’ sa Srbijom, a manje s EU, što se može zaključiti na temelju brojnih srdačnih susreta predsjednika Josipovića sa srbijanskim kolegom, kao i čestim susretima ministrice Pusić sa srbijanskim kolegama? Kako vi gledate na to?

    Ne znam i ne mogu suditi koliko se tko s kime sastaje jer to u ovom trenutku doista nemam vremena pozorno pratiti.

    No Hrvatska je ulaskom u NATO i EU u potpunosti zacementirala svoju suverenost i samostalnost. Treba biti realan. JugoslavijaHrvatska je ulaskom u NATO i EU u potpunosti zacementirala svoju suverenost i samostalnost. Treba biti realan. Hrvatsku samostalnost i suverenost više nitko ne može ugroziti. Više nikakva Jugoslavija ne dolazi u obzir. Kad strancima objašnjavam što je bila Jugoslavija, ističem kako je riječ o vrlo kratkome razdoblju višestoljetne povijesti hrvatske države, kao i drugih država u susjedstvu.Hrvatsku samostalnost i suverenost više nitko ne može ugroziti. Više nikakva Jugoslavija ne dolazi u obzir. Kad strancima objašnjavam što je bila Jugoslavija, ističem kako je riječ o vrlo kratkome razdoblju višestoljetne povijesti hrvatske države, kao i drugih država u susjedstvu.

    Pred nama je budućnost koju ćemo sami definirati. Ulaskom u NATO i EU isto tako odredili smo se kojim civilizacijskim vrijednostima pripadamo – slobodi, demokraciji, uvažavanju i poštovanju za svakoga pojedinca, gospodarskim slobodama i socijalnoj sigurnosti, ponosni na svoje, ali uvažavajući tuđe.

    Svakako NATO i EU ostaju okosnica naše politike. Tu imamo jednakopravan glas. No kao osoba ne možete birati obitelj u kojoj ste se rodili, niti kao država ne možete birati okruženje u kojemu postojite. Stabilnost, mir, prosperitet i dobrosusjedski odnosi u interesu su Hrvatske jer se oni odražavaju i na našu vlastitu državu i njezin imidž u svijetu, pa tako i na gospodarski prosperitet. Stoga, moramo preuzeti odgovornost i za stanje u susjedstvu. Pri tome se treba otarasiti bilo kakvih kompleksa i strahova od ugroza i biti lider. Vjerujem da je budućnost stabilnosti u području jugoistoka Europe integriranje svih država u euroatlantske integracije.

    Članica sam Trilaterale, ali nikada i nikome nisam dopustila da manipulira sa mnom

    Trilaterala nije nikakva ‘masonerija’ nego nevladina organizacija koja okuplja ljude utjecajne u svojim područjima. Bilo bi suludo da Hrvatska ne sudjeluje u toj organizaciji. Moje ime predloženo je kao ime nekoga tko je član HDZ-a te zastupa konzervativna gledišta desnoga centra. Naravno da sam prihvatila. Sastanci Trilaterale prigoda su za izražavanje vlastitoga mišljenje, širenja mreže poznanstava jer umrežavanje je danas ključ uspjeha i država i pojedinaca. Zar mislite da bi Angela Merkel posvetila nekoliko sati svoga vremena kako bi pred Trilateralom održala govor i odgovarala na brojna pitanja da je riječ o nekoj opskurnoj organizaciji

    U Hrvatskoj je objavljeno da ste članica Rockefellerove Trilaterale. Kako komentirate to članstvo te možete li biti potpuno slobodni u budućem političkom djelovanju u Hrvatskoj?

    Prije svega, kad je riječ o slobodi misli i djelovanja, tu mi slobodu nitko nikada nije i ne će oduzeti. Kad je riječ o Trilaterali i kad vam se ime počne vrtjeti u krugu potencijalnih kandidata, onda krenu svakojake priče. Nekoć sam se uzbuđivala oko toga, no vlastito iskustvo i valjani savjeti iskusnih ljudi, primjerice profesora s Harvarda koji nam je jednom rekao ‘Ako ujutro otvoriš novine i pročitaš svoje ime u njima, a ne sjediš u zatvoru, prestani se uzbuđivati i dobro doručkuj’, malo pomalo naučili su me da se na to jednostavno treba naviknuti.

    Ne možeš i ne smiješ težiti k tome da se svidiš svima jer to jednostavno nije moguće. Tad jednostavno nisi političar ni državnik, već oportunist. Na napise koje spominjete nisam namjeravala uopće reagirati jer nemam apsolutno nikakve potrebe opravdavati sebe ili Trilateralu. Jedino, kao nekome kome je informiranje javnosti svakodnevni posao i tko se neprestance preispituje jesmo li u tome dovoljno objektivni, žalosti me da pisac teksta nije imao potrebu nazvati me ili informirati se i o drugoj strani priče u cilju objektivnoga informiranja građana. Vi ste pitali, pa Vam eto odgovaram.

    Prije svega, Trilaterala nije nikakva ‘masonerija’ nego nevladina organizacija koja okuplja ljude utjecajne u svojim područjima – od politike preko gospodarstva do znanosti – koji svojim radom i razmišljanjima u konačnici pridonose oblikovanju globalne politike. Bilo bi suludo da Hrvatska, kojoj su pripala tri mjesta u članstvu, ne sudjeluje u toj organizaciji. Ne želim govoriti o ostalim članovima i postupku imenovanja, no samo ću reći da je moje ime predloženo kao nekoga tko je član HDZ-a te zastupa konzervativna gledišta desnoga centra.

    Naravno da sam to prihvatila, i to kao mogućnost afirmacije moje države, svoje stranke i sustava vrijednosti koji zastupam. Sastanci Trilaterale prigoda su za izražavanje svoga mišljenja i širenja mreže poznanstava jer umrežavanje je danas ključ uspjeha i država i pojedinaca. Rasprave Trilaterale otvorena su razmjena svakojakih mišljenja. Nitko se ne boji reći što misli i nikoga se tu ne indoktrinira, niti se njime manipulira.

    Voljela bih kad bi političke rasprave u Hrvatskoj bile tako otvorene i pune poštovanja prema onima koji misle drukčije, umjesto da se svode na to tko će koga više izvrijeđati i tko će pritom ispasti veći frajer. Zašto se konzervativni glas ne bi trebao čuti u liberalnome okruženju i obratno? Zašto bi Hrvatska trebala ostati izvan svjetskih tijekova? Zašto ne promicati svoje interese uvijek i svugdje?

    Uostalom, zar mislite da bi jedna ugledna konzervativna političarka i državnica kao što je Angela Merkel posvetila nekoliko sati svoga vremena jedne subote u Berlinu kako bi pred Trilateralom održala govor i odgovarala na brojna pitanja, da je riječ o nekoj opskurnoj organizaciji? Žao mi je da to izlaganje nisu čuli naši ministri i političari koji traže izlaz iz gospodarske krize.

    Osim toga, znam da ponekad djelujem kao ‘štreberica’ jednostavno zato što mislim da je neodgovorno doći na sastanak ili javni skup nepripremljen, ali po karakteru nisam poslušnica. Znalo mi se to obiti i o glavu, ali od svojih načela nikada ne bih odustala. Nikada i nikome nisam dopustila da manipulira sa mnom pa tako ne bih niti jednoj organizaciji, koja uostalom za to nema nikakvu namjeru.

    Životopis

    Mr. sc. Kolinda Grabar-Kitarović rođena je u Rijeci 29. travnja 1968. U Zagrebu je 1993. diplomirala engleski i španjolski jezik na Filozofskome fakultetu. Titulu magistra kolinda grabar kitarovic 400x300znanosti stekla je 2000. po završetku dvogodišnjega poslijediplomskog studija iz međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

    Profesionalnu karijeru započela je u Ministarstvu znanosti i tehnologije, 1993. zaposlila se u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra, zatim kao načelnica odjela za Sjevernu Ameriku. U hrvatsko Veleposlanstvo u Kanadi odlazi 1997., prvo kao diplomatski savjetnik, a zatim kao ministar savjetnik.

    Na parlamentarnim izborima 2003. izabrana je za zastupnicu u Hrvatskome saboru, a krajem iste godine imenovana je ministricom europskih integracija. Voditeljica Državnoga izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji postaje18. siječnja 2005. godine. Spajanjem Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija imenovana je ministricom vanjskih poslova i europskih integracija, a na toj je dužnosti ostala do siječnja 2008.

    Za vrijeme njezina mandata Hrvatska je započela pregovore za članstvo u EU. Od 2008. do 2011. bila je veleposlanica Republike Hrvatske u SAD-u, a od srpnja 2011. pomoćnica je glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. Aktivno govori engleski, španjolski i portugalski, a pasivno njemački, talijanski i francuski. Udana je i majka je dvoje djece.

    Hrvatski Tjednik

    facebook komentari

    • peppermintt

      “Kad strancima objašnjavam što je bila Jugoslavija, ističem kako je riječ
      o vrlo kratkome razdoblju višestoljetne povijesti hrvatske države,”

      Meni je ova lipa gospoja skroz OK, elokventna, obrazovana, pristalog izgleda, naprednijih misli od ovih naših ,kako srka kaže-nesretnika
      Voljela bih ju vidjeti na mjestu predsjednice Hrvatske.

      • Osobno navijam za nju! Prijatna, obrazovana, i brate liči na ‘insana’ 🙂

    • peppermintt

      “Kad strancima objašnjavam što je bila Jugoslavija, ističem kako je riječ
      o vrlo kratkome razdoblju višestoljetne povijesti hrvatske države,”

      Meni je ova lipa gospoja skroz OK, elokventna, obrazovana, pristalog izgleda, naprednijih misli od ovih naših ,kako srka kaže-nesretnika
      Voljela bih ju vidjeti na mjestu predsjednice Hrvatske.

      • Osobno navijam za nju! Prijatna, obrazovana, i brate liči na ‘insana’ 🙂

      • Pozdrav pepperminttže, evo ovaj ateist me podsjeti što smo pisali prije devet mjeseci! 🙂

    • ateist

      LIJEPO JE ZIVJETI U LAZIMA I OBMANAMA KOLINDE!!!
      CHOMSKY: “Američki teroristički napadi na Kubu nastavili su se još preko 30 godina. Cijena za Kubance je bila oštra. Priče žrtava, koje su se vrlo rijetko čule u SAD-u, detaljno su dokumentirane po prvi puta u studiji kanadskog akademika Keitha Bolendera u knjizi iz 2010. pod naslovom: “Glasovi s druge strane: usmena povijest terorizma protiv Kube”.

      Žrtve dugog terorističkog rata povećane su strašnim embargom, koji je i dan danas na snazi unatoč protivljenju cijelog svijeta. 28. listopada ove godine UN je, po 23. put u nizu, podržao “nužnost prekida ekonomske, komercijalne i financijske blokade Kube nametnute od strane SAD-a”. UN Generalna Skupština glasala je 188 prema 2, samo SAD i Izrael su bili protiv, dok su tri pacifička otoka zavisna od SAD-a bila suzdržana.

      Danas postoji određena opozicija embargu u nekim visokim mjestima u SAD-u, izvještava ABC News, jer “više nije potreban” (citirajući knjigu Hillary Clinton “Teške Odluke”). Francuski akademik, Salim Lamrani, detaljno je opisao gorku cijenu embarga prema Kubi u svojoj knjizi iz 2013. pod naslovom “Ekonomski Rat protiv Kube”.

      Nikaragvu gotovo da ne treba ni spominjati. Teroristički rat vođen od strane američkog predsjednika Ronalda Reagana osuđen je od strane Svjetskog Suda te je SAD-u naređeno da “prekine nezakonitu uporabu sile” te plati znatne reparacije.

      Washington je na to odgovorio eskalacijom rata i stavljanjem veta na UN rezoluciju Vijeća Sigurnosti iz 1986. u kojoj se poziva sve strane – dakle SAD – da se pridržavaju međunarodnog prava.

      Još jedan primjer terorizma biti će obilježen 16. studenoga kada se obilježava 25. obljetnica atentata na šestoricu jezuitskih svećenika u San Salvadoru od strane terorističke jedinice salvadorske vojske, naoružane i trenirane od strane SAD-a. Po naredbi visokog vojnog zapovjedništva, vojnici su provalili u jezuitsko sveučilište kako bi ubili svećenike i sve svjedoke – uključujući i čistačicu i njenu kćer.

      Ovim događajem kuliminirali su američki teroristički ratovi u Centralnoj Americi 80-ih godina mada se posljedice i danas vide kada novine pišu o “ilegalnim imigrantima” koji dolaze dobrim dijelom i zbog tog pokolja, a iz SAD-a ih se deportira da pokušaju preživiti u ruševinama svojih zemalja.

      Washington se također promaknuo u svjetskog šampiona u stvaranju terorizma. Bivši CIA-in analitičar, Paul Pillar, upozorava na “gnjev koji se stvara američkim napadima u Siriji” te kako bi zbog toga terorističke skupine Al-Nusra Front i ISIL mogle “popraviti svoje odnose narušene prošle godine s ciljem zajedničke borbe protiv američke intervencije prikazujući istu kao rat protiv Islama”.

      To je do sada već prepoznatljiva posljedica američkih operacija koje su pomogle u širenju džihadističkog ekstremizma iz jednog kuta Afganistana na jedan velik dio svijeta.”

    • ateist

      Noam Chomsky: “SAD je vodeća teroristička država svijeta i ponosi se time”

      • trenutno najveći terotist na svijetu je onaj Lucifer, Sotona

    • ateist

      GOSPODJA KOLINDA GRABAR NATO-OM ZELI HRVATSKU DOSLOVNO NACINITI TERORISTICKOM ZEMLJOM, A TO JE PO TVRDJENJU NOAMA CHOMSKOG, CINJENICA, AKO ZNAMO PRIJE SVEGA,
      TKO JE UOPCE NOAM CHOMSKY!!!
      Jer Noam Chomsky je vrsni Poznavatelj americke vanjske Politike, koja se iskljucivo svodi na Ratove i ubijanje Ljudi diljem Svijeta! Treba nam biti poznato, da je NATO nacisticko-teroristicka Organizacija!

    • ateist

      Kolinda Grabar, i uz poznavanje 6 Jezika, i uz visoku funkciju u teroristickoj Organizaciji NATO-a, inte
      lektualno je u visini Carapa Noama Chomskog! Nije mu ravna politickim znanjem, etikom i moralom!!!

      • Gabro Vuskic

        ateist kat si ti tako pametan, der ti nama kaži ko je srušija Jugoslaviju i zašto. Nemoj se sat izvlačiti. Tebi su sve kvake poznate pa bi nam ti moga neke kvake iz tvoje riznice znanja izvući koje su to kvake najbolje bile za srušiti treću najjaču državu Evrope Jugoslaviju. Ja ću ti staviti ovdeka jednu izreku jedno vizionara kojeg ime neću namirno staviti, jer san uviren da ćeš ti to iz tvoje riznice znanja izvući i saznati i ime i narodnost tog vizionara. Evo njegove izreke. Citiram:

        “Naš stav je jasan “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU”! Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, nekomunistima i antikomunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektikom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razlog za opstojanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA”!

        Eto dragi naš sveznadaru ateista za tebe malo stvari za analizu, jer si ti vrlo dobar za analize ovakovih politički stvari.