Razgovor s Mladenom Pavkovićem: Tjeraju nas da se sami ubijamo, svaki treći dan

2

U jednom trenutku,  hrvatski branitelji, bili su ponos društva, govorili su im da će njihova imena biti zapisana „zlatnim slovim“, da su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ali to nažalost nije dugo trajalo.

Danas se za te ljude uz ostalo govori da su „povlašteni“ s visokim mirovinama, da su „kriminalci“ i „junaci crnih kronika“. Od ponosnih vitezova relativno brzo su se pretvorili u društveni teret.  One koji se istaknu u gromoglasnom iskazivanju potpore ovih ljudi, manje-više ubrzo ušutkaju, proglašavajući ih ovima i onima. Puni su sudovi i zatvori hrvatskih branitelja. Zamislite da su tako prolazili partizani nakon II. svjetskog rata.. Ne, to se ne može ni zamisliti. I onda se čudimo što se svako malo, svaki treći dan, netko od hrvatskim branitelja ubije. A o samoubojstvima tih ljudi malo se govori i piše. Takav je „naputak“ !

Međutim, prema nekim saznanjima dosad se ubilo oko tri tisuće branitelja! Dva puta više nego što je uistinu branilo Vukovar! Prosječna dob onih koji su se ubili je 43 godine života, a braniteljica 48. (Prosječna životna dob hrvatskih branitelja je 50,9 godina!). No, ubijaju se i u krajevima koji nisu bili na prvim crtama obrane. Sada se i Jakov Sedlar priprema snimiti i igrani film o tim i takvim ljudima. A jedan od rijetkih koji kontinuirano progovara o ovoj temi je i Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), koji je već više puta naglasio da bez obzira na brojke koliko bile teške i surove, treba ih izreći, tim prije što nema razloga da se to taji.

Pavković je objavio i knjigu o samoubojstvima branitelja s naslovom „Svakim nas je danom sve manje“, pa smo ga zamolili i za razgovor. Odmah je rekao:

  • Moja malenkost je podigla i prvo spomen obilježje u Hrvatskoj jednom branitelju koji se ubio u koprivničkom parku. Riječ je o Draganu Nogiću, pripadniku slavne 7. varaždinske  brigade „Puma“. Iako je prošao većinu ratišta, i iako ima svoj spomenik, danas ga nema ni na popisu smrtno stradalih branitelja! Sramotno, ali je tako.
  • Pa, gdje se onda „izgubio“ ovaj  branitelj?
  • Nakon što je izvršio suicid, roditelje su snašle birokratske procedure. Njegova majka je nakon izvjesnog vremena „digla ruke“ i više nije željela obilaziti kancelarije i dokazivati tko je i što je bio njezin sin. Na taj način i ne mali broj drugih branitelja koji su se ubili ostali su bez „statusa“ Kad sam bio predsjednik Udruge branitelja „Podravke“ samoubojstvo (vješanjem) su izvršila dva branitelja iz te tvrtke. Jedan zbog toga što su ga „šikanirali“ na poslu, a drugi što je navodno otuđio nešto „Vegete“ koja je ionako već bila otpisana. Ni njih nema u službenim dosjeima.

–  Postoji li kategorija branitelja među kojima je veća stopa samoubojstava? To vas pitam i iz razloga što ste objavili i knjigu (prvu i jedinu) koja se na ozbiljan način bavi ovom problematikom.

  • Da, objavio sam knjigu „Svakim nas je danom sve manje“ ili „kako i zašto su se ubijali hrvatski branitelji“, koju je likovno opremio Boris Ljubičić. Tada sam posve shvatio da ta problematika „nikog“ ne zanima, osim obitelji i prijatelja onih koji su se ubili. Razloga za to ima više, a jedan od tih je i činjenica da su ti nesretni ljudi bili marginalizirani i neshvaćeni. Nakon samoubojstva obično se čuje – tko mu je kriv što se ubio! A ubili su se i ubijaju „svi“, od tzv, „običnih“ branitelja do generala! Nema tu pravila. Kad već govorimo o tome, treba uzeti i podatak da se najmanje tri puta više branitelja pokušalo ubiti. Među samoubojicama najviše je, dakako, onih koji su završili srednje, ili niže škole. Zašto? Jer je njih i najviše bilo u obrani hrvatske Domovine. Ne znam ni jedan slučaj suicida ratnog dezertera, tajkuna ili istaknutijeg političara.

– A, na koje su se sve načine ubijali hrvatski branitelji?

  • Jednom riječju na – najstrašnije!Jedan si je prerezao vrat motornom pilom, drugi se objesio u odori Hrvatske vojske, treći se zapalio, četvrti si je prerezao žile, peti je skočio sa trećeg kata bolnice, šesti se objesio sa zastavom braniteljske udruge, sedmi ubio ženu, a potom i sebe, itd i tako redom. No, osim hrvatskih branitelja ubijaju se i njihova djeca, supruge… O tome nema baš ni riječi. Veliki dio branitelja je ogorčen s političarima i politikantima. Oni koji bi trebali biti u zatvoru kao od šale pobjeđuju na izborima, a svjedoci smo da ih danas zatvore a sutra puste jer su platili veliku jamčevinu. Gdje toga ima?

–  Imaju li bivši ratnici zadovoljavajuću skrb od Ministarstva hrvatskih branitelja, na čijem je čelu general Tomo Medved?

  • Ovo ministarstvo, otkako je došao general Medved, pomaže koliko može. Sve u svemu-nedovoljno. Skrbi se o hrvatskim stradalnicima, ali ne i o onima koje ni „metak nije okrznuo“, a takvih je najviše, čak oko 430 tisuća. Istina, postoji Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, ali njega slobodno možemo nazvati – „Zakon o stradalnicima Domovinskog rata“. Ovaj novi koji se sada priprema, na žalost, neće biti ništa bolji.
  • A, što je s Udrugama iz Domovinskog rata? Mogu li one na određeni način pomoći, poglavito kad su u pitanju oni koji govore i pišu – „za takvu se državu nismo borili“?
  • Svi ističu da ima iznimno mnogo Udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Ima i nema, kako se uzme. No, malo ljudi zna da su samo stradalničke i dragovoljačke udruge (njih 14, 15) na „jaslama“ državnih i inih proračuna. Ostali se snalaze kako znaju i umiju. Među braniteljima je velika razjedinjenost, a bit će i dalje tako dugo dok ih vode, da se malo našalim, „branitelji – političari“. Naime, onaj koji je aktivno u politici ne bi trebao biti na čelu udruge, jer na taj način imamo „podjele“ na „lijeve i desne“. Kad smo odlazili u rat nitko nije pitao u kojoj ste političkoj stranci, a bome ni jeste ili niste zdravi. Ali, ako nisi u politici, onda nisi „ništa“. Stoga, već je vrijeme da branitelji pokrenu inicijativu za osnivanje jedne jake, istinske političke stranke, u kojoj bi bili samo i isključivo oni koji imaju „čiste“ ratne putove. Onaj tko je u nekoj stranci ala HDZ-e ili SDP-e može „svirati“ samo kako kaže njihov vođa. No, nama su veći problem od udruga oni koji su rat proveli u podrumu, ili koji su se uključili u stvaranje hrvatske države tek kad su vidjeli da je sve „gotovo“, da smo ostvarili veliki san – hrvatsku državu. I to na čelu, što se ne smije zaboraviti, s prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom. Udruge mogu malo učiniti jer nemaju financijskih sredstava. Snalaze se kako znaju i umiju. Vjerujem da je već svakom predsjedniku braniteljske udruge dosta neprestano „moljakati“, i to pretežno od onih koji nisu imali „veze“ s Domovinskim ratom.

– Postoje li svojevrsni „okidači“ zašto se branitelji čak i nakon toliko godina od završetka Domovinskog rata odlučuju na počinjenje samoubojstva? Imaju li određeni razlozi za to?

  • Gledajte, suicidno ponašanje kod branitelja u poraću nije rijedak fenomen. Do njega dolazi u mirnodopskim uvjetima kao odraz posebnih ratnih i inih opterećenja. Motivi mogu biti različitog podrijetla. U teškim životnim pogibeljnim situacijama na bojišnicama hrvatski su branitelji svjesno bili spremni žrtvovati svoje živote. Dakle, susret sa smrću, mogućom pogibelji bio im je blizak. Stoga bi motivi samoubilačkog čina mogli proizlaziti iz posljedica proživljenih ratnih teškoća, konflikata, nepodnošljivosti današnje nepravde, nezainteresiranost odnosa društva prema njima, što znači neosiguranja radnih mjesta, ili ne pružanja životnih sigurnosti, kako njima tako i članovima njihovih obitelji. Branitelji se ubijaju u stanju slabosti, nedostatku ikakvih moći, u krizi razočarenja, očaja, pesimizma, depresije, alkoholizma, poremećenosti, malaksalosti, iscrpljenosti… Odlazili su u rat, kao što rekoh, s nadom da će stvoriti pravednu državu, gospodarstveno jaku, jednakopravnu pred zakonom svima, a što se dogodilo? Protekli lokalni izbori su to najbolje dokazali. Branitelji više ne mogu gledati i trpjeti sve te nepravde… Ali, poručio bih svim braniteljima, kao i obično, da se ne ubijaju, jer ONI to nisu zaslužili! – istaknuo je Mladen Pavković.

Milan Janjetović

facebook komentari

  • Grom

    Čestitam!

  • Zdravko Sondic

    Hvala Mladene bar se netko udostojio pisati o ljudima koji su navise dali za Slobodnu
    Hrvatsku drzavu.Sa nadom da si dao do znanja politicarima da se status branitelja
    treba postivati i dostojanstveno brinuti jer su oni temelj Hrvatske drzave.Mladene samo
    napred jer trebamo ostaviti dijela za buduce generacije kada nas nece vise biti.