Pratite nas

Istaknuto

Razgovor s prof. dr. sc. Andrijom Hebrangom: Laž je neprijatelj demokracije i zato ju slijednici komunizma vole.

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Andrijom Hebrangom: Vodi se orkestrirani napad na mene!

Gospodine Hebrang. Iza nas je još jedna „Oluja“, odnosno najveći hrvatski blagdan. Međutim, bilo je relativno malo ljudi u Kninu…Što se događa, zbog čega je to tako?

Svi mi koji smo sudjelovali kao branitelji od srpsko-crnogorske agresije smatramo Oluju sjajnom završnicom jednog antifašističkog pothvata. Naime, za mene a vjerujem i za sve sudionike i svjedoke toga vremena, ali i objektivne analitičare, od strane Srbije i Crne Gore poduzeta je osvajačka agresija u kojoj su primijenjene tipične fašističke metode. Naivni i nedobronamjerni će tražiti da nabrojim srpske fašističke metode koje su primijenili u toj agresiji, pa evo im. Značajno premočni u oružju, agresori su protjerali 260.000 Hrvata s trećine teritorija Republike Hrvatske, tako da smo u Oluji naišli na jednonacionalni srpski sastav stanovništva na cijelom do tada okupiranom području. Kako su postigli taj fašistički uradak? Cijevi svoje artiljerije uperili su prvenstveno u civilne ciljeve i tako srušili 200.000 domova! Pobili su 7.263 civila, a uz preko tisuću nestalih to je preko 8 tisuća pobijenih civila. U svojoj knjizi „Zločini nad civilima u srspsko-crnogorskoj agresiji na RH“ iznio sam dokaze da su polovica od tih pobijenih civila bile žene i djeca! Kako sam naveo, u Glavnom stožeru saniteta RH organizirali smo identifikaciju i evidenciju svakog ubijenog civila i naši su podaci poslužili hrvatskoj tužbi u Hagu gdje je Srbija osuđena za ratni zločin. Takav fašistički odnos prema civilima dokazali smo vođenjem evidencija i identifkacija svih pobijenih, za razliku od Srba koji su kao civilne žrtve pokušali podvaliti naoružane civile. Njihovu laž pobili smo, kao uostalom i sud u Hagu, identifikacijama poginulih naoružanih pripadnika terorističkih paravojnih formacija. Daljne fašističke metode bile su rušenje 14 hrvatskih bolnica, preko stotinu crkava, a o koncentracijskim logorima i silovanjima da i ne govorim. Broj ubijenih civila do 1998. godine bio je veći od broja poginulih vojnika, a od 30.520 teška ranjenika teže ozljede glave i mišića imali su civili nego vojnici! Sve ove dokazane podatke hrvatska je državna politka proteklih godina zatajila, podatke iz knjige nitko nije demantirao jer su dokazi nepobitni, ali ih ni jedan veći medij nije objavio niti su ušli u školske udžbenike a pravosuđe nije pokrenulo postupke protiv počinitelja tih zločina. Pitate, zašto je ovogodišnja proslava Oluje bila slabo posjećena? Jer su hrvatskom narodu zatajili sve ove podatke, zatajili i iskrivili sliku srpsko-crnogorske agresije. Proslavu Oluje kao najveće antifašističke bitke nakon II. svjestkog rata trebaju organizirati oni koji su u njoj sudjelovali. U protivnom, briše se povijesna istina i Oluja, malo pomalo, ali planski gubi svoj značaj. Više je hvale inozemni vojni stručnjaci nego mi.

Kako bi Hrvatska trebala reagirati na sva zla koja uoči i nakon obilježavanja „Oluje“, ali i ne samo te obljetnice, dolaze iz Beograda, odnosno Srbije?

Želi li Hrvatska napredak u svemu, pa i u mirenju s bivšim agresorima, mora usvojiti i zastupati istinu o događajima. Da smo rečene i mnoge druge metode agresora službeno utvrdili, a dokaza imamo na pretek, zatim obznanili i tražili od agresora ispriku i odštetu, ne bi danas srbijanski čelnici, i sami sudionici agresije, ponovno dizali glave. Svaki hrvatski dužnosnik dužan je štiti nacionalne istine i interese. Nisu krivi bivši četnci što se javljaju nego mi sami. U svojim napadima na Hrvatsku bivši četnici i njihovi slijednici govore da smo mi u Oluji protjerali Srbe, a dokumenti, između osalog citirani i u spomenutoj knjizi, dokazuju da je Mile Martić dao zapovijed o napuštanju Hrvatske prije početka akcije Oluja! To su istine koje naši diplomati ne iznose svijetu, naši prosvjetari ne unose u udžbenike, a novinari ne podastiru javnosti.Tko je taj podatak iznio srpskim političarima kada su nas ove godine ponovno optužili za zločin protjerivanja Srba? Hrvatski političari devedesetih znali su se obraniti od ratne agresije, a današnji bi nas trebali braniti od verbalne agresije. Kažu, ne treba se svađati, a zaboravljaju da svaka nedemantirana laž ostaje u međunarodnoj zajednici kao istina.

Što mislite, kakve bi danas Hrvatska imala odnose sa Srbijom, da je kojim slučajem živ prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman?

Franjo Tuđman inzistirao bi na istini. Znao je da smo organizirali točnu evidenciju pobijenih civila, za što nas je posebno pohvalio. Sigurno ne bi dozvolio raznim udrugama da sišu hrvatski pororačun tobože utvrđujući broj ubijenih civila, a taj posao smo već davno odradili bez i jedne lipe iz državnog proračuna! Tražio bi pomirbu temeljenu na istini, jer jedino takva pomirba može biti prava i dugoročna. Spomenutu knjigu u kojoj sam iznio istinu o civilnim žrtvama s obje strane naši su iseljenici preveli na engleski i poslali svim značajnim državnicima i institutima u svijetu. Upravo je to bio savjet Franje Tuđmana, širite istinu. Potakao je i pisanje prve knjige na engleskom jeziku o srpskim ratnim zločnima nad civilima, bio je na promociji još tijekom same agresije. Rekao je: „Bilježite istinu i pišite, jedino istina može umanjiti strašne zločine, to dugujemo tim žrtvama“. Ali nema više Franje, a svi njegovi suradnici su eliminirani iz politike. Naravno, osim kalkulanata koji su zbog osobnog interesa spremni zatajiti istine i prihvatiti laži.

A kako bi se po Vama Tuđman odnosio prema koncertima Marka Perkovića Thompsona?

Vjerujem i siguran sam da Tuđman ne bi osuđivao ni jednu pjesmu koja nas je hrabrila u ratu. Pjesme daju silnu energiju potrebnu onima koji su slabije naoružani, potlačeni, zgaženi. Nakon sjajne pobjede nad osvajačkom srpskom vojskom poduprtom s JNA nezamislivo je kriminalizirati te pjesme. To mogu samo oni koji su bili daleko od bojišnice i svih strahota koje je agresor činio na trećini privremeno osvojenog teritorija.

Što je toliko „sporno“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“, koja je nastala i pjevana tijekom Domovinskoga rata?

U pjesmi Bojna Čavoglave nije bilo ništa sporno tijekom srpsko-crnogorske agresije, pa ni pozdrav „Za Dom“, jer nitko ni u primisli nije imao nekadašnji ustaški pozdrav nego poticaj da se obrani vlastiti dom. Hrvati nikada nisu napadali tuđi dom ni ratovali izvan teritorija svoje države, nego su branili svoje. U riječi Dom sadržana je sva ta svojina, kuće, obitelji, jezika, vjere, kulture…Isti pozdrav utkan je u znak naših hrabrih branitelja iz HOS-a, i taj je znak zakonski priznat u doba vlade SDP-a. Tada se još protivnici povijesne istine nisu usudili dirati pozdrav pod kojim su ginuli hrvatski branitelji u srpskoj agresiji. Smiješna je isprika da je to ustaški pozdrav, jer smo već davno i višekratno osudili ustaške rasističke zakone i danas u Hrvatskoj doista više nitko osim Josipovića i sličnih ne vidi ustašku guju. Danas misle da mogu napasti taj pozdrav jer je istina o njegovoj ulozi u otporu agresoru dovoljno izbrisana. Zaboravljaju da istinu ništa ne može spriječiti. Kujemo rješenje od naše današnje Vlade.

Ne čini li Vam se da se previše priča i piše o svemu i svačemu, a premalo o razrušenim hrvatskim bolnicama, ratnim profiterima, izdajicama i dezerterima tijekom Domovinskoga rata?

O zločinima agresora više se javno uopće ne piše i ne govori, čak štoviše iz državnog propračuna plaćaju se falsifikatori povijesti, razne Teršeličke, Pupavci i slični. Namjera je da zločini padnu u zaborav i da se piše povijest temeljena na lažima. Metoda je poznata i primijenjena je na komunističke zločine nakon II. svjestkog rata. Žrtve su zatajene, a grobovi neotkopani. Ipak, istina živi u narodu i doći će dan istine. Naravno, ukoliko želimo Hrvatsku temeljenu na istini.

Tko je dosad odgovarao za ratni zločin u svezi, recimo, vukovarske ratne bolnice?

Nitko do sada nije odgovarao za ubijanje 8.000 civila, ni jedna optužnica nije dignuta za rušenje 14 hrvatskih bolnica od kojih su neke potpuno uništene, poput onih u Vinkovcima i Pakracu. A točno se zna koje su artiljerijske jedinice pucale po njima. Primjerice, pakračku bolnicu je s Bučja rušio Banjalučki korpus, tukli su po nama pri svakom transportu ranjenika. Bolnicu u Slavonskom Brodu tukli su s Motajice, brda u Bosni i Hercegovini. Nema optužnica! Za vukovarsku bolnicu podigli smo optužnicu mi iz Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 90.-91. još prije nekoliko godina. Nema sudskog procesa, nema presude. Povijesna istina nas uči da nekažnjeni agresor kad-tad ponovno planira agresiju. Još je vrijeme za pravdu i istinu jer ratni zločin nikada ne zastarjeva. Ili ćemo, kao za mirnodopske zločine iz 1945. čekati da zločinci pomru prirodni putem.

Nije li abolicija srbijanskih četnika bila jedna od naših većih pogrešaka?

Abolicija je bila uvjet koji je diktirala tadašnja međunarodna poltika koja je skrštenih ruku gledala ubojstva tisuća hrvatskih civila. No abolicija ne obuhvaća ratne zločine! Naprotiv, u članku 3. Zakona o oprostu jasno se nabrajaju zločini koji ne spadaju pod aboliciju, kao što su ubojstva civila. Abolicija je obuhvatila oko 20.000 Srba, a pri tome nisu podignute optužnice za ubojstva 8 tisuća hrvatskih civila. Naše pravosuđe oprostilo je ubojici koji je ubio snajperom Gordana Lederera i oslobodilo ubojicu odgovornosti! Neviđeno i nezamislivo u povijesti pravnih država! Za ta ubojstva nema zastare. Nije, dakle, kriva abolicija, nego hrvatska politika u rukama onih koji su cijelu agresiju gledali samo na TV ekranima.

Kako tumačite činjenicu da su i Vas počeli progoniti DORH i slične službe, ili se to nama samo tako čini?

Da, istina je, orkestrirani napad na mene je u punom tijeku. Naravno, zbog iznošenja istine o komunističkim zločinima i kasnije o srpskoj agresiji. Praktično istodobno protiv mene započinje istraga o mojoj imovini i kaznene prijave koje su podnijeli Josip Manolić i Goran Radman. Što se tiče moje imovine, ispituju odakle mojoj supruzi i meni naša jedina imovina, stan u Zagrebu i vikendica na moru. Jasno da sam im priložio potvrde o našim primanjima kroz 40 godina, oboje smo doktori znanosti, ja sam liječnik specijalist i redoviti sveučilišni profesor…Potvrda HZMO-a pokazuje da smo sve to zaradili, uz napomenu da je surpuga naslijedila od roditelja jedan stan. Ako ne dočekam pravdu u svojoj Hrvatskoj, idem u Strassbourgh na Sud za zaštitu ljudskih prava. Precizno znam tko je u SDP-ovoj vladi izdao nalog za progon. To je tragično, ali istinito. O kaznenim prijavama Manolića i Radmana ne treba ni trošiti riječi jer je jasno o kojim se ljudima radi. Navikao sam na progone u prošloj državi, preživio sam ih, pa ću preživjeti i ove u mojoj državi. Jedini što su rane veće, bolnije.

Zbog čega se dosad ubilo oko tri tisuće hrvatskih branitelja?

Branitelji se ubijaju zbog teških posljedica rata i ratnih događaja. No značajan dio njih zapada u depresiju zato jer se njihovo sudjelovanje u obrani umanjuje, netrijetko i kriminalizira. Nisu doživjeli pravednu Hrvatsku, u kojoj bi agresor bio osuđen a branitelji dobili zasluženu pažnju i zahvalu. Napoleon je vojnicima nakon bitke kod Austerlitza rekao: „Najveća zahvala će vam biti kada prođete ulicama francuskih gradova a prolaznici će vam se klanjati i zahvaljivati jer ste branili svoju državu“ . Umjesto klanjanja, naši branitelji su doživjeli uklanjanja. Umjesto da danas nakon toliko godina oni vode državu, doživljavaju nepravde. To je razlog mnogih depresija. Puno više pravde za branitelje očekujemo od novog zakona koji kreće u proceduru.

Kako izlazite na kraj s bivšim Udbašima, kojih nema gdje nema?

Niti ne pokušavam izaći na kraj sa slijednicima bivših udbaša jer su u većini. Podaci su neumoljivi. Prema podacima istraživača Romana Leljaka u Sloveniji je 1990. godine zatečeno 60.000 udbaških doušnika, a prema njegovu istraživanju arhiva u Hrvatskoj bilo ih je oko 120.000 i to raspoređenih u svim dijelovima društva. Ušli su u vrhove svih službi, stranaka…i ta je bitka danas izgubljena. Dodamo li k tome 350.000 članova komunističke partije, jasno je da mi antikomunisti nismo imali što tražiti u politici, osim u vrijeme najtežih bitaka. Uostalom, tako je odlučilo biračko tijelo i ja se tome klanjam. Što moj narod misli da je dobro, neka mu bude. Protiv svog naroda ne mogu i ne želim!

Što ima novo u svezi Vašeg oca dr. Andrije Hebranga, jeste li napokon saznali istinu o njegovu ubojstvu?

Nisam doznao ni mjesto ni vrijeme ubojstva moga oca. Po tome dijelim sudbinu ostalih preko 200.000 pobijenih nakon II. svjetskog rata čiji su grobovi sakriveni. Iako je Hrvatski sabor moga oca proglasio komunističkom žrtavom, sada se javljaju glasovi da mu se skine ime s jedne zagrebačke ulice. Zahtjev je došao s ljevice, ali je na žalost podržan i od jednog istaknutog političara desne opcije. Neka bude kako odluče oni koje je hrvatski narod izabrao za svoje predstavnike. Svaki je narod krojač svoje sudbinoe i ima vlast kakvu zaslužuje, pa to vrijedi i za moje sugrađane.

Vaša majka, gospođa Olga Hebrang, bila je istinska Junakinja, veliki borac za Hrvatsku. Kako to da je više nitko i ne spominje, iako je i ona zaslužila svoju ulicu u Zagrebu?

Moja je majka za Hrvatsku odrobijala deset godina, od čega tri godine samice, jer nije htjela teretiti svog muža! Zato sam s dvije i pol godine ostao siroće, ali mirnodopsko, komunističko. Nitko mojoj majci za to nije dao priznanje, niti nešto takvo očekujem. Ona je doživjela svoju Hrvatsku i to joj je nagrada. Kao i meni. Na žalost, o ocu koji je dao život za Hrvatsku i danas slijednici Udbe šire laži a dio medija to jedva dočeka i širi laži. Lažu da se ne zna razlog zašto ga je Broz likvidirao, neka pročitaju knjigu Zvonka Ivankovića Vonte, knjigu temeljenu na dokazima.

Je li dovoljno da se usred Zagreba makne ime Trga maršala Tita, ili treba učiniti još nešto da drug Tito ode tamo gdje mu je i mjesto?

Drug Tito bio je psihopat poput Hitlera i svoj životni put je krčio pomoću ubojstava. Započeo je još u građanskom ratu u Španjolskoj gdje je bio denuncijant Staljinov, nastavio odavati u Moskvi sve konkurente. Poznato je njegovo pismo Straljinu u kojemu piše: „Ako treba još koga teretiti, samo mi javite!“. Nastavlja s likvidacijom svojih političkih protivnika u i nakon rata. Najveći mirnodopski pokolj u Europi, onaj kod Bleiburga, zapovijedio je on osobno, po svjedočenju pukovnika OZN-e Jefte Šašića. Tako je ušao među deset najvećih svjetskih ubojica. Zbog toga ga treba posthumno politički osuditi i zabraniti njegovo ime kako se na njemu ne bi napajali drugi potencijalni zločinci.

Što se to događa u informiranju, poglavito u HRT-u? Da nema pojedinih listova i časopisa ili pak portala, činilo bi se kao da i nismo ratovali, kao da smo još u Jugoslaviji…

Plansko brisanje istine i punjenje narodne memorije lažima odvija se desetljećima putem medija i udžbenika. HRT je u tome najvažnija karika. Kako je to moguće?

Vrlo jednostavno, na čelo se postavljaju provjereni komunistički kadrovi. Samo tri posljednja govore sve o tome. Mirko Galić, istaknuti ljevičar i s Račanom temelj SDP-a, Vanja Sutlić čije je pravo ime koje mu je promijenio otac Jovo Kuga, i napokon moj tužitelj Goran Radman koji je bio izvršni sekretar CK Saveza komunista Hrvatske. Treba li još? Sve ostalo, razne Rakićke, Šprajcovi, Stankovići itd. samo su posljedica. Kakve vijesti očekivati od takvih timova? Osobno sam dobro iskusio njihove metode laganja i izmišljanja o pojedinim političarima. Naravno, mogućnosti za odgovor su nikakve. Tako se farba javnost.

Ima li ikakve šanse Hrvatska biti Hrvatska u narednih 50 godina?

Trebat će puno vremena da odumru kadrovi koji su slijednici komunista. Osobno sam siguran u njihov konačni poraz, ali cijena će biti visoka. To znači još desetljeća stagnacije kako društvene, tako političke i gospodarske. Stari komunistički kadrovi ruše jednu po jednu hrvatsku tvrtku, slabe obranu, oskvrnjuju obrazovni sustav, kontaminiraju prvosuđe. Neistinama i političkim režijama odstranjuju domoljubne kadrove. I ja sam izgubio predsjedničke izbore, a kasnije i izbore u mom HDZ-u, zbog teških laži i kleveta. Zamislite, glasove desnice uzeli su mi Nadan Vidošević, koji je sada ozbiljno optužen, i dr Dragan Primorac, liječnik koji je u ratu ostavio svoj narod i otišao u inozemstvo, kako kaže pravomoćna sudska poresuda koju sam dobio nakon njegove tužbe da ga zovem dezerterom. Odradili su posao za Josipovića i ispunili neinformiranom narodu želju. Ipak, širi se paralelni sustav informacija, prvenstveno portali, tako da istina polako ali uporno pristiže. Nakon komunizma, ako se ne provede lustracija, za normalizaciju društva treba dvije do tri generacije. Između komunizma i kapitalizma neizbježno je razdoblje najsličnije alkoholizmu.

Želite li, gospodine Hebrang, još nešto reći, poručiti?

Moja je poruka onima koji su svjedoci istine: Pisati, pisati i opet pisati! Dolaze vremena istine a dugačak i težak put do nje neka vas ne obeshrabri nego potakne. Otvarajte oči novinarima, edukatorima, gospodarstvenicima. Istina, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Zato dajte narodu istinu, da može objektivno zaključivati. Laž je neprijatelj demokracije i zato ju slijednici komunizma vole.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati