Pratite nas

Razgovor

Razgovor s Tihomirom Dujmovićem: Hasanbegovićeva misija je upravo povijesna

Objavljeno

na

Razgovor s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem

[ad id=”93788″]

Poštovani gosp. Dujmoviću, nakon gotovo tri mjeseca nove Vlade, zanima nas kako komentirate njezin dosadašnji rad i odnose na relaciji Domoljubna koalicija-Most-predsjednik Vlade Tihomir Orešković? Dijelite li mišljenje da odnosi unutar Vlade nisu idilični i da sve ide ipak presporo?

Vlada još uvijek djeluje kao neuštimani orkestar, ali realno govoreći to je bilo za očekivati. Imamo premijera koji nikad nije bio političar i imamo niz ministara, ne samo iz Mosta, čiji su vidokruzi redovito bili lokalni. Velika koalicija HDZ-a i Mosta, koja je nastala preko noći, nije imala nikakav detaljno dogovoreni program i sve je to nužno rezultiralo početnim nesnalaženjima. Za funkcioniranje države i za držanje političkog pravca u jednom smjeru kapitalno su važni odnosi premijera i Predsjednice i silno je važno da tu sada vidimo suradnju.

I dalje nije jasno zbog čega smo tako dugo čekali ne imenovanje čelnika tajnih službi i hvala Bogu sada je ta epizoda iza nas. One sekunde kada je hrvatska Predsjednica javno izrazila nepovjerenje čelniku tajnih službi bilo je u najmanju ruku pristojno povući se isti trenutak. I vidite, premda se radi o čovjeku koji je živio vani, premda imamo 25 godina hrvatsku državu, mi smo ovdje demonstrirali tipično balkansko ponašanje. Nezamislivo je vani, što je i Predsjednica jednom spomenula, da šef države čelniku tajnih službi potpiše razrješenje, a da on odbije odstupiti. To jednostavno nije politički standard ponašanja na Zapadu. Iz perspektive stabilnosti države dobro je da se uoči Uskrsa rasplela ta priča, da smo dobili novo čelništvo tajnih službi i da se krenulo dalje.

No, HDZ se osjetio sa razlogom povrijeđenim što se u ovim pitanjima nisu uvažavala njihova stajališta i to je pitanje koje će se morati razrješiti na razini HDZ-Orešković. Osim toga, HDZ sigurno nije zaboravio poniženje kojem je bio izvrgnut Milijan Brkić, tako da između HDZ-a i Oreškovića ima niz nerazjašnjenih stvari i ako se one ne razriješe to bi mogla biti točka pucanja. No, to vam je politička arena. Odgovor na pitanje zbog čega ovdje nije uvaženo stajalište najjače političke vladajuće stranke je puno slojevitiji od istina koje donose mediji. Osim toga, HDZ jednostavno nije samostalno dobio izbore, a Orešković je počeo neočekivano solirati, Most se bori za svoje mjesto pod suncem i tu nema idile, niti će je biti.

Ono što generalno zabrinjava jest činjenica da sve najavljene reforme i sve promjene idu presporo. Tu je cijela nacija morala čekati Most da se privikne na nove uvjete i to privikavanje još traje. S druge strane, u financijskoj sferi se po meni kao laiku, a ja priznajem da tu nisam stručnjak, vuku prespori pa i neki krivi potezi. Hrvatska očajnički treba nove velike investicije i vrapci na grani znaju da bez promjene porezne politike toga ne će biti. Zašto smo ostali na porezu na dobit koji je uz druge preteške poreze neizdrživ i među najvećima u Europi? Zašto se odmah ne mijenja zakon o gradnji koji je katastrofalan, a za turizam je kapitalan? Ja razumijem da nemamo novaca, ali dok mađarski premjer Orban uspijeva pronaći novce za gradnju stotina i stotina stanova i kuća mladima kako bi spriječio egzodus, mi na tom planu ne radimo ništa.

Razumije li ova vlast i ovaj premijer, da svaki dan ljudi odlaze van i da je to nenadoknadivo? Što su napravili, koje poteze, koji su vidljivi u proračunu, su povukli da taj egzodus zauzdaju? Ja ne vidim ni jedan. Hrvatsko zdravstvo godišnje bilježi manjak od dvije i pol milijarde kuna, a ministar je povećao za 19 kuna policu dopunskog osiguranja. Time si je osigurao samo 250 milijuna kuna novog novca i navukao bijes cijele nacije. Problem mu je ostao, a ispucao je najvažniji metak. Ne razumijem kako je moguće da ministar zdravstva nema potrebe kao savjetnika uzeti jednog dr. Andriju Hebranga koji je godinama bio ministar zdravstva, koji zdravstvo poznaje u najsitnije detalje, koje ovaj ministar neće pohvatati niti na kraju mandata? Da bi novi ministar zdravstva upoznao sustav tako detaljno treba mu cijeli mandat. Takvih primjera imate i u nizu drugih resora. Tko primjerice bolje poznaje upravu od Davorina Mlakara? I dok vi dođete do njihovog fundusa znanja izgubite najmanje pola mandata. Vidite do čega dovodi taština! Dakle, uistinu sve ide presporo, ali „epur si mouve“!

Pakao politike „mi ili oni“

Politika „mi ili oni“ i „loženje pakla“, koje je najavio predsjednik SDP-a Zoran Milanović, ovih dana doživljavaju svoju kulminaciju. Stječe se dojam da je cilj Milanovića i poraženih snaga konstantno potenciranje ideoloških sukoba i daljnja blokada stvaralačkih i kreativnih čimbenika u društvu i državi. Kako Vi gledate na to?

Milanovićeva teza „ili mi ili oni“ je najopasnija teza koja je izrečena na hrvatskoj političkoj sceni jer vodi u najgori mogući scenarij. Milanović, koji obožava jaku retoriku i pri tom ne razumije rizike te retorike, jer je on jedno u prvom redu neodgovorno političko stvorenje, uopće ne razumije da nas tom tezom vodi u verbalni građanski rat. I svi koji su bili u niskom startu prije te rečenice potrčali su na barikade. Hrvatsku ništa ne može uništiti osim građanskog rata i kad bi Milanović shvatio koliko su duboke rane iz Drugoga svjetskog rata u ovoj naciji, on nikada to ne bi izgovorio.

Od prvog dana od kada su izgubili vlast, hrvatski ljevičari, vidite, sam sebi idem na živce kad govorim o ljevičarima, jer oni to nisu, oni su jedna anacionalna amorfna masa Titovih pionira koja se izgubila u bespućima povijesne zbilje, ne znaju dalje, pa kao šahist koji nauči u sicilijanki prvih deset poteza, stalno vrte isto, dakle oni kad ne znaju što bi vam rekli kažu vam da ste fašisti. A to je tipična komunistička škola i ništa bolje hrvatsku ljevicu ne pozicionira kao neokomunističku kao ova retorika jer je to istina ona retorika koja je vrijedila u pola stoljeća komunizma. Tko god ima bilo kakve nacionalne impresije bio je tretiran kao ustaša i oni samo to ponavljaju i fantastično je da mediji to ne otkrivaju na ovaj način. Jer njima su i Hebrang i Savka i Marko Veselica i Vinko Nikolić bili ustaše. Da, ali iz koje perspektive? Pa iz jugoslavenske perspektive! I oni kad urlaju o ustaštvu oni to govore iz iste te vizure. I to bi trebalo narodu objasniti.

To je retorika Titovih komunista, to da su njima svi od Hasanbegovića do Ilčića novovremene ustaše! A Milorad Pupovac čiji je niz postupaka i izjava više negoli suspektan, ima tretman ponosnog antifašista čiji se potezi i izjave baš nikada ne propitkuju! Jer je po njima dovoljno da se javno deklarirate kao ponosni antifašist i sve drugo vam je oprošteno. To je klasičan partijski kliše! Je li fašizam reći da ih sve skupa može biti sram što su 45 godina šutjeli na laž da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi? I po čemu je bio antifašizam šutjeti o toj izmišljenoj cifri? A na tom mitu je Srbija digla protiv Hrvatske i zadnjeg srpskog seljaka ovdje. Upravo na mitu da svaka hrvatska država znači 700.000 ubijenih Srba. I kad tražite elementarnu raspravu o tim činjenicama, kad tražite samo da se usporede „njihove“ i „naše „ činjenice, vi ste za njih tipičan fašist.

Vidite, Milorad Pupovac ne želi stati u kolonu sjećanja u Vukovaru dok god se ne čuje ratna istina srpske strane i dok se god i nevine žrtve druge strane ne verificiraju. Ali, kad tražite raspravu o broju žrtava Jasenovca, kad tražite raspravu o tome je li istina da je je taj logor bio otvoren u komunizmu još šest godina ili kad pitate Goldsteina kako je moguće da ni jednu, ma ne knjigu, nego skriptu nije napisao o tome da su komunisti čim su otjerali ustaše, oteli Židovima istu tu imovinu, a oni Židovi koji su otišli van morali su potpisati da ostavljaju imovinu „narodnoj vlasti“, onda se naši antifašisti dižu sa stola! Jer je njima puna istina neizdrživa! Njima pucaju bubnjići kad im istinu istresite u lice! Zato i dalje tvrdim da je ovo 1945. da bi oni nas streljali, a da je 1971 oni bi nas hapsili, jer je to ista svijest! Ali, ovo je 2016. i to tako neće ići.

Ne može se zaustaviti niti Reuters niti rasprava o povijesnim kontroverzama. Kad kažete ili mi ili oni, vi ste Hrvatsku vratili u 1941. S tim što danas nema ni Pavelića ni ustaša i Hrvati će konsezualno braniti ovu državu jer oko nje postoji općenarodni konsenzus. Tvrditi da je svaka druga vlast osim lijeve neofašistička, je teza koja neće proći jer je to uistinu floskula. Kao što je priča o njihovom antifašizmu kao floskuli kako je ispravno tumači ministar Hasanbegović posve točna. Kad ne bi bila onda bi hrvatski antifašisti kao jedan ustali na rehabilitaciju Draže Mihailovića, ali se to nije dogodilo. Teza da su svi neofašisti koji ne misle kao Titovi pioniri je jednostavno mimo pameti. To što tražim odgovornost za stotinu tisuća ubijenih na Bleiburgu ili što tražim istinu o Jasenovcu, što tražim moralnu ako već ne pravosudnu kaznu u vidu lustracije za ideološki teror koji je trajao pola stoljeća, ne znači da sam fašist, za Boga miloga. Ali, oni traže da se niti jedan zarez iz lažno napisane prošlosti ne mijenja.

Jasenovački mit

Kako stvari sada stoje, ove će se godine u Jasenovcu održati tri komemoracije. Uz onu službenu zakazanu za 22. travnja, Koordinacija židovskih općina Hrvatske komemoraciju će upriličiti tjedan dana ranije, 15. travnja, a tzv. Savez antifašističkih boraca tek 24. travnja. Prema pisanju Davora Ivankovića, novinara „Večernjeg lista“, predstavnici manjina i žrtava kao glavni uvjet za zajedničku komemoraciju traže ostavku ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića. Zanima nas kako komentirate taj zahtjev: nije li on iskorištavanje jasenovačke komemoracije i pijeteta žrtvama u najprizemnije dnevnopolitičke svrhe i kako općenito gledate na prepucavanja o logoru Jasenovac posljednjih tjedana?

Da, malo prije sam spomenuo Jasenovac. Takav stav da se ne dođe na zajedničku komemoraciju je ucjena. Dakle, ako vi tražite razgovor i utvrđivanje prave i pune istine mi ćemo vas prozvati fašistima i u tome nećemo sudjelovati! I cijeli svijet ćemo alarmirati da su ponovo ustaše na vlasti. To je teza. Oni ne razumiju da generalna ocjena cijele Hrvatske o NDH, rasnim zakonima i jasenovačkoj sramoti ne će biti manje kritična ako utvrdimo punu istinu. Ali, mi više ne želimo da taj mit počiva na lažima, jer te laži stvaraju mit koji nas vodi prema tezi o Hrvatim kao genocidnom narodu. Tu se krije podlost onih koji su izmislili broj od 700 000 mrtvih u Jasenovcu. I tu leži crimen za šutnju svih onih koji su šutjeli o toj monstruoznoj laži. I jedni i drugi snose dio krivice za agresiju na Hrvatsku, jer je pogonsko gorivo za četničke tenkove ovog rata dobrim djelom bio mit o 700 000 mrtvih u Jasenovcu.

Oni su taj mit i tu laž stopili s pojmom hrvatske države i on je trajalo sve do 1990. I zato tu laž treba demontirati kao i sve one koji su u toj laži sudjelovali. Ocjenu o NDH sjajno je formulirao Vinko Nikolić tezom „da desetom travnju, ne jedanaestom travnju“. Dok god ne budemo imali povijesni konsenzus kada govorimo o ocjeni NDH, konsenzus s tezom koja po Nikoliću zapravo kaže da, svakako da, hrvatskoj državi, ali ne,veliko ne, zločinima te države mi nećemo imati ideloškog mira u ovoj zemlji. Ministar Hasanbegović je čovjek koji pokušava unijeti bar malo ideološkog ravnovjesja u hrvatskoj kulturi čiji su produkti ako gledamo kazališne predstave, filmove i lidere te kulture u najmanju ruku indiferentni prema nacionalnom.

Ta perverzna sklonost prema regiji i Beogradu, ta fatalna prilačnost koju oni osjećaju prema Beogradu i Srbiji, ta simbioza koja je po njima ultimativna, to nerazumijevanje, ako hoćete nerijetko i gola mržnja prema nacionalnom, oprostite meni je to perverzno. A pogotovo mi je perverzno da se ta operacija odvija novcem hrvatskih poreznih obveznika. Zašto Gaveline večeri moraju, ali baš moraju, imati goste iz Srbije? Zašto Dubrovačke ljetne igre moraju imati ili nekoliko važnih uloga za srbijanske i crnogorske glumce i glumice ili moraju, ali baš moraju,upriličiti dolazak beogradske filharmonije? Moraju, to je neizostavno.

Po meni je te relacije sjajno interpretirao Stanko Lasić tezom da mu je srpska književnost jednako važna kao bugarska ili rumunjska. Ali hrvatska kulturna elita ne prihvaća Lasićevu tezu! Dakle, kad se tamo pojavi neko veliko djelo, knjiga ili kazališna predstava, čovjek bi bio idiot kad je ne bi ovdje predstavio sa svim aplauzima koje će to tražiti. Ali, raditi priloge na hrvatskom radiu o gašenju kina „Zvezdara“ kao što se radio prilog ili raditi intervju sa zadnjom čelnicom udruženja pionira Jugoislavije što je opet radio Hrvatski radio, meni je oprostitie, fakat – bolesno! Osim toga to nije jedini simptom poremećenih relacija. Mi smo u ovoj općoj moralnoj liberalizaciji u kojoj je baš sve dopušteno doživjeli i to da gledamo ravnatelja jednog od najuglednih zagrebačkih kazališta u reklami za posteljinu koju možete ispod cijene kupiti u „Plodinama“! Dobro, gdje je dno zapravo? Što još moramo vidjeti i doživjeti da bi rekli dosta? Jer sve je to današnja slika lidera hrvatske kulturne scene i kad stavite na stol takve fakte, tim likovima je najlakše reći da su na vlast došli – ustaše!

Ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović

Kako komentirate harangu kojoj je posljednjih mjeseci izložen ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović, a koja neodoljivo podsjeća na primjere hajki kakve su se provodile u vrijeme komunizma? Što se po Vama krije iza napada na Hasanbegovića?

Dr. Zlatko Hasanbegović je prvi ministar kulture u četvrt stoljeća postojanja moderne hrvatske države koji je tom potmulom ideološkom udaru protiv nacionalne kulture i nacionalnog identiteta iz kulturne sfere, rekao dosta. A tu se budimo realni, još od onih dana kada na Motovunskom festivalu gle eto nisu imali himnu za odsvirati na početku festivala jer su je tobože zagubili, pa do današnjih kazališnih predstava, a naročito filmova gdje se otvoreno vrijeđa i pljuje čak i po jednom Vukovaru, radi o istom. I žurim reći da demokracija i to može podnijeti, ali molim lijepo ne za moj novac.

Gospodine Frljiću, otvorite privatno kazalište i urlajte o ustašama koje samo vi vidite, ali ne iz PDV-a koji moja mater plaća za kruh i mlijeko! Bitka koju je Hasanbegović pokrenuo je bitka za budućnost Hrvatske i ona je kapitalna. Mi ćemo na kraju mandata ove Vlade ili dobiti temelje za modernu hrvatsku državu u kojem će nacionalno biti vrednovano kao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, ili će ovo za vijeke vjekova ostati ono što zovem „bivša jugoslavenska republika Hrvatska“, neka Titova partizanska Hrvatska koja trajno čeznutljivo gleda prema Beogradu, prezirući sve koji ne dijele tu čežnju. U tom smislu Hasanbegovićeva misija je upravo povijesna.

Ako se pokaže da hrvatska kultura ima te vitalnosti da razumije i novo vrijeme i promjene koje su nužne, one će uspjeti, a taj uspjeh neće značiti ništa drugo negoli da će se poštivati ona elementarna nacionalna dimenzija jedne kulture koja se sada zatire na svakom koraku. Od HAVC-a i filmova gdje plaćamo filmove koji lažu o Domovinskom ratu, do kazališnih predstava gdje najotvorenije vrijeđamo osnovne relacije hrvatske povijesti, prošlosti ako hoćete i kulture. Ne može hrvatska kultura biti prezentirana kao da hrvatske države nema i kao da je jugoslavenski kulturni prostor nastao s formiranjem zemljine kore. Što znamo o češkim, mađarskim, poljskoim ili ukrajinskim piscima i njihovim knjigama? Nemamo pojma. Ali čim netko u Beogradu napiše tri stiha sva su mu vrata otvorena u Hrvatskoj.

Hajka na Sedlara

Redatelj Jakov Sedlar posljednjih je tjedana na udaru tzv. antifašista zbog svoga filma „Jasenovac – Istina “. Smatrate li da je tzv. antifašistima – a zapravo u Hrvatskoj poklonicima jugoslavenstva i komunizma – cilj da i dalje postoji jasenovački „bič“ kojim će se Hrvati moći držati na uzdi?

Da, vidite tu harangu protiv Jakova Sedlara… Njegov film o Jasenovcu otvara čitav niz pitanja. Zašto su nam skrivali činjenicu da je Nedićeva Srbija uvela rasne zakone još u jesen 1940-te? Zašto su nam skrivali činjenicu da su tri puta zaustavljena iskapanja u Jasenovcu? Zašto, ako je neupitno da je tamo ubijeno 700 00 ljudi? Zašto se šutjelo o tome da je Jasenovac kao logor bio otvoren sve do 1951.? Uostalom, zašto naši bajni antifašisti nisu napravili adekvatna istraživanja o Jasenovcu, utvrdili istinu, uklesali je u jasenovački cvijet i jednom za uvijek tu temu apsolvirali? Zato jer su lagali – to je jedini zaključak koji se nameće!

Ovdje se zapravo radi o sljedećem: ako je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi, ako je Pavelić zapravo sam izmislio rasne zakone jer je bio veći zločinac od Hitlera, tada je svaka hrvatska država suspektna. Ako je pak taj broj drugačiji, ako se pokaže da je Srbija uvela rasne zakone prije Pavelića, ako se utvrdi da su nakon ustaša i komunističke vlasti otele Židovima privatnu imovinu, neće se time negirati zločini NDH, niti će ljaga zbog Jasenovca nestati, ali ćemo se približiti povijesnoj istini. A ta će istina pokazati da su nas hrvatski komunisti lagali gotovo pola stoljeća.

Kako gledate na posljednje presude Haaškog suda Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju? Jesu li one do kraja demaskirale političku pozadinu Haaškog suda i može li se u oslobađajućoj presudi Šešelju možda vidjeti svojevrsni ustupak Srbiji u kontekstu mogućeg ulaska u NATO savez?

Oslobađajuća presuda Šešelju je po meni, kraj bilo kakvog autoriteta međunarodnog prava. Pogotovo ako tome dodamo činjenicu da nas Europska komisija uvjerava da nije nužno da Srbija ukine zakon po kojem može na prostoru bivše Jugoslavije hapsiti i suditi kako joj se prohtije. Oba primjera govore da se za interese dnevne politike žrtvuju ponekad i osnovna načela.

Evidentno se radi o pokušajima međunarodne zajednice da otrgnu Srbiju iz ruskog zagrljaja i sve su im u stanju ponuditi zbog toga: i odgodu proglašenja svetim Alojzija Stepinca i zatvor za četničke satrape. Te presedane valja uzeti na znanje i shvatiti da samo sami možemo braniti svoje interese, a da su međunarodne organizacije još uvijek miljama daleko od uznesitih proklamacija u koje se kunu.

Vanjska politika

Na planu vanjske politike dr. sc. Miro Kovač svakako predstavlja pozitivnu promjenu, barem u smislu odlučnijeg stava prema Srbiji i uvjetima njezina ulaska u EU. Hoće li se prema Vašem mišljenju Hrvatska uspjeti oduprijeti pritiscima koji će u tom smislu nesumnjivo dolaziti iz velikih centara moći da Hrvatska prestane postavljati uvjete Srbiji?

Hrvatska ne smije posustati u svojim opravdanim zahtjevima jer će time izgubiti vjerodostojnost, kao što će time ova vlast izgubiti povjerenje nacije. Hrvatska je posve u pravu kad se radi o zahtjevima prema Srbiji, Hrvatska je zapravo te zahtjeve svela na minimum i Zagreb se mora odprijeti trgovini bruxellske administracije koja želi potkupiti Srbiju. To je pitanje našeg elementarnog nacionalnog ponosa, radi se o posve pravičnum zahtjevima koji su pravno obrazloživi.

Metaforički i stvarno govoreći ova Vlada vanjskopolitički ne smije posustati u pravednoj borbi protiv srpske samovolje, kao što unutarpolitički ne smije žrtvovati Zlatka Hasanbegovića.

Jesu li izborom nove vlasti stvoreni uvjeti da se u Hrvatskoj afirmira predsjedničina inicijativa „Jadran-Baltik“ nesuprot dosadašnjoj jugofilnoj orijentaciji vanjske politike?

Inicijativa hrvatske Predsjednice o uspravnici Jadran-Baltik je upravo povijesna. To je onaj ključni iskorak koji hrvatska vanjska politika mora povući u svom odlasku s Balkana i da nije došlo do koalicije domoljubne koalicije i Mosta nema puno dvojbe da bi Milanović i Vesna Pusić ignorirali tu inicijativu kao što su je ignorirali na samom početku. Jadran-Baltik je znak povratka Hrvatske u srednju Europu gdje smo bili punih 800 godina i ta će inicijativa polako, ali sigurno pokazati da je nama tamo primarno i dominantno stanište.

Srbija, Beograd i Balkan su za hrvatske vanjskopolitičke interese svojevrsno stražnje dvorište i to nije pitanje emocija nego gole realnosti. Od toga treba lučiti hrvatski interes i obvezu vezanu uz brigu za Hrvate u BiH. Konsolidacija te države će biti moguća jedino u okviru Europske unije i to je ključni projekt koji je za BiH egzistencijalno važan.

Je li ukidanje ureda bivšeg predsjednika Mesića na simboličnoj, ali i na političkoj razini važan potez nove vlasti?

Ukidanje tog ureda je potpuno ispravan potez i financijski i politički. Dok nemamo novca za školske autobuse uistinu je perverzno da imamo novca za Mesićeva putovanja po bivšim zemljama pokreta nesvrstanih! Od Mesića i njegovog ureda ova zemlja ne samo da nema nikakve koristi, pače, ima vrlo često štete. Naime, Mesićevi politički stavovi koje je on znao iznositi nerjetko nisu bili usuglašeni sa službenom hrvatskom vanjskom politikom, tako da je Mesić najčešće svijet politički zbunjivao. Financijski njegov ured ne samo da košta pristojan novac, radi se o tome da njegova putovanja nemaju financijsku verifikaciju. Ako pak nisam u pravu nema nikakve dvojbe da će se hrvatske tvrke jagmiti ne bi li Mesiću platili put širom svijeta da im on sklapa poslove.

Sadašnji ideološki sukobi još su jednom pokazali činjenicu da desna politička opcija u državi nema niti jedan jedini medij koji bi zastupao njezina stajališta. Jesu li sazrijeli uvjeti za dekonstrukciju sadašnjeg medijskog stanja i za osvjetljavanje medijskog mraka koji traje od 2000. do danas?

Da, ja već godinama govorim da mi zapravo uopće ne možemo govoriti o demokraciji u elementarnom smislu riječi, jer mi nemamo kao druge države desne i lijeve dnevne novine, desni i lijevi nacionalni tv kanal. Mi se nismo maknuli iz vremena socijalističkog saveza i pluralizma unutar tih relacija. Krajnje je vrijeme da se ta dekonstrukcija dogodi baš sada i krajnje je vrijeme da se dogodi na državnoj televiziji. Mi imamo petnaest godina jedan jedini politički talk show koji vodi kolega Stanković. On to radi sjajno, problem je jedino u tome što je ideološki ograničen isključivo na jedan svjetonazor.

Imamo „Peti dan“ gdje je upravo groteskno gledati kako se Nino Raspudić već godinama bori, upravo hrva, s tri ideološka protivnika. Mi smo se de facto navikli da desna opcija ima status niže vrste i to je svakako nešto što treba mijenjati. Ta promjena će osvježiti učmalu hrvatsku demokraciju i pokazati će da na desnici postoji intelektualni potencijal koji je skriven, jer je de facto godinama zabranjen. Nakon petnaest godina „Duge mračne noći“ koliko ovdje traje nametnuti ideološki teror jedne opcije vrijeme je za promjenu čitave paradigme.

Davor Dijanović/HKV.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Meri Cetinić: Ne mogu shvatiti ljude koji žive u Hrvatskoj, a ne poštuju branitelje

Objavljeno

na

Objavio

FOTO:Ivo Čagalj/Pixsell
Razgovor s hrvatskom glazbenom divom Meri Cetinić

Kako ste se osjećali u četvrtak kada je Hrvatska vlast uklonila spomen-ploču poginulim braniteljima u Jasenovcu?

Osjećala sam se loše, ogorčeno i tužno. Napisala sam to na fejsu, morala sam, nisam mislila da će toliko odjeknuti.

Smatrate li da je normalno ovakvo stanje u Republici Hrvatskoj u kojemu se zabranjuju domoljubne pjesme, uklanjaju spomenici poginulim braniteljima? Je li to ona država za koju su punim srcem pjevali mnogi pjevači 90-ih, uključujući i Vas u pjesmi „Zemlja dide mog“?

Nije normalno, zato i reagiram protiv toga. Ne mogu shvatiti ljude koji žive u Hrvatskoj, a ne poštuju branitelje koji su dali živote za nju, imaju nešto protiv domoljubnih pjesama. Svaka država ima najveće poštovanje prema ljudima koji su se za nju borili i zadužili ju. Domoljubne su pjesme odraz vjernosti i odanosti svojoj zemlji. Iako ima mnogo problema i podjela, mnogi nam nisu naklonjeni i prave štetu, ja vjerujem u Hrvatsku i njezine ljude. Samo nam treba više sloge, manje odlazaka, manje šutnje!

Nije uobičajeno da tako emotivno reagiraju žene. Smatrate li da bi i druge javne ženske osobe isto tako trebale istupiti ako tako osjećaju?

Trebale bi, nije važno ako su žene. Mislim da nam je svima dužnost sudjelovati u kreiranju svoga društva, upozoravati na nepravilnosti, boriti se za vrijednosti koje svima nama čine život boljim i kvalitetnijim. Ja se osjećam slobodnom to izreći, jer sam cijeli život živjela od svoga rada i talenta, nisam bila uključena ni u kakve političke stranke, ni nekad, ni danas. Nisam od države dobila nikakve povlastice i nisam nikome ništa dužna. Samo svojoj publici i ljudima kojima sam se obraćala i koji su mi to vraćali s velikom ljubavi. Volim ljude i našu prekrasnu Hrvatsku i vrijedi se boriti za pravednije društvo.

Zašto njima uopće smeta pozdrav Za dom spremni? Komu danas može smetati to „za dom“, i kakve veze ima s prošlim režimima?

Godine 1991. cijela se Hrvatska digla i bila spremna obraniti svoje domove jer smo bili napadnuti. Svjedok sam tih dana i znam s koliko su prkosa i odlučnosti ljudi stali pred tenkove. Dom je ono što nas drži, gdje pripadamo i gradimo svoj život i mir. Ta je ljubav prema svome domu i domovini i odlučila da Hrvatska pobijedi u ratu i dobije svoju samostalnost. Vjerojatno im baš to i smeta.

Kakve su reakcije ljudi na Vaše zadnje objave, potporu Thompsonu, ogorčeno istupanje oko uklanjanja ploče poginulim braniteljima u Jasenovcu? Jeste li osjetili da su ljudi više uz Vas, čestitaju li Vam? No, vjerojatno ima i neugodnosti.

Reakcije su dvojake, mnogi me podržavaju i odobravaju, ljudi trebaju takvu podršku od nas koji smo malo istaknutiji, pa se taj glas više čuje. Ima i mnogo uvreda i ružnih riječi, ali otrpim sve to jer govorim iz srca i samo ono u što vjerujem i branim.

Barbara Kraljičak/Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati