Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

RAZGOVOR “UGODNI” IZMEĐU TUĐMANA I MESIĆA

Objavljeno

na

OD PRVOG KRALJA DO PRVOG POGLAVNIKA I PRVOG PREDSJEDNIKA RH

Transkript zadnjeg razgovora između prvog hrvartskog predsjednika Franje Tuđmana i ondašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića koji je održan u Predsjedničkim dvorima 24. veljače 1994. godine s početkom u 10 sati.

Iz transkripta je vidljivo da je Tuđman Mesića svako malo uhvatio u laži, što je ovaj tada žestoko negirao, ali je s današnjeg vremenskog odmaka očito da je Tuđman bio u pravu. Naime, nedugo poslije razgovora Mesić je zajedno s Josipom Manolićem pokušao poznati puč kada je htio smijeniti Tuđmana i aktualnu, demokratski izabranu vlast, i to u jeku Domovinskog rata.

Evo kako se je Mesić lažima, kuknjavom na granici plača i isprikama pokušao opravdati Franji Tuđmanu koji je u to vrijeme već imao sva saznanja o njegovim dvostrukim ‘igricama’.

– Tuđman: Stipe, šta smo se mi dogovorili?
Mesić: Mi smo se dogovorili, ali se situacija promijenila.
– Tuđman: U čemu, organizirate odlazak u Sarajevo. (Ja.) Da, ti i još tko, pa zato ne ideš.
Mesić: Ja organiziram.
– Tuđman: Da, pa zato ne ideš, a što smo se dogovorili.
Mesić: Ja organiziram za Sarajevo?
– Tuđman: Sudjeluješ u razgovorima.
Mesić: Ma ni u jednom momentu.
– Tuđman: Ni jednom momentu. (Ne.) Dobro, a zašto nisi prema dogovoru otišao?
Mesić: Dobio sam upalu jedne bradavice, išao na operaciju, na bolovanju sam, izvadio konce – na bolo-vanju sam, jedna nova situacija je nastala. Računao sam da me to izbacuje iz igre. Prema tome, opet nisam u aktivnoj igri. Nakon toga sam pročitao u novinama, da je netko provalio da idem u Belgiju. A, sada, slušaj, …
– Tuđman: Tko je to?
Mesić: Ne znam. Novine su pisale.
– Tuđman: Ti si dao intervju, poslije razgovora sa mnom. I, to ‘Feralu’.
Mesić: Da ja idem, ma, prije nego sam ja s tobom razgovarao.
– Tuđman: Nisi prije, nego poslije razgovora.
Mesić: Ma, prije, prije.
– Tuđman: Poslije razgovora sa mnom si dao intervju ‘Feralu’.
Mesić: Ne, ne.
– Tuđman: To ja nisam, podijeljen je poslije toga.
Mesić: Prije, jer si ti meni prigovorio za taj intervju.
– Tuđman: Mesiću, ja sam mislio da smo se mi dogovorili, politički i prijateljski. (Jesmo.) Međutim, ti se ne drziš toga dogovora.
Mesić: Pa, ne mogu sada ići.
– Tuđman: Zašto ne možeš ići?
Mesić: Zato što je provaljeno.
– Tuđman: Što je provaljeno, pa tko je provalio, šta, šta.
Mesić: Ja nemam pojma.
– Tuđman: A, što to ima veze?
Mesić: Kažu da idem, a, šta da kažem?
– Tuđman: Šta da kažesš? Da ideš, rekao si da ideš na odmor, i ja sam rekao da ćeš biti, – ja – da ćeš biti jedno vrijeme u inozemstvu, sto smo se dogovorili. A, šta ti hoćeš? (Ništa.) Organizirati opoziciju.
Mesić: Kakvu opoziciju?
– Tuđman: Razbijanje HDZ-a.
Mesić: Tko, ja?
– Tuđman: Da. Ti. A, zašto ne ideš tamo.
Mesić: Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju, neću, – neka me ubiju tu. Ako smo završili ubijte me ovdje, neću ići, – neću ići da me ubiju, Juku Prazinu su ubili, i da ja idem sada u Belgiju da me ubiju.
– Tuđman: Tko, tko to?
Mesić: Ne znam, neka tu organiziraju, šta hoće, šta god hoće.
– Tuđman: Dobro, šta je tebi, Stipe Mesiću?
Mesić: Dobro je.
– Tuđman: Da ti hrabrosti u pojedinim momentima nisi imao,
Mesić: Ja sam bio hrabar. Ja sam i u Beogradu, zamjerio se Jugoslaviji, zamjerio se svim četnicima, i da idem na odstrel, sada. I, još me pro-glase ovdje, da radim antihrvatsku politiku pa ubiti će me. Pa, nije radi mene, meni je radi obitelji, jer sam joj potreban. Ali, ako me hoće ubiti, onda neka me tu ubiju.
– Tuđman: Tko da te ubije?
Mesić: Ne znam ja, tko. Ali, to je jedini razlog.
– Tudjman: Vidiš, Stipe Mesiću, da si mi to rekao, da se bojiš toga, ja bih to uzeo u razmatranje, tako, zaista to nisam znao.
Mesić: I, ja sada van, na odstrel.
– Tuđman: Prije svega, tko je rekao, da i bez osiguranja. Zar nije rečeno, da će biti.
Mesić: Ne, nikakvo, da će oni tamo nešto dati. Ali, čuvaju se, oni čak imaju i svoje osiguranje, ali, nije to bitno. Bitno je to da je sada provaljeno, kada ja pročitam u novinama, i kaže, da li idem sa…
– Tuđman: Gdje je pisalo?
Mesić: U ‘Globusu’. U ‘Globusu’ sam pročitao …
– Tuđman: A, u ‘Globusu’. U ‘Globusu’ koga držite, koji vam objavljuje i ‘Globus’ i ‘Feral’ vam objavljuje ovo, na što ste spali, Boga vam vašega.
Mesić: Ni s jednim novinama nemam apsolutno nikakve veze.
Tuđman: Nemaš veze.
Mesić: Ti si dobro rekao, da li netko kalkulira, da li netko želi malo iskoristiti, – to je druga stvar. Ali, ja, osobno, ni s kim, niti privatne, niti bilo kakve veze imam.
– Tuđman: Ne govoriš istinu, Stipe.
Mesić: Hajde, dobro.
– Tuđman: Ne govoriš istinu, jer kažeš, da nisi ni sa kim razgovarao, niti oko Sarajeva.
Mesić: Ne, ne.
– Tuđman: Bogati. A, ja sam razgovarao sa Stipcem, je li.
Mesić: Ja sa Stipcem, u vezi Sarajeva.
– Tuđman: Nego, o čemu?
Mesić: Nikakve veze o Sarajevu, on mi je samo rekao da ide u Sarajevo. On mi je rekao da ide u Sarajevo. Meni je Joza telefonirao, da bi htio sa mnom razgovarati. Ja kažem, u redu. Hajde, da se nađemo, i nađemo se kod Stipca.
– Tuđman: Kod Stipca, zanimljivo. Predsjednik Sabora, predsjednik jednog i drugog doma se nalaze kod Stipca.
Mesić: Samo da ti kažem, – on mene pozove, i ja odem, – nisam ga uopće pitao šta je, zbog čega, – odem tam, Joze nema. Ja kažem, hvala lijepo, možemo popiti kavu, o čemu se radi. Ništa posebno, dobili su prostorije, – ja sam intervenirao svojevremeno, da dobiju te prostorije, popili kavu, – onaj Gloković, njihov tajnik, njihov sekretar je sa mnom študirao, još malo popričali, i on mi kaže, da se sprema za Sarajevo, i da je vidio moje ime. Ja kažem, ne znam tko s njim manipulira, ni s kim ja o mom imenu nisam razgovarao, niti sam dao suglasnost. Ja kažem, ja znam da postoji mogućnost da ja idem sa delegacijom, ali, ja sam sada na bolovanju. Prema tome, ja nikakvu delegaciju ne mogu voditi, niti u parlament, a u ovome najmanje, jer ja ne znam uopće tko to organizira. A, šta ideš ti? On kaže, – pa, ja još dvoje, ne znam da li ću ići, i tako. I, na kraju je rekao, – možda idem. Tko -je organizator? Sve organizacije, ne znam koga mi je sve govorio. Ali, ja da sam sudjelovao u tome, – nikakve veze.
– Tuđman: To je, Stipe, što sam ti rekao.
Mesić: Nikakve veze.
– Tuđman: Računaju s tobom, i manipuliraju s tobom.
Mesić: Pa zato sam, vidiš, bio izvan svih tih igara.
Tuđman: I, uključio si se u to.
Mesić: Nisam, nisam, nisam, ni s kim.
– Tuđman: A, onda šta je, – Joža Manolić te pozvao, a on?
Mesić: I, tamo ga nije bilo, kaže, bio je ovdje, i otišao je. Ali, o čemu su oni razgovarali, – niti sam pitao, niti me to interesira.
– Tuđman: Dobro, kao stari politički lisac i konspirator, – šta zaključuješ iz toga?
Mesić: Pretpostavljam da je bilo o tome, – ja samo pretpostavljam, ali ne mogu reći, kada ne znam. Niti sam ja pitao, o čemu ste vi razgovarali, nisam. Ali, znam da me je odavde nazvao, i daj, kaže dođi na kavu kod Stipca. Ovaj mi kaže, – znaš, šta, on te nije htio čekati, sjedi, i evo. To je sve o čemu sam ja razgovarao. I, pitam, tko je taj, i šta, kakav spisak. Kaže, – ja vidio spisak, na kome je Joža Manolić, Stipe Mesić, ne znam, Savka, i ne znam koga su sve nabrojili. Niti me je tko pitao, …
– Tuđman: Tko je dao onu izjavu, je li to pisao Ćulić, ili tko je pisao. Kako češ ti 30 zastupnika povući, itd.
Mesić: To su kalkulacije, to, sjecčaš se, ja toga Ćulića, uopće nikada nisam u životu vidio. Evo, sada pročitaj danas novine, – Šeks ti je dolje, kaže, – moramo naseliti Prevlaku. Pa nije meni to poruka, nego tebi, ako ti razgovaraš, i spomeneš Prevlaku, u kom kontekstu, to nije bitno. Ali, ako sada netko ode, – ali ni jedna izjava, ni jedna ludost nije opasna, – jedino, da li je Stipe Mesić negdje nešto rekao.
– Tuđman: Nije pitanje, da li je netko nešto rekao, nego je pitanje, Stipe, kako ne vidiš.
Mesić: Ne sudjelujem…
– Tuđman: Da je deklaracija, – bio je plan, da se u Saboru osudi politika, državna politika HDZ-a, i Tuđmana.
Mesić: Pa, to je nemoguće.
– Tuđman: (Na telefonu sa Vesnom Škare.) Tko je objavio neki dan, da li je to bio Ćulicć, ili netko, o tome, – gdje su tvrdili kako, šta, Mesicć, nešto sa 30 zastupnika, i tako nešto. Ili je to ‘Novi list’ bio, kada je to bilo, prekjučer, kada. Prije tri dana. Hajde, provjerite, pa mi javite.
Mesić: Ja se sjećam da sam to pročitao, ali toga Ćulića ja nikada u životu sreo nisam.
– Tuđman: Stipe, prema tome, … i to, među nama,…
Mesić: Da, a šta ja imam s vama.
– Tuđman: Čekaj, Stipe, ja sam ti rekao, – onda sam ti rekao, – da ti nisi glavni u tome, ali da manipuliraju s tobom.
Mesić: Pa, ne može manipulirati.
– Tuđman: Pa, kao što vidiš, manipuliraju, do toga da te pošalje na sastanak sa Stipcem. Do toga, i tako.
Mesić: I, šta ima od toga sastanka? (Ima.) Ništa.
– Tuđman: Znači, da računaju još uvijek s tobom. (Ništa.) Pa, do toga, da nisi meni rekao, molim, ja uzimam ovo što si ti rekao, boji se, da, i tako. I, sada, kada si mi to rekao, molim.
Mesić: Pa, je, ali znaš, kada sam počeo razmišljati. Tek, kada sam, prvo, ni na kraj pameti nisam imao, – računao sam, slušaj, to je jedan institut, tu je masa ljudi, ne moze se ništa desiti, ni u primisli. Nego, tek kada sam ja ležao, kada sam se operirao, – onda sam si počeo misliti, – ali, slušaj, i čitam, pročitam toga nesretnoga Prazinu, našli ga negdje na parkingu. Gdje piše da mene ne može, isto tako, zgrabiti i odvesti i gotovo. I, na kraju ne bi prigovorili, ne znam kome tamo, ubojstvo, – prigovorili bi Hrvatskoj. Samo bi veći problem imao sa mnom mrtvim, nego sa živim, to je sto posto.
– Tuđman: Prema tome, trebalo je osuditi u Saboru, tu politiku, trebalo je organizirati ovaj hrvatski sabor, u Sarajevu, gdje je trebalo pozvati, i ti si trebao ići tamo, i svi oporbeni vodje su trebali ići tamo.
Mesić: Stipac mi je rekao, u nekakvom spisku.
– Tuđman: No, pa rekao ti je, znači, to je ono što ti ja kažem.
Mesić: Ja kažem, ja nemam s tim nikakve veze, nemam pojma, prvi **** čujem.
– Tuđman: Dobro, Stipe, ali si dao materijala o tome. Osim toga, molim te, Stipe, ja sam ti to, ne samo zbog HDZ-a, zbog Hrvatske, nego iz prijateljskih odnosa prema tebi rekao, – Stipe, učini to. Da, jer si postao, postao si objekt, s kojim manipuliraju. A, ti mjesto da tako…
Mesić: Ja sam se povukao.
– Tuđman: Nisi se povukao, jer si u isto vrijeme, u Saboru gledao televizor, i šetao se tamo. Prema tome, na svoj način diskreditirao taj naš dogovor.
Mesić: Znaš, zašto sam u Sabor došao, dok sam na bolovanju? Jer su počeli pričati da imam SIDU, (LAŽIV NAD LAŽIVIMA, mo. Otporaš) da se liječim od SIDE. Počeli su pričati da sam pobjegao iz zemlje, da sam zgrabio novce. Pa, meni dolaze ljudi, – da sam zgrabio nekakvu veliku lovu, da me se štiti, da sam pobjegao u inozemstvo. I, onda sam rekao, – idem na pet minuta, nisam više od pet minuta bio. Otišao sam da me se vidi, i ništa više.
– Tuđman: Koji cirkus. Slušaj, onda su, znači, – očekujući te u Saboru, razumiješ, – organizirali su, i čak su pronašli u Americi koje sa američkim avionima prebacuju preko Münchena u Sarajevo, par tih ljudi, koji su antihrvatski bili, i nemaju veze sa HDZ-om, niti sa sadašnjom suverenom Hrvatskom. I, da smo donijeli onakvu rezoluciju, kakvu smo donijeli, – ne bi Silajdžić slao zahtjev za to, – nego je to trebalo, – nego je to trebalo potaknuti.
Mesić: To se radilo o danima.
– Tuđman: Da, o danima se radilo, da, a mjesto da donesemo, prvi ili drugi dan rezoluciju, mi smo je nategnuli osam dana, pa oni i tako, od 13 brigada, i od 28 do 30 tisuća, itd. Prema tome, stvara nam malo poteškoće, računajući, evo, i na tebi i na Joži, na vaših 12 sigurnih, 30 može biti.
Mesić: Sigurno da mene jedan dio ljudi podržava, to je apsolutno.
– Tuđman: To, Stipe, koliko te podržava, vidio si, – jesi li bio na sastanku. (Jesam.) E, pa? Molim te, lijepo, i toga momenta si mogao zaključiti.
Mesić: Da, bio sam, ali tko me podržava, – nisam zavrsšio rečenicu do kraja. Podržava me dotle, dok sam ja na pozicijama programa Hrvatske demokratske zajednice. (Jasno.) Onda se razumijemo. (E, pa dobro). A, 90%, tamo sjedi, za koje nitko živ nije znao, nego su došli, kao, tako, na HDZ-u su.
– Tuđman: Jasno. Ali si i zadnji ****, nakon moje riječi, uzeo si riječ, gdje si pokušao malo politikantski, tako da sam ti morao odgovoriti, nepotrebno. Prema tome, igraš malo, Stipe, svoju igru, a to nije dopušteno. Radi se o Hrvatskoj. I, ili ćeš, provoditi. I, sada je pitanje, – šta Stipe.
Mesić: Hajde, šta god hočeš.
– Tuđman: Ne, ja ću, i sada moram razmisliti, i u odnosu na ovu situaciju, i u odnosu na ovo što (je) Granić imao razgovore i u Rimu, i Vatikanu, i u svijetu, sada, – sada moram razmisliti. Ali, vam neću dopustiti da se igrate, sa Hrvatskom.
Mesić: Sada, meni je, meni je ovo samo teret. Ja lako izađem iz politike. Odem u privredu, i ja sam sve riješio. Šta smeta Franji Greguriću.
– Tuđman: Franji Greguriću, ne smeta, i, s njim su igrali, a i on im je dao malo materijala. Tako da su igrali, razumiješ, igrali su s tobom. Ali, kao što si sam, toliko si bio mudar, Stipe, ono si već davno bio, kako su te, pa je onda pustili, i tako.
Mesić: Ja sam to vidio šta se događa.
– Tuđman: Jasno, jasno, Stipe. Pa, zato mi je stalo do tebe, Boga ti tvoga, kao čovjeka mi je stalo do tebe, razumiješ.
Mesić: Jer sam vidio igre, meni je sve jasno bilo što je. Jesi li vidio kako je prestala odmah igra, čim su vidjeli da nikoga ne mogu uhvatiti u zamku, i gotovo, igra s drugim, jasno. Ja jedino mogu reći, u nikakvoj operativnoj politici ne moram biti, raditi svoj posao, – meni ističe danas bolovanje, uz nekakvu amortizaciju, – možda je i bolje da se smiri, a, kada se odlučimo da odem, – ja mogu otići u neku privrednu organizaciju, tamo, kada se dogovorimo, i gotovo. Ali, ne sada kada je kampanja, nego kada se situacija smiri. Ali, na moje traženje, i sve u redu. Tako da se nitko ne mora, baviti sa mnom.
– Tuđman: Slušaj, Stipe, problem je u tome, – da se na leđima Hrvatske, ako si me slušao, – na leđima Hrvatske, se sada prelamaju ti svjetski problemi, interesi, svjetski, i tako.
Mesić: Da, interesi, i interes svijeta, da ne ratuje s islamom, meni je to sve jasno. A, da mi budemo taj, koji će to…
– Tuđman: I, da nas čak i vrate, u Jugoslaviju, razumiješ, u neki oblik, itd. (Jasno.) Tako da tako.
Mesić: Ja mislim, da… Ti odluči, ja mislim da je sada najbolje, jer onda prestanu sve priče, – ja sam bio u inozemstvu 10 dana, znači, i to smo, ne može nitko nas uhvatiti za riječ, – čuj, rekli ste, biti će u inozemstvu, – bio je. Ja sam bio 10 dana vani, bio sam na bolovanju, bio sam djelomićno, na odmoru. Prema tome, isteklo je sada, i ja ti mogu ovako, gentlmenski sporazum, – da ne sudjelujem u ovim dnevnopolitičkim stvarima, – predsjedavam dok se dogovorimo, – negdje na jesen, dok nađem nešto ozbiljnijega, gdje mogu – baš, gdje se mogu pozivati, da sam bio na bolovanju, da me to i opterećuje, i da tražim jedan mirniji posao, i da tako nekakav jedan blagi prelaz napravimo. Jer, mislim sve drugo da bi bilo tako.
– Tuđman: Stipe, imam tvoju riječ.
Mesić:
– Tudjman: Da te neće u ove svoje političke…
Mesić: Neće, neće. Možemo se, ja sam čak za to da tu i tamo sjednemo, po starom običaju, da malo poćakulamo, jer mnoge stvari i do mene dodju, što možda do tebe ne dodju. Kao i ovo, ti meni sada kažeš, čuj igraju. Za neke stvari, ja prvi **** čujem. (Je, pa da.) Istina, istina, ali, vjerojatno, tako, – no, do mene ne dodju. Sada, šta tko kalkulira.

(Eto čuliste razgovor predsjednika RH dra. Franje Tuđmana i predsjednika, u to doba Hrvatskog državnog Sabora, Stjepana Mesića. Ovaj razgovor daje svakoj Hrvatici i svakom Hrvatu da formiraju svoje osobne stavove i o jednom i drugom Hrvatu. Otopraš.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati