Razgovor vjernika i onog koji vjeruje da ne vjeruje/ateist

    0

    -ATEIST : Zar Gospodinu nije važno da je netko dobrog srca (npr. Gandhi) već mu je potrebno i priznanje? S druge strane, mnogi su u Njegovo ime, njemu ekskluzivno odani pa je to onda valjda ok, činili i čine grozne stvari mnogim ljudima koji nikog nisu dirali, nikome nisu naudili već su samo poput npr. Indijanaca živjeli u skladu s prirodom i brinuli se i voljeli za svoje jednako kao što i mi volimo svoje… Ne brinem se jer nikome nisam naudio, ne činim nikome loše, a ako to nije dovoljno da izbjegnem vječni oganj (izrazito brutalan koncept u koji btw. ne vjerujem niti 0.0000001 posto) onda mi stvarno nije jasno gdje je u svemu što kršćanstvo naučava ljubav (as in god is Love). Nikad nisam kužio spiku Ako nisi s nama ond si protiv nas…

    kriz_28-04-2012_625_shutterstock-VJERNIK : Naravno da je “Gospodinu važno da je netko dobrog srca”, možemo reći i najvažnije, međutim takvoga nema, i to najviše buni ljude. Isti Gospidin reče kad su njemu samom Bogu, koji je istovremeno bio i čovjek rekli: “Učitelju dobri, što mi je činiti da vječni život baštinim?” – odmah je presjekao pitanje i rekao: “Što me zoveš ‘dobrim’?! NITKO nije dobar doli Bog jedini!”

    Velika zabluda da ima dobrih ljudi. Nema. Barem ako hoćeš biti katolik, trebaš to vjerovati, jer svi koji se hoće nazivati katolicima, javno “se trebaju smatrati grešnicima” (KKC). Mi smo ljudi slaba bića od Istočnog (izvornog) grijeha imamo ranjenu narav sklonu na zlo što se naziva požuda. – vidiš kako su to odmah vjerske stvari?
    Da bi ovo razumio i prihvatio trebaš imati iskustvo Boga, duhovno to razumjeti, razlučiti i prihvatiti ili odbiti – vjera je puno kompleksnija stvar od jednog uvjerenja za ili protiv. Dakle, svi su ljudi grešnici, i svi su radili “grozne stvari” i rade ih, i ti, i ja.

    U vjeri nema “nikome nisam naudio, ne činim nikome loše”. Radiš itekako, čovjek si, nisi anđeo, samo nisi ni svjestan toga. Tvoji grijesi ostaju dok ih ne okaješ ako ih uopće okaješ. Posvijestiti, doživjeti ove stvari može poslužiti za početak obraćenja i vjere. Vjera je često kao u zametku, u sjemenu, ‘posijana’ u krštenima koji ju često ne žive, ili u nekrštenima koji požele biti kršteni i prihvate Božju milost koji On SVAKOM ponudi jer On voli svako svoje stvorenje, i kršćanina i nekršćanina za kojeg hoće da postane kršćanin.
    Da, Bog to hoće jer je kršćanska vjera jedina božanska vjera na svijetu, i zato ekskluzivna – izvorno dana od samog Boga, a druge su tzv. prirodne religije koje su ljudi sastavili nekakvim svojim traženjem i umovanjem. – npr. taoizam, hinduizam, šintoizam, razne plemenske poganske religije itd.

    Kolokvijalno rečeno, Bog cjeli život “proganja” čovjeka svojom ljubavlju, zovući ga sebi. Ne želi zadrijeti u čovjekovu slobodu, i to nikada ne čini nametljivo, ali čini permanento, zato jer On i jest Stvoritelj svakog svog dijeteta i kao Otac odgovoran za njega, ali ne bezuslovno jer onda ne bi bilo slobodnog odgovora ljubavi dijeteta na ljubav Očevu. Pakao je u Katekizmu i definiran kao “stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom” s naglaskom na riječ samoisključenje. U ovom vremenu i maniji “ljudskih prava” nikada se ne čuje da i Bog ima prava.

    Njegova su prava da bude poštovan i da bude ljubljen, ali mnoga mu djeca dokidaju ta ‘prava’. On ima ta prava jer je stvoritelj, otkupitelj i posvetitelj čovjeka, davaoc je života. Bog je jednostavno sve – i izvor, i svrha i smisao života, a život bez Boga je upravo Pakao. Pakao je pun gorkog očajničkog samokajanja što su odbili smisao, bez kraja i bez mjere, najgore mjesto i stanje zanavijeke. Znati da si odbio bezuvjetnu ljubav kada je kasno jer je vrijeme i mjesto odluke samo zemaljsko proputovanje svijetom i životom, pogazio Ljubav, uvrijedio Dobrotu, odbacio sve dobro, to spoznati i spoznavati kroz čitavu vječnost – ne može se zamisliti ništa gore. Dakle, naglasak nije toliko na tjelesnim (vatrenim i ostalo) patanjama, koliko na neizmjernim duševnim ali na žalost vječnim bolima – zato se Pakao teološki i definira kao stanje a ne mjesto.

    Ja naravno ne znam odgovore na sva pitanja a na neka znam donekle, zato jer je teološki govor, govor o duhovnim stvarima o kojima se može samo mucati. Međutim, to nije ljudsko iznašašće, već je do vjerskih istina dođeno također darom odozgo – Božjom Objavom, ljudski um i ustrojstvo nikada to sami ne bi mogli dokučiti. Pojednostavljeno rečeno kada to pokušavaju i dobivamo ‘proizvode’ – tisuće i tisuće ljudskih religija i vjerovanja što zaokruženo nazivamo poganstvo (neznanje o biti i naravi o jedinome pravom Bogu i vjeri).

    U današnjem je globaliziranom svijetu popularno u svemu biti politički korektan – svima dati bar nešto za pravo bez apsolutne istine, dakle ulazak u relativizam, pa to od razdoblja do razdoblja (kao ovo) se prespe malo i u Crkvu, pa onda imamo crkvenu korektnost gdje se granice spasenja proširuju i na druge religije. Međutim, tu je riječ o iznimkama, ne o pravilima. Nema danas prostora ni naroda gdje Krist nije naviješten i ponuđen za spas, osim tri plemenčića u Amazoniji i jedno u Sibiru – naravno da takvi ljudi dolaze u obzir za spasenje ako žive po savjesti koja je instrument Božji, no oni koji su čili za Evanđelje, ako ga odbiju nemaju isprike. Orginalni je crkveni nauk dakle da izvan Crkve nema spasenja (extra Ecclesia nula salus), a Crkvu predstavljaju svi koji su kršteni, predstavljaju Tijelo jedne Glave – Isusa Krista za kojeg ti želim da ga sretneš, jer još nisam sreo nekog tko je Njega sreo a da je zažalio.

    -ATEIST : Lijepo si mi to sve elaborirao, ali to je tak strogo.

    -VJERNIK : Puno ljudi to ne želi jer je teško. Vjera jest teška. Tko kaže da nije i predstavlja vjeru kao neku bajkicu i lagodnost zavodnik je i laže. Istina je pak, ona je i velika radost, najdublje ispunjenje čovjekovih težnji, ali za one koji hoće tražiti, a napisao sam ti kakvi smo mi, pitam se koliko ljudi traži lagodnost, a koliko pravu bit i smisao..
    Da za šakicu blata (ovaj život) izgubim vječnost? Ne hvala, e tu se ja ‘disagree ps sve je “strogo”, aj probaj bit ne 100 % na poslu, ili nekad u školi, među ljudima, probaj ne bit ‘strog’, pa ćeš vidjeti kako ćeš proći. Sav je život ‘strog’ i grub, ali ova strogost ima i ishod i samo se preko muka nešto vrijedno postiže, i na zemlji, kamoli ne u vječnosti.

    Željko Stanić

    facebook komentari