Razlika između obitelji Zec i Šoljić…

    0

    Nakon predstave o tragediji obitelji Zec tišina je trajala desetak minuta, a nakon promocije knjige o tragediji obitelji Šoljić, tišina traje punih – deset godina!

       U Rijeci su svi oduševljeni- stigao  je Oliver Frljić i pred punim kazalištem prikazao  predstavu svoga života – “Aleksandra Zec”, koja je, kako je naglasio, “posvećena djeci ubijenoj u hrvatskom Domovinskom ratu”. Kao prvo, to je laž. Zatim je kontraverzni autor izrazio čuđenje što se i nakon gotovo dva desetljeća nakon rata- još uvijek žrtve dijele po nacionalnoj pripadnosti, što izravno ponižava žrtve. 98989_1001-porodica-zec-mercep_fA on eto, jadnik, nije napravio predstavu po “nacionalnom ključu”, već je za svoj “projekt”(sic!) izabrao isključivo i jedno žrtvu srpske nacionalnosti, čijeg su oca, majku i dijete ubili, ne u ratu, već kod kuće i na obroncima Sljemena ljudi koji su možebitno (što nikada nije dokazano) imali samo jedan motiv u vrijeme srpske agresije – da se “osvete” nekim Srbima, za što naravno nema opravdanja.

    Na obitelj Zec nije pala srpska granata, kao na nevinih  28 dječaka i djevojčica u Slavonskom Brodu, kao ni na 400 druge hrvatske djece koja su zvjerski ubijena, ali ne od hrvatske, već od srpske ruke. Ako je Frljić želio raditi predstavu za “svu djecu koja su ubijena u srpskoj agresiji”, onda je zaboravio samo jedno-  na najmanje ubijenih deset razreda nevine hrvatske djece! Međutim, nevjerojatno je kako su ovu provokaciju “bivšeg dečka Danijele Trbović” s oduševljenjem i financijskim sredstvima mnogi popratili, iako je predstava na granici kiča, odnosno dobrog ukusa, ili jednom riječju “mlaka voda”. Napravljena je po narudžbi raznih pupovaca, a to sve govori.

    kata_soljicPojedini kritičari pišu kako je na kraju ovog komada nastala tišina. Desetak minuta se šutjelo. Ljudi su bili u šoku, a kako i ne bi. Ali, kad je moja malenkost objavila knjigu “Kata Šoljić- Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata” (2004.) u kojoj se  opisuje smrt čak četiri sina Kate Šoljić u hrvatskom Domovinskome ratu, također je nastala tišina  koja nije trajala desetak ili dvadesetak minuta, već traje sve do danas, punih desetak godina!

    Održali smo dvadesetak ili tridesetak predstavljanja te knjige, i niz tribina, na kojima je bila nazočna i pokojna Kata Šoljić, koja je izravno i govorila o toj svojoj teškoj životnoj kalvariji, kad je pored četiri sina izgubila u Domovinskome ratu još i više od petnaestak članova svoje obitelji, kad je nakon II. svjetskog rata izgubila i četiri brata, za koje nikada nije saznala gdje im je grob,  tzv. lijevi mediji, a poglavito oni koji, poput Frljića, “ne dijele” žrtve po nacionalnoj pripadnosti, ostali su nijemi, prešutili su i marginalizirali ovu strašnu, nečuvenu tragediju. A “najponosnija majka u Hrvata” u Domovinskome ratu izgubila je sina Niku (r.1942.), Miju (1945.), Matu (1952. i Ivu (1948.). Godinama ih je nakon njihove užasne smrti tražila, zajedno sa svojim kćerkama, od kojih je jedna bila u srpskom logoru, a druga još ni danas nije pronašla svoga supruga i oca koji je ubijen negdje u Vukovaru. Kad je ova knjiga o tragediji obitelji Šoljić objavljena nije bilo zainteresiranih sponzora (gdje ste tada bili frljići, gradonačelnici, ministarstva, srpska vijeća, pupovci, “documente”, odnosno svi vi koji ste toliko složni kad treba poduprijeti neki “srpski projekt”, koji ima za cilj jedino još više razjediniti hrvatski narod?).

    oliver frljicDa je netko u Rijeci, poput nekog frljića, napravio kazališnu predstavu o tragediji obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje, koja nije ništa bolje prošla, (ili stotinama drugih hrvatskih obitelji koje su Srbi u vrijeme rata “sravnali do koljena”, nakon tog “projekta” i nakon promocije knjižice o njima, tišina bi valjda trajala ne desetak minuta nego najmanje – godinu dana. Ali, neka nam netko objasni kako i zbog čega ima interesa da se rade i kazališne predstave po “nacionalnom ključu”, da se iskorištava tragedija jedne nevine srpske obitelji, (samo da se “dokaže” da su u ovome ratu jedni i drugi bili “isti”),  a da nema još ni danas zanimanja za nešto takvoga kad su nevine hrvatske obitelji u pitanju koje su možebitno još i gore prošle samo od četničkih krvavih ruku u Domovinskome ratu?

    Zar jedan takav “projekt” ne zanima ni razne ministrice za kulturu, svjetski poznate glumce, estradne i ine zvijezde, srpske i ine političare, već samo i isključivo ostaju “nijemi” kad vide što se dogodilo sa jednom srpskom obitelji, a povod je bila, kako smo rekli, srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Jer da Srbi i ini okupatori nisu napali Hrvatsku, obitelj Zec, ali i na desetine tisuća Hrvata danas bi bili živi, a predstave bi se radile o nečem mnogo boljem i zabavnijem. Šteta što Frljić i njegovi pomagači nisu, u okviru ovoga “projekta” publici objasnili  tko je bio žrtva a tko agresor, jer bi tada mnoštvo posjetitelja sigurno bolje shvatilo što je “majstor želio reći”! Ali, ako bi u predstavi to istaknuli, onda to ne bi, zar ne, “bivši dečko Danijele Trbović” (po čemu je ipak najpoznatiji)  to bilo to!

    E, sad nakon ovog “velikog i nezapamćenog projekta” Frljića treba i nagraditi – intendantskom stolicom u riječkom HNK-u!

    Zaslužio je!

    Mladen Pavković

    kamenjar.com

    facebook komentari