Connect with us

Analiza

Razlikuju li se komunisti imalo od nacista?

Published

on

Svakom tko je pogledao snimku Kapovićevog jednosatnog sastanka s najbližim suradnicima, dostupnu preko dnevno.hr, jasno je da se tu radi o čovjeku koji ima svoje fiksacije posve nevezane sa stvarnošću, čija uvjerenja nikakvi argumenit ne mogu pokolebati, otprilike na razini fanatizacije talibana, i koji, prije svega, želi biti diktator.

Kad ekonomska kriza u nekoj zemlji dovoljno potraje, na svjetlo dana isplivaju radikalne antidemokratske političke opcije – to je tako od Rusije 1918., preko Münchena 1933. i Beograda 1987., do današnjih grčkih komunista iz Syrize i fašista iz Nove Zore, španjolskog Demosa, a nedavno smo i mi dobili svoju inačicu autentične fašističke stranke – koja sebe, jasno, kao i sve slične, prezentira kao antifašističku, komunističku, osnovanu za bolji život svih. No, svakom tko je pogledao snimku Kapovićevog jednosatnog sastanka s najbližim suradnicima, dostupnu preko dnevno.hr, jasno je da se tu radi o čovjeku koji ima svoje fiksacije posve nevezane sa stvarnošću, čija uvjerenja nikakvi argumenit ne mogu pokolebati, otprilike na razini fanatizacije talibana, i koji, prije svega, želi biti diktator. Da se ne kani služiti nimalo demokratskim metodama, jasno govori njihov način komunikacije, gdje sve argumentirane kritike rapidno brišu sa svojeg facebooka, a umjesto odgovora na pitanja, u tipično fašistoidnoj maniri, odgovaraju uvredama i etiketiranjima poput “ustaša”, “klerofašist”, “apologet kapitalizma”, “tržišni taliban”.

“Cilj opravdava sredstvo”

Communist-Fist

Ono što prvo pada u oči su metode koje on predlaže, a koje neodoljivo podsjećaju na nacističke, uključujući i organiziranje uličnih bandi koje bi se služile nasiljem kako bi ga dovele na vlast. Tu su i druge metode koje neodoljivo podsjećaju na nacizam, ali i na metode Miloševićeve propagande iz osamdesetih: Mate govori stvari poput, “Mi prema neprijatelju, političarima, kapitalu, medijima ne trebamo biti otvoreni i jasni, tu je dosta dobro muljati da ne znaju na čemu su, da misle da ćemo s vremenom reterirati”, “S jedne strane radikalni populizam vezan uz tajkune, a s druge strane, je li, u medije šaljemo nekog pomirljivog, pristojno obrijanog, pozivamo se na neke hipo fore – zdrav razum, dobar život. Jedan tuče po Todoriću, a drugi pa ne, mi samo želimo bolji život za većinu”, “Mi smo tu dosta dobro prodali priču da to ne zvuči previše svetogrdno kod ovih iz nacionalističke pozicije”, govori o tehnikama manipuliranja “šljakerima” koje očito prezire. Njegov populizam očito podsjeća na onaj Hitlerov ili Miloševićev, no te sličnosti nisu nimalo slučajne. Pogledajte slijedeću izjavu: “Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji današnjeg kapitalističkog ekonomskog sustava koji eksploatira siromašne, sa svojim nepoštenim plaćama, sa svojim nemoralnim vrednovanjem ljudskog bića prema bogatstvu umjesto prema odgovornosti i postignućima, i mi smo odlučni uništiti taj sustav pod svaku cijenu”. Ne, to nije rekao Kapović. To je rekao Adolf Hitler, u svom govoru 1. svibnja 1927., kako je navedeno u knjizi Johna Tolanda “Adolf Hitler: Konačna biografija” iz 1976.

Uostalom, pogledajte ovaj program, neke od 25 točaka:

7: ‘Mi mislimo da svaki građanin ima pravo na posao i dovoljno hrane, krov nad glavom i dostojanstven život’;
9: ‘Svi građani trebaju imati jednaka prava i dužnosti’;
10. ‘Svatko mora imati posao, nitko ne smije biti sebičan, već raditi na dobrobit sviju’;
11. ‘Nitko ne bi smio živjeti od rente, ako je nije svojim radom zaradio’;
12. ‘Ratnim profiterima treba oduzeti svu imovinu’;
13. ‘Sve velike korporacije treba nacionalizirati’;
14. ‘Velike tvrtke trebaju dijeliti profit s radnicima’;
15. ‘Svi stari ljudi trebaju imati mirovinu od koje mogu živjeti’;
16. ‘Mi želimo stvoriti snažnu srednju klasu, podijeliti velike trgovačke lance na male dućane i dati ih u najam malim trgovcima, natjerati državne i gradske vlasti da kupuju od malih obrtnika i malih poduzetnika, a ne da posluju samo s velikim korporacijama’;
17. ‘Ukinuti zemljišnu rentu i zemljišne veleposjede, i zabraniti spekuliranje zemljištem i nekretninama’;
20. ‘Besplatno školstvo za siromašne, uključujući fakultet’;
21. ‘Zdravstvo za sve’.

Zvuči vam dobro? Ni to nije Kapovićev program. To su najbitnije od 25 točaka programa NSDAP-a, Nacional socijalističke radničke partije, a napisane su 1920. godine! Autor tog programa je – Adolf Hitler! A preostale točke govore, uglavnom, kako se riješiti kapitalista: zamijenite u Hitlerovim govorima riječ “Židov” s riječju “kapitalist”, i dobit ćete ono što danas govori “progresivni” Kapović. S tim, da ni tu zapravo neke stvarne razlike nema: u Njemačkoj tridesetih “Židov” i “kapitalist” su bili praktički sinonimi. A to je upravo bio rezultat propagande kakvu predlaže i Kapović koji kaže da je borba kroz jezik užasno bitna, i da tko pobijedi na jezičnom polju pobjeđuje i na terenu: riječ kapitalizam, radnik, demokracija, kaže on, moraju ljudima značiti ono što mi želimo da im znače!

Svima sve besplatno, neprijateljima njemačke rase besplatan metak

titoDanas mnogi bivšeg diktatora pravdaju time što je “za Tita zdravstvo i školovanje bilo besplatno” (a da kakvo je sad?), da su svi imali velika socijalna prava, radnička ljetovališta, da su se dijelili socijalni stanovi. Iako u tome ima dosta malo istine, što je druga tema, isto bi se s mnogo više prava moglo reći za Treći Reich: i tamo su socijalna prava bila vrlo visoka, vjerojatno nikad radnik nigdje nije bio bolje zaštićen, a “kapitalisti” su uglavnom završili u Auschwitzu i imovina im je nacionalizirana. Naravno, nitko pri zdravoj pameti neće braniti nacional socijalizam time što je standard do rata bio visok, a radnička i socijalna prava bez premca u tadašnjem svijetu, jer bi time pokazali potpunu neosjetljivost za one koji su u ime toga stradali.

No, mnogi zato brane diktaturu u Jugoslaviji upravo takvim argumentima, uz potpunu socijalnu neosjetljivost za one koji su izgubili glavu od Bleiburga do Golog otoka, koji su robijali po Gradiškama i Lepoglavama i koji su zbog delikta mišljenja robijali. Tito je bio dobar jer je zdravstvo i školstvo bilo besplatno i jer su se dijelili socijalni stanovi!? Po tom kriteriju, bio je i Hitler. Osim ako niste Židov, jasno. Ili, u slučaju Tita, folksdojčer, Talijan, Albanac na Kosovu, ili neka druga vrsta narodnog neprijatelja.

No, sličnosti obje ideologije tu ne staju. Ne treba nikad zaboraviti: i Hitler je bio prije svega socijalist. I Mussolini je u mladosti bio gorljivi socijalist, čak i sekretar partije, pisao je vatrene pamflete protiv vjere. Čitavog života je mrzio kršćanstvo i Crkvu, pa je kao urednik socijalističkog glasila napisao i “Povijest katoličkih svetaca je uglavnom povijest mentalno bolesnih ljudi”, i iako je nakon dolaska na vlast pristao krstititi sebe i djecu zbog popularnosti i pritiska katoličke javnosti u Italiji, nikad zapravo nije promijenio stav. Hitler je bio sličan, iako je povremeno iz populističkih razloga davao pomirljive izjave o kršćanstvu, intimno je zapravo mrzio vjeru. Komunisti su to, doduše, radili nešto otvorenije. Danas se često koristi izraz “klerofašizam”, no to je spin: fašisti, niti jedni, se nisu baš voljeli s Crkvom. Malo je poznato – a današnji “liberali”, u stvari neomarksisti, to skrivaju – da je naježći sukob između Mussolinija i RKC-a izbio upravo oko Židova: Mussolini je izopćio Židove iz talijanskog državljanstva, a Papa je osobno apelirao kod diktatora da povuče tu odluku kao nepravičnu i neljudsku. Isto kao što je i spin da je “fašizam sprega krupnog kapitala i totalitarne države”: ako su nacisti išta prezirali, to su bili “krupni kapitalisti”. Naprotiv, točnije je reći da je nacizam sprega marksizma i rasizma.

Oba pokreta su svoje sljedbenike regrutirala iz sličnog sociopolitičkog miljea – lumpenproletera i dijela “poštene” inteligencije, s tim da se ideja o tome tko je “pošten”, razlikovala kod jednih i drugih. Uostalom, najzorniji prikaz sličnosti tih dvaju režima je plakat iz 1987., kada su Slovenci iz NSK/Neue Slowenische Kunsta uspjeli pobijediti na natječaju za plakat u povodu Dana mladosti, manifestacije stadionskog kulta ličnosti koji je nešto što se također viđalo samo u Jugoslaviji, Sjevernoj Koreji i Hitlerovoj Njemačkoj. Plakat je, u stvari, bio djelo nacističkog propagandista Richarda Kleina iz 30-ih godina, a jedine razlike su bile što je svastika zamijenjena petokrakom, a teutonski orao golubicom. Partija je bila oduševljena, dok nisu shvatili podvalu.

Hitler: ne razlikujemo se od komunista po ideologiji, nego po taktici

hitlerSličnosti imaju konkretne uzroke: Benito Mussolini je jednom napisao – “Temelj fašističke doktrine je koncept države, njene esencije, njene svrhe i ciljeva. Za fašizam država je apsolut, pojedinci i grupe su nebitni”. Posve ista stvar je s komunističkom doktrinom, koja je intrinzično kolektivistička, u kojoj je “komuna”, zajednica, uvijek iznad pojedinca, u kojoj su interesi “zajednice” uvijek bitniji od osobnih interesa i sloboda. Hitlerov nacional-socijalizam nije pao s Marsa, on je zapravo nastao na temeljima revolucije u Rusiji. Niti sustav konc-logora Adolf nije morao sam smišljati: dovoljno je bilo preslikati postojeći sustav Gulaga iz SSSR-a.

Iz memoara bivših nacista pove je jasno, izvan svake sumnje, da Hitler nije bio “socijalist” samo po nazivu svoje stranke -on je to bio po uvjerenju, kao i njegovi suradnici, a takvima su ih smatrali i tadašnji demokršćani i socijaldemokrati. Naziv “nacional socijalizam” nije bio nimalo pogrešan. Iako je javno uvijek nastupao kao protivnik marksizma, i iako je antiboljševizam bio bitan dio njegovog javnog nastupa, ne treba zaboraviti da se tu prije svega radilo o tome da su boljševici bili Rusi, Slaveni, a on je Slavene smatrao nižom rasom. Usto, bio je megaloman koji je odbijao javno govoriti o svojim uzorima, no govorio je privatno. To je otvorilo prostor kasnijem krivotvorenju povijesti i prikazivanju Hitlera kao nekakvog desničara, što on nikad i nipošto nije bio.

Hermann Rauschning, nacist koji je bio Hitlerov prijatelj i prije dolaska na vlast 1933., ispričao je kako je Hitler jednom rekao – “naučio sam mnogo od Marksa, i ne oklijevam to priznati”. Bio je ponosan na svoje poznavanje Marksovih radova koje je proučavao u zatvoru nakon 1924., nakon propasti državnog udara. On je rekao da je problem s Weimarskom republikom taj što “njeni političari nikad nisu niti čitali Marksa”, te su smatrali da je to “unutarnja stvar Rusije”, dok je ta revolucija, po Hitleru, promijenila cijeli tijek ljudske povijesti! On se razlikuje od komunista, objasnio je tada, manje po ideologiji, a više po taktici. Njemački komunisti, rekao je Rauschningu, su mislili da je politika pisanje i držanje govora. Oni su bili tek pamfletisti, rekao je, “a ja ostvarujem ono što su ta piskarala stidljivo započela”, te dodao, vrlo otvoreno, kako je “cijeli nacional socijalizam zasnovan na Marksu”.

Ta primjedba zapravo govori više od svega što je napisao u Mein Kampfu: a i tamo, zapravo, kaže da se njegova doktrina suštinski razlikuje od Marksove po tome što on prepozanje važnost rase-što impicira da bi inače to bila samo derivacija marksizma. Bez rase, kaže Hitler, nacional socijalizam “bi se tek natjecao s marksizmom na njegovom vlastitom terenu”. No, ovdje ne treba zaboraviti ni drugu stranu: kako znamo, i Engels je bez imalo dvojbe Nijemce vidio kao superiornu rasu i o tome jasno pisao, a Marks se svojski trudio dokazati da je Nijemac i prezirao je židovstvo i Židove (poznat je pamflet o Židovskom pitanju), a u privatnim pismima je sprdao LaSalleovo židovstvo).

Genocid su prizivali tek socijalisti

Nakon iščitavanja većeg broja njihovih radova, teško mi je bilo oteti se dojmu da je cijela konstrukcija, zapravo, stvorena kako bi Njemačka, kao zemlja s tada najjačim radništvom, a lišena kolonija za razliku od konkurenata, postala predvodnica revolucije i na taj način se nametnula kao nova imperijalna sila koja će zavladati zapadom, na sličan način kako je to u praksi kasnije uspjelo Rusima koji su preko revolucije uspjeli uspostaviti svoj imperij koji je sezao sve do Jadrana.

Marks je, jasno ne bez razloga, muljao da do revolucije mora prvo doći u industrijski najrazvijenijim zemljama, a to je, jasno, bila Njemačka. On međutim nije razumio duboku povezanost onog što je nazvao “kapitalizam” s protestantskom etikom Nijemaca i sjevera općenito, što je kasnije dobro obrazložio Max Weber. Zato se njegove ideje nikad nisu primile niti u jednoj protestantskoj zemlji – baš niti jedna nikad nije imala spomena vrijednu komunističku partiju, no s pravoslavnom i, donekle, katoličkom (Italija, Francuska) je kako znamo bilo drukčije.

No, zašto danas Hitlera mnogi smatraju, posve pogrešno, konzervativnim desničarem? Tvrdnja da Hitler ne može stvarno biti socijalist jer je zagovarao i prakticirao genocid, je jedna ogromna zabluda proizašla iz povijesnog zaborava. U godinama njegovog uspona, samo su socijalisti i komunisti zagovarali i provodili genocid, barem u Europi, i Hitler je toga i te kako bio svjestan. Na mitingu NSDAP-a, u Münchenu 1920., rekao je: “Ako smo socijalisti, definitivno moramo biti antisemiti – a suprotnost tome je materijaliizam i mamonizam, kojem se pokušavamo suprotstaviti.” Čuo se glasan pljesak: publika je shvatila poruku. Hitler je nastavio: “Kao socijalisti, kako ne možete biti antisemiti?” Uostalom, još od Engelsovog članka iz 1849. gdje on pravda genocid kao praksu pa do smrti Hitlera, svi koji su zagovarali genocid sebe su zvali “socijalistima”, i tu nema niti jedne iznimke!

Etiketiranje umjesto argumenata

Kako je onda došlo do toga da se danas sljedbenici iste te ideologije nazivaju “antifašistima”, iako je Engels vrlo jasan oko nasilja i nižih rasa? Marksisti iz Frankfurtske škole popularizirali su prevladavajući sentiment. Theodor Adorno je smislio ljestvicu autoritarizma prikazujući konzervativce kao latentne fašiste. Oznaka “fašisti” kasnije se lijepila bilo kome koga neomarksisti, koji su se u međuvremenu prozvali “liberalima”, nastoje prognati ili diskreditirati. To se obilno danas koristi u Hrvatskoj, kako bi se zagovornike demokracije i slobode pojedinca prikazalo “fašistima”, a kolektiviste, udbaše i zagovornike totalitarizma, diktature i kolektivizma – “antifašistima”. U stvarnosti, nije teško vidjeti da su suvremenici Hitler i Staljin bili ideološka braća i braća po metodama, s tim što je jedan stvarao veliku Rusiju, a drugi veliku Njemačku, ali i time što se jedan, ni kriv ni dužan, našao na pobjedničkoj strani u ratu, pa je time otvoren put “modificiranim” tumačenjima.

Wladimir_Iljitsch_LeninU stvarnosti, Hitler je slijedio Lenjinov put do totalitarne tiranije, koristeći krizu kako bi se uspeo na vlast. Nacisti su prezirali marksiste, ne zbog ideologije , nego zato što su izdali Njemačku u Prvom svjetskom ratu i jer bi bilo glupo da njemački komunisti prisegnu na vjernost Slavenima u Moskvi. No jedni i drugi su slijedili isti koncept u kojem je – država sve, pojedinac ništa. Nacističko centralno planiranje nije bilo egalitarističko poput onog komunističkog, no sustav ekonomskog nagrađivanja je, u stvari, bio isti: članstvo u partiji i partnerstvo s državom su donosili utjecaj i moć.

Do početka rata, ideja da je Hitler socijalist, bila je već odbačena među većinom socijalista drugih država, jer je bilo nezgodno deklarirati se politički kao i on, no čuveni pisac George Orwel je, kao predani socijalist, čak i nakon pada Francuske 1940. pisao kako je Hitlerov uspjeh “fizičko raskrinkavanje kapitalizma” i kako se pokazalo “jednom za svagda da je planska ekonomija jača od one bez plana”, iako niti on nije dvojio da je Hitlerov pobjeda bila tragedija i za Francusku i za čovječanstvo. Plansko gospodarstvo dugo je stajalo na čelu socijalističkih zahtjeva; Orwell je tvrdio da je Hitler uzeo iz socijalizma “upravo one značajke koje su učinkovite za ratne svrhe”, te kako je već došao blizu pretvaranja Njemačke u socijalističku državu: “Interno, Njemačka ima dosta zajedničkog sa socijalističkim državama”, rekao je Orwel. Te riječi napisao je neposredno prije Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Orwell je vjerovao da će Hitler ući u povijest kao “čovjek koji će Londonski City i njegove financijere natjerati da prihvate činjenicu da središnje planiranje funkcionira i da ekonomske slobode ne funkcioniraju”.

Crveni i crni fašizam

Isto to državno planiranje koje su prakticirali Hitler, Staljin i Tito – a svima su države propale – danas prizivaju neokomunisti čije se metode i ciljevi nimalo ne razlikuju. No dok je kult Hitlerove ličnosti strogo zabranjen, kod nas kult ličnosti diktatora i dalje živi, a diktatura se po medijima prikazuje kao nešto pozitivno. To, jasno otvara vrata manijacima poput Kapovića, koji otvoreno govore o ukidanju privatnog vlasništva (“tajkune ćemo prve, a one s pet zaposlenih zasad nećemo napadati, neka misle da im nećemo ništa”, kaže Mate), ukidanju demokracije i nasilju na ulicama kao metodi “klasne borbe”. I uza sve to, dopušteno mu je i dalje predavati na fakultetu! Osim Kapovića, fašističkom se retorikom služe i drugi komunistički vjernici u Hrvatskoj, poput dr. Nenada Horvata.

U situaciji u kojoj mnogi prizivaju spasitelja iz “pakla slobodnog tržišta”, u kojoj je mnogima dosta demokracije, dosta im je izbora, dosta im je Hrvatske, dosta im je EU-a, sve je to kažu prijevara i sve je laž, razočarani su svime, pitanje je samo tko će prvi izaći pred masu i reći – “Vas niko ne sme da bije.” Ukoliko se to desi, a nismo daleko od toga – Kapović je možda previše redikul, no mnogi stoje u redu za mjesto novog Tita – budućnost neće biti nimalo svijetla. Ne treba imati iluzija da itko od njih želi išta do li mercedes sa šestorim vratima u kom bi, kako je pjevao Čorba, mogao otresati “havanu” u zlatnu pepeljaru dok gazi po cvijeću i ljudima.

Upravo zato je bitno slijediti smjernice EU-a i jednako osuditi sve totalitarne režime. Upravo zato treba ukloniti Trg maršala Tita, a ne zbog neke “ustašonostalgije”. Upravo zato je bitno da se prizivanje nostalgija za komunizmom i SFRJ tretira kao i povijesni revizionizam vezan uz Treći Reich i da se slavljenje Tita tretira jednako kao i slavljenje Hitlera ili bilo kojeg drugog diktatora, predstavnika antidemokratskih ideologija.

Demokracija se ne mora nužno svima dopadati, kapitalizam još manje. No otvoreno glorificiranje diktature ipak ne smije dobivati javni prostor: komunizam kao ideologija ima stotinjak milijuna žrtava na duši i nitko nema pravo reći da mu treba dati još jednu šansu.

Autor: Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Analiza

Slaven Letica: Uspon i pad jedinoga hrvatskog oligarha Ivice Todorića

Published

on

By

Političko-ekonomijska i sociopsihologijska analiza ‘Slučaja/Fenomena Agrokor’

Već sada se može kazati da je svojim prvim blogerskim zapisom, objavljenim 22. rujna 2017. pod prozaičnim naslovom ‘Priopćenje za javnost’, hrvatski i ‘regionalni’ tajkun nad tajkunima, zapravo, donedavno, jedini hrvatski OLIGARH, Ivica Todorić, objavio bespoštedni rat svim sredstvima: Andreju Plenkoviću, njegovoj vladi, izvanrednoj upravi Agrokora koju vodi „izvanredni povjerenik“ Ante Ramljak, ‘strvinarskim (američkim) fondovima’ koji su navodno na silu oteli njegovo životno djelo i obiteljsko blago.

Rat je objavio i krunskim svjedocima pokajnicima, posebice Ivanu Crnjcu, dugogodišnjem šefu Agrokorovih financija, vjenčanome kumu i bliskome prijatelju njegova sina Ante.

Konačno, rat je objavio i Republici Hrvatskoj kojoj je – po vlastitome uvjerenju i javnim izjavama – velikodušno sve darovao, a ona ga kani utamničiti.

Ta objava rata ili ratova nedvosmisleno je sadržana u završnim rečenicama Priopćenja za javnost: ‘Stoga ću u narednom vremenu, a u cilju zaštite vrijednosti ulaganja u Agrokor, radnih mjesta i gospodarstava država u kojima poslujemo te svih naših dionika, pokrenuti sve pravne radnje koje su mi na raspolaganju, kako u Hrvatskoj, tako i pred međunarodnim tijelima. Pritom ću javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samoga Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora.’

U prvome dijelu Priopćenja sadržana su ključna polazišta i argumentacija na kojima Ivica Todorić Gazda kani utemeljiti pravosudni, medijski, pa i masovno psihološki rat: ‘Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja, kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.

Vlada Republike Hrvatske u to vrijeme povlači političke poteze želeći steći kontrolu nad Agrokorom kroz, očito, unaprijed pripreman plan. Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost. Služeći se konstrukcijama, te potpuno neprimjerenim medijskim djelovanjem, stvoren je okvir za pridobivanje političkih saveznika. Umjesto činjenica i istine, Agrokor su htjeli prikazati kao slučaj Parmalat sugerirajući otuđenje ogromnih suma novaca, no danas, sedam mjeseci kasnije, slučaja Parmalat nema.

Cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio je donošenje neustavnog zakona Lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine, a ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi. Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona (Lex Agrokor), a sada posebno naglašavam, pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem.’ (Ivica Todorić: Priopćenje za javnost, 22. rujna 2017.)

Sadržaj i ton Priopćenja za javnost objavljenoga na blogu 22. rujna 2017. potpuno odudara od prvoga kriznog Priopćenja za javnost koje je Ivica Todorić 7. travnja 2017., uputio ‘cijenjenim kolegama, zaposlenicima Agrokor koncerna, poslovnim suradnicima, partnerima, uvaženoj javnosti’. To je priopćenje objavio na dana kad je u Narodnim novinama objavljen, a time i stupio na snagu, Zakon o postupku izvanredne uprave u tvrtkama od sistemskog značaja, poznatiji pod nazivom Lex Agrokor.

Evo najvažnijega dijela toga priopćenja objavljenoga prije pet i pol mjeseci: ‘Cijenjene kolege, zaposlenici Agrokor koncerna, poslovni suradnici, partneri, uvažena javnosti, želim vas obavijestiti kako je Uprava Agrokora, sa mnom na čelu, pokrenula proces aktivacije Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva. Iskreno se zahvaljujem svim zaposlenicima, bliskim suradnicima i partnerima s kojima sam izgradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske. Svih sam ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurali stabilnost kompanije, kako bi sačuvali preko 60 tisuća radnih mjesta te osigurali opstojnost i prosperitet čitavog Agrokor koncerna. Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’

Todoric1

Zlatno Agrokorovo doba kad su brojni stvarni magarci, ali i nebrojeni politički i poslovni ‘tovari’, oduševljeno jeli i pili iz ruke ‘Gazde’ Ivice Todorića.

U medijski i pravosudni rat svim sredstvima Ivica Todorić krenuo je u trenutku kad je shvatio da njegov velikodušni ‘dar’ državi nije spriječio tu istu državu, utjelovljenu u VRH-u i Dorhu, da provede revizijske, financijsko-forenzične i pravosudne istrage kojima je krajnji cilj, Todorić ne dvoji, utamničenje njega samoga, njegovih sinova (Ante i Ivana), kćeri (Ive Balent) i najbližih poslovnih suradnika.

Hrvatska država: Todorićeva voljena majka i omražena maćeha

Prve naznake da će mu voljena država postati bešćutnom maćehom, a pravda prema njemu, kao i prema običnim smrtnicima, slijepom, dobio je već početkom svibnja kad je VRH iz proračunskih zaliha izdvojio 5.000.000 kuna za ‘podmirenje troškova Dorha vezanih uz utvrđivanje mogućih nepravilnosti i nezakonitosti u Agrokoru’.

Sol na ranu nanosio mu je ‘flegmatični izvanredni povjerenik’ Ante Ramljak koji je počeo prodavati svu imovinu koja je bila statusno-raskošni simbol poduzetničke i poslovne izvrsnosti, ali i glembajevske obiteljske nadmoći, bogatstva i nedostupnosti – za nas obične smrtnike – Ivice Todorića i njegove familije: super-luksuzna jahta, helikopter, zrakoplov, Villa Castello s posjedom u Medveji, otok Smokvica Vela itd.

Kako je financijska vrijednost sve te imovine Agrokora bila tek kap u moru korporacijskih bilanci, Ivica Todorić ispravno je zaključio da je stvarni cilj prodaje bilo ono što se u socijalnoj psihologiji naziva ‘karakternim ubojstvom’: stvaranjem masovno-psihološkoga čuvstva prijezira, gađenja i mržnje prema njemu i njegovoj obitelji.

Prezir, gađenje i mržnju javnosti prema Todoriću prvi je potaknuo tadašnji predsjednik Sabora dr. Božo Petrov kad je protiv njega podnio kaznenu prijavu, a osnažila ih je pojava (profesionalno dobro napravljenoga) dokumentarnoga filma ‘Gazda’ Darija Juričana.

Film se u regionalnoj distribuciji, na televiziji Al Jazeera Balkans, pojavio 28. ožujka 2017. uz ovu najavu: ‘Ivica Todorić pobjednik je procesa privatizacije i tranzicije na Balkanu. Njegova kompanija Agrokor je u 2015. prihodovala 6,7 milijarda eura i ima velika poduzeća od Vardara do Triglava. Ovo je film o receptu kako se postaje gazda.’

Plimu negativnoga publiciteta koji je spontano osmišljen kao bitka obespravljenoga i prestrašenoga (zbog mogućeg kraha Agrokora) naroda protiv novovjeke Gospode Glembajevih do granice narodne želje za osvetom i linčom doveli su amaterski snimljeni dokumentarni filmovi o provodu sinova Ivice Todorića i Ivana Crnjca na jahti ‘Jana’ u akvatoriju otoka Smokvica Vela kod Rogoznice.

Taj je otok Morh 1995. godine dao u 30-godišnji zakup tvrtki Grafoplast u vlasništvu Ante Lušića, praunuka nekadašnjega vlasnika otoka. Kako Grafoplast nije plaćao koncesijsku naknadu, Ante Lušić prodao je tvrtku Agrokoru koji je tako postao gospodarom otoka. Nedavno je javnost saznala da Agrokor za korištenje otoka nije plaćao zakupninu. Tu činjenicu javnosti je prvi priopćio ministar državne imovine dr. Goran Marić: ‘Jedan se privatni otok koristi bespravno. Kroz dvadeset godina država je propustila naplatiti oko 200 milijuna kuna.’

Programirano i spontano stvarani negativni i demonski publicitet u pola je godine Ivicu Todorića i njegove članove od simbola poslovne izvrsnosti i spasitelja propalih tvrtki pretvorio u simbol poslovnoga neuspjeha, ali i u simbol bahate, bešćutne i raskalašene kolonije moralnih gubavaca koji žive u ‘otetome’ dvorcu, planduju na privatnim otocima, imaju privatne jahte, zrakoplove, helikoptere, lovišta i životna uvjerenja kako su ljudi posebnoga kova.

Kad je u ranu jesen 2017. Ivica Todorić doznao kako je Dorhov ključni svjedok pokajnik njegova dojučerašnja desna ruka (ujedno i daleko najslabija karika u poslovnoj filozofiji i strategiji Agrokora), najbolji prijatelj njegovih sinova, Ivan Crnjac, frustracija Ivice Todorića došla je do usijanja.

Dobio je također pouzdanu informaciju kako će revizorska kuća PricewaterhouseCoopers Hrvatska radikalno smanjiti vrijednost imovine Agrokora po osnovi onoga što mi ekonomisti poznajemo pod pojmom nematerijalna imovina (intangible asset): vrijednost Agrokorovih robnih marki (brendova), goodwill, koncesija, franšiza, zaštitnih znakova, dizajna, licencija, patenata, industrijskog i intelektualnoga vlasništva.

U tome je trenutku odlučio pokrenuti blog na kojemu je Vladi i Državi objavio rat.

Svoje elitne pretorijanske ratne ‘trupe’ podijelio je u dvije skupine: Internetske ratnike na čelu s Ratkom Mačekom i Aljošom Roksandićem i pravosudne ratnike koje predvode Jadranka Sloković i Čedo Prodanović.

Izbor mu nipošto nije loš. Ratko Maček zanat PR eksperta ispekao je radeći godinama kao privatni PR poduzetnik, a zatim i kao najbliži suradnik dr. Ive Sanadera. Stekao je dragocjena znanja i iskustva kao suokrivljenik u nizu pravosudnih bitaka.

Aljoša Roksandić ostvario je najuspješniju humanitarnu i promidžbenu kampanju u hrvatskoj povijesti ‘Dajmo da čuju’, a bio je i uspješni novinski urednik i PR profesionalac.

Sanader Macek1

Ironija ‘Mačkove’ sudbine I.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kod pape Ivana Pavla II.

Sanader Macek2

Ironija ‘Mačkove’ sudbine II.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kao okrivljenik na Županijskome sudu u Zagrebu

Ratna filozofija i strategija Todorićevih internetskih ratnika: Napad je najbolja obrana!

Više je strategijskih uporišta na kojima su Ivica Todorić i njegov ratni stožer koji zasad djeluje u ilegali (ne zna se lokacija na kojoj se nalazi, pa ni imena i prezimena ratnika) utemeljili OFENZIVNU ratnu strategiju:

Prvo je uporište spoznaja kako u suvremenome svijetu ne postoje jasne granice između istine i laži, činjenica i onoga što se od početka ove godine naziva alternativnim činjenicama, a zapravo se radi o manje ili više vješto smišljenim izmišljotinama.

Upravo zbog toga što je u XXI. stoljeću nestala jasna razlika između istine i laži, za riječ godine (2016.) poznati je nakladnik Oxford Dictionaries izabrao riječ post-istina (post-truth), a Merrian-Webster izraz nadstvarno (sureal).
Evo kako su te riječi definirali urednici glasovitih engleskih rječnika:

Post-istina (Oxford Dictionaries): pridjev koji ‘se odnosi ili označuje okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na staranje javnoga mišljenje od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja’.

Nadstvarno (Merrian-Webster): ‘označuje iracionalnu stvarnost nekoga sna’.

Uz ta dva pojma, prošla je godina u Americi, a zatim i drugdje u svijetu, proslavila još jedan pojam, zapravo frazu, ‘alternativne činjenice’ (alternative facts). Tu je frazu prva uporabila savjetnica novoizabranoga američkog predsjednika Kellyanne Conway na susretu s novinarima 22. siječnja 2017. Nastojeći objasniti lažnu (!) tvrdnju glasnogovornika Bijele kuće Seana Spicera da je na inauguraciju Donalda Trumpa došao najveći broj ljudi u američkoj povijesti (fotografije i snimke iz zraka nepobitno su dokazivale da je broj ljudi na Trumpovoj inauguraciji bio znatno manji od onih koji su došli na ustoličenje Baracka Obame), Conway je kazala kako Spicer nije lagao, nego je iznio „alternativne činjenice“.

Općenito se može kazati da u suvremenome svijetu, posebice u svijetu suvremene politike, medija, društvenih medija i virtualne stvarnosti ne postoji jasna granica između istine i laži. Umjesto toga, metaforički govoreći, postoje desetci i stotine nijansi laži i istina: poluistina, polulaži, post-istina, nadstvarnosti i – alternativnih činjenica: shvaćenih onako kako ih shvaća i javnosti tumači američki predsjednik Donald Trump i mnogi drugi državnici, političari, na žalost i znanstvenici, novinari i stavotvoritelji.

Todorićevi internetski ratnici obećali su i javnosti, zapravo, nude – alternativne činjenice.

Alternativne cinjenice

Alternativne činjenice u Bijeloj kući (karikatura: Kevin Siers)

Drugo je uporište Todorićeva medijskoga rata istraživanjima potvrđena činjenica da hrvatska javnost i narod najmanje vjeruju političarima. Polazeći od te nesporne činjenice, Todorićevi internetski generali osmislili su strategiju stalnoga prozivanja VRH-a da mulja, vara i ne govori istinu. Krajnji je cilj, što bi narod rekao, vladu utjerati u laž.

Treće je uporište medijskog rata pronalaženje ahilovih peta u neprijateljskim redovima. Na početku rata te su ahilove pete pronašli u ministrici dr. Martini Dalić, izvanrednome povjereniku Anti Ramljaku i krunskome (zasad) svjedoku pokajniku Ivanu Crnjcu.

Izbor dr. Dalić za glavnu metu blogersko-medijskoga rata već se pokazao mudrim jer je ona u rat ušla nepripremljena: improvizirajući i stalno mijenjajući ratnu taktiku.

Posljednje, četvrto, najvažnije ključno uporište Todorićeva internetsko-medijskoga rata njegovo je, od Ratka Mačeka usvojeno, uvjerenje kako Dorh i pravosuđe općenito nisu imuni na raspoloženja javnoga mišljenja: spoznaja da je znatno lakše podići optužnicu i na sudu osuditi okrivljenika kojega javnost-narod smatra utjelovljenjem najgorega kriminala.

Internetski rat Todorićevih profesionalca protiv Plenkovićevih amatera

Već prva izmjena ‘paljbe’ na bojišnici kod Banskih dvora i u bespućima blogerske zbilje pokazala je da na jednoj (Todorićevoj) strani vojuju profesionalci, a na drugoj (Vladinoj) samouki amateri. Kako to izgleda ilustrirat ću s nekoliko primjera.

Na ključnu Todorićevu tvrdnju kako je aktiviranje Lex Agrokor potpisao pod pritiscima, ucjenama i prijetnji tamnicom, očitovali su se i Andrej Plenković i dr. Martina Dalić, a to su Todorićevi PR gurui priželjkivali.

Andrej Plenković izjavu o navodnim prijetnjama i ucjenama Ivice Todorića dao je s nogu, u stanci zasjedanja Europskoga vijeća u Tallinnu: ‘Nema nikakva govora o pritisku Vlade. Zakon o Agrokoru prije svega je napravljen da se mogao aktivirati jedino uz privolu uprave, ne samo Vlade, i ne bi bilo dobro da sada dođe do neke kolektivne amnezije, da se u roku od šest mjeseci zaboravi realnost u kojoj je kompanija u tom trenutku bila, da se zaboravi ono što je najbitnije i zbog čega je donesen zakon za kompanije od sistemskoga značaja i posljedice domino efekta koje je to moglo imati na hrvatsko gospodarstvo.’

Todorićevi internetski ratnici brzo su prešli u protunapad: ‘Gospodine predsjedniče Vlade, kad iz neke baltičke zemlje narodu poručujete da ima kolektivnu amneziju, onda očito zaboravljate da narod pamti puno dulje nego što to politika želi. I ja pamtim dugo, a događaje od 26. veljače i 26. ožujka ove godine pamtit ću zauvijek.’ (29. rujna 2017.)

Nespremnost ministrice dr. Martine Dalić na verbalnu agresiju iz stožera Ivice Todorića bila je još i veća.

Na samom početku ‘rata’ pokušala se izdići iznad situacije. Na zamolbu novinara ispred Banskih dvora 22. rujna 2017. da komentira objavi prvoga bloga Ivice Todorića, odgovorila je: ‘Zar vi mislite da je Ivica Todorić stvarno toliko važan da bi Vlada komentirala i da bih se ja brinula za tuđe blogove?’

Dan kasnije, 22. rujna 2017., na novinarsko pitanja što misli zašto je Ivica Todorić nakon pola godine promijenio strategiju odnosa prema Vladi, Martina Dalić izjavljuje: ‘Meni to nije poznato. Kao što sam rekla, sve ovo što vidim po medijima meni izgleda kao govorenje čovjeka koji je u potpunosti odvojen od stvarnosti i koji u potpunosti ne povezuje kakva je gospodarska stvarnost, a kakva je stvarnost koja postoji u njegovoj glavi.’

Tjedan dana kasnije, nakon blogovskih tvrdnji Ivice Todorića da je upravo ona prijetila i ucjenjivala njega i njegovu obitelj kako bi ih prisilila da zatraže primjenu Lex Agrokor, dr. Martina Dalić itekako je ozbiljno shvatila optužbe posrnuloga tajkuna koji je još uvijek nominalni vlasnik Agrokora: ‘Izjave i ono što se po medijima piše s tzv. bloga, rekla bih, u velikoj mjeri mene osobno ugrožava u smislu moga ugleda, ja ću zaštitu i razgovor s tim blogom potražiti na sudu i namjeravam autora bloga tužiti za klevetu i narušavanje ugleda.’

Todorićevi internetski ratnici uzvratili su joj 1. listopada 2017. blogerskim zapisom pod naslovom ‘Kako laže Martina Dalić’ u kojemu ju ovako pokušavaju – u očima javnosti – utjerati u laž: ‘Martina Dalić u više je navrata (zadnji put u velikom intervjuu Jutarnjem listu) tvrdila da je Lex Agrokor bio zadnja opcija i da bi joj bilo puno draže da je Uprava sama našla rješenje. Međutim, na dan 28. ožujka, nakon što je Agrokor ulagao ogromne napore za Stand Still, koji je na kraju i većina Agrokorovih banaka potpisala, Martina Dalić šalje članu Uprave Agrokora prijeteći mail, u 2:30 u noći, u kojem prijeti uhićenjima ako se Lex ne potpiše. Neka demantira, ako se usudi.’

Sličnom spinovskom logikom Todorićevi su internetski ratnici Martinu Dalić pokušali ‘utjerati u laž’ nekoliko dana ranije u odnosu na prirodu susreta nje i Ivice Todorića:

Martina Dalić: ‘Ja se s g. Todorićem nikada privatno nisam sastajala. Nikakvih privatnih veza nemamo.’ (27. rujna 2017.)

Ivica Todorić istoga dana, nekoliko sati kasnije: ‘Gospođa Dalić opet obmanjuje hrvatsku javnost. Ona ima pravo kad kaže da se s Ivicom Todorićem nikad nije privatno sastajala, ali ja to nisam nikad ni kazao. Kazao sam da se najavila i da je došla u moj ured i iznio sam najvažniji dio istinitoga razgovora koji smo vodili. Teško mogu vjerovati da se ne sjeća i da je zaboravila naš razgovor, budući da je u njemu tražila vrlo neuobičajene stvari. A ja ću joj rado dokumentirati naš razgovor.’

Prve verbalne bitke urodile su, sa stajališta Ivice Todorića, zrelim plodovima: njegov je blog postigao milijunsku posjećenost (koja je također dobrim dijelom rezultat upravljanja publicitetom), mediji su u javnom glasanju paloga veletajkuna našli ‘robu’ i, najvažnije, posijano je sjeme sumnje u veliku pripovijest-naraciju o Slučaju Agrokor koju je javnosti donedavno nudila samo jedna strana. Da je svrha postignuta, ilustrirat ću s nekoliko rečenica poznatih pisaca Večernjega lista Milana Ivkošića i dr. Nine Raspudića.

Milan Ivkošić jasno piše o vlastitome – moralnom izboru: ‘A što ako je Ivica Todorić u pravu, ili bar djelomice u pravu? Vidjet ćemo, ali najuspješnijeg hrvatskog gospodarstvenika koji je izravno zapošljavao desetke tisuća ljudi i neizravno još tisuće iz tvrtki s kojima je poslovno surađivao, koji je najviše od svih punio državni proračun i za razliku od nekih drugih muljatora spašavao kombinate, tvornice i druga posrnula poduzeća koja je kupovao, onako brutalno isključiti iz Agrokora, vrijeđati ga, ponižavati i osvetnički na spektakularan način prodavati njegovu luksuznu imovinu u vlasništvu tvrtke mogu samo ljudi bez ikakvog ljudskog obzira, kao što su prisilni upravitelj Ante Ramljak, ministrica Martina Dalić i drugi ministri te premijer Plenković, koji je, bit će, kao Kardeljev i Marxov učenik, alergičan na privatno vlasništvo.’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Dr. Nino Raspudić sokoli Todorića kao najvećeg blogera osvetnika: ‘Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost. Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest, već i dvanaest i pet. Zlatna se kočija pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za ‘raju’. Pjevaj!’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Globalna geoekonomika i Todorićev samoubilački ruski rulet

Da Ivica Todorić nije bio i da sebe nije vidio kao tipičnoga poduzetnika, investitora, poslovnjaka i poslodavca – kojemu su rast i dobit jedini motivi i mjerila uspjeha – bilo je jasno iz njegova ranijega ‘marša na Istok’, u BiH i Srbiju, i kasnijega ‘marša na Zapad’, u Sloveniju. Štoviše, jedno vrijeme mu je bila srcu prirasla ideja da se poslovno proširi i na Srednji Istok (u Tursku i dalje na Istok), a strateško razvojno ortaštvo s ruskom državnom (!) Sberbankom dalo je naslutiti kako je Agrokor spreman na sve oblike poslovnih veza s moćnom Rusijom.

Vlastito geoekonomsko, pa i geostrategijsko poslanje ipak je najbolje opisao u Priopćenju za javnost od 22 rujna 2017.: ‘Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo MILIJARDE – kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Taj patetično intonirani citat pokazuje kako je Ivica Todorić bio svjestan da je hrvatsko tržište – kad su maloprodaja, poljoprivredna proizvodnja, prehrambena industrija, vodna i sladoledarska proizvodnja i pitanju – jednostavno premalo i da je nužno građenje – nazovimo ih tako – ‘titoističkih poslovnih mostova’ između Hrvatske, Istoka i Zapada; barem do granica bivše SFRJ.

Na simboličnoj razini, ‘mješoviti brak’ – kako se to nekad zvalo – njegova mlađeg sina Ivana sa srbijanskom manekenkom Milicom Mihajlović bio je dokaz da obitelj Todorić nema ‘ustaških’ predrasuda i da misli ozbiljno kad gradi ‘mostove’ ‘uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Nije nikakvo čudo što je golemo poslovno carstvo Ivice Todorića – koje je u Lijepoj Našoj sezalo i još uvijek seže od baranjskih i slavonskih žitnih pola, voćnjaka i vinograda, preko čarobnih plješivičkih i kutjevačkih vinograda i podruma, istarskih vinograda i maslinika, do bajkovitih jadranskih turističkih, otočkih i kopnenih bisera – plijenilo pozornost Putinove Rusije.

Atavistička težnja negdašnjeg velikoga ruskog carstva da se proširi prema toplim jugozapadnim sredozemnim morima bila je, nema nikakve sumnje, jedan od glavnih motiva koji su naveli rusku državnu Sbernanku da ‘carskom’ manirom financira Agrokor u času kad su zapadne financijske institucije – banke i fondovi – sa skepsom i oprezom počele analizirati poslovne planove balkanskog Golijata, europskoga Davida.

Todoric23

Ivica Todorić 10. travnja 2014: ‘Ovo je perfektan posao za Agrokor’, nakon potpisivanja ugovora o kreditu od 600 milijuna eura s najvećom ruskom bankom Sberbank.

Medeni mjesec Ivice Todorića, Agrokora i Rusa (Sberbanke, Vladimira Putina i Aleksandera Medvedeva koji je plandovao na Todorićevoj jahti ‘Jana’) trajao je nešto kraće od tri godine: od 10. travnja 2014., kad je Sberbanka Agrokoru kredit od 600 milijuna eura, do 9. veljače 2017. kad je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov u paradnoj vojnoj odori, duboko uronivši u kožnu fotelju boje višnje, na izvanrednoj konferenciji za tisak u Zagrebu izjavio kako Rusija više ne planira kreditirati Agrokor. Tom je prilikom kazao: ‘Mi smo više puta davali kredit Agrokoru, jer smo htjeli stabilizirati kompaniju. Više ne ćemo davati kredite. Nadam se da će Agrokor vratiti sve svoje obveze i kredite. Sberbank kreditira različite gospodarske subjekte. Ako nam se Agrokor ponovno obrati, dakako da ćemo razmotriti to pitanje, ali isključivo u svjetlu svih financijskih poteškoća u kojima se nalaze.’

Zatim je otvoreno zaprijetio Agrokoru: ‘Ako Agrokor ne vrati kredite, morat će to rješavati sa Sberbankom. Rusija ne pretendira ni na jedan dio Agrokora. Agrokor mora vratiti novac! Ne mogu reći da Agrokor surađuje. Ne poznajem čak ni predsjednika Agrokora. On očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, a sukladno tome bit će i posljedica.’

Azimov

Nj. E. Anvar Azimov objavljuje rat Agrokoru i Ivici Todoriću osobno 9. veljače 2017.

Putin medvjed

Vladimir Putin na pripitomljenome medi

‘Posljedice’ koje je najavio Azimov sudski su postupci, ovrhe i pljenidbe Agrokorove imovine u Sloveniji i Srbiji. Zasad.

Zaključak

Nikada, vjerojatno, ne će biti sasvim jasno koji se ključni uzroci kriju iza ekonomskoga, zapravo financijskoga, sloma Agrokora, a time i drame (trenutačno) i moguće tragedije (ako se potvrde novinske spekulacije o bilančnome zamračenju 300 i krađi 100 milijuna eura o čemu je prvi pisao Berislav Jelinić u Nacionalu) koja je već zadesila ili će tek zadesiti obitelj Todorić.

Prvi od mogućih uzroka političko je poslovna paradigma koju je osmislio i prakticirao Ivica Todorić, a koja se, jednim dijelom, svela na ono što se u teoriji korupcije naziva ZAROBLJAVANJEM DRŽAVE. Svjetska banka ovako definira zarobljavanje države (state capture): ‘Korupcijska praksa kod koje privatne tvrtke vrše nezakonita i nevidljiva privatna plaćanja javnim službenicima u namjeri da utječu na formiranje zakona, pravila, normi i uredbi od strane državnih institucija.’

Nesporna je činjenica da je Agrokor zapošljavao bivše ministre, guvernere, državne tajnike, saborske zastupnike i/ili članove njihove najuže obitelji kako bi hrvatsku državu držao u ‘tamnici’, na uzdi.

Drugi je mogući uzrok činjenica da je Agrokor bio neka vrsta države u državi ne samo kad je bilo u pitanju korištenje europskih poljoprivrednih poticaja i razvojnih fondova, nego i kad je bilo preuzimanje socijalnih rizika preuzimanja najvećega dijela ranije zaposlenih radnika u propalim javnim tvrtkama, otvaranje nerentabilnih dućana diljem Hrvatske i sl.

Treći je uzrok skupi novac: Za razliku od konkurencije – u poljoprivrednoj proizvodnji i maloprodaji – koja je dobivala kredite uz kamate od 1-3 posto, Agrokor je pri kupnji tvrtki u Hrvatskoj i susjednim zemljama uzimao kredite po kamatnim stopama od 3-7 posto. Uvjerenje Ivice Todorića da se razlika u kamatnim stopama može pokriti visokim maržama iz maloprodaje vrijedila je do trenutka kad je Konzum imao 70-ak posto tržišta. Pojavom i rastom maloprodajne konkurencije ta se poslovna logika pretvorila u samoubilačku.

Četvrti je uzrok geoekonomski šok izazvan događajima koje Ivica Todorić nije mogao predvidjeti: (1) uvođenjem europskih sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine i (2) prešutna kaznena misija koju je za Vladimira Putina odradila Sberbanka nakon što je predsjednik VRH-a ponudio pomoć Ukrajini pri mirnoj reintegraciji Krima.

Iako to Putinov režim ne će nikada priznati, izjava Andreja Plenkovića u Kijevu 21. studenoga 2016. – ‘Hrvatska će pomoći Ukrajini na njezinu europskom putu, a svojim iskustvom htjela bi pomoći i u procesu postizanja mira i mirne reintegracije istoka zemlje’ – sigurno je utjecala na ranije citirane riječi ruskoga veleposlanika Anvara Azimova.

Peti je mogući uzrok pogrešno uvjerenje Ivice Todorića da je Agrokor u hrvatskim prilikama postao, kako to kažu Amerikanci, ‘prevelik da propadne’ (too big to fail). Da je imao takvu iluziju, pokazuje njegov blogerski zapis kojim je odgovorio na tvrdnju Martine Dalić i dr. Bože Petrova da je u Banske dvore došao kako bi tražio pare za – privatnu kompaniju. Ovako im je odgovorio: ‘Svrha mog dolaska (u Banske dvore) bio je poziv gospodina Petrova da hoće pomoći razvoju kompanije. I u tom smislu se u konačnici razgovaralo. Mi smo predlagali da, ako država to želi, dokapitalizira Belje, jer je riječ o strateškoj državnoj kompaniji. Tih je razgovora bilo, ja to ne poričem i to imam dokumentirano. Sve je to bilo na tajnom sastanku 26. 2. 2017. Međutim, neporecivo je, i to sam već na blogu objavio, da sam se Zdravku Mariću 3. 3. 2017. na svemu zahvalio i poručio Vladi da ne trebamo nikakvu pomoć. Lako je dokazivo da svi koji tvrde suprotno lažu.’

Šesti je uzrok kraha Agrokora gazdinski, faraonski, patrijarhalni način vođenja kompanije. Nema nikakve sumnje da je Ivica Todorić sebe doživljavao kao čudotvornoga stvoritelja gigantskog poslovnog carstva, ali i čovjeka koji kao novovjeki Mida, mitološki frigijski kralj, sve što dotakne – svaku zapuštenu i propalu tvrtku – pretvara u zlato. Zaposlenici su ga doživljavali kao GAZDU i PREDSJEDNIKA. Za mlađe članove obitelji bio je neupitni i nepogrešivi PATRIJARH. Okružen podanicima, a ne suradnicima, jednostavno nije mogao očekivati kritiku i konstruktivno frcanje ideja – brainstorming.

Sedmi je uzrok životni stil Todorićevih koji su se prostorno udaljili od svih običnih smrtnika: odselili, živjeli i plandovali u Kulmerovim dvorima, na strogo čuvanim otocima, među biranim ‘prijateljima’ i ‘uzvanicima’.

Osmi i posljednji uzrok Agrokorova sloma je atavistički, svaštarsko-seljački poslovni i razvojni nagon Ivice Todorića. Ivica Todorić stvorio je najveću obiteljsku (!) kompaniju u hrvatskoj povijesti, ali se nije mogao osloboditi strasti za investicijskim i poduzetničkim svaštarenjem. Zato mu se dogodilo da je kupovao tvrtke koje su imale malo ili nikakve veze s njegovom strateškom vizijom razvoja Agrokora kao najveće poljoprivredne, prehrambene i maloprodajne kompanije u Jugoistočnoj Europi. Kupio je tom logikom Tisak u osvit velike krize tiskanoga novinarstva, nekoliko nakladničkih kuća (Novi Libar, Znanje), polikliniku ‘Nemetova’ itd.

Što kazati na kraju?

Dobro je što je posrnuli Kralj Mida, Gazda, Oligarh i Predsjednik odlučio postati blogerom. Umjesto jednoumlja koje su nudili dr. Martina Dalić i Ante Ramljak, javnosti su tako postale dostupne neke od ‘alternativnih činjenica’ koje iznosi Ivica Todorić.

Njegovi blogovski zapisi, mišljenja sam, ne će ga spasiti od pravosudnoga rata za koji se, očito je, ozbiljno priprema.

Kulmerovi dvroi

Todorićevi dvori na obroncima Medvednice.

Osobno mu želim častan pravosudni boj, a želio bih da ga nadživi zahvalnost onih kojima je godinama osiguravao posao, plaću i obiteljski mir. Ne bih želio da ga – sramota nadživi.

prof. dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

facebook komentari

Continue Reading

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Published

on

By

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Continue Reading