RAZOČARANIMA JE ‘TREĆI PUT’ NEŠTO POPUT ‘ŠESTE FLOTE’

0
[quote]

Redovna kolumna u Večernjem listu – “kratki espresso”

[/quote]

Jedna židovska legenda kaže kako na svijetu postoji samo pet ljudi, ali se kreću toliko brzo da se čini kako ih ima puno više. Ako je tako, za ostalo četvero nisam siguran, ali peti je sigurno Milan Bandić.

Njegova hiperaktivnost i brzina kretanja kroz prostor, ne samo fizički nego i ideološki, zapanjujući su, povremeno se zalijetao toliko udesno da je izbijao s lijeve strane spektra i obratno. Gradonačelnik se kreće tako brzo da začuđuje kako to da već nije susreo samoga sebe.

Moj dragi sugovornik iz dvorišta tvrdi kako Bandić, poput Sadama, ima dvojnike. Da ima jednog koji odlazi na sprovode, priredbe u vrtićima i zavičajne večeri i jednog koji svako jutro u 5 i pol trči u Kušlanovoj dok pravi Bandić još spava. Drugi tvrdi kako je sve to isti Bandić, ali da on ima moć bilokacije. Na istom tragu jedan se poznanik iz Kušlanove kune da ga je jedne večeri gledao kako gostuje u Dnevniku uživo, a kad je pogledao kroz prozor, vidio ga je kako trči po stazi. U svakom slučaju, kad se vidi sav jad zagrebačkog SDP-a, a još prije i HDZ-a, Bandiću nisu ni trebale nadnaravne moći za trijumf.

Podatak da kontrolira budžet koji je dvaput veći od svih lokalnih proračuna koje kontroliraju HDZ i SDP zajedno, dovoljno govori tko je najveći pobjednik ovih izbora. No najzanimljivije očito tek slijedi.

U obraćanju nakon pobjede u drugom krugu Bandić je sugerirao kako će ići dalje: “Ta sinergija okupljanja, rada, zajedništva, to nam je jamstvo još boljeg Zagreba danas, a već sutra i pravi put za još bolju Hrvatsku.”

Time je praktično najavio treću opciju između HDZ-a i SDP-a. Očito nije naučio lekciju kako kandidatura na državnoj razini funkcionira po sasvim različitoj logici od one na lokalnoj jer otvara druge teme i traži drugačije kompetencije. U utrci za predsjednika Bandić je još bio relativno uspješan, ušavši u drugi krug, no na parlamentarnim izborima 2011. doživio je debakl, ostavši debelo ispod izbornog praga u svojoj zagrebačkoj bazi. Unatoč takvom iskustvu, izgleda da je odluka o ponovnom pokušaju konačna. Tri temeljne vrline koje je Bandić u nedjeljnom pobjedničkom govoru spomenuo kao razlog pobjede ponešto su modificirane u odnosu na one koje je isticao u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Čovjekoljublje i domoljublje su konstante, ali je bogoljublje na lokalnim izborima zamijenio zagreboljubljem. Vjerojatno će na sljedećim parlamentarnim izborima doći do novog preslagivanja triju kardinalnih vrlina, ovisno o stanju ponude i potražnje na ideološkom tržištu u trenutku izbora. Grad nije isto što i država, a i protivnici će ipak biti nešto teži. Rajko Ostojić je na ovim izborima bio protukandidat kakvog Bandiću ni rođena majka ne bi bolje izabrala, a Kukuriku kampanja koja je kulminirala otužnim završnim skupom u Zagrebu uz Bareta i gosta iznenađenja Stipu Mesića izgledala je kao da ju je iz pakosti osmislio Bandićev, a ne Ostojićev šef kampanje.

U svakom slučaju, priča o novoj političkoj opciji postaje ponovno aktualna. “Treći put” je u razočaranoj hrvatskoj javnosti (a to je većina birača koji ne izlaze na izbore ili glasuju za manje zlo) postao nešto poput američke “Šeste flote” tijekom komunizma. Svi mu se nadaju, znaju da je moćan, ali nikako da se pojavi i spasi nas.

Puno je kandidata koji su se pokušali ugurati u tu kategoriju, od HSLS-a, preko sto HSP-ova, katoličkog Hrasta i protukatoličkog don Grubišića do, u zadnje vrijeme bandićevski sveprisutnog, oftalmologa Nikice Gabrića, socijalističkog omladinskog funkcionara osamdesetih, kojem rano iskušanu strast za politikom nije ugasio ni kasniji silni poslovni uspjeh.

No da bi pojam trećeg puta uopće imao smisla, treba prihvatiti pretpostavku da postoje nekakva dva puta koje nude SDP i HDZ, da su ta dva puta različita i da nijedan od njih nije rješenje. No koji su to putovi i jesu li različiti? Kritičari bajki o trećem putu koji je svojedobno zastupao Tony Blaire tvrdili su da ne postoji ni drugi put, već samo jedan jedni, a to je put liberalnog kapitalizma u kojem je sfera ekonomije progutala sferu politike te da u ključnim ekonomskim i socijalnim pitanjima nema nikakve razlike između lijevog i desnog centra, a ponešto političke borbe vodi se još samo oko vrijednosnih pitanja.

Na sličan način bi i u Hrvatskoj trebalo najprije vidjeti koji su to putovi razvoja društva koje zastupaju SDP i HDZ, u čemu se razlikuje njihova ekonomska, socijalna, kulturna politika i koji bi tip ljudi mogao ponuditi alternativu. To sigurno ne mogu biti partijski veterani, funkcionari socijalističke omladine i nosači štafeta, ali ni HDZ-ove žrtvoslovne okamine, politički anakrone još od kraja devedesetih. Čini se da se treći putovi o kojima naviše fabuliraju mediji, a koji se slažu od recikliranih starih kadrova, služe za blokiranje bilo kakvog uistinu novog puta, da se u biti radi o rezervnom kraku prvog i jedinog puta.

Jednako je isprazna i teza kako treba prepustiti politiku mladima pa će se riješiti svi problemi, jer pitanje je – kakvim mladima? Od stare lopine gori je još samo mladi jer je siroviji, gladniji i ima više energije. Mladi klonovi iz inkubatora stare političke matrice nisu prava novost, već nastavak staroga u novom ruhu. Drugačiji, bolji put bi morao biti nešto dubinski novo.

Ako postoji zametak modela “trećeg puta”, on danas raste u dolini Neretve. Jedina doista vrijedna novost ovih izbora jest ono što se dogodilo u Metkoviću gdje je Most nezavisnih lista premoćno pobijedio favoriziranog Jamba, ali i HDZ-ove i SDP-ove kandidate.

Vrijedi obratiti pozornost na ono što će nova vlast u Metkoviću u bliskoj budućnosti raditi i hoće li opravdati nadu da izvan postojeće političke garniture ima ljudi koji hoće i mogu bolje.

Nino Raspudić

facebook komentari