Pratite nas

Analiza

Reakcije poslije haške presude: neki hrvatski građani, jedan Srbin i sve Hrvatice i Hrvati

Objavljeno

na

Puno je napisano o presudi Međunarodnoga suda pravde u Hagu (u daljem tekstu Presuda) o hrvatskoj i srpskoj tužbi za genocid. Neki su lagali i znali da lažu, a neki su lagali a mislili su da govore istinu, neki su stvari bojali svijetlo, neki tamno, a neki su točno tumačili dio istine a o drugome šutjeli; najviše ih je zalutalo u davanje mišljenja. I osobno imam potrebu za razumijevanjem stvarnoga stanja, pa molim da se ova raščlamba shvati kao pitanje, a ne kao takvo – zalutalo mišljenje, piše profesor Matko Marušić za Hrvatski Tjednik.

Milorad Pupovac

milorad_pupovacIako pristojan i učen čovjek, g. Milorad Pupovac, koliko ja znam, nikad nije učinio niti izgovorio ništa lijepo za svoju domovinu Hrvatsku i za svoju braću Hrvate i sestre Hrvatice. Sve njegove izjave i djelu izrazito su politički antihrvatska, intelektualno jeftina ali lukava, a znanstveno neutemeljena i pristrana. No, njega treba slušati, i to pažljivo, jer njegove riječi najavljuju poteze velkikosrpske politike iz Beograda.

U slučaju Presude, g. Pupovac se utekao jeftinom triku: požalio je hrvatski novac potrošen za tužbu. Tko god navodi da se „uzalud potrošio novac za tužbu“ nije to izjavio zato što je glup, nego zato što je neprijatelj Hrvatske. Nakon stoljeća strašnih srpskih laži i iskrivljavanja istine, nema toga novca koji Hrvatska ne bi trebala platiti za povijesnu istinu. Da su Presudom samo ušutkani oni koji su srpsku agresiju nazivali građanskim ratom – vrijedilo bi to 2,8 milijardi, a ne 28 milijuna kuna.

Potom je g. Pupovac neurotizirajuće sporo i tiho govorio o prošlosti i o kažnjavanju svih zločina. Kako to da nije spomenuo da je Sud ocijenio da se radilo o srpskoj agresiji („srpske snage i JNA“), da brijunski transkripti ne pokazuju nikakve zle namjere prema civilima srpske narodnosti, i da topnička vatra na Knin Svetoga dana 4. kolovoza 1995. nije bila (indiskriminatorno“) usmjerena na civile, nego na vojne objekte?

No, on „indiskriminatorno“ spominje zločine i kažnjavanje, pa mora o Oluji čuti još i ovo:

a) Sud je ocijenio da je hrvatski državni vrh mogao znati da će srpski civili napustiti Hrvatsku kada započne hrvatska vojna ofenziva. Pa naravno da je mogao procijeniti, jer su Srbi dugo, dugo prije Oluje imali čak i vježbe napuštanja Hrvatske! Za to su postojali detaljni planovi, za to su naručeni autobusi čak iz Srbije! Postojalo je bezbroj znakova i podataka da će hrvatski Srbi napustiti Hrvatsku ako ona vrati okupirana područja.

b) Hrvati su u Oluji počinili zločine nad srpskim civilima. Žao nam je, Bože Svevišnji, rodbino i prijatelji njihovi i gospodine Pupovac. Hrvatska strana govorila je na Haškomu sudu o oko 60 takvih žrtava a prof. Žarko Puhovski i njemu slični o oko 600. Istinu je tu lako utvrditi, molim da je, znanstveno utemeljeno, kaže tko je zna.

c) Nama Hrvatima bilo je drago da su Srbi otišli s Olujom – kaže Sud. Zamislimo se nad tom ocjenom! Kad se ja zamislim, vidim da je Sud, bogme, u pravu! Drago mi je da su otišli! Zašto mi je drago?

Ima više razloga. Prvi je da su to željeli i ostvarili, pa mi je, onako općenito, drago kada ljudi ostvare svoje želje. A ovdje su bili grozni – te ustanci, te udba, te pobune, te klanja, laži… lijepo je jednom riječju to opisao F. Tuđman: remetilački čimbenik. Kojega će mi vraga bilo koji remetilački čimbenik u mojemu svagdanjem mukotrpnom, malom životu? Napose s obzirom na to da se mogu i da su uvijek mogli i da će se uvijek moći vratiti, moram priznati: daleko im lijepa kuća. A Vi g. Pupovac, što Vi u svojemu srcu oko toga stvarno osjećate? Pa, zašto se ne vrate, kad je tu njihova domovina, a Vama je u toj istoj domovini stvarno dobro?

d) Koliko je Srba otišlo i zašto? To je moje dodatno pitanje, a na to pitanje treba već jednom jasno odgovoriti! Uzmimo da je Srba prije rata u Hrvatskoj bilo 650.000 (11,7%). Veliki udio tih Srba bili su Srbijanci iz Srbije, koji su u Hrvatsku došli na položaje – partijske, upravljačke, vojne, gospodarske, policijske, udbaške, akademske i sve druge – za poslom u jedinstvenoj državi SFRJ. Tu došli sa svojim obiteljima. Kad se Hrvatska osamostalila, oni u njoj više nisu imali što tražiti; njihovi su domovina i njihov život bili u Srbiji i oni su – otišli doma. Procjenjujem (s malim uvjerenjem, molim da netko stručniji odgovori) da je njih bilo oko 200.000.

Jedan broj hrvatskih Srba poginuo je u agresiji na Hrvatsku, a još više ih je ranjeno. Hrvatski su Srbi intenzivno sudjelovali i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa su i tamo ginuli. Vjerujem da su svi ranjeni otišli u Srbiju, a prije Oluje otišlo je i mnogo zdravih; ukupno bi te tri skupine mogle činiti do 100.000 osoba (moja procjena s malim uvjerenjem). Ostaje 350.00 hrvatskih Srba. Budući da ih je danas u Hrvatskoj oko 250.000 (4,5%), proistječe da ih je 100.000 otišlo zbog Oluje.

Sto tisuća Srba otišlo je iz Hrvatske u Oluji zbog dvaju razloga: vjerovali su srpskoj propagandi da su svi Hrvati ustaše i koljači, i mrzili su hrvatsku državu. Sjećam se TV razgovora jednoga izbjeglice s novinarom u Banja Luci. Mlađi čovjek, okružen suprugom i dvama malim sinovima rekao je da se nikad ne će vratiti u Hrvatsku, jer ne želi gledati hrvatsku zastavu, slušati hrvatsku himnu i da mu sinovi služe u hrvatskoj vojsci.

Vjerovao sam mu onda, a vjerujem mu i danas.

Ne postoji ni jedan hrvatski Srbin koji je poželio vratiti se u Hrvatsku, a da mu to nije dopušteno. Neka se javi tko zna takve slučajeve.

Uz konstrukcije g. Pupovca, osvrnut ću se na riječi i drugih koji uz presudu spominju prošlost i budućnost, dajući prednost budućnosti. To čine zato što je sada, nakon Presude, prošlost za Srbe vrlo neugodna stvar – agresija, zločini, silovanja, izgladnjivanja, etničko čišćenje, ma ni u snu nisu to očekivali…

U zaboravljanju prošlosti i davanju prednosti budućnosti, nisu svi srpski agenti i neprijatelji, nego ima i glupana. Presuda ne dokida ni prošlost ni budućnost; prošlost postaje povijest, a povijest je znanost i mora dati neutralnu i objektivnu istinu; budućnost uvijek ima dodir s prošlošću, rekao bih čak i više u onih koji kažu da je prošlost nešto što treba zaboraviti (v. Šaranova jama, Jasenovac i drugo).

Ukratko, Presuda postaje oslonac povijesti, gradivo za udžbenike, što je neizmjerno važno. Budućnost je za dobru nijansu ljepša, jer će se u školama učiti najmanje – haška istina – kad se već gušila ona hrvatska. Ali i hrvatska će izbiti na vidjelo!

Vesna Pusić

FAH_pusic_crnoNije slučajno Vesna Pusić rekla da Presuda znači „da je bio rat i da su bili zločini“! Ta rečenica jednoznačno izjednačava dvije strane. Gđa Pusić je mogla komentar formulirati i drukčije, nije je u tome nitko smetao. Ali nije. Svojim je meta-jezikom rekla da je presuda izjednačila dvije strane. To je važno ne samo da arhiviramo još jedan dokaz njezine mržnje prema hrvatskoj državi, nego – zbog punog razumijevanja presude. Laž, krivo tumačenje, gđe Pusić primjer je koji nakon ove presude – više ne prolazi! Za takve riječi takve ljude treba presudom „tresnuti u lice“.

Ne ću dalje o gđi Pusić, a razlog je njezin rasizam. (Da – rasizam.) Naime, kad je g. V. Vukojević objavio da je njezin djed bio četnik koji je konkretno i na Trgu bana Jelačića ubijao Hrvate i još se time hvalio, ona je odgovorila da g. Vukojević „nije dostojan da govori o njezinoj obitelji“. Po čemu on to „nije dostojan“?? Po čemu? Za one koji ne znaju nijanse pitanja ljudskih prava i političke korektnosti u današnjem zapadnom svijetu, kažem: rečenica gđe Pusić čisti je rasizam. Za početak. A o četništvu i ustaštvu ćemo poslije, ne znam točno kada, ali sigurno hoćemo. Jer živimo u demokraciji, a ona vrijedi i za najmanjeg od naše braće.

Vesna Teršelič

Vesna TeršeličNe volim ni misliti, a kamo li pisati o gđi Vesni Teršelić. Jer uvijek se sjetim da ona stvarno niti je Hrvatica niti se Hrvaticom pravi, i zaprepašten sam njezinom upornošću da se naseli u tuđoj zemlji i onda neumorno traži i izmišlja grijehe njezinih stanovnika. U mojemu gradu Splitu, to se zove „obraz“ – čovjek koji ima debeo obraz i ne stidi se svojih djela.

Ukratko, budući da gđa Teršelić u svojim pogubnim nakanama uvijek pažljivo bira riječi i prikazuje se kao objektivna osoba, njoj treba, kad god se odsad (od ove Presude) pojavi u javnosti, od tramvaja do TV, postaviti pitanja:

a) „Priznajete li sada da se 1991. nije radilo o građanskom ratu?“;

b) „Priznajete li sada da se radilo o agresiji Srbije, u obliku srpskih snaga i JNA na Hrvatsku?“;

c) „Priznajete li sada da su te snage ubijale, mučile i na sve druge načine zastrašivale Hrvate da napuste područja koja su zacrtana velikosrpskom idejom o velikoj Srbiji?“;

d) „Priznajete li sada da hrvatsko državno vodstvo nije radilo na izgonu Srba, čak i ako se radovalo njihovu odlasku?“

e) „Koji Vam je vrag da živite u zemlji koju mrzite i to od toga da kopate po njezinim bolnim ranama?“

f) „A kad već to radite, kako to da se nikad i ničim niste posvetili stotinama silovanih hrvatskih žena, od kojih su mnoge organizirano dugotrajno držane kao srpske seksualne robinje?“

Itd., ima mnogo konkretnih pitanja za gđu Teršelič i njoj slične. Ne će ih moći izbjeći.

Žarko Puhovski

puhovskiOn je vrlo obrazovan i vrlo pametan čovjek, šteta što je neprijatelj! Šteta za nas, jer je tome opasniji, a još veća šteta za njega, jer je prisiljen svoje vrline staviti u funkciju laži a ne istine, poraza a ne pobjede, zapravo u službu vlastite tragedije: mogao je biti veliko ime…

Puhovski je rekao da „Hrvati nemaju razloga veseliti se, s Srbi još manje“. Kao tipičan njegov proizvod, ta misao je ne-Hrvatima politički bliska, a površnim, ne-hrvatskim čitanjem presude doista se može i izvesti. No, ipak je to samo još jedan prazni metak (ćorak) Žarkove inteligencije: ne, nije to točno, ni za Hrvate, ni za Srbe, a bogme ni za Vas, g. Puhovski! Hrvati se mogu radovati, a Srbi i Vi tugovati (ili lagati, no sada tek sami sebi), jer je sud ocijenio da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, dakle da to nije bio građanski rat, i da je ta agresija služila za stvaranje velike Srbije, tako da se ubojstvima, sakaćenjem, mučenjem spolnim zlostavljanjem i dovođenjem u neljudske uvjete življenja stanovništvo natjera u iseljavanje. Molim Vas, nemojte mi taj dio presude više nikad relativizirati! To bi bilo ispod Vaše intelektualne razine, čak i ispod Vaš časti.

Hrvatski zločini? Da, počinjeni su. Oni čine između 0,5% i 4,6% (ovo potonje prema osobno Vašim brojevima) ukupno počinjenih zločina. Da, krivi smo za te zločine. Stidimo se. Sudimo, presuđujemo, kajemo se, kompenzirat ćemo koliko je moguće kompenzirati smrt čovjekovu. Da nas na to nagonite – ne treba, a i posao bi Vam bio premali (lagali ste za broj kuća, pa je logično da ste uvećali i broj ubojstava); kako bi bilo da se okrenete većem poslu – tjeranja Srbije da isto napravi za 12.500 hrvatskih civilnih žrtava? Bio bi to koristan posao, a ne biste se osjećali izdajnički, subverzivno, poraženo i izopćeno. Vjerujem da biste čak mogli postići i poštovanje, zahvalnost… To su lijepi događaji u čovjekovu životu.

Ivo Josipović

ivo_josipovic_cUobičajeno je govorio smireno i povezano, ali nije mogao odoljeti da ne spomene hrvatske zločine. U odnosu na presudu i njegov predsjednički položaj, to je ravno veleizdaji. Ako je Sud Hrvatima priznao 12.500 civilnih žrtava, a ocijenio je da je hrvatska strana činila zločine u Oluji, onda te žrtve treba usporediti. U Oluji je ubijeno oko (moja procjena prema medijskim izvješćima) 60 do 600 ljudi. To znači da su od zločina koji su počinjeni u srpskoj agresiji na Hrvatsku Hrvati počinili od 0,5% do 4,6% zločina, a Srbi od 95,4% do 99,5%. Ivo, Ivo, nije ni čudo da nemate ni jedan znanstveni rad međunarodne vrijednosti kad te brojeve izjednačavate! Jadan ti je onaj komu Vi sudite! (A tek onaj komu ste predsjednik!?)

Zoran Milanović

pusic_milanovicZoran Milanović je osoba poput mladoga, neiskusnoga, nervoznoga i netreniranog boksača, koji ulazi u svaki ring, u svakom ringu dobije brze batine, a onda u bijesu s poda udara protivnika nogama (rita se). Ima grozan prezrivi ton, nema ljubavi ni za što i ni za koga (ljut što stalno gubi borbe), rabi teške riječi i površan pristup. Međutim, da nije nekoliko dana prije izručenja Josipa Perkovića oko 45 minuta na TV lagao da je pravno utemeljeno da se g. Perkovića ne izruči, na neki bi mi način bio i simpatičan: ima nešto viteško u toj njegovoj ljutnji na podu ringa, ima neka ljubav u njegovu ponižavanju Hrvatske, nešto iskreno u grozotama koje upućuje ljudima koje ne voli. Njegov je komentar Presude bio korektan, opet knockdownski iskren – „trudili smo se svim silama“, a to što smo dali nepotpisane, nepotpune i dakle nevrijedne dokumente i zaboravili KOS i sto drugih stvari – takav je život… Njegov knockdownovski život, naš ne.

Hvali svoj kućni odgoj koji se, međutim, ne vidi od bijesa u očima i prjezira u tonu, od amaterskih poteza i uličnoga jezika u Saboru. No, on ima i kućni odgoj, i viteštvo i iskrenost, kakve-takve; mislim da mu treba pomoći da se digne s poda, smiri i ode raditi neki lagan posao gdje ne treba ni znanje, ni vještine ni marljivost. Mogao bi se, na primjer, baviti odvjetništvom, najbolje za razvode.

Šećer na kraju, Tomislav Nikolić

JOSIPOVIĆ -NIKOLIĆŠećer zato što ćemo ga pitati samo jedno, kratko i vrlo jasno pitanje: „Gospodine Nikolić, potpisujete li Vi presudu Međunarodnoga suda pravde onakvu kakva jest?“

Šećer – jer je nikad ne će potpisati.

Šećer – jer će je ipak potpisati ako će u EU.

Šećer – jer ovo je ipak početak kraja srpskih povijesnih laži!

Čeka nas još mnogo suđenja i presuda, od 1916., kad su Srbi ubijali Hrvate vojnike Austro-ugarske vojske koji su prješli njima da bi se borili za zajedničku državu, a nisu htjeli postati Srbi; pa su ubijeni (svjedočio Miroslav Krleža). Onda deprecijacije krune (ne pitajte, eno vam guverner Vujčić!), pa 70.000 ubijenih Hrvata u miru između dva rata (molim povjesničare da utvrde točan broj; o tome je pisao Petar Šegedin), ubojstvo vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića i drugova, pobuna protiv Banovine 1939., klanja 1941., pobuna protiv komunističke Hrvatske 1944., masovna smaknuća 1945., lažni izbori 1946., Informbiro, Udba, strah, doušnici, pobuna 1971., 5.000 uzapćenih, pobuna 1991… I stalno laži, laži… Jasenovac, Šaranova jama, košara sa srpskim očima… strašno.

O svemu se mora donijeti znanstveno utemeljena, povijesna istina.

I donijet će se. Blago generacijama koje će u tim uvjetima živjeti, jer mi smo svoje živote proživjeli u laži, strahu i nepovjerenju, razočaranju, stidu i pokori za grijehe koje nismo počinili.

U laži, čovječe, cijeli život u laži! A sada se vidi početak kraja.

Sestre i braća Hrvatice i Hrvati

Sestre i braćo Hrvatice i Hrvati, molim vas da ne padate na jeftine trikove i da se sjetite da se u vašim životima, nakon 888 godina čekanja, žrtvovanja i stradanja dogodilo oko sljedećih deset veličanstvenih stvari za vas i vašu ljubljenu državu:

  1. veličanstvena pobjeda na referendumu o nezavisnosti;
  2. samostalna hrvatska država, priznata, časna, sjajna;
  • „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ – Zenge i hrvatska vojna sila, majčini sinovi hrvatski vitezovi;
  1. vojna obrana države iako je omjer snaga u srpnju 1991. bio 300:1 za Srbiju;
  2. vojna pobjeda u Bljesku i Oluji ( drugdje, svuda!);
  3. demokracija nakon strahota tisućugodišnje okupacije i diktatura svih vrsta;
  • članstvo u Ujedinjenim narodima samostalne, suverene države;
  • priključenje Europskoj Uniji kao „drugo, kulturalno i civilizacijsko, priznanje“;
  1. oslobađajuća presuda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku;
  2. ova presuda Međunarodnoga suda u Hagu, koja cementira osnovne istine o Domovinskom ratu.

Čestitam! Bog nas blagoslovio. Jer, Bog i Hrvati!

[ad id=”40551″]

Autor: prof. Matko Marušić (Tiskano u Hrvatskom tjedniku 12. veljače 2015.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati