Regionalističko teroriziranje Hrvata

0

Josipovićevo rastrojavanje unutarnje povezanosti hrvatske države u jedinstenu cjelinu te istodobna zauzetost za balkanske integracijske tijekove, otkriva političara koji ,unatoč silnim hrvatskim žrtvama tijekom 20. stoljeća u ratovima sa Srbijom i njezinim jugoslavenskim pristašama, nastavlja svojevrsnu “principovsku” politiku južnoslavenskoga jedinstva, koja uvijek završi u pandžama velike Srbije.

mateTeroristički hitci srpskoga atentatora Gavrila Principa 1914. u Sarajevu na austrijskoga prijestolonasljednika Franza Ferdinada nisu svijet uveli samo u prvo međusobno masovno klanje, nego su na razini srpske ekspanzionističke politike omogućili Beogradu da provede velikosrpske planove, koji su se ostvarivala u dvije jugoslavenske države, pod čijim se režimima tijekom 20. stolejća vodila prikrivena, a po potrebi i otvorena politika etničkoga čišćenja hrvatskoga i drugih naroda, samo zato što se pravodobno nisu usprotivili stvaranju jugoslavenskih država.

Stotinu godina poslije terorističkih pucnjeva u Sarajevu i dva desetljeća nakon osamostaljenja hrvatske države, trenutačni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović t. zv. regionalnom politikom usmjerava sudbinu hrvatske države na put što ga je svojim terorističkim hitcima zacrtao srpski atentator Gavrilo Princip.

Hrvatska se danas nalazi u sklopu Europske unije, jednako kao što se i prije stotinu godina nalazila u sastavu Austro-Ugarske, nu njezine političke elite, onda kao i danas ugodnije se osjećaju u balkanskom blatu nego u vlastitom srednjoeuropskom i sredozemnom okruženje..
Tu političku kolebljivost brzo su prepoznali ruski stratezi, koji bi Hrvatsku vrlo rado ugurali u svoj balkanski geopolitički projekt povezan plinovodom Južni tok, čije bi distribucijesko središte trebala biti Srbija. Tako bi Hrvatska, uz znatan dio militantne srpske manjine na čelu s Miloradom Pupovcem, postala i ovisnica o ruskom plinu, koji u srpskim rukama i nije ništa drugo nego moćno oružje za provedbu “regionalne” politike po srbijanskim uvjetima.

Iz američke političke ponude, koju je Hrvatskoj prenijela pomoćnica američkoga državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland nije bilo teško odčitati kako se Washington pritivi ruskoj naftno-plinskoj prevlasti, iza koje naravno stoji politika moćne Moskve.  Nuland je poručila hrvatskim političarima kako Hrvatska zbog istraživanje svoje obale pa sve do izgradnje LNG terminala ima “priliku postati tranzitni centar za diversifikaciju nabavnih plinskih pravaca koji bi dobro došao hrvatskom gospodarstvu”, što bi, između ostaloga bio jedan od elemenata “energetske sigurnosti u cijelom euroatlantskom prostoru”.

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović očito je relativizirao američku poruku, pa je čak i bez znanja predsjednika Vlade Zorana Milanovića dogovarao pregovore s ruskim naftno-plinskim mogulima, koji se u svojoj regionalnoj, odnosno balkanskoj politici oslanjaju na Beograd.

Osim toga u igru je uključio i njemačku kancelarku Angelu Merkel, što samo potvrđuje snažnu nazočnost političkih silonica koje su se kao i prije stotinu godina borile za prevlast nad područjem hrvatskih zemalja. Josipović je svoju okrenutost balkanskoj regiji izričito demonstrirao izjavom kako sastanak s njemačkom kancelarkom “znači punu afirmacija regionalne politike koju osobno zagovaram”.

Dakle, Josipovićeva regionalna balkanska politika izravno je odgovorna za još uvijek neriješena granična pitanja Hrvatske sa Srbijom, srbijansko prikrivanje hrvatskih žrtava te odbijanje Beograda da vrati u ratu opljačkano hrvatsko kulturno blago, ali i za nepostojanje hrvatskoga zahtjeva Srbiji za plaćanjem ratne odštete.

Zato takva politika i može tolerirati krađu hrvatske dubrovačke književnosti te njezino uvršćivanje u sklop srpske kulture, a javnost potaknuta takvim odnosom političkih elita spremna je pljeskati novom srbijanskom mitropolitu Porfiriju u Zagrebu, dok im ovaj svetosavskim bizanstkim govorom otima hrvatskoga književnika Petra Preradovića.

Pogubnost Josipovićeve regionalne, odnosno jugoslavenske politike, najbolje se očituje u sustavnim najavama promjene hrvatskoga Ustava, koji bi trebao omogućiti regionalizaciju države.

Učinci tih predsjedničkih najava već su nakon Jakovčićeva ulaska u Europski parlament vidljivi u sve snažnijim nastojanjima IDS-a da od Zagreba izdvoji Istarsku županiju. Lokalni istarski političari te njihovi predstavnici u Saboru, bilo da je riječ o manjinskim predstavnicima ili pak o t. zv. neovisnim zastupnicima jednako tako podupiru ćiriličenje Vukovara, iza čega se skriva dugoročna politika Milorada Pupovca da ovaj hrvatski grad na Dunavu također izdvoji ispod političke jurisdikcije  hrvatske metropole.

Treće žariše se stvara u Dubrvniku, područjem kopneno izdvojenim od drugoga dijela hrvatskoga teritorija, pa ga zato treba što snažnije pretvoriti u zajednički balkanski prostor. U toj političkoj strategiji valja tražiti i odbijanje izgradnje Pelješkoga mosta, kojim bi se premostila prometna izoliranost, ali i povezao hrvatski državni teritorij u jedinstvenu cjelinu.

Josipovićevo rastrojavanje unutarnje povezanosti hrvatske države u jedinstenu cjelinu te istodobna zauzetost za balkanske integracijske tijekove, otkriva političara koji, unatoč silnim hrvatskim žrtvama tijekom 20. stoljeća u ratovima sa Srbijom i njezinim jugoslavenskim pristašama, nastavlja svojevrsnu “principovsku” politiku južnoslavenskoga jedinstva, koja uvijek završi u pandžama velike Srbije.

Mate Kovačević/hrsvijet

facebook komentari