Relikti velikosrpske politike u Hrvatskoj

0

Stanje sa Srbima u Hrvatskoj sasvim je drukčije od slike koju se u medijima i izjavama nekih Srba i Hrvata pokušava stvoriti. Stanje je, naime, dobro, najbolje u dugo, dugo vremena, mjerenoga možda i kojim stoljećem. Hrvati i Srbi u Hrvatskoj, kao građani, žive u miru i prijateljstvu, brinu svoje svakodnevne brige, raduju se koliko mogu i kroz nadu i trud stvaraju sebi i svojima budućnost kakvu bi željeli doživjeti još u ovim životima.

[dropcap]S[/dropcap]rbi se ne stide svojega podrijetla, vjere i kulture, a Hrvati im ni jedno od toga ne preziru i ne mrze. Deset tisuća hrvatskih Srba u Hrvatskoj vojsci u Domovinskome ratu svjedoče tome i ovdje i svuda i zauvijek. Lijepo je imati sugrađane Srbe u Hrvatskoj jer su to časni i hrabri, sposobni i topli ljudi, s kojima smo dijelili dobro i zlo i tako ćemo, nadam se i čini mi se, činiti i ubuduće.

U čemu je onda problem? Otkud toliki uspjeh referenduma o ćirilici, strašne riječi koje se u javnosti izgovaraju o odnosu (dijela?) Hrvata prema Srbima, ružne stvari koje se pišu po svemrežju, pa i poneko ozljeđivanje i smrt, formalno nerazjašnjeni, a svima jasni?

U odnosu na primjeren suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj i u odnosu na probleme koje vidimo, postoji samo jedan odgovor, jedan razlog i objašnjenje. Srpsko presizanje na Hrvatsku (teritorij, cijeli ili dijelove, kulturu, povijest, jezik, pravopis, zasluge, zaradu, simbole) uvijek se svodilo, a svodi se i danas, na onaj zajednički nazivnik, korijen i izvor svih hrvatsko-srpskih problema u Hrvatskoj. Radi se o velikosrpskom presizanju srbijanske imperijalističke politike prema hrvatskome teritoriju. [pullquote_left]Danas je stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj bolje nego ikada jer je ishod Domovinskoga rata na različite načine oslabio velikosrpsku politiku u Hrvatskoj i to je donijelo mir i međusobno poštovanje i jednoj i drugoj strani. No problem nije nestao potpuno i mali (vrlo mali!) broj hrvatskih Srba i dalje vodi velikosrpsku imperijalističku politiku u Hrvatskoj, kao i, naravno, veći dio Srba u Srbiji.[/pullquote_left]

U tom smislu, danas je stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj bolje nego ikada jer je ishod Domovinskoga rata na različite načine oslabio velikosrpsku politiku u Hrvatskoj i to je donijelo mir i međusobno poštovanje i jednoj i drugoj strani. No problem nije nestao potpuno i mali (vrlo mali!) broj hrvatskih Srba i dalje vodi velikosrpsku imperijalističku politiku u Hrvatskoj, kao i, naravno, veći dio Srba u Srbiji.

Ostatci velikosrpske imperijalističke prošlosti

To je i takvo je danas stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Uzet ću slobodu da ponovim: u usporedbi sa stanjem u povijesti i u odnosu na tu povijest, stanje je bolje nego ikada, a problemi dolaze od (vrlo žilavih) ostataka velikosrpske imperijalističke politike. Ti problemi ne će nestati dok Republika Srbija potpuno ne odustane od te politike jer samo će se tada ugasiti žar i zadnjega njezina pijuna u Hrvatskoj.

A do tamo je još dalek put, no važno je da znamo da put kojim sada kročimo jest ispravan i vodi u potpuni mir, pomirenje i zajednički život. Samo nas istina na objema stranama i micanje figa u džepu na objema stranama može dovesti do toga cilja. Zato ovo i pišem.

Dokazi za velikosrpsku imperijalističku politiku prema Hrvatskoj vrlo su brojni, ali ne ću pisati o poznatim, a starim pitanjima (npr. aktivnosti u manastiru Krka ili oko pitanja Srpske pravoslavne crkve u Splitu), niti o starim agresijama u novom ruhu (npr. pitanje hrvatskoga pravopisa); ona zaslužuju stručniji, opširniju i dublju analizu. Navest ću tri primjera, jer su jako ilustrativni i vrlo svježi.

1. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve g. Irinej pročitao je ovih dana jedan nespretno sročen i sasvim neutemeljen govor protiv današnje Hrvatske i Hrvata i hrvatski su se mediji usredotočili na njegove objede o sustavnome progonu srpstva u Hrvatskoj. No svoju stvarnu političku poziciju g. patrijarh otkrio je u jednoj rečenici koju neki hrvatski mediji jesu prenijeli, a nitko ju nije komentirao.

Ta je rečenica odgovor na sve sumnje prema ovoj mojoj analizi! G. patrijarh Republiku je Hrvatsku podijelio na Dalmaciju, Slavoniju, HRVATSKU, Baniju i Kordun (nisam siguran da sam nabrojio sve što i on)! To znači da njemu Hrvatska nije Republika Hrvatska, da u Hrvatskoj NISU Dalmacija, Slavonija, itd. – nego tek onaj dio zapadno od granice Virovitica – Karlovac – Karlobag, ‘dio koji se vidi sa Sljemena’.

O toj podjeli te ideji i politici koje (povijesno) stoje iza nje ne treba dalje govoriti. Kome nije jasno, ne zna ništa o hrvatskoj povijesti, a tko se pravi da ne razumije, izdajica je ili kukavica.

2. Srbi su u Hrvatskoj, navodno, izabrali da njihovo manjinsko pismo bude ćirilica, a jezik srbijanska ekavica. To je na moje izričito pitanje izjavio mladi hrvatski povjesničar Dragan Jakovina na TV Jadranu, a isto sam čuo i od nekih hrvatskih Srba i lijevih intelektualaca. ‘Srbi imaju pravo izabrati’ – rečeno je i – prividno objašnjeno. Jer Srbi u Hrvatskoj nikad u toj istoj Hrvatskoj nisu govorili ekavski niti su (osim dijela crkvenih dokumenata) pisali ćirilicom! Čak i danas, u demokraciji koja vodi dužnu brigu o pravima srpske manjine u Hrvatskoj, oni su ‘izabrali’ da njihov list (‘Novosti’), koji o Hrvatskoj piše svakakve gadosti (npr. ‘Oba su pala!’) – izlazi na latinici![pullquote_right]G. patrijarh Republiku je Hrvatsku podijelio na Dalmaciju, Slavoniju, HRVATSKU, Baniju i Kordun (nisam siguran da sam nabrojio sve što i on)! To znači da njemu Hrvatska nije Republika Hrvatska, da u Hrvatskoj NISU Dalmacija, Slavonija, itd. – nego tek onaj dio zapadno od granice Virovitica – Karlovac – Karlobag, ‘dio koji se vidi sa Sljemena’.[/pullquote_right]

Kakav je to onda ‘izbor’ ćirilice”? Na čemu se osniva, čemu cilja? Koju poruku taj izbor šalje i Srbima i Hrvatima u Hrvatskoj? Žao mi je, ali moram reći: bojim se da šalje poruku neodustajanja od srpske imperijalističke politike prema Hrvatskoj.

3. Jako mi se sviđa profesor Milorad Pupovac. Pametan je, obrazovan, lijep i smiren i zabavlja me njegova muka s politikom koju pokušava provesti. Služi se pomno odabranim riječima, dugačkim praznim rečenicama, polovičnim komplimentima i tipičnom ljevičarskom prijetvornošću koja pod ljudska prava prodaje svjetsku revoluciju, a pod kulturnu suradnju temeljne velikosrpske ideje.

I onda mu, uza sav trud, jer mu je cijela konstrukcija na staklenim nogama neiskrenosti, u svakome govoru pobjegne poneka logička pogrješka i politički gaf. Tko pažljivo čita što on piše i sluša što govori, lijepo može dešifrirati stanje, taktiku i ciljeve današnje politike velikosrpskoga presizanja na Hrvatsku. Primjerice, u gotovo savršenome razgovoru danom za ‘Večernji list’ od 4. siječnja 2014., u moru intelektualno ljubaznih, a politički besmislenih fraza on ubacuje teške i zapravo grube napade na Katoličku crkvu; ipak, o tomu ne ću duljiti jer su u tom predmetu žešći i jasniji i ministri hrvatske Vlade.

No ima jedna divna rečenica u tom razgovoru: ‘Još proganjamo komuniste i udbaše, a sve je to daleka prošlost’. Bez ulaska u istinu da je to zapravo briga za mnoge njegove, upitat ću ga (javno) samo ovo: ako su komunisti i udbaši daleka prošlost, kako to da onda ustaše nisu još dalja prošlost? Kako to da on nad Šaranovom jamom svake godine obilježava stradanje svojih sunarodnjaka, premda je jama prazna, bez ijednoga kostura žrtava?

Četnički ustanak u Srbu

Kako to da obilježava ‘ustanak naroda Hrvatske protiv okupatora i domaćih izdajnika (ustaša)’ u Srbu ‘ zar to nije još dalja prošlost? I – zar nije – u Srbu od strane njegovih sunarodnjaka pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih Hrvata, sa ženama i djecom i svećenikom (koji je živ spaljen)? Kada nešto postaje prošlost koju više ne treba istraživati, o kojoj ne treba govoriti (‘o kojoj je opasno govoriti’, kaže prof. Pupovac)?

Imamo li mi svi ista prava na istinu, sjećanje, žal, poštovanje, grobove i spomenike? Plače li za svojim sinom jednako svaka majka, ili postoje one koje ne moraju znati gdje im je sin ubijen i obilježiti mu grob? Povijesna je istina znanstvena istina, a do nje se ne dolazi nasiljem, lažima i krivotvorenjem.

Samo se s potpunom iskrenošću i primjerenim pokajanjem može doći do smirenja i pomirenja. Kvaliteta života Srba u Hrvatskoj više ne ovisi o hrvatskome narodu i hrvatskoj vlasti, nego o njima samima. Oni trebaju sebi birati vođe kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd, i kojima je do njihove stvarne dobrobiti, a ne do održavanja politike koja je toliko zla nanijela i Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Čvrsto vjerujem da građani Hrvatske i kroče tim putem i da ostatci ostataka velikosrpske imperijalističke politike, koja je u razvijenome svijetu umrla prije gotovo dva stoljeća, u Hrvatskoj mogu služiti samo za grubu zabavu ‘ ruganje i ismijavanje. No prije toga – svakako – i za prepoznavanje, prokazivanje i osudu.

dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik

facebook komentari