Pratite nas

Vijesti

Relikti velikosrpske politike u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Stanje sa Srbima u Hrvatskoj sasvim je drukčije od slike koju se u medijima i izjavama nekih Srba i Hrvata pokušava stvoriti. Stanje je, naime, dobro, najbolje u dugo, dugo vremena, mjerenoga možda i kojim stoljećem. Hrvati i Srbi u Hrvatskoj, kao građani, žive u miru i prijateljstvu, brinu svoje svakodnevne brige, raduju se koliko mogu i kroz nadu i trud stvaraju sebi i svojima budućnost kakvu bi željeli doživjeti još u ovim životima.

[dropcap]S[/dropcap]rbi se ne stide svojega podrijetla, vjere i kulture, a Hrvati im ni jedno od toga ne preziru i ne mrze. Deset tisuća hrvatskih Srba u Hrvatskoj vojsci u Domovinskome ratu svjedoče tome i ovdje i svuda i zauvijek. Lijepo je imati sugrađane Srbe u Hrvatskoj jer su to časni i hrabri, sposobni i topli ljudi, s kojima smo dijelili dobro i zlo i tako ćemo, nadam se i čini mi se, činiti i ubuduće.

U čemu je onda problem? Otkud toliki uspjeh referenduma o ćirilici, strašne riječi koje se u javnosti izgovaraju o odnosu (dijela?) Hrvata prema Srbima, ružne stvari koje se pišu po svemrežju, pa i poneko ozljeđivanje i smrt, formalno nerazjašnjeni, a svima jasni?

U odnosu na primjeren suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj i u odnosu na probleme koje vidimo, postoji samo jedan odgovor, jedan razlog i objašnjenje. Srpsko presizanje na Hrvatsku (teritorij, cijeli ili dijelove, kulturu, povijest, jezik, pravopis, zasluge, zaradu, simbole) uvijek se svodilo, a svodi se i danas, na onaj zajednički nazivnik, korijen i izvor svih hrvatsko-srpskih problema u Hrvatskoj. Radi se o velikosrpskom presizanju srbijanske imperijalističke politike prema hrvatskome teritoriju. [pullquote_left]Danas je stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj bolje nego ikada jer je ishod Domovinskoga rata na različite načine oslabio velikosrpsku politiku u Hrvatskoj i to je donijelo mir i međusobno poštovanje i jednoj i drugoj strani. No problem nije nestao potpuno i mali (vrlo mali!) broj hrvatskih Srba i dalje vodi velikosrpsku imperijalističku politiku u Hrvatskoj, kao i, naravno, veći dio Srba u Srbiji.[/pullquote_left]

U tom smislu, danas je stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj bolje nego ikada jer je ishod Domovinskoga rata na različite načine oslabio velikosrpsku politiku u Hrvatskoj i to je donijelo mir i međusobno poštovanje i jednoj i drugoj strani. No problem nije nestao potpuno i mali (vrlo mali!) broj hrvatskih Srba i dalje vodi velikosrpsku imperijalističku politiku u Hrvatskoj, kao i, naravno, veći dio Srba u Srbiji.

Ostatci velikosrpske imperijalističke prošlosti

To je i takvo je danas stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Uzet ću slobodu da ponovim: u usporedbi sa stanjem u povijesti i u odnosu na tu povijest, stanje je bolje nego ikada, a problemi dolaze od (vrlo žilavih) ostataka velikosrpske imperijalističke politike. Ti problemi ne će nestati dok Republika Srbija potpuno ne odustane od te politike jer samo će se tada ugasiti žar i zadnjega njezina pijuna u Hrvatskoj.

A do tamo je još dalek put, no važno je da znamo da put kojim sada kročimo jest ispravan i vodi u potpuni mir, pomirenje i zajednički život. Samo nas istina na objema stranama i micanje figa u džepu na objema stranama može dovesti do toga cilja. Zato ovo i pišem.

Dokazi za velikosrpsku imperijalističku politiku prema Hrvatskoj vrlo su brojni, ali ne ću pisati o poznatim, a starim pitanjima (npr. aktivnosti u manastiru Krka ili oko pitanja Srpske pravoslavne crkve u Splitu), niti o starim agresijama u novom ruhu (npr. pitanje hrvatskoga pravopisa); ona zaslužuju stručniji, opširniju i dublju analizu. Navest ću tri primjera, jer su jako ilustrativni i vrlo svježi.

1. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve g. Irinej pročitao je ovih dana jedan nespretno sročen i sasvim neutemeljen govor protiv današnje Hrvatske i Hrvata i hrvatski su se mediji usredotočili na njegove objede o sustavnome progonu srpstva u Hrvatskoj. No svoju stvarnu političku poziciju g. patrijarh otkrio je u jednoj rečenici koju neki hrvatski mediji jesu prenijeli, a nitko ju nije komentirao.

Ta je rečenica odgovor na sve sumnje prema ovoj mojoj analizi! G. patrijarh Republiku je Hrvatsku podijelio na Dalmaciju, Slavoniju, HRVATSKU, Baniju i Kordun (nisam siguran da sam nabrojio sve što i on)! To znači da njemu Hrvatska nije Republika Hrvatska, da u Hrvatskoj NISU Dalmacija, Slavonija, itd. – nego tek onaj dio zapadno od granice Virovitica – Karlovac – Karlobag, ‘dio koji se vidi sa Sljemena’.

O toj podjeli te ideji i politici koje (povijesno) stoje iza nje ne treba dalje govoriti. Kome nije jasno, ne zna ništa o hrvatskoj povijesti, a tko se pravi da ne razumije, izdajica je ili kukavica.

2. Srbi su u Hrvatskoj, navodno, izabrali da njihovo manjinsko pismo bude ćirilica, a jezik srbijanska ekavica. To je na moje izričito pitanje izjavio mladi hrvatski povjesničar Dragan Jakovina na TV Jadranu, a isto sam čuo i od nekih hrvatskih Srba i lijevih intelektualaca. ‘Srbi imaju pravo izabrati’ – rečeno je i – prividno objašnjeno. Jer Srbi u Hrvatskoj nikad u toj istoj Hrvatskoj nisu govorili ekavski niti su (osim dijela crkvenih dokumenata) pisali ćirilicom! Čak i danas, u demokraciji koja vodi dužnu brigu o pravima srpske manjine u Hrvatskoj, oni su ‘izabrali’ da njihov list (‘Novosti’), koji o Hrvatskoj piše svakakve gadosti (npr. ‘Oba su pala!’) – izlazi na latinici![pullquote_right]G. patrijarh Republiku je Hrvatsku podijelio na Dalmaciju, Slavoniju, HRVATSKU, Baniju i Kordun (nisam siguran da sam nabrojio sve što i on)! To znači da njemu Hrvatska nije Republika Hrvatska, da u Hrvatskoj NISU Dalmacija, Slavonija, itd. – nego tek onaj dio zapadno od granice Virovitica – Karlovac – Karlobag, ‘dio koji se vidi sa Sljemena’.[/pullquote_right]

Kakav je to onda ‘izbor’ ćirilice”? Na čemu se osniva, čemu cilja? Koju poruku taj izbor šalje i Srbima i Hrvatima u Hrvatskoj? Žao mi je, ali moram reći: bojim se da šalje poruku neodustajanja od srpske imperijalističke politike prema Hrvatskoj.

3. Jako mi se sviđa profesor Milorad Pupovac. Pametan je, obrazovan, lijep i smiren i zabavlja me njegova muka s politikom koju pokušava provesti. Služi se pomno odabranim riječima, dugačkim praznim rečenicama, polovičnim komplimentima i tipičnom ljevičarskom prijetvornošću koja pod ljudska prava prodaje svjetsku revoluciju, a pod kulturnu suradnju temeljne velikosrpske ideje.

I onda mu, uza sav trud, jer mu je cijela konstrukcija na staklenim nogama neiskrenosti, u svakome govoru pobjegne poneka logička pogrješka i politički gaf. Tko pažljivo čita što on piše i sluša što govori, lijepo može dešifrirati stanje, taktiku i ciljeve današnje politike velikosrpskoga presizanja na Hrvatsku. Primjerice, u gotovo savršenome razgovoru danom za ‘Večernji list’ od 4. siječnja 2014., u moru intelektualno ljubaznih, a politički besmislenih fraza on ubacuje teške i zapravo grube napade na Katoličku crkvu; ipak, o tomu ne ću duljiti jer su u tom predmetu žešći i jasniji i ministri hrvatske Vlade.

No ima jedna divna rečenica u tom razgovoru: ‘Još proganjamo komuniste i udbaše, a sve je to daleka prošlost’. Bez ulaska u istinu da je to zapravo briga za mnoge njegove, upitat ću ga (javno) samo ovo: ako su komunisti i udbaši daleka prošlost, kako to da onda ustaše nisu još dalja prošlost? Kako to da on nad Šaranovom jamom svake godine obilježava stradanje svojih sunarodnjaka, premda je jama prazna, bez ijednoga kostura žrtava?

Četnički ustanak u Srbu

Kako to da obilježava ‘ustanak naroda Hrvatske protiv okupatora i domaćih izdajnika (ustaša)’ u Srbu ‘ zar to nije još dalja prošlost? I – zar nije – u Srbu od strane njegovih sunarodnjaka pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih Hrvata, sa ženama i djecom i svećenikom (koji je živ spaljen)? Kada nešto postaje prošlost koju više ne treba istraživati, o kojoj ne treba govoriti (‘o kojoj je opasno govoriti’, kaže prof. Pupovac)?

Imamo li mi svi ista prava na istinu, sjećanje, žal, poštovanje, grobove i spomenike? Plače li za svojim sinom jednako svaka majka, ili postoje one koje ne moraju znati gdje im je sin ubijen i obilježiti mu grob? Povijesna je istina znanstvena istina, a do nje se ne dolazi nasiljem, lažima i krivotvorenjem.

Samo se s potpunom iskrenošću i primjerenim pokajanjem može doći do smirenja i pomirenja. Kvaliteta života Srba u Hrvatskoj više ne ovisi o hrvatskome narodu i hrvatskoj vlasti, nego o njima samima. Oni trebaju sebi birati vođe kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd, i kojima je do njihove stvarne dobrobiti, a ne do održavanja politike koja je toliko zla nanijela i Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Čvrsto vjerujem da građani Hrvatske i kroče tim putem i da ostatci ostataka velikosrpske imperijalističke politike, koja je u razvijenome svijetu umrla prije gotovo dva stoljeća, u Hrvatskoj mogu služiti samo za grubu zabavu ‘ ruganje i ismijavanje. No prije toga – svakako – i za prepoznavanje, prokazivanje i osudu.

dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati