“Reliquiae reliquiarum”!? Što je ostalo od Hrvatske ?

2

Desetak godina hrvatske samostalnosti u teškim ratnim i poratnim uvjetima tijekom devedesetih iz današnje se perspektive pokazuju zlatnim dobom hrvatske državnosti. Imali smo vojsku, policiju, banke, koliko-toliko neovisno sudstvo, carine, neznatan vanjski dug, nacionalnu televiziju, obavještajne službe, vanjsku politiku, vjeru u budućnost, bili treći na svijetu u nogometu …  Danas imamo šačicu profesionalaca za ispomoć NATO-u u Afganistanu i drugdje, nevoljko osiguranje ćiriličnih natpisa, HPB u prodaji, sudstvo sraslo s politikom, robu iz uvoza, enorman vanjski dug, Radmanovu televiziju, britanske suflere, regionašku politiku, apatiju i cinizam, a u nogometu strahujemo od Islanda.

Unatoč svemu, naši nas predvodnici uvjeravaju da smo na pravom putu i da je upravo to što nam se događa u hrvatskom interesu. Štoviše, hrvatskom državnom interesu! Jedno ipak moramo priznati, sve što nam se događa u posljednjih trinaest godina amenovali smo mi sami na brojnim izborima koji su tijekom tog razdoblja provedeni. Bili svojim izlaskom i odabirom, bilo neizlaskom. Jest, lagali su nam mediji, manipuliralo se sve u šesnaest, pritiskala nas je i međunarodna zajednica, ipak u konačnici mi smo bili ti koji su listiće sa zaokruženim imenom Stipe Mesića ili Ive Sanadera ispuštali u glasačku kutiju.

 Osobno nisam nikada preferirao ni jednoga ni drugoga, a ni trećega ili četvrtoga, kad smo već kod toga – no to ne znači puno. To mi je tek potvrda da pripadam manjini u okviru vlastitog naroda, i to manjini koja u vremenima posvemašnje zaštite kojekakvih manjina ne može računati ni na kakvu zaštitu. Ta činjenica, ukoliko je čovjek ozbiljno osvijesti, postavlja pred njega i ozbiljno pitanje. Imam li pravo uopće zanovijetati ljudima za svojim anakronim poimanjem države i državnosti kada oni očito i opetovano biraju nešto drugo?

 Nikada osobno pitanju države nisam pristupao isključivo nacionalistički. Hrvatska može postojati ukoliko Hrvati to žele i znaju osigurati. Ukoliko ne žele i ne umiju, postojat će nešto drugo. Stvar je prilično jednostavna. Iz perspektive Povijesti osobne frustracije i nevolje tek su zanemariva sitnica. Pa čak i ako se množi s milijunima. Uostalom, tko sam ja da razuvjeravam sredovječnu službenicu ili postarijeg domara da nisu u pravu kada uzdišu kako im je u Jugoslaviji bilo bolje!?  To ”bolje”, kao i osjećaj pripadnosti nekom nadosobnom zajedništvu, uvijek su subjektivne kategorije.

 Racionalno se mogu utvrditi tek činjenice. One nedvojbeno ukazuju na to da je Hrvatska od atributa državnosti sačuvala vrlo malo njih, a evidentna je i tendencija da se i ti preostali atributi krivo koriste. Krivo sa stanovišta državnog interesa. Tako npr. u sukob s Eu ulazimo zbog Perkovića, a ne zbog zaštite nekog gospodarskog ili političkog interesa zemlje, isforsiranim događajima oko ćiriličnih ploča država više potiče međunacionalne sukobe u zemlji negoli doprinosi zaštiti prava nacionalnih manjina itd.

 Na koncu jedna zamjedba i za one koji drže da je anakrono i štetno u globaliziranom svijetu previše inzistirati na nacionalnom. Kakve-god bile nacionalne države, obično su bolja solucija za domicilno stanovništvo od pripajanja nekoj drugoj nacionalnoj ili nadnacionalnoj zajednici. Ili još pojednostavljenije: teško da će drugi više brinuti o našem dobru od nas samih. No, kao što već rekoh, ako većina Hrvata misli drugačije, tko sam ja da im osporavam pravo na to!?

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari

  • Da bi se Hrvatska sačuvala u punom sjaju za nadolazeće hrvatske naraštaje, potrbna su Ustaška Državotvorna načela. Koliko god ovo izgledalo za današnje prilike izazovno, još više je realno.

  • Da bi se Hrvatska sačuvala u punom sjaju za nadolazeće hrvatske naraštaje, potrbna su Ustaška Državotvorna načela. Koliko god ovo izgledalo za današnje prilike izazovno, još više je realno.