Represivna netolerantnost u hrvatskom društvu

0
Je li moderno društvo radikalizacijom tolerancije bez kritičkoga vrednovanja i analize u svojoj srži postalo društvo «represivne tolerancije», kao što je prije 50-ak godina ustvrdio Herbert Marcuse? Društvo u kojemu se promiče pluralizam vrijednosti bez stručnoga vrednovanja, prosudbe i sustavne analize u stvari operira s plakativnim pojmom tolerancije koji u svojoj strukturi krije opasnost pritajenoga totalitarizma pod plaštem stupidizacije koju moramo trpjeti.

Tolerancija je jedna od temeljnih vrijednosti modernoga doba koja je u međuvremenu dosegla status kardinalne vrline u demokratskim društvima. Jedna od najznačajnijih povijesnih odluka u kojima je tolerancija izišla na vidjelo kao impresivna vrijednost zapadnjačke kulture svakako je Milanski edikt o toleranciji (313) kojim je rimski car Konstantin Veliki dao jednakopravnost kršćanskoj religiji u Rimskom Carstvu. No, od trenutka kada kršćanstvo postaje službenom religijom carstva krepost tolerantnosti postupno je napustila njezine odaje i iščezla iz djelokruga pristaša kršćanstva. Čuvenim ediktom triju careva, Teodozija, Gracijana i Valentinijana „Cunctos populos“, donesenim 380. godine, naređeno je da se svi narodi u Rimskom Carstvu moraju obratiti na religiju koju je navijestio Apostol Petar. Iako bi sukladno evanđeoskom nauku kršćanstvo trebalo biti tolerantno prema drugim religijama, tijekom njegove burne povijesti dolazi unutar samoga kršćanstva do nevjerojatnoga stupnja nesnošljivosti ne samo prema drugim religijama nego posebice prema hereticima i takozvanim šizmaticima u vlastitim redovima što je u pravilu rezultiralo borbom do istrebljenja. Umjesto pluralizma interpretacija i različitosti životnih formi unutar samoga kršćanstva forsirala se doktrina monolitnosti što je najčešće uvjetovalo progonom neistomišljenika.  Suvišno je isticati da je velik dio ratova tijekom zamršene povijesti kršćanstva na području današnje Europe bio primarno uvjetovan vjerskom nesnošljivošću.

U tom kontekstu ne čudi da se tolerancija kao temeljna odrednica zapadnjačkoga društva etablirala tek u vremenu sekularizacije. Afirmacijom tolerancije kao fundamentalne vrline modernoga društva počelo se istodobno ukazivati na njezine temeljne nedostatke i manjkavosti. Eksperti se uglavnom slažu da suvremeni koncept tolerancije postupno prelazi u nesposobnost da se kritički uhvatimo u koštac s neprihvatljivim gledištima i stavovima koji su proizašli iz baštinjene običajnosti.  Tu se s punim pravom nameće pitanje smijemo li biti tolerantni prema poligamiji koja još i danas vlada u nekim kulturama i religijama, trebamo li tolerirati pedofiliju koja se pokušava danas u konzumerskom društvu od strane nekih pojedinaca nametnuti kao normalna pojava?  Je li ukidanje svingerskih plaža diljem jadranske obale, provedeno sukladno Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira,  usporedivo s intervencijom Homeinijeve vjerske policije u Iranu, kako je nedavno pisao uvaženi Večernjak? U Hrvatskoj je primjerice novim Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira izrijekom zabranjen seks na javnim mjestima,  zbog čega neki poduzetnici negoduju jer se smanjio broj turista na omiljenim “svingerskim destinacijama”. U Francuskoj je  zakonom zabranjeno nositi burke na javnim mjestima zbog čega neprestano prosvjeduju pristaše islamskoga fundamentalizma. U Saudijskoj Arabiji je zabranjeno pušenje na javnim mjestima zbog čega nitko ne prosvjeduje jer je dobro za ljudsko zdravlje. U većini islamskih zemalja sa šerijatskim zakonodavstvom već za poljubac na javnom mjestu, ako niste s partnerom u ozakonjenoj bračnoj vezi, možete dobiti kaznu bičevanja od 99 udaraca. U Iranu se homoseksualne sklonosti stranih gostiju kažnjavaju kamenovanjem, vješanjem i presijecanjem mačem na dva dijela, stoji u tekstu upozorenja uglednih Springerovih novina “Die Welt”.  Vidjet ćemo kakva će biti praksa kažnjavanja u Rusiji nakon što Duma je prije dva mjeseca jednoglasno donijela zakon kojim se zbranjuje širenje homoseksualne propagande i vrijeđanje vjerskih osjećaja.

Može li suvremeno zakonodavstvo uspostaviti minimum konsenzusa tako da saudijske dame mogu slobodno prošetati pariškim trgom “Place de la Concorde”, slikati se u burkama pred Eiffelovim tornjem, a zagrljene lezbe slobodno i bez straha od potencijalnoga bičevanja uživati u ljepoti teheranskoga Trga Slobode s impresivnim Tornjem Azadi? Bilo bi razumljivo da međunarodna diplomacija pokuša uspostaviti minimum konsenzusa u pogledu poštivanja nekih temeljnih pitanja koja se tiču poštivanja ljudske osobe i osobnosti. Umjesto toga privikavamo se na neobičnu represivnu tolerantnost prihvaćanja neprihvatljivih gledišta, što je uvjetovano postojećim spornim zakonodavstvom.

Je li moderno društvo radikalizacijom tolerancije bez kritičkoga vrednovanja i analize u svojoj srži postalo društvo  «represivne tolerancije», kao što je prije 50-ak godina ustvrdio Herbert Marcuse? Društvo u kojemu se promiče pluralizam vrijednosti bez stručnoga vrednovanja, prosudbe i sustavne analize u stvari operira s plakativnim pojmom tolerancije koji u svojoj strukturi krije opasnost pritajenoga totalitarizma pod plaštem stupidizacije koju moramo trpjeti. Marcuse je zasigurno u pravu kada tvrdi da iza formalnoga koncepta tolerancije koji vlada u demokratskim društvima treba afirmirati «telos istine» do kojega se može, po mome sudu, doći jedino kultiviranim vrednovanjem i iskristaliziranim gledištima koja bi trebala postati opće mjesto slobodnoga konsenzusa i civiliziranoga diskursa.

Hapšenje prosvjednika i zviždača protiv premijerova govora tijekom proslave Dana domovinske zahvalnosti u Kninu potvrđuje da hrvatsko društvo još nije doseglo ni osporavani status «represivne tolerancije». Ono što u Europskoj uniji možemo okarakterizirati represivnom tolerancijom u hrvatskom društvu bez tolerancije jamačno se očituje kao posvemašnja nestručnost u brojnim segmentima društvenih institucija. Tek jednoga dana kada hrvatsko društvo dosegne status «represivne tolerantnosti», moći ćemo potegnuti ozbiljnije rasprave kako kultiviranjem prevladati takav stadij društva. Još će dosta bure propuhati Masleničkim mostom dok u Hrvatskoj ne dosegnemo Marcuseovu «represivnu toleranciju» kao stadij u kojem ćemo uvažavati gledišta drugih bez njihova kritičkoga vrednovanja.

Dok muku mučimo s uspostavom tolerantnosti u društvenim institucijama u Hrvatskoj, iz europskih struktura nas istodobno «bombardiraju» kaznama koje često imaju temeljna obilježja neupućenosti i neinformiranosti gospode u Bruxellesu, Strassbourgu ili pak  u švicarskom Nyonu, središtu UEFA-e. Ovih smo dana svjedoci drastičnoga kažnjavanja GNK Dinama zbog toga što je istočna tribina na beznačajnoj utakmici protiv luksemburških poštara i automehaničara skandirala «Mamiću Cigane, odlazi iz svetinje». Damaklov mač izbacivanja GNK Dinama iz europskih natjecanja visi permanentno nad maksimirskom šumom. Priča o «Ciganima» je dobro poznati nastavak scenarija koji se vrti po medijima hrvatske žabokrečine već desetak godina. Kada je početkom svibnja 2004. u zagrebačkoj Gradskoj skupštini usvojen prijedlog da se Nagrada grada Zagreba dodijeli Željku Malnaru za izniman doprinos slobodi medija i demokratizaciji kulturnog prostora, oštar prigovor Gradskom poglavarstvu uputio je Žarko Puhovski. Naravno, taj filozof koji nikada nije studirao filozofiju učinio je to ne u svoje osobno ime nego pod maskom predsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora. Njegov je sud bio skandalozan kao i sama pojava u svijetu akademskoga života: neprimjereno je nagradu dodijeliti Željku Malnaru, voditelju emisije u kojoj se beskrupulozno koriste hendikepirane osobe i širi rasizam, a Rome se pogrdno naziva Ciganima.  Koliko su diskriminirani Cigani voljeli Velikoga vrača s Peščenice mogli su se uvjeriti svi koji su nazočili njegovu oproštaju na mirogojskom krematoriju. Malnaru i njegovim Ciganima posvetio sam cijelo poglavlje svoje knjige “Filozofija i kultura”. Nije mi bila nakana rehabilitirati pojam “Ciganina” kao nešto što pripada hrvatskoj kulturi i baštini, nego zapravo pokazati da gospoda koja nam pale čvrge moralnosti dolaze iz ozračja boljševičke totalitarnosti koja je nakon demokratskih promjena prerasla u represivnu netoleranciju.  Pojam “Cigan” u širem segmentu neprežaljene Regije ima daleko širu lepezu značenja od naziva “Gypsy” ili  “Gipsy” u žargonu bruxelleske birokracije ili aparatčeka UEFA-e. Hoćemo li jednoga dana po nalogu Bruxellesa ili Nyona zabraniti starogradsku pjesmu “Laže selo, lažu ljudi, laže Cigan, laže pjesma”, ili možda čak i “Jeđupku” Hvarskog vlastelina Mikše Pelegrinovića? Suvišno je spominjati klasična umjetnička djela kao što su primjerice Verdijev «Zbor Cigana» iz opere Trubadur, Brahmsove «Ciganske pjesme», Bizetovu Ciganku «Carmen» inspiriranu istoimenim romanom Prospera Mériméea.  Kako uvjeriti europsku gospodu da skandiranje “Mamiću, Cigane” zapravo nije odraz rasizma nego je artikulacija frustracija purgerskog hohštapleraja razmaženih maminih sineka koji svoju genijalnost prosipaju na sjevernoj tribini, a prostore uredno dobivaju u medijskoj ikonografiji hrvatskoga kičeraja. U dopisu UEFA-i vidim poznati rukopis tipičnoga hrvatskog pseudointelektualca koji ima za sebe rezervirane tv-kamere i blještavilo dnevnih portala, a javnost s nestrpljenjem čeka njegovo “mjerodavno” mišljenje.

Hrvatska represivna netolerantnost ne artikulira se samo u govorima i nastupima nesposobnoga premijera Milanovića i njegovoga haračlije Linića. Ona također izlazi na vidjelo kod “mladih partizanki” u Ministarstvu kulture koje izdašno financiraju raznorazne  terevenke s “kulturnim” predznakom diljem Lijepe naše od Brijuna do Dubrovačkih ljetnih igara. Nakon što  je hrvatska javnost mjesecima maltretirana Pašovićevim “Hamletom na turskom dvoru”, dobili smo novi uradak hrvatske nebuloze “Shakespeare u Kremlju” koje je za Šerbedžijin putujući teatar “Ulysses” napisao Ivo Štivičić,  scenarist  kičaste serije “Kuda idu divlje svinje”.

Jure Zovko/dnevno.hr

facebook komentari