Pratite nas

BiH

Republika Hrvatska pristupa zemljama Commonwealtha?!

Objavljeno

na

Ono što je iniciralo ovu kolumnu je dodjela Oscara filmu ”12 godina ropstva”. Amerikanci stvarno znaju odraditi posao – naprave robove, oslobode ih, onda o njima počnu filmove praviti i opet na njima lovu zarade. Isto je bilo i s Indijancima, a i dan-danas rade istu stvar, samo s drugim narodima.

[dropcap]P[/dropcap]itanje je mogu li mali narodi uopće biti suvereni, mogu li imati svoju državu, a da nisu ovisni o nekome? Tu me prvenstveno zanima hrvatski narod, ali i drugi narodi, prije svega srpski, koji žive s nama ili do nas. Kad sam pogledao ”12 godina ropstva”, palo mi je na pamet kako smo samo mi Hrvati u BiH u ropstvu već 551 godinu, ako računamo da je Bosna pala 1463. I oni prave film o 12 godina ropstva. Što bi rekao moj rođak fra Ljudevit Lasta: ”A ja mu priće”.

Zamislite samo u tih 551 godinu, koliko Hrvati u BiH žive u nekom obliku ropstva, koliko je samo ljudskih sudbina bilo, koliko je suza majki isplakano, koliko je muke i križa podneseno i koliko bi se filmova moglo napraviti. Ne radi se tu samo o vraćanju u povijesti, jer ako ne znaš svoju prošlost, ne možeš kreirati ni svoju budućnost.

Republika Hrvatska se oslobodila nakon 890 godina ropstva, odnosno od Pacte Convente 1102. Neovisnost joj je priznata 1992. Uskoro je dobila i ministarstvo kulture i filmsku industriju, i što je napravila? Pravi filmove koji se samo rugaju Hrvatima – ”Što je muškarac bez brkova”, ”Sonja i bik”… U Tuđmanovo vrijeme su napravljena dva filma s veličanstvenim temama, a to su ”Četverored” i ”Gospa Međugorska”. Ali priča o križnom putu u Bleiburgu je dana vjerojatno najgorem redatelju Jakovu Sedlaru, koji je umjesto filmskog spektakla napravio pravi kič, pa je bolje da ga nije ni pravio.

Koliko mali narodi mogu biti slobodni?

Ali nećemo o njima, nego se želim vratiti na ta osnovna pitanja, koliko mali narodi smiju i mogu biti slobodni, jeli uvijek moraju imati svoga tutora, te je li svaki rat koji vode rat za ulazak u neko novo ropstvo, samo pod drugim gospodarom.
Ovdje postoji neka mitologija da su Hrvatima Nijemci vječiti prijatelji, a Srbima Englezi i engleska kraljica. Pa da vidimo je li to baš tako. Nijemci su se počeli petljati oko Hrvata u 19. stoljeću, isto kad su se Englezi počeli petljati oko Srba.

Prvo ćemo pogledati Hrvate. Mi smo bili pod Austro-Ugarskom, službeno od 1522. , kad su preko Cetinskog sabora hrvatski velikaši odlučili krunu hrvatskog kraljevstva dati Habsburgovcima. A da bi znali što je kraljevstvo i što je sloboda, poznata je parola ”Kraljevstvo kraljevstvu ne donosi zakone”. Mi smo to kraljevstvo davno izgubili.

Jačanjem Njemačke u 19. stoljeću, ujedinjavanje s Bismarckom, mi smo još bili pod tom Austro-Ugarskom. I što smo dobili od tog saveza s Habsburgovcima, a kasnije i s Nijemcima? Malo su nam odradili infrastrukturu, a uzimali sva naša nacionalna dobra.

Prvo smo bili s Austrijom. Više od milijun ljudi s ovih prostora poginulo je u ratu između Austrije i Italije, na Alpama, na području Trentina, gdje i sad izviruju zamrznute kosti Hrvata, Bošnjaka i Srba koji su ratovali za interese Franje Josipa i austrijske krune. To su zapravo bila djeca od 16 do 18 godina. Tri godine se vodio rat na nadmorskoj visini od 3600 metara, gdje su naša djeca ginula za interese drugih kraljeva.

Što smo dobili s Nijemcima? Okupirali su nas za vrijeme NDH, napravili od nas zločince koji ubijaju za njihove interese. U novijoj povijesti su priznali Hrvatsku, ali su nam za nagradu odmah oteli telekom, banke i tko zna što još. Na koncu je Hrvatska zahvaljujući Merkelovoj primljena u EU, ako je to uopće neka sreća.

Zavadi pa vladaj

Pitanje Srba je još zanimljivije. Godine 1832. engleska kraljica je poslala špijune u Kneževinu Srbiju, koja je bila pod protektoratom Osmanlija, da prave uvjete kako bi se spriječio prodor Njemačke i Austrije na Balkan i prodor Rusije. A Englezi su svjetski prvaci u vladanju svijetom – zavadi pa vladaj! Zanimljivo je to što oni uopće ne ulažu ništa u tim zemljama gdje demonstriraju moć. Više se pitaju nego ti Nijemci koji, ako ništa, ulažu i znanje i novac u svoje nove kolonije.
Tako su oni faktički ujedinili englesku krunu s krunom Karađorđevića. Godine 1915. potpisan je Londonski sporazum kojim je Engleska Srbima obećala Veliku Srbiju na liniji Karlobag – Virovitica, i tog se obećanja i danas drže.

Ovo sve govorim zbog jedne priče. Dok su još Slastičari bili, a tako smo mi zvali europske promatrače, znao sam jednog Irca koji je svake godine sa mnom volio popričati o stanju u regiji. Govorio sam mu što bi mi palo na pamet, ali otprilike bih uvijek pogodio. Ja sam mu govorio kako ovdje Srbi i Hrvati nikad nisu ratovali, te kako su mržnja i ratovanje počeli tek dolaskom Jugoslavije, jer je ona formirana samo zbog interesa Engleza i njihove kraljice. Ja mu govorim kako ovdje Englezi već 80 godina stvaraju sve nesporazume. A on je Irac iz Dublina. Samo me pogledao i rekao: ”Moj Marine, nas Englezi maltretiraju već 800 godina”. Nisam mu više ništa mogao reći. Engleska vanjska politika je u stanju zavaditi dva goblena na zidu. Njihov je zakon, kao što sam rekao, zavadi pa vladaj, te držati narode u nedovršenoj povijesti. Tako je sve do danas…, sve dok se Hrvati i Srbi ne opamete.

Slučajno sam neki dan pogledao emisiju ”Beograd, vječni grad”. Malo ljudi zna da je Kraljevina Jugoslavija potpisala sporazum s Hitlerom, to je bilo 24. ožujka 1941. u Beču. Ministar vanjskih poslova je bio poznati nobelovac i književnik Ivo Andrić, ali to njemu nitko ne uzima za zlo, isto kao što Stjepanu Mesiću nitko ne uzima za zlo to što je jedan od boljih izvođača ustaških pjesama. Tako je kako je.

No, ne zanima me to nego gospodarska situacija između tadašnje Jugoslavije s Engleskom i s Njemačkom. Čak 50 posto svake suradnje bilo je s Njemačkom, a s Englezima nije bilo apsolutno nikakve robne ni novčane razmjene. Pred sami sukob, više nisu mogli izdržati pritisak pa je Engleska iz Kraljevine Jugoslavije uvezla 60 gusaka, da bi tri dana kasnije ta ista Engleska zbog svojih interesa organizirala poznate prosvjede 27. ožujka u Beogradu. Parole su bile ”Bolje rat, nego pakt”, ”Bolje grob nego rob”. Preko generala Simovića napravljen je vojni puč, da bi za deset dana Nijemci napali Jugoslaviju i bombardirali Beograd.

I opet ta ljubav prema engleskoj kruni. Onda dođe Draže Mihajlović i napravi vojsku otadžbini, koja se bori za svoje srpske interese, ali Engleska podrži Titu i njegove partizane, jer su vjerovali i znali da samo oni mogu obnoviti Jugoslaviju. Naravno, njih je interesirala samo Jugoslavija. Tako je kralj već pobjegao u London, Draže Mihajlović bio je ubijen, četnici uhićeni ili pobijeni, a Engleska podržala Jugoslavene, ne Srbe! Dakle, komuniste koje i dan-danas podržavaju.

Kako bi tragedija bila veća, a tome ćemo kasnije, djeca očeva koji su se borili za NDH i za Veliku Srbiju, na kraju završila kao izbjeglice u Australiji, odnosno kao članice Commonwealtha. Ti Srbi i Hrvati i sad imaju isti antagonizam i mržnju kao da još uvijek traje Drugi svjetski rat. No, ne žele se pitati što je uzrok – engleska kraljica i engleski interes.

Dobro je meni rekao moj prijatelj iz Mostara, Srbin koji jako dobro kuže ovu politiku: ”Pa moj Marine, i sad ti je tako, zar ne vidiš da Hrvatskom vlada engleska kraljica, a Srbijom njemačka skijašica.” Trenutačno je baš tako. To je jedno šizofreno stanje. Pa logičnije bi bilo da Zagrebom vlada Merkel, a Beogradom engleska kraljica. No, nije.

Onda se opet sjetim moje pokojne majke i priče iz djetinjstva. Ja je se ne sjećam, ali pričali su mi je drugi. Možda je to bilo desetak godina nakon Drugog svjetskog rata, moj stariji brat potukao se u dvorištu s komšijom Slobodanom Borozanom Purom. Majka je kuhala ručak i čula neku galamu. Brat je Puri vikao ustašo, a o njemu četniče.
Kad je majka to čula, izišla je na balkon i rekla: ”Stanite!”
Oni stadoše, a ona: ”Obrnuto!”

Zatim se vratila u kuhinju, a njih dvoje se u čudu gledali i prestali se tući. Jer, netko im je rekao što bi otprilike odgovaralo istini, ako ništa da znaju koje su nacije. Pa bi tako bilo dobro i hrvatskoj i srpskoj politici da konačno počnu kreirati svoju slobodu.

Sastanak s Aboridžinima

Sad se vraćamo na čudnovato putovanje u zemlju Commonwealtha. Tamo gdje je Milanovića poslala engleska kraljica. Dolaskom Mesića MI6 je upao u Zagreb, nakon čega svu vlast kreiraju Englezi. Sad Milanović pravi tu neku turneju po Australiji. Još sa sobom vodi ministra obrane, sinjskog alkara Antu Kotromanovića koji je tri dana prije sa srpskim ministrom obrane potpisao zajedničke vojne manevre, zanimljivog naziva ”Zajednički odgovor”. Da mi je samo znati protiv koga bi hrvatska i srpska vojska trebale ratovati u ovoj regiji, te kome bi oni to trebali što odgovoriti.

Oni moraju otići u Australiju da bi dobili naputke kako dalje razvijati situaciju na Zapadnom Balkanu. Zanimljivo je da je ovaj ministar obrane faktički raspustio hrvatsku vojsku koja nema čak nijedan avion. Mislim da on može samo odraditi susrete s Aboridžinima, kako bi naučio vještinu bacanja bumeranga. Od njih se ima svašta naučiti, i Amerikanci su na njihovoj tehnologiji napravili svoje nevidljive avione. Nemojte se čuditi ako se s Milanovićem i Kotromanovićem iz Australije ne vrati i ekipa visoko sofisticiranih Aboridžina.

Žuti tisak govori da je Milanović na to putovanje poveo i svoju suprugu, k’o fol da bi spasio brak. Pa cijela Hrvatska zna da on ima ljubavnicu, kao i svaki hrvatski političar. Jer, u toj suvremenoj kršćanskoj Europi, nisi tip ako nemaš službenu ljubavnicu. Sumnjam ja da je on otišao spašavati brak, nego ide po daljnje naputke što činiti u ovim novim turbulentnim vremenima.

Raguž dijeli ruže

Pa da završimo. Moja prijateljica Laura Bošković faktički mi je zapovjedila da pozdravim izjavu živahnog stogodišnjaka Franza Schillinga, kojom je on pozdravio izjavu Martina Raguža da se BiH mora federalizirati. Pošto znam da moja prijateljica Laura ništa ne radi bez interesa, bio sam malo zbunjen. No, onda sam vidio u čemu je kvaka. Gospodin Raguž je neki dan na Trgu hrvatskih velikana dijelio ruže. Vjerojatno je i Laura dobila ružu, a možda i nešto para, pa se i ona pridružila Ragužu u slavljenju jednog od najstarijih demokršćanskih blagdana, 8. marta, koji čak potječe od kraja 19. stoljeća. Bože dragi… Da mi je samo znati što mi katolici i kršćani imamo s osmim martom…

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati