Republika Hrvatska pristupa zemljama Commonwealtha?!

2

Ono što je iniciralo ovu kolumnu je dodjela Oscara filmu ”12 godina ropstva”. Amerikanci stvarno znaju odraditi posao – naprave robove, oslobode ih, onda o njima počnu filmove praviti i opet na njima lovu zarade. Isto je bilo i s Indijancima, a i dan-danas rade istu stvar, samo s drugim narodima.

[dropcap]P[/dropcap]itanje je mogu li mali narodi uopće biti suvereni, mogu li imati svoju državu, a da nisu ovisni o nekome? Tu me prvenstveno zanima hrvatski narod, ali i drugi narodi, prije svega srpski, koji žive s nama ili do nas. Kad sam pogledao ”12 godina ropstva”, palo mi je na pamet kako smo samo mi Hrvati u BiH u ropstvu već 551 godinu, ako računamo da je Bosna pala 1463. I oni prave film o 12 godina ropstva. Što bi rekao moj rođak fra Ljudevit Lasta: ”A ja mu priće”.

Zamislite samo u tih 551 godinu, koliko Hrvati u BiH žive u nekom obliku ropstva, koliko je samo ljudskih sudbina bilo, koliko je suza majki isplakano, koliko je muke i križa podneseno i koliko bi se filmova moglo napraviti. Ne radi se tu samo o vraćanju u povijesti, jer ako ne znaš svoju prošlost, ne možeš kreirati ni svoju budućnost.

Republika Hrvatska se oslobodila nakon 890 godina ropstva, odnosno od Pacte Convente 1102. Neovisnost joj je priznata 1992. Uskoro je dobila i ministarstvo kulture i filmsku industriju, i što je napravila? Pravi filmove koji se samo rugaju Hrvatima – ”Što je muškarac bez brkova”, ”Sonja i bik”… U Tuđmanovo vrijeme su napravljena dva filma s veličanstvenim temama, a to su ”Četverored” i ”Gospa Međugorska”. Ali priča o križnom putu u Bleiburgu je dana vjerojatno najgorem redatelju Jakovu Sedlaru, koji je umjesto filmskog spektakla napravio pravi kič, pa je bolje da ga nije ni pravio.

Koliko mali narodi mogu biti slobodni?

Ali nećemo o njima, nego se želim vratiti na ta osnovna pitanja, koliko mali narodi smiju i mogu biti slobodni, jeli uvijek moraju imati svoga tutora, te je li svaki rat koji vode rat za ulazak u neko novo ropstvo, samo pod drugim gospodarom.
Ovdje postoji neka mitologija da su Hrvatima Nijemci vječiti prijatelji, a Srbima Englezi i engleska kraljica. Pa da vidimo je li to baš tako. Nijemci su se počeli petljati oko Hrvata u 19. stoljeću, isto kad su se Englezi počeli petljati oko Srba.

Prvo ćemo pogledati Hrvate. Mi smo bili pod Austro-Ugarskom, službeno od 1522. , kad su preko Cetinskog sabora hrvatski velikaši odlučili krunu hrvatskog kraljevstva dati Habsburgovcima. A da bi znali što je kraljevstvo i što je sloboda, poznata je parola ”Kraljevstvo kraljevstvu ne donosi zakone”. Mi smo to kraljevstvo davno izgubili.

Jačanjem Njemačke u 19. stoljeću, ujedinjavanje s Bismarckom, mi smo još bili pod tom Austro-Ugarskom. I što smo dobili od tog saveza s Habsburgovcima, a kasnije i s Nijemcima? Malo su nam odradili infrastrukturu, a uzimali sva naša nacionalna dobra.

Prvo smo bili s Austrijom. Više od milijun ljudi s ovih prostora poginulo je u ratu između Austrije i Italije, na Alpama, na području Trentina, gdje i sad izviruju zamrznute kosti Hrvata, Bošnjaka i Srba koji su ratovali za interese Franje Josipa i austrijske krune. To su zapravo bila djeca od 16 do 18 godina. Tri godine se vodio rat na nadmorskoj visini od 3600 metara, gdje su naša djeca ginula za interese drugih kraljeva.

Što smo dobili s Nijemcima? Okupirali su nas za vrijeme NDH, napravili od nas zločince koji ubijaju za njihove interese. U novijoj povijesti su priznali Hrvatsku, ali su nam za nagradu odmah oteli telekom, banke i tko zna što još. Na koncu je Hrvatska zahvaljujući Merkelovoj primljena u EU, ako je to uopće neka sreća.

Zavadi pa vladaj

Pitanje Srba je još zanimljivije. Godine 1832. engleska kraljica je poslala špijune u Kneževinu Srbiju, koja je bila pod protektoratom Osmanlija, da prave uvjete kako bi se spriječio prodor Njemačke i Austrije na Balkan i prodor Rusije. A Englezi su svjetski prvaci u vladanju svijetom – zavadi pa vladaj! Zanimljivo je to što oni uopće ne ulažu ništa u tim zemljama gdje demonstriraju moć. Više se pitaju nego ti Nijemci koji, ako ništa, ulažu i znanje i novac u svoje nove kolonije.
Tako su oni faktički ujedinili englesku krunu s krunom Karađorđevića. Godine 1915. potpisan je Londonski sporazum kojim je Engleska Srbima obećala Veliku Srbiju na liniji Karlobag – Virovitica, i tog se obećanja i danas drže.

Ovo sve govorim zbog jedne priče. Dok su još Slastičari bili, a tako smo mi zvali europske promatrače, znao sam jednog Irca koji je svake godine sa mnom volio popričati o stanju u regiji. Govorio sam mu što bi mi palo na pamet, ali otprilike bih uvijek pogodio. Ja sam mu govorio kako ovdje Srbi i Hrvati nikad nisu ratovali, te kako su mržnja i ratovanje počeli tek dolaskom Jugoslavije, jer je ona formirana samo zbog interesa Engleza i njihove kraljice. Ja mu govorim kako ovdje Englezi već 80 godina stvaraju sve nesporazume. A on je Irac iz Dublina. Samo me pogledao i rekao: ”Moj Marine, nas Englezi maltretiraju već 800 godina”. Nisam mu više ništa mogao reći. Engleska vanjska politika je u stanju zavaditi dva goblena na zidu. Njihov je zakon, kao što sam rekao, zavadi pa vladaj, te držati narode u nedovršenoj povijesti. Tako je sve do danas…, sve dok se Hrvati i Srbi ne opamete.

Slučajno sam neki dan pogledao emisiju ”Beograd, vječni grad”. Malo ljudi zna da je Kraljevina Jugoslavija potpisala sporazum s Hitlerom, to je bilo 24. ožujka 1941. u Beču. Ministar vanjskih poslova je bio poznati nobelovac i književnik Ivo Andrić, ali to njemu nitko ne uzima za zlo, isto kao što Stjepanu Mesiću nitko ne uzima za zlo to što je jedan od boljih izvođača ustaških pjesama. Tako je kako je.

No, ne zanima me to nego gospodarska situacija između tadašnje Jugoslavije s Engleskom i s Njemačkom. Čak 50 posto svake suradnje bilo je s Njemačkom, a s Englezima nije bilo apsolutno nikakve robne ni novčane razmjene. Pred sami sukob, više nisu mogli izdržati pritisak pa je Engleska iz Kraljevine Jugoslavije uvezla 60 gusaka, da bi tri dana kasnije ta ista Engleska zbog svojih interesa organizirala poznate prosvjede 27. ožujka u Beogradu. Parole su bile ”Bolje rat, nego pakt”, ”Bolje grob nego rob”. Preko generala Simovića napravljen je vojni puč, da bi za deset dana Nijemci napali Jugoslaviju i bombardirali Beograd.

I opet ta ljubav prema engleskoj kruni. Onda dođe Draže Mihajlović i napravi vojsku otadžbini, koja se bori za svoje srpske interese, ali Engleska podrži Titu i njegove partizane, jer su vjerovali i znali da samo oni mogu obnoviti Jugoslaviju. Naravno, njih je interesirala samo Jugoslavija. Tako je kralj već pobjegao u London, Draže Mihajlović bio je ubijen, četnici uhićeni ili pobijeni, a Engleska podržala Jugoslavene, ne Srbe! Dakle, komuniste koje i dan-danas podržavaju.

Kako bi tragedija bila veća, a tome ćemo kasnije, djeca očeva koji su se borili za NDH i za Veliku Srbiju, na kraju završila kao izbjeglice u Australiji, odnosno kao članice Commonwealtha. Ti Srbi i Hrvati i sad imaju isti antagonizam i mržnju kao da još uvijek traje Drugi svjetski rat. No, ne žele se pitati što je uzrok – engleska kraljica i engleski interes.

Dobro je meni rekao moj prijatelj iz Mostara, Srbin koji jako dobro kuže ovu politiku: ”Pa moj Marine, i sad ti je tako, zar ne vidiš da Hrvatskom vlada engleska kraljica, a Srbijom njemačka skijašica.” Trenutačno je baš tako. To je jedno šizofreno stanje. Pa logičnije bi bilo da Zagrebom vlada Merkel, a Beogradom engleska kraljica. No, nije.

Onda se opet sjetim moje pokojne majke i priče iz djetinjstva. Ja je se ne sjećam, ali pričali su mi je drugi. Možda je to bilo desetak godina nakon Drugog svjetskog rata, moj stariji brat potukao se u dvorištu s komšijom Slobodanom Borozanom Purom. Majka je kuhala ručak i čula neku galamu. Brat je Puri vikao ustašo, a o njemu četniče.
Kad je majka to čula, izišla je na balkon i rekla: ”Stanite!”
Oni stadoše, a ona: ”Obrnuto!”

Zatim se vratila u kuhinju, a njih dvoje se u čudu gledali i prestali se tući. Jer, netko im je rekao što bi otprilike odgovaralo istini, ako ništa da znaju koje su nacije. Pa bi tako bilo dobro i hrvatskoj i srpskoj politici da konačno počnu kreirati svoju slobodu.

Sastanak s Aboridžinima

Sad se vraćamo na čudnovato putovanje u zemlju Commonwealtha. Tamo gdje je Milanovića poslala engleska kraljica. Dolaskom Mesića MI6 je upao u Zagreb, nakon čega svu vlast kreiraju Englezi. Sad Milanović pravi tu neku turneju po Australiji. Još sa sobom vodi ministra obrane, sinjskog alkara Antu Kotromanovića koji je tri dana prije sa srpskim ministrom obrane potpisao zajedničke vojne manevre, zanimljivog naziva ”Zajednički odgovor”. Da mi je samo znati protiv koga bi hrvatska i srpska vojska trebale ratovati u ovoj regiji, te kome bi oni to trebali što odgovoriti.

Oni moraju otići u Australiju da bi dobili naputke kako dalje razvijati situaciju na Zapadnom Balkanu. Zanimljivo je da je ovaj ministar obrane faktički raspustio hrvatsku vojsku koja nema čak nijedan avion. Mislim da on može samo odraditi susrete s Aboridžinima, kako bi naučio vještinu bacanja bumeranga. Od njih se ima svašta naučiti, i Amerikanci su na njihovoj tehnologiji napravili svoje nevidljive avione. Nemojte se čuditi ako se s Milanovićem i Kotromanovićem iz Australije ne vrati i ekipa visoko sofisticiranih Aboridžina.

Žuti tisak govori da je Milanović na to putovanje poveo i svoju suprugu, k’o fol da bi spasio brak. Pa cijela Hrvatska zna da on ima ljubavnicu, kao i svaki hrvatski političar. Jer, u toj suvremenoj kršćanskoj Europi, nisi tip ako nemaš službenu ljubavnicu. Sumnjam ja da je on otišao spašavati brak, nego ide po daljnje naputke što činiti u ovim novim turbulentnim vremenima.

Raguž dijeli ruže

Pa da završimo. Moja prijateljica Laura Bošković faktički mi je zapovjedila da pozdravim izjavu živahnog stogodišnjaka Franza Schillinga, kojom je on pozdravio izjavu Martina Raguža da se BiH mora federalizirati. Pošto znam da moja prijateljica Laura ništa ne radi bez interesa, bio sam malo zbunjen. No, onda sam vidio u čemu je kvaka. Gospodin Raguž je neki dan na Trgu hrvatskih velikana dijelio ruže. Vjerojatno je i Laura dobila ružu, a možda i nešto para, pa se i ona pridružila Ragužu u slavljenju jednog od najstarijih demokršćanskih blagdana, 8. marta, koji čak potječe od kraja 19. stoljeća. Bože dragi… Da mi je samo znati što mi katolici i kršćani imamo s osmim martom…

Piše: Marin Topić/pogled.ba

facebook komentari

  • Do Boga visoko, do pravde još dalje, rekao je Milan Bagarić prije pola stoljeća u Parizu kada su nas francuske vlasti hapsile po Pariškim ulicama prilikom prosvjeda protiv Jugoslavije. Milan Bagarić je svoje žarko hrvatstvo svjeočio skoro dva sesetljeća u američkim zatvorima. Nije bio samo on. Bilo je nekoliko tuceta istaknutih rodoljuba Hrvata – među kojima sam i ja bio – koji su svoje hrvatstvo svjedočili pred amerčkim federalnim sudom i u dugogodišnjima robijama američkih zatvora. Davno bilo sad se spominjalo!

  • Do Boga visoko, do pravde još dalje, rekao je Milan Bagarić prije pola stoljeća u Parizu kada su nas francuske vlasti hapsile po Pariškim ulicama prilikom prosvjeda protiv Jugoslavije. Milan Bagarić je svoje žarko hrvatstvo svjeočio skoro dva sesetljeća u američkim zatvorima. Nije bio samo on. Bilo je nekoliko tuceta istaknutih rodoljuba Hrvata – među kojima sam i ja bio – koji su svoje hrvatstvo svjedočili pred amerčkim federalnim sudom i u dugogodišnjima robijama američkih zatvora. Davno bilo sad se spominjalo!