Revizija je morala biti odbijena jer je to od samih početaka isključivo politički projekt

0

Hrvatska „nesvrstanost“ u cijeloj ovoj sagi oko revizije se mora pravdati činjenicom da ona nema veze s pravdom i nikada nije ni imala. Stavljati je u kontekst eventualne tužbe protiv Hrvatske je pogrešno. Neka BiH tuži Hrvatsku pri Međunarodnom sudu! Što može na kraju biti? Može samo isplivati istina na površinu. Istina o zbrinjavanju preko 300 000 izbjeglica iz BiH, o osposobljavanju i vojnim vježbama Armije BiH na teritoriju Hrvatske, o naoružavanju te iste Armije, a sve za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Bakirova revizija je isključivo politički čin, kao što se moglo i predvidjeti. Njena politička narav i zloupotreba institucija trebaju biti jedini razlozi hrvatske nepodrške istoj, a nikako fantomatična bojazan neke buduće optužnice koju bi Bošnjaci sa Srbima podigli protiv Hrvatske.

Izjava s kojom Dragan Čović opravdava nepodršku reviziji, jer bi Bošnjaci sa Srbima podigli optužnicu protiv Hrvatske je ishitrena i pogrešna. Ovakav stav implicira šire konotacije koje, u konačnici, Izetbegoviću daju utemeljenje ovakvom načinu zloupotrebe institucija.

Prvo, bojazan od tužbe BiH prema Hrvatskoj implicira da se iz BiH ima za što tužiti Hrvatsku, što bi u kasnije moglo završiti nekom presudom protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu u Haagu. Drugo, tvrditi da je nesvrstanost kao neki zalog kod srpskog člana Predsjedništva, za slučaj da dođe do ideje o tužbi prema Hrvatskoj, je malo rečeno naivna. Tko god je u BiH ikada igrao na kartu dobre vjere i iskrenih namjera, uvijek je ostajao donji, Hrvati to najbolje znaju počev od referenduma, pa do danas. Ne samo to, očekivati da srpski član bude „nesvrstan“ ili ne podrži eventualnu tužbu protiv Hrvatske, jer evo ni hrvatski član nije podržao reviziju protiv Srbije, ponovno se vraćamo na istu implikaciju iznad: Hrvatsku se ima za što tužiti i optužiti. Štoviše, zlonamjernici bi mogli ustvrditi da se Hrvatsku i njenu prošlost u ratu stavlja u istu ravan sa Srbijom i njenom reputacijom u Domovinskom ratu.

Ova revizija je morala biti odbijena jer je to od samih početaka isključivo politički projekt Bakira Izetbegovića s kojim ima namjeru spasiti ono što sa još uvijek spasiti da od njegove stranke koja puca po šavovima u posljednje vrijeme. U prilog tome ide i jedna od prvih njegovih izjava nakon crvenog kartona iza Haaga: „Sada trebam razmatrati šta će biti sa mnom i s mojom strankom i političkom karijerom“. No, izjava koja bolje potvrđuje političku pozadinu ove revizije je kada u nastavku Bakir govori kako ga je Čović morao podržati jer su „i Hrvati doživjeli sličnu sudbinu kao Bošnjaci u dijelu BiH koji se danas zove Republika Srpska“.

Za Bakira koji ima ekskluzivu na istinu i na žrtvu, ne postoji „slična sudbina“ Hrvata u dijelu BiH koji se danas ne zove Republika Srpska, nego Federacija. Podsjećanja radi, u drugom sudu u Haagu je registrirano 154 masovna zločina nad Hrvatima u BiH, od čega ih je preko 90% na području današnje Federacije i počinjeno od strane Armije BiH. Nedavni popis je pokazao kako su Hrvati protjerani skoro u istoj mjeri iz dijelova BiH gdje su Bošnjaci u većini, kao što su iz RS-a. No, Bakir, kao i bošnjačka politička i medijska elita ovo ne poznaju.

Prema tome, hrvatska „nesvrstanost“ u cijeloj ovoj sagi oko revizije se mora pravdati činjenicom da ona nema veze s pravdom i nikada nije ni imala. Stavljati je u kontekst eventualne tužbe protiv Hrvatske je pogrešno. Neka BiH tuži Hrvatsku pri Međunarodnom sudu! Što može na kraju biti? Može samo isplivati istina na površinu. Istina o zbrinjavanju preko 300 000 izbjeglica iz BiH, o osposobljavanju i vojnim vježbama Armije BiH na teritoriju Hrvatske, o naoružavanju te iste Armije, a sve za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Međunarodni sud u Haagu nije isto što i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u ex Jugoslaviji. Prvi čini glavno sudsko tijelo Ujedinjenih naroda, sa jasno definiranom strukturom i načinom izbora sudaca, gdje politika ima vrlo mali utjecaj. U prilog pravičnosti ovoga suda ponajbolje govori činjenica zašto SAD ne podržava ovaj sud, nakon što je ovaj Sud presudio u korist Nikaragve u famoznom sporu iz 1986. godine. Ovaj drugi sud je politički, jer umjesto pisanja pravde, oni pišu politički usmjerenu povijest.  Prema tome, eventualna tužba BiH protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu ne bi bio toliki problem, jer bi isplivala istina, a i samu Hrvatsku bi se natjeralo da malo konkretnije i konstruktivnije sagleda na problematiku BiH. „Europske vrijednosti“, „podrška u naporima izgradnje europskih načela zapadnog Balkana“, „europsko proširenje nema alternative“ i ostale floskule koje slušamo svaki put kada dužnosnici iz RH samodopadno i s visoka upućuju kada je tema BiH, morale bi pasti u prvi plan. Eventualna tužba bi, dakle, skinula tu „europsku“ mrenu s očiju zapada i natjerala Hrvatsku i Europu da objektivno sagleda probleme u BiH. U protivnom, eventualna iskra iz BiH bi mogla „zapaliti“ i imati velike reperkusije na velik dio Europe.

Što se tiče paralelnih struktura ili ti parasustava, tu se čovjek mora složiti u potpunosti. No, nije to od jučer, nego je to stvar godina, pa i desetljeća. Tijekom tih godina, Hrvati su na čelu i pravnih struktura, ali i drugih struktura, kako nekad, tako i danas. Dvije su opcije: ili su i oni dio tog parasustava o kojem su šutjeli, ali sad kad je isplivalo, moralo se o njemu progovoriti; ili su nesposobni, godinama lutke na lancu tog parasustava, koji se evo otkrio pismom o agentskoj sudbini Sakiba Softića. Treće opcije nema.

Slaven Raguž / Dnevnik.ba

facebook komentari