Pratite nas

Kolumne

Rezime predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i njihov utjecaj na Hrvate u BiH

Objavljeno

na

Republika Hrvatska je dobila prvu predsjednicu. Iako su sve predizborne ankete davale prednost dosadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću, Kolinda Grabar-Kitarović je ipak dobila 32 000 glasova više od gospodina Josipovića u drugom krugu izbora. Svjetski mediji su se osvrnuli na ovu vijest kao na veliko iznenađenje, jer je Josipović dugo vremena bio najpopularniji političar u Hrvatskoj po svim anketama. No, što pobjeda Grabar-Kitarović zapravo znači za Hrvatsku, a što za Hrvate u dijaspori, pogotovo u BiH?

Piše: Valentino Grbavac, Dnevnik.ba

izboriKao prvo, izbor prve predsjednice je, iako samo simbolički, ipak dobar znak o sporom, ali sigurnom poboljšanju jednakopravnosti spolova u Republici Hrvatskoj. I svjetski mediji su se osvrnuli na to. Siguran sam kako će to barem malo pomoći povećanju ugledu Hrvatske u svijetu. Nakon premijerke 2009. godine i sada predsjednice, ipak ostaje vidjeti koliko će dugo trebati hrvatskoj političkoj sceni da izrodi i predsjednicu sabora.

Kao drugo, veseli i (za hrvatske prilike) visoka izlaznost na izbore od 59 posto, za čak 12 posto veća nego u prvom krugu. Moja je velika želja da se ovaj trend povećanja izlaznosti na izbore nastavi, jer izlazak na slobodne i korektne izbore je najveća proslava demokracije, nešto što na žalost mnogi ljudi na svijetu nemaju mogućnost ostvariti. Čak i ako se ne slažete s politikom kandidata i ne želite svoj glas dati niti jednom kandidatu, uvijek možete ubaciti nevažeći listić i tako pokazati nezadovoljstvo trenutnom političkom scenom, umjesto podleći inerciji i ne izaći na izbore, a onda se žaliti o lošoj vlasti. Viša izlaznost posebno dolazi do izražaja kada usporedimo ove izbore s dva prošla referenduma kada je izlaznost bila 25 i 38 posto.

U odnosu na drugi krug predsjedničkih izbora 2010. godine, na ove je pristupilo pet tisuća birača više, iako se njihov broj u međuvremenu smanjio za 700.000 korekcijom biračkih popisa. Hrvati se više zainteresiraju za politička zbivanja u ovim teškim ekonomskim vremenima, i to je ohrabrujuća vijest, jer upravo su političari ti koji kroje sudbinu Hrvatske i biraju makroekonomsku politiku. Ipak, izlaznost od 59 posto je još uvijek neuspjeh i odraz nemogućnosti hrvatske političke scene da mobilizira birače svojim programima. Hrvatska je na dnu ljestvice po izlaznosti glasača na izbore. Bilo bi dobro da građani više izađu na izbore, barem oko 80 posto izlaznosti, pa makar i birali manje od dva zla.

Treće, ovi izbori pokazuju pravu sliku Hrvatske, duboko podijeljene zemlje na „naše” i „njihove”, što je pogubno za njenu perspektivu. Također, ovi izbori su i odraz nepopularnosti Milanovićeve vlade, koja je glavni krivac za poraz do sada iznimno popularnog Josipovića i povratak desnice na Pantovčak nakon petnaest godina. Imati zdravu i jaku oporbu je odraz demokratskog društva, i zadaća oporbe je napadati i kritizirati vladine pogrešne poteze, dok je zadaća vlade provoditi reforme i na kritike odgovarati uspjehom i programima, a ne protukritikama.

Nažalost, vidjeli smo dosta populizma i jeftine demagogije sa svih strana tijekom kampanje. Umjesto da političari logično odgovore na kritike, u mnogim izjavama su zapravo radili ad hominem logičke zablude, odgovarajući na kritike izravnim napadom na kritičara. Također, razlika od samo 32 000 glasova, ili nešto više od jedan posto, je minorna i pokazuje svu podjelu hrvatskog društva. Gospođa Grabar-Kitarović ima veliku odgovornost, ne samo prema svojim biračima, nego i prema biračima gospodina Josipovića upravo zbog ove tijesne pobijede. Njezin zadatak mora biti ne samo pokazati svojim biračima da su odabrali pravu osobu, nego i biračima protukandidata da je sposobna obnašati funkciju barem toliko dobro koliko je to gospodin Josipović činio, ako ne i bolje, i da je čula i razumjela i njihov glas.

Napokon, to nas dovodi do kontroverznog dijela ovih izbora, njihovog utjecaja na Hrvate u BiH, ali i ostatak dijaspore. Tako je u medijima odjeknula izjava Tatjane Jurić na Facebooku u kojoj je na pomalo grub i podcjenjivački način okrivila dijasporu (iako je očito da je mislila samo na BiH) za Josipovićev izborni poraz, karakterizirajući Hrvate u dijaspori (ponovno, očito je fokus bio na bh. Hrvate) kao pijavice koje sišu proračunske resurse. Kao prvo, ako oduzmemo glasove dijaspore (za što nema razloga, jer su i oni hrvatski državljani), Grabar-Kitarović još uvijek ima prednost od 2.000 glasova nad Josipovićem, pa je njena pobjeda neosporna. Kao drugo, ustavno pravo svakog građanina Republike Hrvatske, ma gdje on boravio, je izlazak na izbore.

Pomalo je ironično da je u Hrvatskoj mnogo osoba koje se samodeklariraju kao osobe socijalnoliberalnog viđenja svijeta, a da imaju takav stav prema jednoj skupini ljudi, kakav drugdje u svijetu često imaju osobe krajnje desnice. Bh. Hrvati, posebno Hercegovci, često su tretirani u Hrvatskoj javnosti kao negativci, i to se moglo vidjeti i tijekom ovih izbora. To nas vraća na postulat kako je Marin Čilić, osvajač US Opena, Hrvat, dok je Marin Čilić, tenisač koji je pao na doping testu, Hercegovac.

Iako je neosporno da su neki Hercegovci (u ovom kontekstu ovo se odnosi ekskluzivno na Hrvate Hercegovce, a ne i Srbe i Bošnjake Hercegovce) imali veliku ulogu u privatizaciji i drugim grijesima 90-ih, to ipak ne čini sve Hercegovce lopovima, niti sve lopove Hercegovcima. Takav stav, prisutan u djelu Hrvatskih građana, je šovinistički. Ne smijemo zaboraviti ključnu ulogu koju su hercegovački i bosanski Hrvati (ali i dijaspora generalno) igrali u Domovinskom ratu. Ako su onda bili Hrvati i dio dijaspore, onda su valjda i danas, kada ih Hrvatska više ne treba. Sve drugo je licemjerje i kolonijalni pristup prema tom dijelu dijaspore, kojeg bi tako samo iskorištavali kada im trebaju, a ne bi mu dali prava.

Drugi problem ovih izbora je i nemogućnost ostvarivanja ustavnog prava biranja predstavnika za dobar dio dijaspore, što je najviše bilo očito u BiH, gdje živi najveći postotak hrvatskih građana u dijaspori. Na primjer, autor ovog teksta trenutačno živi, radi i studira u St. Paulu, nije bio u stanju glasovati na izborima, iako je hrvatski državljanin sa stalnim prebivališnom u RH, jer je najbliži konzulat, u Chicagu, udaljen dan vožnje, ili nekoliko sati leta koji košta preko 200 dolara. Sramotno je da Hrvatska ne može ili ne želi uvesti sistem glasovanja poštom ili elektronskim glasovanjem, kako to na primjer čini Estonija gdje elektronski glasovi čine jednu četvrtinu svih glasova, i tako omogućiti i Hrvatima u dijaspori da glasuju na izborima ako to žele. Tu dolazimo u situaciju gdje se ustavno pravo u praksi ne može ostvariti.

Najbolji primjer je BiH, gdje živi oko 280 000 birača s hrvatskim državljanstvom, a na izbore je izašlo samo 17.000 ili tek oko šest posto. Čak i sa samo 17.000 birača, 15 izbornih mjesta u četiri bosansko-hercegovačka grada nije bilo dovoljno za normalno održavanje izbora, nego su birači u redu morali čekati i satima da glasuju. Samo na trenutak zamislimo kaos da je i u BiH izašlo na birališta 59 posto birača kao i u RH (165 000 ili deset puta broj birača koji su izišli). Očito je da je logistički nemoguće omogućiti svim tim hrvatskim građanima da glasuju, i tako je apsurdno i govoriti da je tim građanima zagarantirano ustavno pravo kao i građanima koji žive u RH.

Neki cinici će reći da ti ljudi ne plaćaju poreze u RH i da žive u BiH, i da zato ne bi smjeli i trebali glasati. No, ti cinici zaboravljaju da i mnogi Hrvati u RH ne plaćaju poreze. Bismo li onda i njima trebali oduzeti ustavno pravo? Bismo li možda trebali uvesti oligarhiju u kojoj samo bogati Hrvati imaju pravo glasa? Možda bi onda trebali onemogućiti umirovljenicima i nezaposlenim da glasuju, jer oni ne pridonose proračunu? Plaćanje poreza ne može biti argument u ovoj raspravi. Ako su Hrvati u BiH legalno stekli hrvatsko državljanstvo, onda oni moraju imati mogućnost ostvarivati sva prava kao i ostali hrvatski građani, uključujući i pravo na biranje predstavnika.

Ironično je da je upravo HDZ-ova vlada, koja obično dobiva najviše glasova u dijaspori, ta koja je uvela fiksni sustav tri zastupnika iz dvanaeste izborne jedinice (dijaspora) i glasovanje na samo 15 biračkih mjesta u četiri grada u BiH. Slažem se da se izborni zakon mora preispitati, ali u rješenju ovog fenomena mora biti uključena i dijaspora. Ako dijaspora odluči (ne vjerujem da hoće, jer ne postoji grupa ljudi koja se samovoljno odrekla izbornog prava) da se odrekne ovog prava i da reguliraju svoj status na način na koji je reguliran status Portorikanaca, koji imaju Američke putovnice ali nemaju pravo glasati na izborima, onda je to uredu, ali samoprozvani liberali u Hrvatskoj nemaju pravo to odlučiti u ime dijaspore. Pogotovo ne dok Hrvati u BiH ne mogu u potpunosti ostvariti svoja prava na biranje vlastitih predstavnika u toj zemlji.

Posljednje, mislim da su ovo bili veoma važni izbori za Hrvate u BiH jer je u prvom intervjuu gospođa Grabar-Kitarović izjavila da će podržati Hrvate u BiH da ostvare punu ravnopravnost s ostala dva konstruktivna naroda, bez obzira značilo to kantonizaciju ili treći entitet. O reakciji nekih BiH medija i političara drugi put, bitno je da se nadzire mogućnost odlučnije i pozitivnije hrvatske vanjske politike prema Hrvatima u BiH (iako je i predsjednik Josipović vodio relativno dobru politiku, i na tome mu moram čestitati). Vrijeme će pokazati je li to bila samo populistička floskula Grabar-Kitarović, ili ozbiljan signal BiH Hrvatima da će hrvatska vanjska politika raditi na tome da se više nikada ne dogodi da drugi Hrvatima biraju predstavnike u Predsjedništvu BiH i Domu naroda.

(*Valentino Grbavac rođen je u Splitu 1993. godine. Osnovnu školu i prva dva razreda opće gimnazije je završio u Vrgorcu, a posljednja dva razreda srednje škole je završio na UWCAd-u u Duinu (Italija). Trenutno je student četvrte (završne) godine političkih znanosti, povijesti i ruskog jezika na Macalester College-u u St. Paulu, Minnesota (SAD). U Prosincu 2014 godine diplomirao je povijest s radom na temu novog pristupa pomorskoj vojnoj povijesti koristeći geografiju i teoriju prostora i mjesta kroz komparativnu studiju Bitke kod Salamine i Bitke kod Tsushime. U svibnju 2015. godine će diplomirati političke znanosti s počastima s diplomskim radom koji se bavi položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskog mirovnog sporazuma. Izlagao je svoje istraživanje o Sovjetskoj Čeki na nekoliko konferencija Ruske povijesti u Minnesoti, i u kolovozu 2014 godine je uspješno završio PPIA-ov ljetni seminar vanjske politike i ekonomije na Princetonu. Trenutačno živi u St. Paulu gdje i radi kao asistent na kolokviju iz međunarodne sigurnosti na odsjeku političkih znanosti na Macalesteru. Glavni akademski interesi su mu unutarnja politika u BiH, posebno položaj Hrvata i hrvatsko pitanje, ruska vanjska politika i njen utjecaj na međunarodnu sigurnost, i moderna vojna povijest.)

Dnevnik.ba

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati