Riječki su se obersneli pobrinuli da četnici stignu na more

2

Hrvatske Kronike: Prema svršetku studenoga 2014.

Jedino točno izvješće iz Vukovara

Kao što sam obećao prije sedam dana (da ću biti Vaš izvjestitelj iz Vukovara na Dan sjećanja), pišem, eto, reportažu, pišem ovo poglavlje rubrike u srijedu, 19. studenoga, dok mi slike nisu izblijedile. Zbog nevažnih razloga i jednoga zastoja u prometu u Vukovar sam stigao ipak točno u 10.30. Parkirao sam se blizu Trga Slavija podno vodotornja i provukao kroz mnoštvo policajaca te ljudi koji su promatrali sa strane, dočekao kolonu koja se upravo bližila, s hrvatskom zastavom i barjakom Stožera, te transparentom na kojemu je pisalo „Izdali ste naše velikane”.

Vrlo sretan, ne zbog izdaje nego što sam došao na vrijeme, uključio sam se tridesetak metara iza zastava i transparenta te stao hodati, sam među ljudima, koncentriran, u mislima na 1991. i vrijeme kada sam bio pošao s dijelom Satnije hrvatskih umjetnika u Vukovar, ali nas Jastreb (tada u Vinkovcima) nije pustio dalje od Nuštra, tvrdeći da se u Vukovar više nitko ne može probiti.

U mislima na one ljude u Vukovaru koji su se u to vrijeme našli u smrtonosnoj zamci okruženi stotinom tisuća oficira i vojnika podivljale srbizirane tzv. JNA i Šešeljevih četnika. U mislima na ljude koji su odložili oružje kada više nisu imali streljiva, uzdajući se napola u Ženevske konvencije, a ranjenici u Crveni križ. Ženevske konvencije nikada nisu važile za Hrvate.

U mislima na one ljude u Vukovaru koji su se u to vrijeme našli u smrtonosnoj zamci okruženi stotinom tisuća oficira i vojnika podivljale srbizirane tzv. JNA i Šešeljevih četnika. U mislima na ljude koji su odložili oružje kada više nisu imali streljiva, uzdajući se napola u Ženevske konvencije, a ranjenici u Crveni križ. Ženevske konvencije nikada nisu važile za Hrvate.

Pokraj mene hodaju ljudi moje dobi, hodaju srednjoškolke s hrvatskom zastavom obavijenom oko vrata i leđa, ispod glasa pjevaju neku prekrasnu pjesmu, žena gura kolica s malim djetetom, a muž pored nje nosi nešto veće dijete na ramenima i nagovara ga da hoda, ali dijete ne će, kroz plač kaže da „ne voli dugačke putove”. Tako su jecala djeca u studenom 1991. hodajući uz majke, dok su im srpski četnici klali očeve… Sredovječni muškarac oslanja se na štap, ali ne zaostaje. Dvojica zdesna vode političke razgovore, vrlo tiho. Školarci, ali i oni srednje dobi snimanju mobitelima ne samo vodotoranj nego i sve što im se čini zanimljivim. Tri mlada fratra stupaju lijevo, na najponiznijega natovarili su tri kišobrana i ruksak.

Tek na kilometar daleko od vodotornja vidimo da je daleko pred nama duga kolona, vidimo zastave i sada razumijem da kolona u kojoj hodam nije prva kolona nego druga. Ona prva kolona očito po dogovoru zastaje i čeka našu kolonu, sve dok se ne spojimo u jednu. Vrlo dobro. Na kućama lampioni i samo neke poruke koje će mediji prešutjetii: „Milanoviću, jesu li ovdje ubijali šoviniste?” i slične. Kadli, baš dok prolazimo kraj poruke (mobiteli snimaju) čujem zvuk automobilske trube.

Ljudi se bijesno osvrću, prva im je pomisao – kao i meni – da se crvena klatež pokušava vozilima probiti kroz kolonu, ali ne, na pragu vozila stoji branitelj, a automobil je star i nikakav. Ljudi shvaćaju, propuštaju vozilo u kojemu sjedi Merčep, prvi zapovjednik u Vukovaru . „Ja mislio da idu ovi iz Vlade i Josipović”, kaže netko iza mene, potvrđujući i glasno što je narod mislio. „Ma nema šanse”, veli drugi, tu se ne bi probio ni tenkom.” Tako narod. Već s ulaza na groblje vidim Merčepa, sjedi desno od tribine u invalidskim kolicima, pruža mi lijevu ruku jer mu je desna strana tijela oduzeta, ragovaramo minutu, dvije. Zadnji sam ga put vidio u Vukovaru posljednjega dana srpnja 1991. kada sam ondje stigao kao državni dužnosnik više razine, istoga dana kada su prvi put granatirani Vinkovci gdje sam također bio toga davnog prijepodneva, a i meni to bijaše vatreno krštenje i znak da nema toga hrvatskog naraštaja koji ne će okusiti rat.

Do zelenosivog spomenika ubijenim Vukovarcima i svim braniteljima Vukovara. Prošlo je podne, biskupi i svećenici pred mrtvačnicom, pripremaju se čekaju. Kolona i dalje pristiže i pristizat će još sat i više, zastave postrojba iz Domovinskoga rata, ljudi iz svih hrvatskih krajeva – mnoge prepoznajem, i oni mene, stojim udesno iza tribine kao u uvijek, tako sve vidim a ponešto i ne vidim. Čuje se pljesak, valjda prolazi Kolinda.

A što je s crvenim barunima? Mediji su se uhvatili za „jednu kolonu” i proglasili ju uspjehom, kao i Josipović. I jest, jer su dobili mjesto koje im pripada – na začelju, kamo su trebali stupati i lani, ali nisu jer im je bilo ispod časti. Koje časti? Sada su se, silom ugurani u u začelje, okružili silnom snagom u civilu i specijalnim dečkima, prestrašeni. I crveni su molili – molili su Boga da ih narod poštedi dobacivanja ili većega zla, a Bog ih je uglavom amnestirao.

Htjeli su oni i na glavni ulaz, no javljeno im je da može biti gužve, pa su krenuli prema sporednom do središta groblja, do spomenika. Usput su njihove jake snage jednostavno pregazile crkvene velikodostojnike. Snage opremljene za teške zadaće, mnogi od njih s ruksacima na leđima u kojima je bilo – što? Gablec nisu nosili, vjerojatno. Jesu li to neke nove formacije izvan kontrole, ranko (vićevske), pod nadzorom Josipovića i Milanovića? Tako su crveni baruni došli do spomenika žrtvama i hitro položili vijence, tako brzo kao što još nije viđeno ni u crtanim filmovima.Na misu nisu došli, ta Bog je već uslišao njihove molbe i više im nije trebao. Pobjegli su s mrkim čuvarima da ne budu dulje izloženi narodu, baš u stilu bivših (i sadašnjih) diktatora po svijetu.

Eto, to je taj uspjeh Josipovića, Milanovića i ostalih: začelje kolone, sporedan ulaz i bijeg. I zato je ovo moje izvješće jedino istinito.

Propovijed dubrovačkoga biskupa, novoga ljubimca lijevoga regionalnog tiska, bijaše oprezna i obzirna, prave stvari više između redaka nego jasno izrečene, čak bi i crveni baruni mlako zapljeskali da su ostali, ali oni već bijahu daleko, na Ovčari. Kratko, a zatim na ručku tko zna gdje, vrlo zadovoljni „uspjehom” i saniranjem štete od glasne prozivke da pripadaju petoj koloni. Zaključak: peta kolona dala je petama vjetra.

Aleluja. Zalutah još po obilaznicama na povratku pa sam razgledao Osijek i Vinkovce, došao starim putovima do autoceste ondje gdje jedan smjer pokazuje prema Zagrebu a drugi prema Beogradu, u visini Županje. Pedesetak kilometara dalje, u otetom dijelu hrvatskoga Srijema, srbijanska i ruska vojska analizira vojnu vježbu uz suhu hrvatsku granicu, a priglupa ili namjerno opako šutljiva hrvatska državna vlast odmahuje rukom, umjesto da istoga časa tenkovima izbije na granicu, pokaže zube.

Zalaz zimskoga sunca na rubovima veličanstvene ravnice

Slušam na radiju emisiju o mladom Francuzu kojega su ubili na Ovčari zajedno s ostalim hrvatskim ranjenicima i braniteljima, slušam Šešeljevu poruku svojim četnicima,”osloboditeljima srpskog Vukovara.” Mrak je i sprema se oluja. Kave na autocesti nema od Županje do Starog Petrovog Sela, tamna, tjeskobna slavonska noć. Kada napokon namirišem kavu, ulazim na terasu obavijenu prozirnom plastikom i sjećam se kako smo baš tu prije nekoliko godina sjedili biskup Bogović, Petrač i ja u tri u noći nakon što smo kod Broda prešli Savu na povratku iz Kreševa.

Kadli, za istim stolom i sada – biskup, ali ne lički nego sisački, a tu je i vikar kojega sam upoznao u Sisku na obljetnicu smrti Đure Brodarca. I tako, pijemo kavu i razgovaramo. Kroz prozirnu plastiku vidimo lom na autocesti: juri kolona crvenih baruna u pratnji nasilnih policijskih vozila koja plaše obične vozače i guraju ih – udesno. Dobro najedeni crveni vjerojatno već imaju druge teme, recimo glad djece u Hrvatskoj, sve veće siromaštvo, ovrhe? Ma ne, naravno, njih ne zanimaju te teme, nego datum predsjedničkih izbora, napokon dogovoren uz bogat ručak. Ni povijest ih ne zanima, sadašnjosti škode koliko mogu, a budućnost je njihova izvjesna.

MitterandKupujem zelene jabuke na štandu pred odmorištem, za pet kuna. Takvu je jednu Eva dala Adamu i tada je sve počelo. A zmija je pratila lijep razvitak čovječanstva i uzimala razne oblike i odore, ne tako davno svastiku i crvenu zvijezdu… Navečer stižem kući baš kada započinje Dnevnik i slušam ljigarenje o jednoj koloni i uspjehu. Ljigare i tiskovine, pa i crvena novinarka koja je 1991. zazivala svoju JNA, a sada zaziva dostojanstvenu jednu kolonu koja se sjeća kolona Vukovaraca 18. studenog 1991. – u smrt, u srbijanske logore, u krvave četničke orgije.

Navečer sjajan film Višnje Starešine, između ostalog o potpunom moralnom porazu Europe koja je zlosutno šutjela u danima pada Vukovara. Kadrovi s odvratnim, manikiranim Mitterandom koji je trijumfirao nad smrću „ustaša”. O Miltterandu je bilo riječi i u spomenutoj radijskoj emisiji – majka ubijenog Francuza reče da je imala neprilika u svojoj zemlji zbog toga što je sin ubijen kao hrvatski dragovoljac.

Je li Hrvatska podijeljenja? Nije. Izbori za predsjednika države i parlamentarni izbori ne će biti izbori nego plebiscit. Hrvati će biti vrlo jedinstveni, kao i na referendumu o nezavisnosti 1991. I oni politički onesviješteni polako otvaraju oči iza spuštenijeh trepavica, bude se iz konfuznih snova i u panici provjeravaju kuca li im srce. A kuca. I dok je tako, dok je srca bit će i Croatije, reče jedan grozni hrvatski nacionalist čiju malu gospu Mariju u zadnje vrijeme sve češće opet čujem u raznim prigodama. Rođen u Tovarniku nedaleko Vukovara, u Srijemu gdje sada Srbijanci i Rusi vježbaju za nove ratove, a crveni na vlasti u Hrvatskoj tvitaju svoje izjavice i daju idiotske izjave poput ministrice vanjskih poslova. Usput: pozdravljajući nazočne uvodničar u misno slavlje mrtvih branitelja točno reče da upućuje pozdrave svima iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine i iz Srijema, te onima koji su došli iz susjednih zemalja.

Zadnja vijest koju čujem iza ponoći (već je srijeda) jest izjava visokog srbijanskog dužnosnika da Srbija hoće na more. Kako nije uspjela nikada do sada, eto joj prilike da svoje snove realizira u okviru nekakve makroregije koja se zove jadransko-jonska. U toj fantomskoj regiji je i Hrvatska, kao što je rečeno, te gotovo sve ostale „zemlje bivše Jugoslavije”. Prošlo je četrnaest godina od sablasnog skupa održanog usred Zagreba, kada je na nagovor prosrpske mitterandske Europe pokrenut projekt „zapadnog Balkana” i od pete kolone u Hrvatskoj prigrljen kao prilika da se vrate u izgubljenu domovinu, Jugoslaviju, ma kako se ona zvala.

Kako se ta „regija” (tepaju joj), u međuvremenu pokazala neprivlačnom zbog poznatih okolnosti, eto novoga pokušaja pod ljepšim toplim, morskim, mediteranskim imenom – da se Vlasi (u ovom slučaju Hrvati) ne dosjete. Prigovor da Srbija – koja je u toj družini – nema more, ne mora ostati trajnim prigovorom jer je lepo rečeno da bi htela na more pa će to valjda uz Šešeljevu pomoć i ostvariti.

Četnici izbili na more

No, dok Šešelj još samo prijeti, riječki su se obersneli pobrinuli da četnici stignu na more. Instalirali su ondje šešeljevca za intendanta pozorišta koje je donedavno bili kazalište, čak s hrvatskim imenom u nazivu. Taj ravnatelj ima zadaću da masakrira hrvatsku kulturu, te je zato za premijeru svoga komada izabrao dan kada su Hrvati masakrirani na Ovčari, nimalo slučajno. U na brzini sklepanoj „drami” na bestijalan se način – kao što je već poznato – vrijeđaju živi i mrtvi hrvatski glumci i redatelji, RH se poistovjećuje s ustaškim režimom, devedesete su mračne, fašističke godine.

Naravno da to nema nikakve veze s kazališnom umjetnosti, nema više veze ni s provokacijom, ni s politikom, radi se o militantnom napadu na hrvatsko glumište i hrvatsku kulturu, o neprijateljskom činu koji zahtijeva brzu i odlučnu intervenciju , a ako izostane s državne razine bit ću prinuđen opet pozvati Satniju hrvatskih umjetnika iz vremena srpske agresije i riješiti ovaj slučaj na opće zadovoljstvo. Kao što je svojedobno rekao Stjepan Radić: „Sa stokom kao sa stokom.”

Ponešto je nelagodno bilo i medijima koji su u sebi (u uredništvima) uživali, ali su dovoljno inteligentni da shvate kako im taj kreten u Rijeci kvari posao i trči ispred rude jer još nije vrijeme za bacanje jugoslavenskih (dakle velikosrpskih, dakle četničkih, dakle protuhrvatskih) karata na stol, još se mulja ispod stola, ispod žita, negiraju jugoslavenski planovi s Pantovčaka, još se ne treba istrčavati – barem do izbora na kojima će, po njima, ipak pobijediti Josipović i dati si ovlasti da dokrajči Hrvatsku koja je već na koljenima i čeka završni udarac.

Mediji koje vode opisani urednici i nadurednici ipak su dali velik prostor riječkim šešeljevcima, HTV je posvetio slučaju (bez slučajnosti) znatnu minutažu zadržavajući naoko neutralan gard, jutarnje novine poslale su s pravom nekazališne novinare kao Snježanu od Haaga koja je napisala da je komad odvratan, ali i progurala svoje simpatične teze, večernje je novine reprezentirao nestašni Denis koji u kamere izjavljuje da je „Frljić bacio rukavicu” i slično, što me podsjeća da sam već odavno htio napisati kako s kulturnom rubrikom i rudimentima kazališne kritike u večernjim novinama nešto doista nije u redu, blago rečeno. No, velim, suzdržao sam se. Do sada.

A što Rijeka, što kaže hrvatska Rijeka, ona Rijeka koja je punih stotinu godina prije samostalne hrvatske države bila maltretirana, ubijana i zatvarana, odnarođivana, talijanizirana u fašističkom razdoblju, srbizirana u komunističkom, gdje je bilo teško i opasno biti Hrvatom? Hrvatska Rijeka vrije. Jasno joj je da mora poduzeti ono što su Hrvati uspjeli učiniti početkom devedesetih, znali najuriti komunističku, projugoslavensku i protuhrvatsku vlast u gradu koja je mirno nastavila živjeti kao da Jugoslavija nije otišla u ropotarnicu, stavila doduše jugoslavensku zastavu, srp i čekić u ladicu (da bude pri ruci) i na stijeg napisala floskule o „tolerantnom”, „multikulturalnom” gradu, suvremene inačice za držanje Hrvata na uzdi i novo poništavanje i uništavanje hrvatstva, kojemu je poslu hrvatska kultura uvijek prva na udaru.

Hrvatska je Rijeka progovorila, našlo se i nalazi sve više Hrvata u Rijeci koji ne pristaju da Rijeka bude crvena, protuhrvatska krpica, u stvari eksteritorijalna zona u samostalnoj hrvatskoj državi, morski četnički mostobran koji drže – šešeljevci. Srpski grad Rijeka, srpski grad Vukovar, srpski grad Dubrovnik, Rijeka posebno kao baza i izvor kadrova aktualne srpskohrvatske Vlade, kadrova koji su poput Jovanovića bili orijentirani na uništavanje hrvatskoga jezika, školstva i znanosti, kadrova koji u samoj Rijeci rade na istom poslu.

Frljicevi dimnjacariTko je to bio u publici na premijeri Frlijćeva neprijateljskog udara? Navodno studenti, vjerojatno predvođeni svojim profesorima povijesti i inih predmeta , koji ih uče isto ono što su vidjeli u Frljićevom četničkom pozorištu, studentima glume kod riječkog profesora Šerbedžije i sličnim. Ne svi studenti, naravno, ne hrvatski studenti koji škrguču zubima i doskora će progovoriti. Tko je još bio ondje, osim novinara političkih rubrika i kazališnih kritičara gurnutih u drugi plan jer se tu o kazalištu nije radilo, nije se radilo ni o poetikama ni estetikama nego o otvorenoj neprijateljskoj djelatnosti, radilo se o kažnjivoj interpretaciji hrvatske himne sa zlokobnim njezinim prijelazom u „Tamo daleko” (a tamo je Srbija) na koju treba reagirati policija i državno odvjetništvo… kad bi te institucije bile hrvatske, a nisu.

Rijecki HNKNo, postavio sam pitanje tko je još ondje bio. Pa bili su naravno i predstavnici toga Regosa ili kako se već zove udruga koja bi hvatala Hrvate za izmišljene zločine u vrijeme srpske agresije, a stvarne srpske zločine amnestirala. Blesav trud, jer rečeno državno odvjetništvo radi to isto već dvadesetak godina, jer se zločinci šeću Vukovarom, Banovinom, a vjerojatno i Rijekom. Policija koju Josipović i Milanović dovode u Vukovar na Dan sjećanja doista izgleda impresivno i masovno, ali ona je tu da tuče Hrvate ako im uzavre krv, a ni ne pomišlja iskoristiti (kad je već u Vukovaru) tih nekoliko sati da pohvata zločince za koje Vukovarci znaju, koje sreću na ulici i na tržnici, one koji su ih tukli, premlaćivali i ubijali.

Tako je hrvatska policija zlorabljena i zlostavljana od crvene klateži te se ozbiljno postavlja pitanje i granice strpljenja „običnih” hrvatskih policajaca koji su ipak u najvećoj većini još Hrvati, premda im je ova vlast Zlatar Pusicnametnula svoje kadrove. (Usput: šefovi policije i njihov veliki vođa Ostojić toliko su zabavljeni Hrvatima da im islamistički teroristi borave u Hrvatskoj nesmetano i po mjesec dana, a vjerojatno ne gube vrijeme pa vrbuju i ovdje.)

I na kraju, za Boga miloga, kako je tih nekoliko glumaca riječkoga HNK Ivan pl. Zajc (ako se još tako zove) pristalo sudjelovati u neprijateljskom činu i zauvijek se izložiti prijeziru ne samo hrvatskoga glumišta? Do kada će hrvatski glumac zbog stalne plaće i egzistencijalnoga straha pristajati ne samo na idiotske zamisli raznih redatelja „nove europske drame” (riječka svinjarija o kojoj pišem nije ni to, nije ništa više od već rečenoga čina), do kada će tijela i glasove prodavati za sitne škude, pa i pristajati da budu zlorabljeni čak i od šešeljevaca ?…

Riječki HNK je pod gradskom kapom, ali intendantu daje položaj tzv. ministarstvo kulture RH pod ravnanjem Andreje Zlatar. Koja sada šuti, isto kao i njezina stranačka šefica Vesna Pusić o srbijansko-ruskoj vojnoj vježbi i Šešeljevoj manijakalnoj mržnji. One imaju resore kulture i vanjskih poslova. Nepostojeća stranka HNS, stranka jugoslavenske, četničke orijentacije vlada ključnim (tu je gospodarstvo) resorima, premda od HNS nije ostalo više nego od žabe pregažene na autocesti. No ta virtualna stranka, velim, do konačnoga rasapa onih nekoliko stotina članova – a svi su zaposleni na lukrativnim mjestima u državi – još pakosno djeluje i gadno šteti ne samo Hrvatskoj, nego i SDP-u koji je, nesposoban i bijedan – dao da mu šačica haenesovaca sjedne za vrat i u konačnici liši vlasti. Što je i u redu.

Posve na kraju savjet glumcima, redateljima i piscima. Premda nisam oduševljen Kaznenim zakonom pod čiji sam udar i sam došao zbog navodnog verbalnog delikta – tužite stoku. Dok budu izrečene presude, četničkoga balavca više ne će biti u Rijeci, ali tužite. Novac koji dobijete možete pokloniti gladnoj djeci.

Hrvatska zastava u Kninu

Pa dok se ustavnim zakonom zaštićena himna razara u riječkom kazalištu, zbog hrvatske zastave koja je isto tako zaštićena ili bi trebala biti, digla se bura u čaši vode – Kolindi je gradonačelnica Knina darovala hrvatsku zastavu. I odjednom se podigla vika onih koji hrvatsku zastavu inače ne vole ili koji su htjeli ušičariti bodove kod javnosti, eto dičnog informibroovskog servisa HRT koji je naivno zgrabio priliku, eto HDSSB-a u Saboru koji je utrčao bez razmišljanja…

I onda se sve objasni, nije to „ona zastava”, nego jedna od zastava koje se skidaju kada ih vrijeme načne, pa se zamjenjuju novima, što je isto tako Ustavnim zakonom propisano jer hrvatska zastava mora uvijek biti nova i lijepa, a ne podrtina kao što se ponegdje viđa. Pa su se Kolindini protivnici povukli, posramljeni. Onda joj je Milanović, da smanji štetu, pokušao uvaliti milijun kuna, ali nije pristala.

Ni onaj jedini veći Kolindin gaf, nije bio gaf (govorim o poslu u Bruxellesu) nego dug doista dugom njezinom odsustvu iz Hrvatske te je vjerojatno zaboravila s kim tu ima posla i na koje će joj načine Josipović podmetati. Taj „pristojni” gospodin koji jednoj dami javno govori da laže i vara, navodni gospodin odgojen u krugu drugova i očeva koji su progonili proljećare i zatvarali ih u kazamate. Što bi i on rado činio. Možda su opisane posebne snage u Vukovaru znak da će i činiti ako pobijedi na izborima. U svakom slučaju, ako slučajno doznam da je tko od vas, poštovani čitatelji, glasovao za Josipovića, sudskim putem ću tražiti da se takvom zabrani čitanje ove rubrike.

Na sprovodu Hrvoja Šercara

U poglavlju ove rubrike o jugoslavenskoj agresiji na hrvatsku državu i kulturu, spomenuo sam Satniju hrvatskih umjetnika koja se, ako bude potrebe, opet može postrojiti ispod Mogile u Maksimiru kao sredinom listopada 1991. Bio je ondje i slikar, grafičar, osebujni čovjek Hrvoje Šercar, tada već u ozbiljnijim godinama (rođen 1936.), ali toliko živahan , vedar i Hrvoje Sercarduhovit da se doimao mnogo mlađim.

Ako bude potrebe, velim, Satnija će oživjeti, ali bez Hrvoja Šercara na čijem sam sprovodu govorio u ime Udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata i svih nas koji smo činili Satniju hrvatskih umjetnika, postrojbu kakvu ne pamti povijest ratovanja a o kojoj se Fred Matić (čujem neizravno) izvolio prijezrivo izraziti u trenutku kada je objavljivao svoj čuveni registar branitelja.

Rekoh na sprovodu u čije ime, znači, govorim, u čije ime odajem počast velikom umjetniku i čovjeku koji je u najtežim trenutcima novije hrvatske povijesti spoznao da je riječ o opstanku hrvatskoga naroda i hrvatske kulture i da umjetnik ne može čekati rasplet skriven u ateljeu nego u odori i s oružjem biti uz narod koji se bori, uz hrvatske branitelje. Hrvoje Šercar se dovinuo do vrhova umjetnosti i neponovljive samosvojnosti, ali i do iskrenog i odlučnog domoljublja, na čast Hrvatskoj i svome narodu.

Rekoh tako, uz ove rečenice: „Dragi Hrvoje, tvoj će se prah stopiti sa zemljom, tvoja je duša već u nebu koje si svojom dobrotom zaslužio, a tvoje će slike biti zanavijek izložene na visovima hrvatske umjetnosti. Hvala ti na svemu što si učinio, ponosni na tvoj život ispraćujemo te na putu u tajanstvo zagrobnih panorama, sigurno da će tvoj susret s Bogom biti nalik susretu starih majstora.”

Đelo Jusić

On nije umro, i nadam se da će još dugo živjeti. Tek mu je 75. Godina, a rođendan je proslavio koncertom u zagrebačkom Glazbenom zavodu. Visok i mršav, dirigent i skladatelj, razdijelio je koncert na ozbiljni i zabavni dio – u prvom je dominirala njegova orkestralna suita Dubrovački kantuni, doista antologijsko djelo, u drugom smo ponavljali gradivo iz mladosti U svakom slučaju te volim (Paljetak) Lero, lero, Prijatelji gdje ste – Sabol, Kad zazvone dubrovačka zvona – Britvić). Doista lijepa Delo Jusicproslava, ali kamere nisam vidio. A kako ništa ne može bez izvanglazbene takoreći scene, našao se tu i Dubrovčanin Hrvoje Kačić, bivši vaterpolist i potom zaslužna osoba iz doba stvaranja hrvatske države.

On je donio Đeli Jusiću na dar knjigu Carle del Ponte, ne posve bez razloga – Đelo je bio jedan od onih zaštitinih znakova Dubrovnika koji je ostao u gradu za sve vrijeme srpskocrnogorske opsade i stoički podnosio nevolje, čekao s kanticom u redu da zagrabi vodu iz bunara u atriju dominikanaca, pa je poslije pozvan u Haag kao svjedok divljaštva i ponudio tužiteljici kao dokaze Kačićeve dokumente, a ona se naglo trgnula i odbila to svjedočanstvo, tvrdeći da tu knjigu već ima. Tako je to s Haagom koji je dokaze s hrvatske strane uvijek zanemarivao jer su s hrvatske strane, Haagom koji je po tvrdnji Hartmannice već napisao presudu Šešelju, ali nije imao hrabrosti pročitati ju, pa je radije pustio Šešelja da divlja po Srbiji, pokajnik jedan. To jest, kaje se što nije počinio više zločina, no vjeruje da sada ima priliku ispraviti tu pogrješku.

A Đeli Jusiću je preostalo da sklada potresni oratorij Istina o Gradu slobode, iz kojega na koncertu izveden dio pod naslovom Oče naš.

Da, gotovo sam zaboravio – u drugome je dijelu dubrovački gradski orkestar odsvirao i najnoviju skladbu Đele Jusića, finale opsežne glazbe za predstavu Kazališta Trešnja „Pepeljuga”, koja je imala premijeru dva dana ranije. Nova ravnateljica Trešnje Višnja Babić uspjela je okupiti impresivnu ekipu: Jakov Sedlar i Almira Osmanović, Ika Škomrlj i Dinka Jeričević, sve same legende uključujući Đelu Jusića i hrvatskoga Lautreca – Borisa Bućana koji je se nakon dugo vremena vratio kazališnom plakatu, uzroku sve slave svoje dubrave.

Jugoslavenski pleter

Vraćam se na teške teme, premda ih nisam zaboravio ni baveći se lakšima, a i u njima je bilo Haaga. Časni naši suvremenici zaokupljeni preživljavanjem koje im sve teže ide od ruke, možda i nisu povezali konce jugoslavenskih niti koje se provlače naoko nepovezane. Što povezuje odluka da se ukinu sankcije obitelji Slobodana Miloševića i njegovim pomagačima s odlukom da se pusti Šešelja iz haaškog pritvora, te kakva je veza tih odluka s vojnim vježbama srbijansko-ruskim? Odnosno, što je cilj? Ne konačni, ali prvi?

Prvi je cilj i Srbiji naravno posebno važan – skora presuda u hrvatskoj tužbi za genocid. Ako presuda bude odbačena, a zašto ne bi bila – računaju oni – kada nitko iz vodstva Srbije nije osuđen, niti iz vodstva JNA niti iz vodstva četničkih nakaza, onda je to solidan temelj za mirnu i od „međunarodne zajednice” i opet neometanu pripremu budućih agresija, pod patronatom putinovske Rusije koja daje primjer krimski i istočnoukrajinski, stvarajući tako platformu za zlokobnu budućnost. A Hrvatska ima idiote na vlasti, bolesne od jugoslavenstva, koji samo što ne tvitaju pozive braći s istoka, a u Hrvatskoj priželjno hrane protuhrvatske utvrde i masno ih financiraju.

Nogomet

MilanoNisam htio komentirati milansku bakljadu, ali se nisam ni mogao oteti dojmu da postoji (a postoji) skupina uvježbana od crvenih Kmera koja putuje s hrvatskim navijačima. Cilj joj je naškoditi hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, naškoditi Hrvatskoj. Još nema imena i prezimena tih divljaka, što nije neobično. Neka od tih imena i prezimena vjerojatno se poklapaju s onima koje crveni šalju u Beliburg odjevene u ustaške odore, da bi virtualno proizveli aktualni fašizam koji onda daje hranu tzv. antifašistima.

S odgodom derbija Dinamo –Hajduk stvari stoje drukčije. Mogu razumjeti pristaše Hajduka i emocije, osjećaji su to nadstranački i temperamentni, no pitam se je li tu neka druga kuhinja posrijedi, a jest naravno i mislim da su mnogi pali u zamku. Meta je, politička meta, Hrvatski nogometni savez i HNL koji su metom označeni s Pantovčaka gdje se Josipović bavi samo tim poslom – označavanjem meta (Klemm, Brkić…) Pa kao i u tim nenogometnim slučajevima, nije trebalo dugo čekati da duga sjena brda pod Medvednicom padne i na hrvatski nogomet. Zašto? Pa zato jer je uspješan, jer Hrvatsku vani znaju samo po nogometu i Dubrovniku. A kako je Dubrovnik teško razrušiti, ostaje nogomet.

Gorski kotar

Da bi srednjem (birokratskom) sloju podigli plaće za par stotina kuna, vladajući idioti su doveli u pitanje funkcioniranje mnogih općina posebno – ali ne samo – u središnjem dijelu Hrvatske. Gorski kotar i slunjsko područje onaj su tanki (prostorno i demografski) vrat Hrvatske koji treba jačati a ne slabiti, oni su zajedno s Likom most na kojemu se drži Hrvatska. Još jedan prilog sustavnom uništavanju, s prozirnim ciljem. Je li ovim mesarenjem obuhvaćen i moj Žumberak, stara rana? Još se nisam raspitao ali hoću.

Piše: Hrvoje Hitrec – Portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća

facebook komentari

  • Alan B’Stard

    Hrana za dusu. Hvala Hrvoje!

    • 1diablo

      Alane pogledaj kacigu u Šešelja,pa lik je pljunuti Kalimero… :))))