Riješene sve nepoznanice oko rata u BiH – Za sve krivi Hercegovci i ‘hercegovački lobi’

    1

    U Hercegovini je relativno nezamijećeno i bez posebnih komentara prošla vijest (barem do trenutka kad ovo pišem) da je s mjesta glavnoga urednika Svjetla riječi smijenjen dr. fra Drago Bojić. U međuvremenu su se izvan nezainteresirane Hercegovine zaredali članci, komentari, peticije, poruke podrške ovom franjevcu koji je „kažnjen zbog delikta mišljenja, zbog onog što je niz bosanskih franjevaca prije njega izgovorio ili napisao u javnom prostoru“. (E. Kazaz). Čovjek je u jednom intervjuu za portal Prometej iznio bjelodane i neoborive dokaze da su hercegovački franjevci „sasvim jasno i konkretno bili sudionici (ponekad i kreatori) u politici koja je za cilj imala preseljenje (tj. etničko čišćenje, a onda i ubijanje i progon) bosanskih Hrvata te njihovo, ‘udomljivanje’ na ‘svome’ – na hercegovačkoj kršnoj grudi.“ I umjesto da prihvati ovako posložene i argumentirane tvrdnje, uprava Hercegovačke franjevačke provincije odlučila se žaliti kod uprave Provincije Bosne Srebrene zbog fra Draginih „mučnih i teških kleveta“.

    U svojim reagiranjima fra Ivan Šarčević i Enver Kazaz kritiziraju upravu hercegovačkih franjevaca zbog ovakvog postupka i pozivaju ih da se javno, u otvorenoj i argumentiranoj raspravi, suoče s ovim nepobitnim dokazima. Međutim, teško će to ići, jer je fra Drago, taj „mladi, angažirani, veoma obrazovani franjevac“ (E. Kazaz), već prije u jednom drugom intervjuu posredno odbacio tu mogućnost,  skromno i mjerodavno ustvrdivši da su u biti hercegovački franjevci nedovoljno obrazovani za takve rasprave u javnom prostoru.

    Budući da je nedavnom prvostupanjskom presudom Haškoga suda, inače imunog na bilo kakve pokušaje unosa politike u njegov rad, temeljitom i objektivnom pravno-povijesnom analizom nedvosmisleno dokazano i presuđeno da su Hercegovci (potpomognuti jednim Dalmatincem), predvođeni Zagorcem F. Tuđmanom, bili kreatori „zločinačkog pothvata“ zvanog Herceg-Bosna, sada je ovim dodatkom o sudioništvu hercegovačkih franjevaca slučaj kompletiran. I ne samo to! Znanstvenim angažmanom i plemenitim političkim aktivizmom fra Luke Markešića, fra Ivana Šarčevića, fra Drage Bojića napokon je do kraja razotkriven zamašan vojno-politički plan, iz kojega se vidi da su zapravo svi hercegovački Hrvati – ovdje termin „hercegovački Hrvati“ treba razumijevati u značenju „korporativne osobnosti“ (fra Ivan Šarčević) –  odgovorni za žrtve i stradanja ne samo bošnjačkoga i srpskoga stanovništva, nego i svojih sunarodnjaka, bosanskih Hrvata. Time je upravo potvrđena još 2005. godine obznanjena tvrdnja gospođe Višnje Pavelić, inače kćeri nekadašnjega Poglavnika NDH, da je „za sve kriv hercegovački lobi.“ Gospođa je doduše to tada ustanovila referirajući se na zločine Drugoga svjetskog rata i umjesto da se odmah krenulo tim tragom, moralo se čekati još nekoliko godina na potvrdu nečega što je već od prošloga rata bilo jasno kao dan.

    Kako su se fra Luka Markešić, fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić više godina sustavno i na ozbiljan znanstveno-istraživački način bavili ovim zamršenim slučajem, za očekivati je da će se sada, kada je sve riješeno, pojaviti i kakva debela studija u kojoj je, pretpostavljamo, do u detalje proučen i demontiran cjelokupan koncept hercegovačkoga „zločinačkog pothvata“. Za sada nas drže u neizvjesnosti i tek nam škrto podastiru samo dva, ali zato vrlo sočna dokaza. Prvi je poznat pod kodnim nazivom „sjedeljka“, tu se naime „razvijala herceg-bosanska strategija“ (fra I. Šarčević), što bi bila svojevrsna hercegovačka varijanta Wannsee-protokola. Fra Ivan zna sve detalje, ali vjerojatno nam ih još ne će otkrivati do objavljivanja studije. Drugi dokaz je daleko važniji, jer ukazuje na onaj glavni, provedbeni dio plana, a poznat je pod kodno-kulinarskim nazivom „podebljavanje pereca“. Jedno od značajnih otkrića u ovom razotkrivanju „zločinačkog pothvata“ jest i to kako su se hercegovački Hrvati od nekadašnjih „Pavelićevaca“ masovno preobrazili u „Mačekovce“ i umjesto nekadašnjih pokliča „do Drine, pikiraju na nekadašnje Mačekove granice. I što reći nakon svega? Slutili jesmo (zbog iskustava s Drugim svjetskim ratom) da će se to kad-tad dogoditi, ali ipak ne da će biti još tako skoro, naime da će nam dokazati kako smo glavni krivci i za ovaj protekli rat.

    Uoči Velike Gospe navršit će se dvadeset godina otkako je poginuo Dane Šarac. Ovaj, u to vrijeme 27-godišnjak, tek je bio počeo stvarati vlastitu obitelj. Poginuo je tu u Hercegovini, pored jedne male rijeke. Isti dan je život izgubio i susjed mu Dragan Soldo. Vjerovali smo cijelo vrijeme da su poginuli braneći ovim drugima da prijeđu rijeku i ugroze im imanja i obitelji. Mislio sam da sam veoma dobro poznavao Danu, onako kako se braća koja zajedno odrastaju mogu poznavati. Nisam, međutim, ni slutio da je sudjelovao u „pothvatu“. Ali, dokazi su očigledni i nepobitni. Oženio se, baš nekako pred početak rata, s Lidijom, bosanskom Hrvaticom koja je tako došla u Hercegovinu, što očito pokazuje da je i on, ne samo sudjelovao u „etničkom čišćenju bosanskih Hrvata“, već je to izveo na vlastitu ruku, čak i prije dogovorenoga početka provedbe „pothvata“.

    A sve to ne bih znao da nije bilo ozbiljnih istraživanja nekolicine plemenitih političkih aktivista.

    Ivica Šarac/Objavljeno u: Crkva na kamenu, 8-9/2013., str. 34-35.

    facebook komentari

    • [email protected]

      Fri, Aug 2, 2013 at 4:57 PM

      G. Vuskic

      Sat, Aug 3, 2013 at 12:50 PM

      To: [email protected]

      Reply |
      Reply to all |
      Forward |
      Print |
      Delete |
      Show original

      JESU LI USTAŠE – FAŠISTI?

      by Otporaš

      5/26/13

      APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

      T e z e (Protiv kolajućih predrasuda i laži)

      1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat

      povijesne težnje i naravne potrebe hrvatskoga naroda da brani svoju

      samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) i samobitnost (esenciju,

      identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.

      2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s

      kraljevskom J. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio

      stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo

      savezništvo s Osovinom: demokratske sile i SSSR podupirale su obnovu

      J.

      3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore i pro

      forma priznati talijanskog princa za kralja. Da to nije učinio,

      Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već

      Rapalskim ugovorom kraljevska se J. odrekla Cresa, Lošinja, Lastova i

      Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije

      Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa i Istru, koja nikada

      nije bila u sastavu hrvatske države.

      4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički

      osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni

      oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino

      osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može

      išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih

      neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu

      sloboština, uljudba je cvjetala, i postizan je napredak na svim

      poljima javnog života.

      5. Ustaški pokret i vojska predstavljali su prirodno sredstvo

      samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva.

      Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države i

      naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih

      koljača. – Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja

      ista povijest, s istovjetnim ciljem.

      6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe da se

      privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji.

      Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije i komunisti,

      Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao i

      Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci i Ustaškom pokretu),

      Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi

      gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska

      ih je propaganda mnogostruko umnožila i uvećala.

      7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do

      Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice i

      činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana i prijevarom izručena

      vojska. Ipak, Poglavnik je računao da će na taj način spasiti živote,

      a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak,

      počinili su Englezi i titovci, a ne Ustaše.

      JESU LI USTAŠE – FAŠISTI?

      T e z e (Na 53 obljetnicu Poglavnikove smrti)

      1. Kako bi u očima neprijatelja pokušali rehabilitirati NDH i

      U-pokret, mnogi hrvatski umjereni desničari uporno dokazuju da u njima

      nema ni traga fašizmu. Do kada, i komu, i zašto?!

      2. Neprijatelj toj argumentaciji ne će vjerovati, niti će je

      prihvatiti u svojem ponašanju, sve i ako je istinita. Njemu je

      potrebna fašistička stigma nad prvom hrvatskom državom u XX st., kako

      bi lakše rušio i drugu, i svaku buduću.

      3. Nije jasno zašto bismo morali prihvatiti neprijateljeva

      antifašistička mjerila i zašto bismo mu uopće išta dokazivali. Da bi

      on bio zadovoljan (što nije naša briga!), i da bi nas zavolio (što ne

      će nikada, a i zašto bi!), trebali bismo postati integralni

      jugoslaveni. Ako smo bili i fašisti, bili smo slobodno, svjesno, s

      razlogom – i što onda! Svakako nismo zbog toga bili prijatelji

      talijanske okupacije.

      4. Nema nikakvog razloga da, u podaničkoj maniri vječnoga

      pravdanja, preuzmemo vladajući antifa-duh, i da pod fašizmom mislimo

      isto što i neprijatelj. Fašizam je bio povijesni politički pokret sa

      svojim svijetlijim i tamnijim stranama, i ispod je dostojanstva

      slobodnog čovjeka da o njemu ne smije nepristrano razmišljati, nego ga

      mora krivotvoriti, a riječ rabiti tek u funkciji univerzalne batine.

      5. Povijesna je istina da U-pokret nije nastao s fašističkim

      nabojem (ako se izuzme 11. točka Ustaških načela iz 1933, koja u

      Hrvatskoj dopušta javne službe samo čistokrvnim Hrvatima). U početku,

      U-pokret je nacional-osloboditeljski, a njegovi vodeći muževi

      nacionalni su liberali u Starčevićevoj tradiciji.

      6. Također je povijesna istina da je Ustaštvo, u dodiru s

      nacional-socijalizmom i fašizmom, a pogotovu na vlasti, poprimilo neke

      oznake desničarskoga duha vremena (autoritarna nacionalna Država i

      karizmatski Vođa, elitizam, nacionalni socijalizam, antikomunizam i

      antiliberalizam, jednostranaštvo, militarizacija, strogoća spram

      nehrvata…).

      7. Činjenica da Hitler i Mussolini isprva nisu htjeli hrvatsku

      državu, nego su U-pokret čak i proganjali, nije nikakav dokaz za

      tvrdnju da je hrvatska država bila antifašistička. Ona dokazuje tek

      njihovu procjenu da je bolje ovladati čitavim YU-prostorom.

      8. Netočno je i sofistički argumentirati tobožnji Poglavnikov

      antifašizam time da se Italija u NDH pojavila kao okupator. Riječ je

      bila o talijanskoj, iredentističkoj okupaciji, koja je tek poprimila

      fašističko obličje vremena. Uostalom, Poglavnik je potpisao Rimske

      ugovore (predviđajući točno – dakako – da ne će biti duga vijeka).

      9. U svojim , Ante Pavelić otvoreno je, i s dobrim argumentima,

      hvalio fašizam i nacional-socijalizam kao djelotvorne alternative

      tiranskom boljševizmu i dekadentnoj demokraciji. Milan Šufflay,

      Stjepan Buć, Ivan Oršanić i mnogi drugi bili su oduševljeni pristaše

      fašiz(a)ma. Pozivati se na Oršanićevu kasniju demokratsku fazu kao

      dokaz njegova antifašizma, netočno je i nepošteno.

      10. Poglavnik nije zabranio Bućeve hrvatske nacional-socijaliste s

      antifašističkih razloga, nego iz pobuda državnog suvereniteta i zbog

      okolnosti da je mjesto takve stranke već bilo zauzeto državnom –

      U-pokretom.

      11. Sve njezine fašističke ili fašistoidne crte nimalo ne

      kompromitiraju NDH niti U-pokret. One su hvalevrijedne sadržine

      političkog duha vremena i bile su imperativ tadašnjeg trenutka, te

      nacionalne situacije. Nemamo ih se razloga stidjeti i zbog njih

      ispričavati neprijatelju.

      12. Ako su NDH i U-pokret i počinili pojedine ispade, bilo je to posve

      razumljivo u najtežim uvjetima nacionalne i državne samoobrane, baš

      kao i u Domovinskom ratu, te ne podliježe osudi post festum i iz posve

      drugačije perspektive, kao što to zahtijeva neprijatelj, kako bi

      Hrvatima vječno uskratio slobodu. Ali, kada bi samo bezgrješni narodi

      imali pravo na suverenitet, danas na svijetu ne bi bilo ni jedne

      suverene države, a posve sigurno ne bi bilo Amerike, Francuske ili

      Engleske.

      13. Naivno je i netočno dokazivati antifašizam NDH time da ona nije

      imperijalistički posezala za tuđim. Imperijalni su i liberalizam i

      komunizam, a teritorijalna ekspanzija nije jedino svojstvo fašizma.

      14. Bolesna potreba obrane od optužbe za fašizam doživljava novi

      procvat u povodu najava . Umjesto najoštrijeg otpora tom novom

      nacionalnom poniženju, i jasnog zahtjeva za zabranom samo

      YU-ikonografije (nema paralelizma između YU i NDH!), svjedoci smo, u

      redovima umjerene desnice, novog naleta najljigavijeg

      antifa-mazohizma.

      15. Dužnost je Hrvata stajati muževno uz svoju povijest, sami prema

      nacionalnom interesu razmatrati možebitne njezine pogrješke, te

      ustrajno braniti suverenitet u procjenjivanju njezinih pojedinosti kao

      i cjeline, umjesto podilaženja neprijatelju, petljanja i laganja.

      Izdaja istine o našim ustaškim junacima ne može nam donijeti ništa

      dobra!

      16. Antifašizam umjerene desnice zazoran je i pogibeljan zato, jer u

      svakom radikalnijem, ekstremnijem pokretu hrvatskoga nacionalizma u

      strahu provokaciju, koja bi da čitavu hrvatsku borbu, naciju i državu

      kompromitira . Na taj način, naime, umjerena desnica ometa, pa donekle

      i koči, sve ozbiljne napore za dosljednom i nepovratnom hrvatskom

      emancipacijom.

      17. Pritom umjerena desnica za sebe ne postiže baš ništa. Neprijatelj

      se smije njezinim dociranjima o NDH, U-pokreta i Poglavnika Pavelića,

      a njihove najglasnije propagandiste naziva fašistima i ustašama kad

      god mu zatreba, štoviše, kad god mu se prohtije. Oni će zbog toga i

      nadalje prolijevati gorke suze, za razliku od pravih, nacionalističkih

      desničara, za koje će neprijateljske poruge biti najboljim znakom da

      su na pravom putu, te će ih primati s neprikrivenim ponosom.