Pratite nas

Povijesnice

Ritualni partizanski pokolji Hrvata i Nijemaca u Vukovaru

Objavljeno

na

‘U Odžacima, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola, te su ih odveli do jedne grabe na cesti za Karavukovo. Tamo su ih ubili.’ …’Dva dana nakon toga u Filipovu, ista brigada je mučila i ubila 212 ljudi. Neki od strijelaca su odbili sudjelovati u ubijanju. ..Do 1985. godine, uspjelo je 87.600 Nijemaca napustiti zemlju u koju su njihovi preci bili pozvani da dođu. Prigodom popisa stanovništva ( u Jugoslaviji, o.a.) 1981., prijavilo se svega 8.712 Nijemaca’.

Der SpiegelNe, nisu to citati iz neke desničarske knjige ili revizionističkoga nalivpera. Riječ je o članku iz njemačkog ultraliberalnoga prosistemskog tjednika Der Spiegel, jednog od najutjecajnijih tvoraca javnog mnijenja u EU-u i njemačke političke klase. Tjednik nikada nije bio sklon slobodnoj Hrvatskoj, a kamoli ustašama, premda je desetljećima imao vrlo potkrijepljene članke o teroru Udbe i o bivšem jugoslavenskom aparatu.

Kakve veze ima gore navedeni citat iz Der Spiegela s današnjom Hrvatskom i današnjim Hrvatima u današnjem Vukovaru? Kakve veze imaju ubijeni i nestali folksdojčeri iz Hrvatske i Srbije s današnjom ćirilicom i nedavno prekinutom kolonom hrvatske vladajuće klase povodom nedavnoga obilježavanja žrtava Vukovara? Zvuči groteskno, ali uvjerljivo. U zapadnoj Vojvodini, krajem 1944. godine, a kasnije u istočnoj Slavoniji, početkom travnja 1945. godine, jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde ubili otprilike desetak tisuća civila, u operaciji koja je nosila akademsku titulu: ‘Inteligencija’.

Ubojstva su imala obilježja probranog zvjerstva, kao što to potvrđuju svjedoci i dokumentacija iz Bonna i folksdojceri1945.Početkom travnja 1945. godine jugoslavenski su partizani pod okriljem titovke i crvene zvijezde počeli serijske masakre, između ostaloga i u Vukovaru gdje su prvu večer likvidirali sto Hrvata i Nijemaca. Godine 1991. nakon pada Vukovara 18. studenoga, ponovno pod okriljem titovke i petokrake, počeo je okrutan zločin nad Hrvatima.objavljivanje Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Broj žrtava ne može se više egzaktno utvrditi, no kreće se između 8.000 do 10.000 ubijenih.

Ovo je lijepa brojka, znatno viša nego brojka ubijenih Hrvata na Ovčari četrdeset i sedam godina kasnije. Znali su partizani 1945. godine dobro da im obrazovani Srbi, Nijemci i Hrvati, bilo iz Beograda, Novog Sada, Zemuna, a kasnije Osijeka i Vukovara, te u konačnici iz Zagreba, najviše mogu smetati. Divljak ne voli pametnoga, a kamoli pametnjakovića.

Trebali su stoga titoisti, oznaši, a kasnije i udbaši sve inteligentne ljude u novoj Jugoslaviji prvo likvidirati, a kasnije, ako više nije masovno išlo, otjerati u inozemstvo. Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega 2.596 starosjedilaca Nijemaca.

U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca. Lijepi broj ljudi, koji bi danas začas drugačije preoblikovao glasačke kutije i natpise na svim državnim institucijama Slavonije, ali i cijele Hrvatske.

Nadrealan Vukovar: „Jugoslavenski memorijalni centar za žrtve ustaškog terora”

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri.

‘Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. ‘.. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine’.

Ne nije to citat iz neke kolodvorska literature, nego iz dokumentirane knjige koja ima otprilike tisuću stranica, a koju je izdala 1991., 1992. i 1993. godine, uz pomoć njemačke vlade, Sremski frontZaklada odunavskih Nijemaca. Knjiga nosi mnoštvo imena žrtava – ali i ubojica. Možda i neki umirovljeni oznaš ili udbaš, koji živi u Zagrebu na državnom proračunu, detektira i svoje ime.

Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., ponovno pod okriljem titovke i petokrake, JNA dijeli odličja svojim starješinama u ‘zasluženoj borbi protiv ustaških terorista i separatista’. A hrvatska vladajuća klasa, koju većim dijelom čine upravo djeca enobejaca i oznaša, ili se pravi ludom ili je stvarno luda. Odaje danas počast u Vukovaru palim ‘ustaškim teroristima’ koji su 1991. branili Vukovar.

No krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar postao, slično kao i Jasenovac: ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’.

[pullquote_left]’Kad je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. ‘.. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine’.[/pullquote_left]Ali nema problema. JNA bi svojim vrlo mogućim novogodišnjem slavljem u Zagrebu, 1992. g. na Markovu trgu u Zagrebu, začas našla među hrvatskim političarima znatan broj pripuza koji bi vjerno služili i trećoj Jugoslaviji. No 1991.g., udbaški, oznaški i komunistički kadar, koji je predsjednik Franjo Tuđman velikim dijelom zadržao u sigurnosnom i diplomatskom aparatu novonastale države, usprkos svom opravdanom strahu pred gromoglasnim hrvatskim nacionalistima i hrvatskim povratnicima iz inozemstva, nije bio lud. Uz malo fingiranoga hrvatovanja, uz malo odlaska do oltara, znali su ex-udbaši i ex-post-komunisti u Hrvatskoj da JNA nije više jugoslavenska vojska.

Vukovar SljivancaninJNA je 1991. otvoreno bila stala na stranu pobunjenih Srba. A sprega JNA i srpskih nacionalista predstavljala je tada za hrvatske titoiste i hrvatske Jugoslavene noćnu moru i puno ozbiljniju fizičku prijetnju nego svi hrvatski dragovoljci, svi imućni povratnici iz emigracije i iseljeništva, sve postrojbe dragovoljaca HOS-a, svi strani dragovoljci, i svi naivni hrvatski građani koji su živjeli ili još žive u slikama Otona Ivekovića i Blažene Djevice Marije.

No ni današnja njemačka politička klasa nije naivna, premda iz opravdanih povijesno- psiholoških razloga ne može, niti smije mnogo toga učiniti. I dalje prati sve njemačke političare stigma i avet nacizma i hitlerizma čim se oni dotaknu pitanja poratnih zločina nad Nijemcima. Niti si Hrvati ne trebaju praviti iluzije. Tzv. lex Perković, ili moguće traženje financijskih reparacija inozemnih Hrvata ili Nijemaca za otetu imovinu u Vojvodini i Slavoniji (637. 939 hektara zemlje! – znači površina dvije države Luxembourga) , ne će ići lako.

No Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.

Eugene de savoieA o tome hrvatska politička klasa malo razmišlja. Podunavski Nijemci, sa svojih 550.000 stanovnika, činili su u Karađorđevoj Jugoslaviji najveću nacionalnu skupinu. NDH je također imala najveću njemačku nacionalnu skupinu s 200.000 građana njemačkoga podrijetla. (Pavelić im nije dopustio njemačko dvojno državljanstvo, ali im je dao pravo da služe u Ustaškoj vojnici, Wehrmachtu i SS-u ).

Podunavski Nijemci nisu pali sa neba. To su pretežno potomci njemačkih stanovnika iz Rajne-Vestfalije, Alzasa i Pfalza, koji su se nakon završetka turskih ratova početkom 18. stoljeća i kasnije, naselili opustošene krajeve Podunavlja. Konačno, Vukovar i Osijek (Esseg) i sve lijepe slavonske zgrade, bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su – Nijemci.

Njemačko-španjolsko-francuski-savojski-hrvatsko-flamanski poliglot i vojskovođa, Princ Eugen, uspio je omogućiti, nakon bitke kod Sente, u Vojvodini, 1697. svim Hrvatima i Srbima da ne budu više dio tamnoga balkanskog vilajeta. Eh, kamoli sreće da je Eugen u kasnu jesen iste godine, kada kreće pješice iz Osijeka do Sarajeva, sa svojim europskim dragovoljcima, ostao samo mjesec dana dulje u Bosni!

NEstanak folksdojčera[pullquote_right]Njemačka je danas utoliko bitna država jer se u zadnje dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije. Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci ne će znati sutra ili prekosutra rabiti svoju financijsku palicu.[/pullquote_right]Nakon što je spalio Sarajevo i otjerao lokalne Turke, već on mora juriti na zapadnu frontu, na rijeku Rajnu i tući se protiv turskih saveznika – Francuza. Da je Eugen dulje ostao u Bosni, svi naknadni balkanski ratovi, sva strašna mržnja između Srba i Hrvata i Muslimana, danas ne bi postojala.

Stoga ako se već diže glas o potrebi ‘manjinskih prava’ te ako se već osnivaju državni uredi i agencije u trošku poreznih obveznika za razne narodne manjine ili većine, potrebno je također pitati za mišljenje rodbinu otjeranih i ubijenih slavonskih Nijemaca, vukovarskih Nijemaca i zagrebačkih Nijemaca.

Ne treba njihovu rodbinu daleko tražiti. Danas ima više starih i pravih Vukovaraca u La Breai, pored Los Angelesa, ili St. Louisu, u američkom velegradu s najvećim postotkom Amerikanaca njemačkoga podrijetla, u saveznoj američkoj državi Missouri, ili pak u brazilskome Sao Paolu, ili pak u australskome Melbournu, a da ne govorimo o njemačkom Stuttgartu – nego svih Srba i svih Jugoslavena zajedno diljem cjelokupne Slavonije.

Brojni njemački službenici u Stuttgartu u saveznoj državi Baden Würtembergu, podrijetlom su iz Temišvara, Novoga Sada, Osijeka i Vukovara. A tko kaže da oni ne smiju danas, sutra, tražiti hrvatsko državljanstvo, koje su njihovi preci nekada nosili. Ako bi se brojnoj rodbini podunavskih Nijemaca pridružilo stotinjak tisuća slavonskih Hrvata iz iseljeništva, od Patagonije do Pensilvanije, tada svaki referendum i svaka tabla, bilo gdje u Slavoniji, prolazi bez problema.

Vukovar 1945.-1991.: Godina koja se vraća

Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su titoisti za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

O tome će biti u riječi u nastavku ovoga feljtonu kada bude riječ o ritualnim partizanskim ubojstvima Hrvata i Nijemaca – i to isključivo iz njemačkih izvora. Na otoku Rabu, u Uvali Scott, na otoku Krku, na otoku Braču, u Brežicima, jugoslavenski su komunisti likvidirali tisuće i tisuće razoružanih njemačkih vojnika sredinom 1945. godine.

Konačno, jednoga dana i Nijemci mogu tražiti svoja prava u Zagrebu tj. Agramu, jer velikim dijelom Zagreb su projektirali krajem 19. i početkom 20. stoljeća – Nijemci. U Hrvatskom saboru se i nakon famozne 1848. godine govorio zajedno s hrvatskim i njemački jezik, a ne balkanski, kao što je to često slučaj danas.

A sve jača i ekonomski dinamična Turska, nakon sadašnjeg ‘kulturkampfa’ putem svojih TV sapunica, može lagano sutra dići glas, a prekosutra tražiti putem svoje vojne sile prava za svoje izbačene Turke ili za svoje ubijene Bosance. Najbolji je ponovno primjer Njemačka, koja je već sagradila stotine džamija – od Aachene do Augsburga.

Veliku pogrešku čine hrvatski nacionalisti kada isključivo prozivaju velikosrbe i ‘četnike’ za nedavne zločine u [pullquote_right]Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kuturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.[/pullquote_right]nedavnom Hrvatskom obrambenome ratu. (Izraz ‘Domovinski rat’ nigdje se ne rabi u stranoj literaturi i medijima i često je dvosmislenoga zvuka u stranim ušima).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kuturni radnici’.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Da nije bilo 1991., hrvatskih dragovoljaca, hrvatske ‘ustaške’ emigracije, kao i materijalne pomoći brojnih Hrvata i rođaka Podunavskih Nijemaca, bilo iz Floride, bilo iz Štajerske, bilo iz Australije, Hrvatske ne bi danas bilo na zemljopisnoj karti.

Stoga prije nego što dokučimo nadrealne nedavne četničke zločine protiv Hrvata u Vukovaru, potrebno je prvo sagledati nadrealne ritualne zločine njihovih učitelja partizana protiv Nijemaca i Hrvata tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata – i to prvenstveno iz njemačkih izvora. No prije toga treba također vidjeti kako su njemački diplomati i časnici u NDH gledali na ustaške zločine protiv Srba.

Dr. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik

Bilješke:

1. Fritjof Meyer, ‘Hohn fur die Opfer’, Der Spiegel, 2/2002, str. 61
2. Ingomar Senz, Die Donauschwaben (München: Langen Müller u. Universität Mainz: Studienbuchreihe der Stiftung Ostdeutscher Kulturrat, Svezak br. 5. 1994.), str.129
3. Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien, Pripremljeno od Donauschwäbische Kulturstiftung (München: Universitas Verlag, 1991, 1992), str. 739-740.
4. Isto, Senz, str. 130.
5.Vidi Dieter Blumenwitz, Rechtsgutachten über die Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien,1944-48 (München: Donauschwäbische Kulturstiftung, 2002), str. 56. Također V. Geiger, Nestanak Folksdojčera ( Zagreb: Nova stvarnost, 1997).

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

Objavio

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati