Pratite nas

Povijesnice

Robijaš Golog otoka Slavko Spadoni: Uhodili su me ‘najbolji prijatelji’

Objavljeno

na

U 65. obljetnici otvaranja logora i kaznionice na Golom otoku, Mladen Pejnović predstojnik Državnog ureda za upravljanje imovinom (DUUDI) najavio je moguću privatizaciju Golog otoka očito zanemarujući Inicijativu za proglašenje Spomen-područja Goli otok od 2005. i Prijedlog Zakona o Spomen-području Goli otok.

Uz to je još Pejnović izjavio kako na Golom otoku „moraju biti spomen ploče i mjesto sjećanja, ali graditi nešto što bi bilo veličine Kumrovca kad je bio u funkciji, pa da poslije postoje problemi“ – uspoređujući tako neusporedivo: rodno mjesto i mjesto kulta ličnosti osobe koja je bila odogovorna za stvaranje Golog otoka, te Goli Otok mjesto patnje i smrti.

Riječ je o mjestu na kojem je kroz sustav stravičnog “preodgajanja” prema podatcima Udruge Goli otok “Ante Zemljar” prošlo oko 20.000 kažnjenika, ubijanja njihova ljudskog dostojanstva, te mučenjima i do same smrti u logorima na otocima Golom i Sv. Grguru, osobito u razdoblju od 1949. do 1954. godine.

Tamo su dospijevali nakon što bi ih režim Josipa Broza Tita optužio za izražavanje naklonosti Staljinu, najsitnijeg prekršaja ili često lažnih optužbi, i najčešće bez sudske odluke prebacivani na Goli otok.

Sve što je na njemu izgrađeno, izgrađeno je ropskim radom samih pretučenih, iznemoglih i oboljelih kažnjenika.
Među nama su još uvijek svjedoci, logoraši koji su preživjeli strahote Golog otoka.

Gospodin Slavko Spadoni, rođen 1928., jedan je od njih, a ovo je njegova priča za Narod.hr.

Završio je na Golom otoku kao 21-godišnji “zlatni student” vojne medicine u Zagrebu, jer je glasovao u korist prijatelja Vinka Hakštoka 1949. godine, usred žetve neprijatelja naroda nakon famozne Rezolucije Informbiroa za koju su se uredno i jedan i drugi prethodno izjasnili protiv.

“Uhodili su me nekoliko mjeseci “najbolji prijatelji” i suđen sam po 10 točaka optužnice nakon što sam 101 dan ostavljen u samici u Novoj Vesi u ćeliji bez stakala po cičoj zagrebačkoj zimi 1949.-1950., u košulji. Tih 101 dan su mi ostali u sjećanju kao najteži dani u životu. Dobivao sam zaleđeni kruh u vodi od stražara koji su bili obučeni u bunde podstavljene ovčjom kožom, i to u zatvorenim hodnicima”, kazao je Spadoni. Branio ga je student prava Nikola Legac i tijekom procesa izgovorio 6 (šest) riječi: “On je mlad. Dobro je učio.”

Ironijom sudbine, i njega je kasnije sreo na Golome, jer – radilo se na normu i neprijatelji su bili traženi.

Tko ne voli KaPeJota, ubit ćemo kao skota!

Osuđen je na deset godina robije uz dvije godine gubitka građanskih prava. Nakon izricanja presude prebačen je kamionom u Staru Gradišku i upao u stroj za “preodgoj” batinanjem i ponižavanjem, u čemu se posebno isticala trojka Jovanović zvan Tesla, Puhalo i Pleše. “Tesla je prednjačio u iživljavanjima, smislio je zabavu tjeranja uznika da se pretvori u psa koji grize golu stražnjicu drugog uznika, gurao glave u izmet, trpao krpe natopljene blatom ljudima u usta i gušio ih do ruba života…”, prisjeća se Spadoni. Nakon Gradiške utrpani su u teretne vagone privezani ljevicama jedan nasuprot drugog i krenuli u nepoznato.

Naravno, put je vodio do Bakra i utrobe broda “Punat” u koje su bacani naglavačke. Sam brod “Punat” nije doživio slavu poput “Galeba”, broda za banane i Josipa Broza. Bio je razrezan i sklonjen iz povijesnih lekcija.
Na Golome je prošao batinanja u stroju smrti i proces “bojkota” – višednevnog podvrgavanja premlaćivanjima, uz zabranu razgovara s ostalim sužnjima, bacanja s trećeg ležaja usred noći i stajanjem do jutra glave iznad kible s mokraćom do mahnitog uzvikivanja podrške Titu i Partiji, jer “Tko ne voli KaPeJota, ubit ćemo kao skota!”. Zapamtio je da cipele nije stigao dohvatiti, i morao je hodati bos u danu kad je Goli otok prekrio snijeg. “Spasila me mladost i izdržljivost, stečena teškim životom, iskustvom gladi i hladnoće koje sam kao 15-godišnjak prošao u partizanima” rekao je Spadoni.

Na Golom su “ljudi ubijani bez milosti i život nije vrijedio ništa, jer ljudi su bili svedeni na ništa. Svaka milost tumačila se kao akt neprijateljstva i slabosti i kažnjavala se. Kao vojni osuđenik prebačen sam na Grgur, a tamo je bilo još surovije, pogotovo kad bi nastupali specijalno dopremljeni ubojice, poznati kao “Bosanci”. Na Grguru je špalir smrti vodio do čabra s morskom vodom u kojeg bi zagnjurili polužive ljude, a onda ih obukli u nekakvu ljubičastu odoru s resama da ih se dodatno ponizi”. Metalni zatvoreni kontejner pamti kao mjesto za koje je uvjeren da su u njega odlagali trupla.

Slavko Spadoni je, kao student medicine, pomagao liječniku da pomaže bolesnima i ozljeđenima s onim što im je bilo na raspolaganju. Od gladi, žeđi i rana ljudi su bili kosturi koji hodaju, a klijenut crijeva zahtijevala je da naprave drvene čepove umotane u gazu i zaustave ispadanje utrobe čepljenjem anusa.

Oni koji su prošli logore u Njemačkoj i Italiji ponavljali su da takve okrutnosti kao na Golome nisu doživjeli. Nakon Grgura uslijedilo je nekoliko mjeseci Ugljana, tjeranje ljudi usred zime da vade pijesak iz mora, satima, pa Bileća gdje su dočekali Staljinovu smrt. Nakon Bileće vraćen je na Goli i nakon 5 godina i 3 mjeseca dobio je kartonski kovčeg i poputbinu i stigao kući.

Prijavio se djelatniku Udbe Staninu, ovaj je nazvao Borasa u Svjetlost i Slavko Spadoni dobio je uredski posao. Nakon svega – boravka u partizanima, zarobljavanja od Talijana i Nijemaca, partizanske gimnazije na Hvaru, dvije godine vojne medicinske akademije i pet godina i tri mjeseca uzništva morao je i nekoliko mjeseci služiti JNA.

Obitelj zauvijek obilježena

Vratio se doma na Trsat, ali tvrdi “nikad mi nije bilo nuđeno da radim za Udbu”, a da mu je i bilo, kaže da bi rekao da nije dorastao tom zadatku. Vjenčao se za Ivanu Sveško, djevojku koju je učio matematiku još kao dijete, dobili su prvo dijete 1958., a 1961. uključen je u SKJ što je bila gesta pomilovanja.

Obitelj Spadoni

Njegova kći Vedrana za oca kaže “cijeli život je pješačio, davao krv, i trudio se vratiti s poslovnog puta unutar pola dnevnice, nije dopuštao da uzmemo novac pronađen na cesti i dugo nismo imali telefon, pomagao je u Domu kojeg su držale časne sestre, nosio pakete s hranom ljudima kojima je znao da trebaju bez pompe. Znao je planuti i patio od migrena, ali s godinama se smirio. Dobio je više pisama sa zahvalama za spašene živote, a sjećam se da ga je povrijedilo kad su mu ukinuli neki orden za koji je bio predložen 70-ih nakon provjere dosjea. SDB je dolazila provjeravati ga i nakon smrti Tita 1980., i to čak i kod predsjednika kućnog savjeta. Mi smo cijelo djetinstvo proveli ušutkavani, ali o Golome nismo znali ništa. Znalo se da je tata bio zatvaran, djeca su nas znala zadirkivati da je tata fašist, i na neki način javila se svijest o “obilježenosti”, govori Vedrana Spadoni Štefanić, kojoj je ta obilježenost bila razlog zašto je odabrala studirati političke znanosti, a dodaje “i brata su posebno tretirali, pogotovo u JNA.”

Slavko Spadoni krajem devedesetih zatražio je reviziju procesa na Županijskom sudu u Zagrebu. Priznato mu je vrijeme provedeno u uzništvu u radni staž i isplaćena naknada, ali nikada nije postao kirurg. Ipak, sam kaže “sve bih ponovio”. U izdanju Matice hrvatske objavio je knjigu Krvavi žal, u kojoj je opisao svoje uzničke dane.

Vedrana se nadovezuje “većina nas koji smo rođeni i rasli u komunizmu nismo ni svjesni indoktrinacije sustava koji je počivao na fikciji “oslobođene radničke klase” u kojoj je Tito lansiran kao superproleter, razmišljanje van partijske linije neprijateljsko, a pokolji zataškani ili prihvaćeni kao nužni, bez osuda i isprika – Komunizam, u realiziranom obliku pokazao je svu brutalnost vladavine postrojbi profesionalnih revolucionara i prirepaka, i moći propagande. Industrija koja i danas cvjeta zasniva se na brisanju memorije generacija, otuđenjem prava čovjeka da živi samostalno i odgovorno s odlukama koje donosi po svom izboru , u skladu s osnovnim zakonima prirodnim ili Božjim. Goli otok se ne smije izbrisati iz kolektivne memorije Hrvatske, u koju mu nikad nije ni dopušteno ući, jer postoji kontinuitet kadrova. Arhipelag Goli jedinstvena je lekcija čovječanstvu i omogućimo da postane jedinstvena destinacija koja progovara o najdubljim tajnama nečovječnosti, u ime čovječnosti, jer nema dileme da takvog mjesta u svijetu nema”, zaključuje Vedrana Spadoni Štefanić.

Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati